139
1

Plesati sa zvezdom za vukove

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Izmisli vetar. Prati ga ka reci koja protiče tvojim snovima. Čuješ li vukove? To je tvoja zemlja.

Citation preview

Page 1: Plesati sa zvezdom za vukove

1

Page 2: Plesati sa zvezdom za vukove

2

Page 3: Plesati sa zvezdom za vukove

plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane

3

Page 4: Plesati sa zvezdom za vukove

Naslov originala : Danser avec une étoile pour les loups Sa francuskog preveo : Gilles Nikolić Lektura : Nikola Živanović

www.editionsruelle.fr

mail : [email protected]

Sva prava reprodukcije, adaptacije, prevodjenja rezervisana za sve zemlje

ISBN 978-1-4452-8488-0

Dépôt légal : 2011

4

Page 5: Plesati sa zvezdom za vukove

Pesmama reka …

5

Page 6: Plesati sa zvezdom za vukove

6

Page 7: Plesati sa zvezdom za vukove

plesati sa zvezdom za vukove

7

Page 8: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane Plesati sa zvezdom za vukove

8

Page 9: Plesati sa zvezdom za vukove

Izmisli vetar.

Prati ga ka reci koja protiče tvojim snovima.

Čuješ li vukove? To je tvoja zemlja.

9

Page 10: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane Plesati sa zvezdom za vukove

10

Page 11: Plesati sa zvezdom za vukove

Predgovor

Vi, koji ste otvorili ovu knjigu, ne zatvarajte je, imam nešto da vam kažem.

Zasada vi ne znate šta ona sadrži – privukle su vas korice, ili naslov– i hteli biste da saznate nešto više, ja sam za to ovde. Pozvan sam da vam, na neki način, budem vodič.

Najpre, dozvolite mi da vam naznačim šta sve "plesati sa zvezdom za vukove" nije!

To nije vestern, to nije zbirka novela, niti zbirka poezije, nije knjiga o umetnosti, nije ni roman, ovo nije zivot,nije to ni svet …

Ovo je, upravo, suprotnost onome što nije. Njegovo naličje.

11

Page 12: Plesati sa zvezdom za vukove

Preciznije rečeno "plesati sa zvezdom za vukove" je svet naličja i sna, zemlja pesme, noći, glasova, zvezda, pasa, svega onog što više ne znate da zamislite – i to vam Edi Lejn neće opisati, on će vam to kazivati, sedeći na obali reke sa psom ili sa jednim vukom pored sebe, dok soko proleće kao senka preko meseca.

Ta će vam priča doći nošena kamenom, glatkim, pljosnatim belutkom koji skakuće povrsinom reke koja dolazi iz vašeg sna, onog sna koji ste detetom poznavali ali kome ste izgubili trag.

Kao vodič, uloga koju sam prihvatio, moram vas opomenuti: ''Bez sna, nikuda ne možeš ići. Bez sna tvoji se tragovi brišu kao oblaci. Bez sna, ti nisi ni ovde ni drugde, ni rođen ni umro.’’

Budite uvereni, vrlo brzo, zahvaljujući ‘’plesati sa zvezdom za vukove ‘’ nam se vraća taj dar: snovi! U tom smislu Edi Lejn je pravi čarobljak, šaman, slikar po zidovim i stenama oniričnog – imao sam tu sreću da, pre izvesnog vremena, otkrijem ono sto volim da nazovem ‘’kazivanja’’ i otada se stalno sećam tih snova, sećam se svojih snova i zato sam mu zahvalan.

Vi, koji ste ovorili ovu knjigu, ne zatvarajte je, preostaje mi još samo jedno da vam kazem, da vam procitam: "Izmisli vetar. Prati ga ka reci koja protiče

12

Page 13: Plesati sa zvezdom za vukove

tvojim snovima.Čuješ li vukove? To je tvoja zemlja."

Vrata su iza ove strane. Ne pratite vodiča, predhodite ga, vi ste, ovde, kod svoje kuće.

Dobrodošli a

Christian G@rp

13

Page 14: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

14

Page 15: Plesati sa zvezdom za vukove

plesati sa zvezdom za vukove

15

Page 16: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

16

Page 17: Plesati sa zvezdom za vukove

Ne umem dobro da sanjam. U snu, uvek vidim sebe kako sedim oslonjen na zid, preplašen i drhteći naspram sna.

Prijatna brujanja noći ne dopiru do mene. Ali ne čujem ni krike veštica. Moje su noći bezglasne kao duše ubijenih.

Kad noć padne znam da su vukovi izašli. Znam da me vide i znam da urlliču.

Znam! Vuk, sa mojim imenom mi je rekao, on mi je obećao ali ja ih ne čujem. Kažem sebi da je to normalno, da je to tako za sve one koji nisu posmatrali mesec.

Moj mesec, čak i noćima punog meseca samo je crno sunce. Sve moje noći su noć mog rođenja, noć kada su plesale zvezde. Te noći je moja majka žrtvovala moju braću. Ta noć nije bila žrtvena noć. Babica je otišla odnoseći moju tajnu.

Život mi je bio obećan i živim ga. Zakoni noći su mi nedostupni ali ja sam živeo sa vukovima i zato znam.

Jednog dana došla je noć. Čuo sam ih ! Vuk sa mojim imenom:

17

Page 18: Plesati sa zvezdom za vukove

―Sanjaš i čujes me … Rekao sam ti! Bilo je obećano!

I tada sam ih video kako se penju padinom brega iznad moje reke. Mesec, pun mesec ih osvetljava.

― Plešete?

Najlepša među zvezdama me poziva na ples. To se ne odbija ni u snu.

Plešemo.

Više ne čujem vukove.

Jedva se nazire padina i breg.

Suviše smo visoko.

Plešemo.

Više ne vidim breg.

― Ali oni nas vide – kaže mi zvezda – ti si sada kao ja. Mi smo zvezde.

Plešemo.

Noć… Reka ...

18

Page 19: Plesati sa zvezdom za vukove

ima li naših snova u dolini?

19

Page 20: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

20

Page 21: Plesati sa zvezdom za vukove

U zoru su reči stigle do nas. Čuli smo ih kako trepere po lišću na drveću. Osetili smo kako se spuštaju na naša umorna srca koja još samo zrakom nade kucaju. Razumeli smo ih. Došle su sa jutrom kada rane manje bole. Moja ruka krvari u tišini ali manje nego prethodne večeri. Ustali smo i čekali. Naši ljudi, već na nogama nam se pridružiše. Koraci. Koraci i glasovi. Više njih je pratilo oficira koji je išao ka nama, ka mojoj braći, meni i borcima oko njih i mene. Mi smo već znali. Šuma nam je poverila šapatom svog lišća na granama. Ali nam je bilo važno da nam i on sam to kaže.

― Gotovo je! Rat je završen! 

Pošli su dalje, duž rovova, niz logor da kažu dobru vest umornim ljudima, ranjenim vojnicima, umirućim i poginulima. Ostali smo nepomični gledajući se u tišini. Odjednom: vuk ! I zatim još jedan. I dva, tri, četiri koji im odgovoriše čas s leva, čas iza nas... Vukovi zavijaju oko nas.

― Kao kod nas, reče Aleksandar, dodavši, daleko smo.― Sada možemo da se vratimo, reče Sava.― Jeste li videli dolinu ispod nas ?

21

Page 22: Plesati sa zvezdom za vukove

Sa dolaskom sunca vuci su se smirili ali smo još uvek mogli da ih čujemeo. Vujica ponovi:

– Jeste li videli dolinu pod padinom, dolinu ispod ovog vučjeg grebena ?― Da, gledao sam stalno, gledao sam čim bi se borbe malo primirile, rekoh, video sam i gledao sam reku koja dolinom teče. ― Siđimo sa ogrejalim suncem, dodirnimo zemlju u dolini, zagazimo plićakom duž obale, osvežimo lica i ruke u vodi reke koja je preseca. ― Nema mosta na reci – rekoh. ― Siđimo i podignimo most.― Siđimo i sagradimo kuće.― Kosta, boli li te ruka ? ― Siđimo i sagradimo kuće – rekoh ustajući.― Dolina ce biti naše novo kod nas ? upita Sava. ― Ako nam se vrate snovi, reče Aleksandar, da ! Vodili smo rat. Ubijali smo njihove. Oni su ubijali naše. Našeg oca i našu majku, naše pse su ubijali i naša venčanja i svadbe, našu decu, našu još nerođenu decu. Ali mi živimo i mi možemo da živimo. Može se putovati s jednog kraja sveta na drugi noseći svoja sećanja ili bežeći od svojih sećanja. Kao i bez bogatstva. Čak i bez glave, čak i bez prave glave možes da izađes i da hodaš oslanjajući se na drugara iz birtije koji te gura i pridržava. Ako izgubiš život imaćeš smrt. Ali bez snova čak ni smrt te neće stići. Bez pameti u glavi i bez novca u džepu možes da koračas putevima. Ali bez snova ne možeš krenuti nikuda. Bez snova tvoj

22

Page 23: Plesati sa zvezdom za vukove

se trag briše kao oblak. Bez snova ti nisi ni ovde ni drugde, ni rođen ni umro. Mi ćemo ostati ovde sa svojim snovima ili ćemo poći da se ugasimo kao baklja u crnom. crnom.aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

Noć je došla i bila je to noć punog meseca. Vuci su sišli na reku. Videli su nas i gledali su nas u tišini. Jedan pas je došao i legao je nedaleko od mene. Ubrzo je zaspao, približivši mi se sasvim. Moja tri brata Aleksandar, Sava i Vujica su još uvek razgovarali, kad sam i ja zaspao na obali.

Video sam svoju kuću sagrađenu. Njeni beli zidovi čuvali su milovanja, nežnosti i osmehe. Jedna žena u belom izašla je iz kuće:

― Kosta, idi vrati psa kući. Opet je otišao da spava na obali.

23

Page 24: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

24

Page 25: Plesati sa zvezdom za vukove

psi lutajućih ulica

25

Page 26: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

26

Page 27: Plesati sa zvezdom za vukove

Ponekih noći ulice se premeštaju u tišini. Same, bez ikoga. Prisutni donose nesreću, mogu da promene stvari, da pogreše. Sem pasa. Psi ne govore nikad, ne greše. Oni nanjuše i nađu smisao voda. Ulice ih prate, pune poverenja. Kad Izađju na reku mirnih obala, pouzdane i svečane, one im govore reči. Te usnule reči reke odnose dalje. Saučesnik noć čeka, ne odlazi.

Roditelji znaju ali ne govore deci o tome. Ne znaju kako da započnu, kako da nađu reči, ne mogu da vide kako mali upoznaju strah.

Imao sam šest godina kada sam video lepe kočije sa četiri konja. Majka mi je govorila ubrzano :

― Dođi, kupiću ti bombone kod gosodje Alte.

Niko, zatim nije video gospona Petruša da ponovo prođe ulicom. Imao sam tri meseca više i dobio sam opet bombone i video sam opet lepe kočije kako prolaze ulicom. Prodavac voća, sa ugla ulice ih više nikad nije prodavao, posle toga.

Kočije su prošle. Moj pas je potrčao i ja za njim. Našao sam ga na reci. Reka je šaputala, ja sam je čuo i razumeo. Sada znam! I više ne govorim o tome. Od tada ne nosim ime, ne želim ime, ime može biti izgovoreno i onda je kraj…

27

Page 28: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

28

Page 29: Plesati sa zvezdom za vukove

boja devojačkij haljina se ne menja

29

Page 30: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

30

Page 31: Plesati sa zvezdom za vukove

Lepe haljine na devojkama ne menjaju boju. Ona je uvek ista: bela! Što ih mi vidimo crvenim, plavim, tamo plavim, zelenim i to zagasito zelenim, zlatno žutim, žutim, nebesko plavim, to je zato što naš pogled prolazi kroz magličasta sanjarenja koje je vreme izgubilo na svom putu i tu zaboravilo.

Boja njihovih haljina se ne menja.

Dođe dan ! Dan koji sklizne izmedju kuća i prospe miris reke po ulicama.

Izađite !

Stigao je dan!

Izađite i videćete devojke! One promiču izmedju brujanja dana i belih leptira. Obučene u belo. Njihove haljine su bele.

Belo kao venčanje ili tuga dalekih naroda. Njihove haljine su lagane, bele, dekoltirane.

Dekoltei dubuki kao sudbina.

Moj pas je kao vuk kada zvone zvona na crkvama.

Ja sam kao vuk kad beli leptiri lete mirisom reka po ulicama.

31

Page 32: Plesati sa zvezdom za vukove

Tada Izlazim i pratim vetar.

Na uglu ulice Starog mlina kovitlac belih haljina i belih leptira.

Jedna od devojaka ima lice koje ne mogu da vidim ali koje sledim.

Ona trči, zastane, smeje se. Moji psi je prate i idu za njom ka mostu. Bela haljina se zaustavi za tren na mostu ali je više ne vidim kada i ja stignem na most. Psi su daleko, čujem ih kao i smeh bele haljine.

Reka, radoznala uspori i zaustavi se ispod mosta.

― Gde je? Nema talasa. Ćuti.

Osluškuje.

― Reci, ti znaš kuda je otišla!

Reka polako odlazi. U daljini vidim talase. Ona zna. Reka zna. Moji psi trče obalom i stižu do penušavog venca na talasima reke.

Reka šapuće. Psi trče ka meni.

Naći ću devojku u belom.

32

Page 33: Plesati sa zvezdom za vukove

kao krila crnih ptica

33

Page 34: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

34

Page 35: Plesati sa zvezdom za vukove

Ove noći reka je prošla tvojim snom. Sećaš li se njene boje ? Jesi li video slomljene grane i lišće vrbe kako plovi uz obalu ?

Majka je stajala pored moje postelje sa mojom nedeljnom košuljom i pantalonama na rukama.

― Da, grančice vrbe su se kovitlale blizu obale da sam mogao da ih dotaknem i da ih čujem. ― Noć, kada ti reka tvog rođenja dodje u san, noć je jedne duše. Ustani, operi lice i pusti da ga vetar osuši. Podji sada! Majka tvog druga i druge žene u crnom su krenule i silaze ka gradu.

Koračao sam i čuo sam korake dečaka iza sebe. On je imao dvanaest godina. Ja jedanest.

― Jeli te plašila pesma koja je dolazila iz reke u tvom snu ? ― Ne!

Lagao sam. Bojao sam se i čak se i sada bojim dok koračam ispred njega.

Laganim korakom žene su pratile krivine kojima je put vijugao silazeći sa groblja. Krajevi marama na njihovim, svečano i sa mnogo pažnje očešljanim kosama kovitlali su se kao krila crnih ptica. Pratio ih je vetar noseći njihove molitve do nas i sušeći naša

35

Page 36: Plesati sa zvezdom za vukove

preplašena lica. One su nam se približavale lagano, nečujnim koracima. Njihove crne, široke suknje dodirivale su utabanu zemlju puta odnoseći sobom pokoji grumen u ritmu odmerenih koraka.

Metodijeva majka me je gledala dok mi je prilazila. Krajevi njene marame lepršali su oko njenih ramena u beloj bluzi, Njen osmeh me je ohrabrio i uspeo sam da kazem:

― Dobar dan ! ― Da, zaista, imamo lep dan…

Pružila je ruku prema meni drzeći plavi tanjirić sa nekoliko lepih kolača na njemu. Stidljiv, zbunjen nisam se usudjivao da uzmem.Osetio sam kako me dečak iza mene gura prstom u leđja. ― Uzmi! Žena u crnom, Metodijeva majka mi dotače rame :

― To je za njegovu dušu. Ti si bio …ti si njegov drug. Uzeo sam kolač. Nasmejala se i bila je

lepa, lepa, lepa ...

36

Page 37: Plesati sa zvezdom za vukove

rat, venčanje

37

Page 38: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

38

Page 39: Plesati sa zvezdom za vukove

Bila mi je osma godina na dan te noći kada smo se svi probudili. Ljudi su izašli na ulice, govorili su između sebe. Pokušavali su da objasne, pokušavali su da umire uplašene žene i uplakanu decu. Niko, čak ni najstariji nisu se sećali da su čuli gromove usred zime. Nekoliko njih, uznemireni otišli su na reku da tamo osluškuju i tumače zvuke koji dolaze izdaleka, nošeni talasima reke. Neke od žena su zapalile sveće. Tri dana kasnije, sva zvona na našim crkvama su zvonila puna tri sata.

Izbio je rat!

Nasi ljudi su otišli.

Sledećih nekoliko dana psi su dugo lajali i onda su ućutali.

Još nekoliko noći, vuci, sa vučjeg grebena su zavijali pa su i oni ućutali. Naši ljudi su bili daleko. Daleko ili mrtvi. Daleko i mrtvi? Vreme je prolazilo. Moja baba je rekla da je ta godina bila godina trinaestog meseca. Ja nisam znam da li je to bilo dobro ili lose. Bilo mi je devet godina. Sledeće godine je ponovo bila godina trinaestog meseca kako je rekla moja majka jer baba više nije govorila od dana kada smo saznali za smrt mog oca. Imao sam jedanaest godina kada je baba umrla, godinu dana kasnije. Izdaleka su stizale vesti. Govorile su da se rat rasplamsao i da se širi. Ponekad bi do nas

39

Page 40: Plesati sa zvezdom za vukove

stiglo poneko pismo. A ponekad su stizali kovčezi sa telima naših ljudi. Imao sam dvanaest godina i pomagao sam ženama da sahrane svoje muževe, svoju braću, svoje sinove i očeve.

Te godine, imao sam trinaest godina, videli smo vojnike, tuđe vojnike. Mnoge od nasih žena tada su ubijene. Neke su bile silovane a neke silovane i ubijene. Mnogo je kuća spaljeno. Sa starcima i decom u njima.

Posle četrnaestog rođendana počeo sam svake večeri da se šetam obalom reke. Reka je bila kao što sam je znao detetom, moćna, tiha, tajanstvena. Jedino je most prema planini bio srušen. Noću sam je sanjao kako mirno i lagano teče ispod mosta koji je, u mom snu, bio tu, kao ranije. Jednog dana, imao sam šesnaest godina video sam jednu devojku kako pliva i izlazi na suprotnu obalu reke. Iste noći sam je video u snu nošenu tihim vodama reke ka mostu. Bila je mrtva a njeno telo providno. Iako mrtva ona je bila lepa i uzbudljiva. Posle sna sam pošao i čekao do jutra i čitavog dana koji je sledio. Nije došla da pliva u reci.

Ovo je godina trinaestog meseca, rekla je moja sestra budeći me da bismo nosili hleb bolesnima i starima. Prolazeći trgom ispred crkve, čuo sam neki glas, uzdah, jecaj neodređen i video da su vrata

40

Page 41: Plesati sa zvezdom za vukove

crkve odškrinuta. Ušao sam i našao sam se licem u lice sa dva vojnika, dva tuđja vojnika. Jedan od njih je sedeo oslonjen na zid. Bio je ranjen. Drugi, koji je stajao ispred njega, držao je nož u ruci. Bili su umorni, bolesni, neobrijani, prljavih i pocepanih uniformi. Zgrabio sam i izvukao svoj nož da napadam ili za odbranu. Sa sedamnaest godina ocećao sam se čovekom. Moja sestra je prošla pored mene. Pružila je ruku i videh da drži hleb u ruci.

― Hleb, rekla je, vruć hleb !

Vojnik uze hleb, reče nešto što nisam razumeo. Nije govorio našim jezikom. Govorio je njihovim, ali Mitra klimnu glavom i potvrdi:

― Da, još uvek je vruć.

Izašli smo.

Te noći čuo sam vukove na planini. Gotovo je, pomislih. Izašao sam i uputio sam se reci. Hteo sam tamo, na obali da sačekam svoj san. Nekoliko pasa je odgovorilo vucima. Gotovo je, znao sam.

I videh je. Struja je sredinom jednog širokog vrtloga nosila belo, providno telo moje mrtve sirene, lepe plave devojke. Plesala je na talasima i bradavice njenih grudi uspraviše se premi meni kao

41

Page 42: Plesati sa zvezdom za vukove

voće iz nepoznatih omamljivih legendi, kao trešnje čiji ukus ne znam. Gledala me je zatvorenih očiju. Voda je hladna. Struja me nosi. Zatvaram oči da bih sreo njen pogled. Reka zna.Vrtlog poznaje korenje drveća na dnu. Duboko, na dnu, reka priprema i od korenja plete svadbenu postelju. Najlepša od svih mrtvih, moja nevesta, plava devojka me čeka na njoj.

Zvona zvone.

Gotovo je ...

42

Page 43: Plesati sa zvezdom za vukove

stari Arman i njegov pas

43

Page 44: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukov

44

Page 45: Plesati sa zvezdom za vukove

Niko, nikada nije video starog Armana bez njegovog psa. O njemu se uvek govorilo "stari Arman i njegov pas". Niko ga nije, nikada, spomenuo drugačije .Svi su znali njegovu kuću sa drvenom klupom ispred vrata i porcijom za vodu i hranu za psa, pored klupe. Noćima, kada bi se čuli urlici sa druge strane reke, Arman bi prelazio most i gubio bi se u mraku prateći svog psa i mesec. Svi su verovali da odgovara na poziv i da se penje grebenom vukova. Mnogu su tvrdili da su čuli lavež Armanovog psa kako se meša sa zavijanjem vukova. U tome su neke od starijih žena videle znake hoće li godina biti dobra ili ne, hoće li biti zdravih prinova ili da li će jesen doneti poplave.

― U samom početku moje prve svadbene noći čuli smo psa starog Armana i vukove. Da će moje dete začeto te iste noći biti dečak znali smo odmah. I tako je i bilo.

Ljudi su prihvatali ponuđenu čašu sa pićem i sami su ga često nudili da nazdrave zajedno ali su ga se ipak pomalo pribojavali. Mnoge žene, radoznale, često su se pitale kako li živi Arman u svojoj usamljenoj kući na samom kraju Donje ulice ali su izbegavale susrete sa njim kada su bile same. A deca, deca su ga volela, igrala se sa njegovim psom i uživala da ga slusaju kada se smeje i kad im

45

Page 46: Plesati sa zvezdom za vukove

priča doživljaje ili bajke. Krišom su očekivali trenutak kada bi se stari Arman upućivao prema reci noseći jedan štap pod miškom, praćen svojim psom. Stari Arman i njegov pas odlazili su na reku svakog dana. Uputili bi se na njihovo, uvek isto mesto. Stari Arman bi seo i posmatrao talase na površini reke milujući svog psa opruženog kraj njega. Zatim bi vadio svoj nož iz džepa i urezivao bi nešto na štap koji je uvek donosio na reku. Urezivao je crteže, znake, ili popravljao već urezane znake i slova. Zatim je ustajao, zakoračio bi korak ili dva prema obali i bacao bi štap daleko i pratio njegov let sve dok ovaj ne bi pljusnuo u reku. Njegov pas bi, već pri zamahu ruke starog Armana, poleteo. Trkom bi protutnjao kroz plićak na obali dižuci na sve strane oko sebe oblake blistavih i bučnih kapi, da bi u sledećem trenu, skokom unapred razbio površinu reke. Za tren bi nestao ispod nje a zatim bi izronio i vratom presecao struju i moćnim zamasima šapa plivao ka štapu. Zgrabivši ga zubima, okretao se i vraćao na obalu i postavio štap kraj nogu starog Armana. Zatim bi štap ponovo poleteo ka reci. I pas! I pas za njim I ponovo i ponovo ! Posle poslednjeg bacanja pas bi otresao vodu sa sebe, kvaseći sve i svakoga unaokolo. Zatim bi ga Arman obrisao uz dobru masažu i krenuo ka kući. Uvek ih je pratio čopor dece. I sami umorni od aplaudiranja i

46

Page 47: Plesati sa zvezdom za vukove

hrabrenja, pri svakom skoku psa koračali bi zadovljini, zamišljajuci već istu igru za sutradan.

Koliko li je već generacija videlo igru starog Armana i njegovog psa? Svaka generacija imala je svoj pogled i svoje viđenje i svoja objašnjenja. Jednom je tako, jednog leta, kada je voda niska i reka uža, palo pitanje zašto ne bi štap bio bačen na drugu obalu i onda bi pas mogao da ga donese, idući na drugu stranu mostom. Odgovor je došao od najmlađeg u grupi. Pas voli da pliva, pas voli da učestvuje u igri. Arman se smejao i potvrdio.

Jednog dana Arman je, kao i obično ustao, uzeo štap i bacio ga ka reci. Deca su kliktala i vikala očekujuci da vide kako će pas munjevito jurnuti da donese štap. Ali pas se ne pomeri. Stari Arman se, iznenađen okrete ka njemu. Zatim pogledom potraži štap i vide ga kako plovi udaljujuci se. Štap se, zatim zaustavi zakačen i zarobljen između dva kamena. On ponovo pogleda psa, pokazujuci mu gde je štap skakutao, zaglavljen, kao da poziva u pomoć. Armanova ruka je ostala ispružena u pravcu reke. Pas ne ustade, ne krete u svoj ludi trk kao obično. Ne pomeri se. Ležao je nepomičan, jedino se nekoliko dlaka na ušima lelujalo na blagom povetarcu. Armanova ruka, jos uvek u pravcu štapa zadrhta malo, dlan se okrete naviše kao kada se pitamo da li ima kiše. Njegov pokret nije više bio

47

Page 48: Plesati sa zvezdom za vukove

naredba, to je bio poziv, pa zatim ni poziv više. To je sada bila molba. Molitva. Arman priđe svom psu. Ruka je ostala da lebdi i da moli, zaboravljena. Povetarac prođe krov njegovu bradu i kosu. On se spusti na kolena pored svog psa i pomilova ga.

. ― Idite deco ! Vratite se kućama. Idite sada deco !

Oklevajući deca krenuše duž reke, osvrćući se i gledajući starog Armana i njegovog psa, ne razumevajući.

Stari Arman je ostao da sedi kraj svog psa. Čuo je vukove čim je noć pala. Ustao je, uzeo je svog psa u naručje i krenuo. Stari Arman i njegov pas plivali su ka štapu.

Sutradan su ih našli alasi. Njih i njihov štap. Cela površina štapa nosila je bezbrojne tragove zuba Armanovog psa. Jedno ime je bilo urezano i često popravljano. Moglo se procitati : Vučko. Arman i njegov pas Vučko.

Niko, nikada nije video starog Armana bez njegovog psa Vučka. Niko. O njemu se uvek govorilo "stari Arman i njegov pas Vučko". Niko ga nije, nikada spomenuo drugacije. Svi su znali njegovu kuću sa drvenom klupom ispred vrata i porcijom za vodu i hranu za psa pored klupe. Stari

48

Page 49: Plesati sa zvezdom za vukove

Arman i njegov pas Vučko su odlazili na reku svakog dana. Uputili bi se na njihovo, uvek isto mesto. Stari Arman bi seo i posmatrao talase na površini reke milujući svog psa opruženog kraj njega. Zatim bi vadio svoj nož iz džepa i urezivao bi nešto na štap koji je uvek donosio na reku. Urezivao je crteže, znake, ili popravljao vec urezane znake i slova. Zatim bi ustao, okrenuo se deci i rekao :

―Hajde, deco. Hajde, vratimo se kućama !

49

Page 50: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

50

Page 51: Plesati sa zvezdom za vukove

reka puzi

51

Page 52: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

52

Page 53: Plesati sa zvezdom za vukove

Te noći vuci sa grebena, sa druge strane reke su sišli sve do mosta. Otrgnug snu lavežom pasa, priljubljen uz okno prozora, mogao sam da ih vidim kako se kreću duž obale, mirno, u tisini, bez glasa. Reka je nosila mesečinu i nudila je mraku pod mostom.

Kasnije, pred zoru, Vuk, stari vuk je zaurlao snažno tri puta.

Trčeći ispred mene, moji psi zaroniše u rasparčanu maglu. Prateći ih u pravcu nasipa na brani, nisam ni nazirao suprotnu obalu. Psi su se zaustavljali, dužili vratove u njenom pravcu, šireći nozdrve i njušeći. To što su vukovi sišli sve do nas ove noći je, sigurno poruka. Vuk se oglasio tri puta. Mesec ga je čuo. Reka ga zna. Reka zna da mi govori. Sačekaću sunce i poruku koju nose talasi. Zora nam se pridružila. Pod razbarušenom žalosnom vrbom, moji psi polegli po travi i ja, sedeći na obali bili smo skoro sakriveni od pogleda kojih nema. Jedva primetni talasi, jedva poneka bora na vodi pronose šapat koji ima miris koji predhodi suncu. Uši pasa se načuljiše i odjednom se zraci sunca sjuriše kao ubodi kroz pramenove sumraka i magle.Svetlost se prelomi, rasparča se i stropošta u reku. Reka mi reče :

― Ove noći! Ove noći sa ciganima!

53

Page 54: Plesati sa zvezdom za vukove

Bilo ih je troje. Dva muškarca i jedna devojka. Violina, harmonika i glas. Glas, devojka je istovremeno i plesačica uz daire, koje sama nosi.

― Večeras ću doći po vas. Noćas ste moji!

Nisu ništa odgovorili. Glavni, violina, kao da je hteo da kaže nešto, da pita, da govori o novcu, da pregovara ali devojka mahnu rukom važi!

― Večeras cu doći po vas. Večeras vas vodim sa sobom.

Vraćajući se, napuštajući obalu splavara, videh ga na jednoj beloj steni na drugoj strani reke. Soko izvi vrat, spusti kljun do vode i pošto je pio polete. Njegov krik stiže do mene u trenutku kada ga izgubih iz vida. Noćas! To je noćas!

Bili su spremni kada sam došao po njih sa svojim psima.

― Idemo ? ― Idemo! Idemo, gazda !

Glavni, violist potvrdi. Imao je glas Ciganina, topao, napukao, taman. Noć je bila blaga, tiha sa ulicama i kućama utonulim u mrak i san. Psi se uputiše ka reci. Čuli smo ih kako piju i kako se vraćaju ka nama.

54

Page 55: Plesati sa zvezdom za vukove

―Ti ! ― Mika! Ja sam Mika. ― Miko! Ove noći ste moji a ja vaš. Svirajte kao što niste nikad ! Treba da svirate smrtno dobro, tako dobro, tako smrtno da je uplašite, da zaplašite smrt. Uplašite smrt svirajuci za zivot. Smrtno! Hoću zvuk, pesmu, glas hoću! Muziku hoću koja pronađe i zatreperi srcem. I dušu uzdrma. Muziku mi daj koja je poziv dušama. Pozovi duše da napuste vreme i da dodju u naš trenutak, kada nema vremena ili ga ima ali je stalo i gleda nas. I sluša ! Tu muziku hoću, to od tebe hoću, to mi dajte. Reci da možeš. Obećaj da ćete, tvoja kći, tvoj sin i ti moći da nas tamo, u to što sam ti rekao odvedete. Moze li Miko?

― Idemo, gazda !

Krenuli smo za psima koji su se udaljavali, osmatrali, njuškali oprezno i vraćali se ka nama. Cigani počeše da pripremaju instrumente. Mesec se oslobodi oblaka u istom trenu kad violina iznenadi tišinu duz reke. Harmonika se pridruži, prilazeći sve šire i šire, a daire u rukama devojke su davale ritam našim koracima. Devojka pusti svoj glas da se pridruži violini. Tiho, tiho tek kao šapat ili jedva čujni nagoveštaj. Napredovali smo obalom i malo po malo muzika je bivala slododnija, jača. Melodija je prelazila preko reke i prelivala se po suprotnoj obali. Noć nas je pozivala prihvatajući nas. Devojka,

55

Page 56: Plesati sa zvezdom za vukove

ispred nas je pevala i plesala obasjana mesecinom. Dva muskarca, koračajući iza mene pevali su prateći je svojim mekanim i istovremeno hrapavim glasovima. Psi bi nam se vraćali i ponovo bi polazili da izviđaju. U tišini, bez laveža. Ponekad samo, neki bi od njih zakeftao u trenutku sumnje i odmah potom, razuveren, nastavio bi da nas vodi u tišini. Divna, mlada ciganka nastavila je da peva i pleše ali je zastala očekujući da je sustignemo. Kada sam se našao pored nje osetih njenu ruku na ramenu.

― Kaži, kaži, gazda ! Ovo je put ka groblju. Koga to imas tamo? Ko nas tamo čeka? Ka čijem nas grobu vodiš, gazda ? ― Ne! Nikaga nemam tu ! Moji su grobovi, drugde. Drugde i daleko. ― Pa za koga onda? Za koga je muzika, kome ide moja pesma, kome dajem svoj glas? ― Moji su grobovi daleko, moji su mrtvi daleko. Pevaj, pozivaj, pevaj, Divna … ―Idemo, važi gazda !

Psi su nas čekali na ulazu u groblje. Jedno krilo metalnih vrata od kovanog gvozđa bilo je otvoreno. Oklevao sam. Nisam znao da li treba ući ili ostati ovde. Cigani su prestali da sviraju. Mesec nas je napustio.

56

Page 57: Plesati sa zvezdom za vukove

― Miko, muzika! Sviraj! Oteraj noć! Vrati nam mesečinu, zovi mesec. Sada, Miko. Sada i ovde!

Harmonika krete, praćena Divninim glasom. Glas je poleteo navise, snažno, kao izazov. Violina, naglo, kao fijukom biča šiknu kroz mrak. Melodija se ubrza, zadrhta a zatim razjarena, užurbana zakovitla oko nas, polete ka talasima, ka probuđenim dušama. Cigani sviraju kao sto sam mislio, želeo. Ali mesec se još nije vrato. Noć mrkla. Nisam ni cigane, pored sebe mogao da vidim. Osetih kako muzika kreće dalako. Osetih, čuh kako se vraća izdaleka sa nečim, kao pesma koju znam, na čudnom jeziku koji sam nekada, negde sretao. Korenje, prve opeke nekog zdanja valjda, ali pesma sada. Nečije detinjsvo je tako zvučalo. Mesec je još uvek bio iza oblaka ali neka svetlost, titrava i bleda se pojavi u dubini aleje iza ulaza na groblje.

Senke naših silueta se ocrtavala po tlu. Ponovo smo mogli da se vidimo, da se naslutimo. Iznađeni, zabrinuti tom čudnom svetlošću koja nam se približavala cigani zastadoše, nisu svirali više. Digoh ruku pazi!

― Sa mnom, Divna! Pevaj, nađi me, uđi u pesmu, prati me, pratim te. Miko i vi momci ! Hajde ! Nađite nas! Sviraj! Idemo!

57

Page 58: Plesati sa zvezdom za vukove

Jedva čujan, glas mi, dubok, gorak kao sećanje zadrhta u grlu. Divna, nagnute glave ka meni, rukom mi dodirnu rame, osetih njen pogled, ona oseti moj. Nismo znali reči te pesme, ja sam se prisećao ali je bilo daleko a ona je nije znala pa ipak smo održavali melodiju glasom, srcem potpomognuti harmonikom i violinom koja nas je trazila i nalazila… I tada, noseći podrhtavanje violine kao ogrlicu, pesma izroni iz sećanja. Bila je tamo reka. Bio je tamo most na reci i bila je tamo ta pesma. I reči se vratiše, reči tog dalekog jezika dođoše :

Za te tvoje oči Za tu tvoju kosu Sve ću dati ja, Čuj ovu pesmu i snivaj, bebo, spavaj …

Treći glas nam se pridruži, umeša se među naše. Bio je to ženski glas. Sva u belom, sa dugom sedom kosom jedna žena prođe kroz otvoreno krilo gvozdenih vrata i upiti se ka nama. Pevala je. Bleda svetlost oko nje nas je sada bolje osvetljavala. Otpevala je pesmu do kraja i zatim mi se osmehnula. Bila je lepa. Nikada nisam video usne tako inteznivno crvene. Ili bar, jako dugo nisam to video.

― Dođi, prošetajmo obalom.

58

Page 59: Plesati sa zvezdom za vukove

Mesec se vratio. Psi krenuše ispred nas sa ciganima. Oklevajući, ostao sam na mestu.

― Dođi, hajde dođi, ja sam …

Šljunak je zaškripao pod našim koracima. Ponovo zastadoh. Šljunak se čuo i dalje.

― Vidiš? Tu sam ! Sa tobom ! Ovde i ovde i ovde...

Ona poprati svoje reči pokazujici stazu, moju glavu i moje srce.

― Lepa reka. Oduvek si voleo reke i mostove. Kada ti je bilo tri ili četiri godine gledali smo patke na našoj reci i ti si govorio : ‘’Vidi mama, reka puzi a patke je golicaju, grickajuci je, vidi mama’’

Zasmejao sam i smejao sam se i smejao…

Čuh vukove i zatim svoje pse. Htedoh da govorim, da pitam, da slušam i pričam ali žene vise nije bilo. Bio sam sam. Zora je rudila na istoku. Cigani su me čekali na mostu, okruženi mojim psima.

―Hvala, Miko.

Poljubih devojku, pružih ruku sinu.

― Hvala.

Spustih ruku u džep. Mika me zaustavi: ne !

59

Page 60: Plesati sa zvezdom za vukove

― Doviđenja gazda, Doviđenja psima. Gazda? Ima mnogo patki na reci. Vaši psi ih nikad ne love? ― Ne, vidiš da reka puzi kao dete i vidiš da je patke golicaju grickajuci je. Igra je to i niko ne dira nekog ko se igra…

60

Page 61: Plesati sa zvezdom za vukove

njen glas i miris magle

61

Page 62: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

62

Page 63: Plesati sa zvezdom za vukove

Danas, kao i svih dana bez magle može se, u daljini videti planina sa druge strane reke. Planina sa vučjim grebenom. Sasvim je blizu, da je dotakneš. Kao uvek posle kiše, kada se oseti miris lišća koje se suši na vetru.

Sam sam u crkvi ali se ne molim. Čekam i osluškujem. Kao da nešto treba da dođe ili da se dogodi. Moj pas je ispred crkve.

Vrata na njoj su se otvorila ali niko nije ušao, nisam nikoga video. Za trenutak sam, nasuprot svetlosti kroz vrata, video Argosovu siluetu. Pas je sedeo na pločniku ispred crkve, okrenut ka meni, miran, bez pokreta. Ni on nije nikoga video. Bio sam sam u crkvi ali to više nisam.

― Ne izgovaraš molitvu?

Osvtoh se. Ne vidim nikog u crkvi. Argos je miran isped crkve. Nema nikog.

― Ne izgovaraš molitvu? ― Ja nemam molitve, moj Bog je … ― Moj Bog je Niko ! A vi mi dajte pesmu moju svakodnevno. Moj Bože koji nisi, niti ovde… ― Ko si ti?

63

Page 64: Plesati sa zvezdom za vukove

― Dodirni mi kosu, preko reke sam prešla, tvoje reke, dodirni me …

Argos se izmače u stranu videvši me, krenu pločnikom i osvrnu se da se uveri da li ga pratim, da li se vraćamo. Koračajuci za njim, čuo sam vuka sa grebena sa druge strane reke. Dolazi noć. ― Hajde, mali psu, dođi, idemo kući, dođi. Moram da spavam, moram da sanjam i da se u snu probudim i da nađem pravi san. Silazim putem od crkve, idem ka našoj kući, prateći psa. Vidim kako se zaustavio i načuljio uši. Kada sam došao do njega, znao sam sta osluškuje. Najpre se oglasio Vuk, vođa a zatim i ostaliy. Međutim, a to je retko, razaznao sam i zavijanje vučica… Zavijale su kao kada su došle dodole, mlade ciganke koje, u prvi cik proleća, prelaze reku na vetru i igraju duž ulica, ispred kuća. Žene slušaju njihova predskazanja a ljudi ih gledaju kako plešu. Ovog proleća, najmlađa među njima me je pogledala, zastala i dala mi znak priđi! Kad sam se našao ispred nje rekla mi je ― Pusti da te gledam, pusti da vidim u tvojim očima – zatim me je dugo gledala, mislio sam da odem jer su momci počeli da se smeju, ali me je zadržala i dodala…

― Ti si !Trazio si. Doći će ti.

64

Page 65: Plesati sa zvezdom za vukove

Uzeh jabuku ali sam pojeo samo pola. Mlada noć, sa tek nekolko zvezda čeka mesec i ostale zvezde. Kopite naših konja se začuše po dvorištu. Vrativši se sa polja, odlazili su na svoja mesta gde će provesti noć, pod budnim okom pasa, svih sem Argosa, koji je dremao pred vratima. To je trenutak kada pozivam san da me oslobodi misli i pitanja koja ostavljam bez odgovora, kada ne prihvatam odgovore. Večeras, noćas očekujem da me san odnese, podigne do mesta između zemlje i mirisa rose na lišću krune od isprepletanih grančica vrbe na glavi mlade ciganke. Rekla mi je da je to miris magle u očima zaljubljene devojke. Ti si!, rekla mi je tada.

Noć je mirna. Vukovi su zaćutali. Vetar je zaspao zaboravivši talase na reci. Kao i deca kad su sama, talasi su se igrali i izmenjivali tajanstvene i tajne reči. Obasjana mesecom i sama noć je bila kao san. Otvorih vrata. Argos me pogleda ali ostade lezeći. Konji spavaju. Ulica spava. Prošetah dvorištem. Argos me posmatra, spušta glavu na šape i tone ponovo u san. Prođoh pored njega i zatvorih vrata za sobom. Zaspao sam čim sam glavom dotakao jastuk.

Iznenađen šumom vrata koja se otvaraju, podigoh se na laktove, sedoh i tada je videh.

65

Page 66: Plesati sa zvezdom za vukove

Devojka je koračala mesečinom, koja se kroz prozor prelivala do vrata i do moje postelje. Nosila je laganu belu haljinu. Pramenovi njene duge, plave kose prepletali su se sa grancima vrbe. Sanjam li?

― Govori mi! Reci ko si! ― Znaš me. Znaš moj glas… dodirni mi kosu…

Da, bio je to glas iz crkve, bio je to njen glas, to je njen glas.

Ustadoh i zakoračih ka njoj, pružih ruke ka njoj ali me ona zaustavi jednim pokretom ruke, stani! Zastao sam. Nisam video pokret, nisam video kako ali njena haljina skliznu sa nje i pade na pod. Lagano, jednim malim korakom, ona izađe iz kruga tkanine oko njenih stopala. Iskorači, ostade naga.

― Gledaj me! Gledaj me i zapamti.Hoću da me vidiš, da me zadržiš, da me sačuvašu svojim očima i da nikad ne zaboraviš. Gledaj me! Gledaj. Pamti!

Mesečina se cepa, kida po njenom telu i deli u blistave staze i pada u divljim bujicama, kovitlajući se preda mnom, zatečenim, ukopanim, izgubljenim. Gledam je i vidim je, gubim je, mrak je, ne vidim ništa. Osećam njen pogled na svom. Sve oko mene se vrti, kovitla, poleće, pada, vraća se i ponovo je sve tu, sem mene. Argos laje napolju. Ponovo je vidim, pijem. Gorim i drhtim i strah me je… je li ovo

66

Page 67: Plesati sa zvezdom za vukove

istina, jeli to ona ovde? Tepih mesečine između nas bledi, zlato bledi u srebro. Ona je u jutarnjoj magli. Drži, zadrži je. Zora se najavljuje tišinom, ćutanjem vukova. Ona mi se osmehnu, pruži ruke prema meni, priđe mi. Njena mi ruka dotače rame, priđe mi još, njene grudi me dotakoše, opržiše, gorim. Dotakoh joj kosu. Dotakoh šapat talasa u njenoj kosi. Prešla je reku, osećam miris magle.

―Došla si… ciganka je rekla, ti postojiš, došla si . ― Da, tvoja sam.

Otrgoh se iz njenog zagrljaja, uhvatih je za ruku.

― Stani! Dođi! Hajde! Dođi, dođi sa mnom! BELKANE !

Poleteh, otvorih vrata, trčim. Ona je tako lagana da pomislih da sam je izgubio, ali ne! Ona me prati, trčim.

― Belkane! Belkane!… Argooos!

Belkan se približi, uzbuđen i podrhtavajuci. Široko otvorenih nozdrva i poskakujući uznemiren. Skačem na njegova leđa i jednim zamahom povukoh devojku naviše. Osetih je iza sebe, njene ruke oko pasa, glavu na mojim leđima. Jednu ruku upletoh u grivu Belkanu, drugom čvrtsto stegoh obe ruke koje je devojka uplela na mom telu.

67

Page 68: Plesati sa zvezdom za vukove

― Hajde, hajde Belkane, hajde! … Argos dođi!

Samo nekoliko koraka posle poskoka unapred, Belkan pređe u galop. Ostali isto tako, svi ostali konji iza nas zagalopiraše. Dva crna, dva mlada vranca se približiše. Trce uporedo s Belkanom. A zatim, kad ih jednim uzvikom hajde, hajde ohrabrih, postaviše se ispred nas jureći ka reci. Argos povede pse prečicom kroz zaspale ulice i sokake. Kad kod mosta izbismo na reku hiljde razigranih iskrica meseca zaigraše po talasima reke i pojuriše ka nama. Zagazivši ludim trkom u plitku vodu duž obale kopita naših konja razbiše naglo tišinu noći, podižući oblake sluđenih kapi koje se rasprštaše na sve strane, izlažući se za tren suncu koje se najavljuje. Belkan juri. Njegova glava se pokreće u ritmu njegovog galopa i skoro dodiruje sapi dva vranca isped nas.

― Hajde, hajde, Belkane!

Priljubljena uz moja ledja, devojka oslobodi jednu ruku, strgnu sa mene moju otvorenu košulju i baci je uvis. Ova polete kao ptica i šibana razbesnelim grivama konja koji nas prate pade u vodu reke pored pasa koji je u tom trenutku protrčao, sledeci konje. Kolenima sam osećao snažne mišiće belog konja kako se zatežu i poskakuju. Stegoh ga

68

Page 69: Plesati sa zvezdom za vukove

nogama koliko mogu i oslobodivši ruke, podigoh ih visoko iznad glave.

― Hajde, Hajde Belkane moj !

I njen glas mi se pridruži. Polete:

― Hajde, Hajde Belkane !

Polako sam pustio da konji uspore i da se zaustave. Bili smo nasuprot adi sa starim zamkom

― Dodji !

Uzeh je za ruku i krenusmo ka reci. Na tom mestu reka se moze pregaziti. Voda je sveža. Na sredini, gde je struja jača uzeh je u naručje i ponesoh. Izašavši na drugu obalu, videh da su se konji razišli i da mirno pasu po polju pored reke. Psi su ležali i odmarali se. Devojka me pogleda, dodirnu. Moji se prsti izmešaše sa pramenovima njene kose. Ko je ona? Koje ime nosi? Njeni prsti dodirnuše moje usne. Ćuti! Ne pitaj ! Volim te! Došla sam!Tvoja sam!

Vratili smo se hodajući iza pasa i ispred konja. Argos je ostao pred vratima. Uzeh jabuku i dadoh joj pola. Ostala je da sedi pored mene. Ja sam legao i zaspao sam čim sa dodirnuo jastuk.

69

Page 70: Plesati sa zvezdom za vukove

Iznenađen zvukom vrata koja se otvaraju, probudih se. Vrata su zatvorena. Ja sam sam. Otvorih vrata. Argos me pogleda ali ostade ležeći. Konji spavaju. Ulica spava. Prošetah dvorištem. Argos me posmatra, spušta glavu na šape i tone ponovo u san. Prođoh pored njega i zatvorih vrata za sobom.

Danas, kao i svih dana bez magle može se, u daljini videti planina sa druge strane reke. Planina sa vučjim grebenom. Sasvim je blizu, da je dotakneš, kao uvek posle kiše kada se oseti miris lisća koje se suši na vetru.

Sam sam u crkvi ali se ne molim. Čekam i osluškujem. Kao da nešto treba da dođe ili da se desi. Moj pas je ispred crkve.

Vrata na crkvi se otvoriše ali niko nije ušao, nisam nikoga video. Za trenutak sam, nasuprot svetlosti kroz vrata video Argosovu siluetu. Pas je sedeo na pločniku ispred crkve, okrenut ka meni, miran, bez pokreta. Ni on nije nikoga video. Bio sam sam sam u crkvi ali to više nisam.

― Ne izgovaraš molitvu?

Osvtoh se. Ne vidim nikog u crkvi. Argos je miran isped crkne. Nema nikog.

70

Page 71: Plesati sa zvezdom za vukove

― Ne izgovaraš molitvu ? ― Ja nemam molitve, moj Bog je… ― Moj Bog je Niko ! A vi mi dajte pesmu moju svakodnevno. Moj Bože koji nisi, niti ovde … ― Ko si ti? ― Dodirni mi kosu, preko reke sam prešla, tvoje reke, dodirni me…

Njena kosa miriše na rosu sa venca od grančica vrbe i na maglu u očima zaljubljene devojke.

71

Page 72: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

72

Page 73: Plesati sa zvezdom za vukove

gospodin Čauš će ponovo doći

73

Page 74: Plesati sa zvezdom za vukove

74

Page 75: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

Dolazak nekog stranca kod nas se odmah primeti. Ljudi su radoznali i pričaju i objašnjavaju i traže uzroke, razloge i posledice tim posetama.

Često, a naročito noćima kada se javljaju vuci sa grebena, na bregu s druge strane reke, izlazim, silazim na reku i, penjući se obalom, tražim mesto da na miru slušam reku. Njena tišina nije prava tišina. Satima mogu da je slušam .

Tako me je, pre šesdeset godina, u zoru jedne vučje noći zabrinuta majka našla kraj reke. Kasnije mi je rekla da me je dugo posmatrala pre nego što sam se okrenuo i video je. Prišla mi je, tada.

― Dođi!

Odvela me je u kuću u kojoj je, pored samog mosta živela gospođa Blanka. Primila nas je sedeći za svojim klavirom. Dala mi je znak da sednem na okruglu stolicu pored nje. Imao sam šest godina i premro od straha od njene bele kose, oštrog pogleda i njenih dugih prstiju a naročito zbog njenog glasa visokog kao krik ptice.

― Slušaj!

75

Page 76: Plesati sa zvezdom za vukove

Dodirnula je dirke na klaviru. Blago ali i energično. Zatim je pevala prateći tonove klavira.

― Sada ti, pevaj !

Glas mi je drhtao. Ceo sam drhtao, prateći njene pokrete po belim i crnim dirkama. Pevao sam umirući od straha. Mislio sam da tome nikad neće doći kraj, da ću tako pevati sve dok se nešto ne dogodi, nešto možda jos groznije od njenog pogleda i mog užasa ali što ce značiti kraj. Poželeo sam da se gospođa Blanka onesvesti, da umre na nekoliko trenutaka. Privremena smrt kao mogućnost da se pobegne nije bila loša ideja za nekog ko ima šest godina i drhti od straha. Najzad, njeni su se prsti zaustavili. Ćutala je dugo, a zatim je rekla:

― Da!

Sledećih deset godina sam svakog dana odlazio na časove kod gospođe Blanke. Svakog dana, svih deset godina umirao sam od straha dok sam odlazio u kuću pored mosta. Svakog dana, svih deset godina izlazio sam srećan i umirao od želje da se vratim sutradan. Upkos strahu. .

Na prvi dan proleća, vraćajući se iz šetnje kraj reke, primetih da me jedan čovek posmatra. Visok, lica bez godina, bez traga osmeha u očima.

76

Page 77: Plesati sa zvezdom za vukove

― Dođite, šetajmo zajedno ka gradu, predloži. Moj pas, koji odmah maše repom, prilazi kad mi se neko obraća, vrti se oko njih, tražeći da bude primećen, da ga pomiluju po glavi, poleđima, ostade kraj mojih nogu, ne reagujući, kao da ga nije ni primetio. Čovek poče da govori o vremenu pa o sutrašnjem pijačnom danu kod nas, zatim o nekim susedima u mojoj ulici. Bio sam siguran da ga nikad nisam video, da me on ne zna i vrlo me je iznenadilo što zna mnogo stvari o životu kod nas. U Velikoj ulici sreli smo ljude koji mi se javiše.

―Dobar dan, maestro! ―Kako ste, maestro, dobar dan!

Svi su se smejali Argosu milujući ga, ali se niko ne obrati mom pratiocu sa, recimo, makar, dobar dan Gospodine. Kao da ga nisu videli.

Na uglu moje ulice smo se oprostili i kad sam se osvrnuo, posle nekoliko koraka, nije ga više bilo.

Spremajući se da legnem te večeri, nisam bio, sasvim siguran da sam ga zaista sreo i video. Ali sutradan, isti čovek mi je prišao na gradskom trgu dok sam kupovao. Hodajući uporedo sa mnom, govorio mi je i ja sam se opet pitao kako može da zna sve o mojim koncertima koje sam održavao daleko i pre mnogo vremena. Čak je i citirao neke od kritika i to baš one, koje su i mene samog,

77

Page 78: Plesati sa zvezdom za vukove

svojevremeno čudile zbunjivale kao : svirati virtuoznošću očajnickog saučesništva u samoubistvu, prstima kao sećanjem na senke posle halucinirajuće smrti pauka podivljalog na crno-belim dirkama.

I opet, i tog pijačnog dana u tom mnoštvu ljudi niko mu se nije nijednom obratio, niko nije hteo da ga oslovi ili primeti od svih ljudi koji su mene pozdravljali. Zainteresovan, vratio sam, kasnije i direkno upitao pekara, kod koga sam kupio hleb samo pola sata ranije, da li se seća čoveka koji je bio samnom.

― Vi ste bili sami, samo vas je Argos čekao ispred pekare.

Nekoliko dana kasnije, sreo sam starog profesora koji me zaustavi:

― Dobar dan, video sam Vas sa nekim koga i ja poznajem. Video sam Vas u razgovoru sa gospodinom Čaušem. Poslednjih dana je često navraćao kod mene i dugo smo razgovarali, ponekad i o vama.

Sledećeg dana otišao sam po hleb i odmah rekao pekaru : ― Svakako se sećate da sam govorio o nekom ko je pre izvesnog vrema bio u mom drustvu kad sam

78

Page 79: Plesati sa zvezdom za vukove

dolazio kod vas, koga, rekoste, niste zapazili, a evo i stari profesor mi je rekao da nas je video na izlazu iz pekare. … ― Maestro, onda vi ne znate? Profesor je noćas umro.

Jedna žena me je čekala ispred kuće sa dečakom od, otprilike šest godina. Dečak me je gledao i video sam da se boji. Setio sam gospođe Blanke. Ušli smo i dečak je seo pored mene. Rekoh mu da peva kao što čuje. Dotakoh dirke. Dečak je pevao. Glas mu je podrhtavao. Ceo je drhtao. Da li želi da umrem na tren da bi pobegao, pomislih. Nasmejah se i stadoh. Žena, njegova majka me gleda.

― Da !

Ustala je, ugovorili smo vreme za časove i oni su otišli. Sa svog prozora sam ih posmatrao kako odmiču ulicom. Na uglu su zastali, okrenuli se prema mojoj kući i, videvši me na prozoru, žena mi je mahnula. Odgovorih i odmahnuh joj. Okretoh se i videh gospodina Čauša u dnu moje sobe. Sedeo je i posmatrao me. Nije govorio. Ni ja ne rekoh ništa. Ustao je i izašao. Sa svog prozora videh ga kako odmiče ulicom, prelazi most i nestaje u daljini.

79

Page 80: Plesati sa zvezdom za vukove

80

Page 81: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

klupa kraj jaruge

81

Page 82: Plesati sa zvezdom za vukove

82

Page 83: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

Jedino noću putujem. Noć je saputnik kome se sve može poveriti. Noć me ne odvraća od namera da odem, da krenem na putovanja koja sam kao mlad sanjao. Hteo sam kao mlad da krenem iz svoje kuće pored mosta i da odem do prvog grada. Odseo bih negde i sutradan bih izašao i krenuo ulicom levo. I opet levo i levo i tako bih šireći krugove hodao svim ulicama I zatim bih krenuo u novi grad I tamo bih opet obišao sve ulice. Hodom, nikada vozom. Nikada otići na stanicu. Stanice su velika pitanja. Stanice me, i ne znajući pitaju i plaše. Lica na prozorima vagona koji prolaze me gledaju i pitaju: ko smo mi ?

Ko su oni?

Noć je blaga, lepa, letnja. Put me je vodio kroz dobro poznato selo, kojim sam često putovao. Istim ulicama i zato me je putokaz iznenadio. Nikada ga do sada nisam video. Crkva iz 12. veka! Po prvi put

83

Page 84: Plesati sa zvezdom za vukove

vidim taj putakaz ovde. Zainteresovan krenuh levo, kako je strelica pokazivala. Na izlazu je put naglo kretao naviše. Nisam ni pomišljao da ovde ima ovakvih uzvišica. Nastavih. Mesec je osvetljavao put. Posle nekoliko stotina metara videh da put, s leve strane prolazi iznad neke reke. Čuo se šum vode. Priđoh ivici i pogledah naniže ali se nije videla reka koja protiče. Bilo je previše duboko ali se jasno čulo kako struja dodiruje obale i mogao se, lako odrediti pravac toka. S druge strane, obron je bio viši nego na mojoj strani i završavao se proplankom koji se, lagano se penjući gubio u mraku. Uz samu ivicu obrona, na toj suprotnoj strani, videh klupu i čoveka kako stoji pored klupe. Jednom rukom je držao naslon. Na drugom kraju klupe videh psa koji je sedeo i kao i čovek bio okrenut ka meni. Iznenadilo me je što nisam bio izneđen njihovim prisustvom, usred noći na tom čudnom mestu. Kao da sam očekivao da ću umesto crkve o kojoj je govorio putokaz, naći čoveka sa psom pored drvene klupe na ivici obronka iznad reke. Nisam mogao da im vidim oči ali sam znao da me gledaju. Osećao sam da ni čovek pored klupe nije iznenađen što sam sada naišao. Pas ustade, priđe coveku i sede pored njega. Nisam se pomerao. Ni on. Samo se reka čula. Dugo smo ostali nepomični. Najzad mahnuh rukom u znak pozdrava. Čovek mi odgovori podižući svoju ruku. Onda sam se okrenuo i pošao

84

Page 85: Plesati sa zvezdom za vukove

nazad. Posle dvadesetak koraka pogledao sam unazad. Sada on prvi podiže ruku a ja odgovorih. Sačekah malo i videh da se i on okreće i odlazi sa svojim psom. Mesec je, jos uvek bio na nebu kao sunce. Noć je bila kao dan.

Selo se zove Stol. Nekoliko nedelja kasnije otišao sam i uzeo sobu u gostionici u centru sela. Sa prozora sobe video se trg I park iza njega i put koji je polazio iza parka i gubio se u šumi. Gostioničar mi je objasnio:

― Lepa uzvišica sa klupom ? To je, onda Borisova klupa. ― Borisova klupa ? ― Da, tako smo ga mi nazvali, inače niko ne zna kako se zove ni odakle dolazi. Znamo da svakog dana odlazi tamo sa svojim psom i ostaje satima kao da nekog čeka.

Lako sam našao. Čim sam izašao iz šume videh klupu. Nije bilo nikoga. Prišao sam klupi i onda sam video suprotnu stranu, moju stranu i mesto gde sam se našao one noći punog meseca. Reka je šumela na isti način. Ni ja nisam seo, kao ni Boris. Čekao sam.

Gostionica se zatvarala sa odlaskom zadnjeg gosta. Popeo sam se u svoju sobu i odmah sam legao i zaspao. U san sam utonuo pitajući se kada

85

Page 86: Plesati sa zvezdom za vukove

ću sresti Borisa. Rekli su mi da odlazi do svoje klupe svakog dana. Danas ga nisam našao. Sutra ? Probudio sam se u toku noći. Prozor je goreo pod mesečinom. Ustadoh i pogledah na trg. Bio je obasjan mesečinom. Videh ga odmah kako stoju sa psom pored svojih nogu. Zgrabih ogrtač i izleteh napolje.

― Srećan sam sto ste došli. ― Visoki ste. ― Vi ste moje visine.

Koračali smo. Pas nas je sledio.

― Vi odlazite sutra? ― Ne znam. ― To nije bilo pitanje. ― Odlazim sutra. ― Srećan sam što ste došli.

U podne, kad sam plaćao, gostioničar mi dade pismo. Otvorih.

Odlazim danas. Nema više razloga da se zadržavam bilo gde. Vi ste došli. Nema vozova koji prolaze a ja moram da hodam, hodam…

Zove se Laki.

Izlazeći na čistinu videh ga pored klupe. ― Dođi Laki. !

86

Page 87: Plesati sa zvezdom za vukove

Pas dotrča do mene. ― Laki, dođi, idemo.

Car Vuk

87

Page 88: Plesati sa zvezdom za vukove

88

Page 89: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

Vučja stena je veliki beli kamen preostao kao jedini trag nekadašnjeg pristaništa na našoj reci. Retko je neko tamo odlazio od kako nema više barki koje dolaze ili odatle kreću. Alasi znaju da se riba ne može uloviti kod vučje stene. Mnogi su to objašnjavali prisustvom nekih nepoznatih sila. Drugi su se tome smejali ali niko nije dolazio. Jedino smo mi, deca, još uvek išli da tamo igramo Cara Vuka. I to skoro, samo dečaci. Devojčice nisu nikada igrale tu igru čak i kad bi ponekad došle, što je bilo vrlo retko. Svako od nas je imao dva metalna, posrebrena novčića. To su bili stari, kovani novčići, bez ikakve vrednosti sem za nas, u našoj igri.

― Vidi moje novčiće, reče mi jednog dana Metodije. ― Uh, bas su lepi, moze dobro da se igra sa njima. ― Nauči me da igram.

Tog dana sam pobedio dva protivnika. Metodije nije igrao.

89

Page 90: Plesati sa zvezdom za vukove

― Ja znam da gledam u snove i da sve vidim jasno kao što ti vidis dan. Ove noći ceš i ti videti. A sutradan će nas biti malo kod stene. Naučićeš me da igram?

Noć je počela olujom i završila se mesecom. U snu sam se našao na proplanku sa druge strane reke, naspram Vuka, starog vuka koje me je gledao i ja se nisam plašio i čak sam osetio da me to ohrabruje. Video sam ga jasno kao po danu, kao što mi je Metodije obećao. Sutradan nas je, zaista bilo malo kod stene. Ja sam pobedio u svim igrama i na kraju sam sa najboljim igračem igrao nerešeno. Najboljeg igrača smo, oduvek zvali Car Vuk. Veče je već padalo kada smo krenuli kućama. Tog dana Metodije nije igrao. Na rastanku mi je rekao :

― Ja znam da gledam u snove. Noćas ćes opet videti kao po danu. A sutra ćes ti biti Car Vuk.

Video sam san kao po danu, i znao sam. Sutradan sam pobedio sve dečake i samog Cara. Sada sam ja bio Car Vuk. Metodije me je tapšao po ramenu i čestitao mi sa ostalom decom. Tog dana on nije igrao. Šapnuo mi je : ― Nauči me da igram ! ― Sutra, rekoh.

Sutradan sam posmatrao igru ostalih uživajuci u svojoj ulozi Cara Vuka. Nisam igrao. Ni Metodije nije igrao. Gledao me je, nauči me!

90

Page 91: Plesati sa zvezdom za vukove

― Sutra, rekoh.

Metodijeva majka me je sutradam odvela do njegove postelje. Bio je bolestan. ― Daj mi tvoje novčiće, rekoh mu. Pokaži mi svoj pedalj. Sutra ćemo igrati na ploči.

Dao mi je svoja dva srebrnjaka. Uzeo sam meru njegovog pedlja. Pričali smo i smejali se.

Te noći Metodije je umro. Sutradan je padala kiša i nije bilo nikog na vučjoj stenii. Sem Metodija i mene. Igrao sam njegovim i svojim novčićima. Merio sam svojim i njegovim pedljem. Novčići su odskakivali, odbijali se od ploče pod našim zamasima, pod mojim zamasima. Te noći otišao sam i stao pod njegov prozor i stavio sam ruku na njegovu umrlicu. Nisam znao da čitam znake koji govore o odlasku jedne duše, nisam znao da pišem znake koji bole kad ih gledaš. To se uči kasnije, jos nisam imao godina za to. Držao sam dlan na umrlici do zore. Sa jutrom ljudi su prolazili i gledali i čitali. Dečjim, nesigurnim rukopisom kao crtežom:

U svojoj prvoj igri na zidu kod Vučje Stene, Metodije je pobedio i postao zauvek Car Vuk.

91

Page 92: Plesati sa zvezdom za vukove

92

Page 93: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

godina sporog vremena

93

Page 94: Plesati sa zvezdom za vukove

94

Page 95: Plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane plesati sa zvezdom za vukove

Cele te godine vreme je prolazilo sporo. U početku, kada je vreme počelo da se usporava svi su pomislili ba bi to baš moglo da bude dobro, da bi to mogla da bude prilika da se uradi sve on što nije moglo da se uradi zbog nedostatka vremena. Ali vreme je prolazilo suvise sporo. Cele te godine niko nije došao do nas. Nismo videli nijednog putnika pa pređe preko mosta na našoj reci. Čak ni ciganke, dodole nisu prešle reku sa prolećnim vetrom, nisu zaigrale po ulicama, niti smo ih čuli da nam govore o budućnosti. Bila je to godina bez predskazanja. Vuci su se retko oglašavali a deca su sve vreme morala svuda da zaviruju, trazeći pse koji su dremali sve vreme po zabitim delovima dvorišta. Vremenom ljudi počeše da se pribojavaju tog vremena koje okleva na svom prolazu. Poneki su se osećali kao osumnjičeni za nešto i pod nadzorom.

95

Page 96: Plesati sa zvezdom za vukove

Usporeno vreme nudi više vremena ali se, ipak, ništa nije događalo.

Niko te godine nije umro. Preplašene, trudne žene su odlazile da pitaju babice ali ove nisu ništa drugo mogle da urade, nikakvo objašnjenje da daju sem da ih ohrabre. Pred kraj te čudne godine ljudi odahnuše kad plač u više kuća oglasi dolazak na svet novorođenih. Niko nije posebno skretao pažnju na to ali ljudi primetiše da vreme prolazi kao nekad. Vuci su zavijali sa grebena a naši psi su odlazili na reku i odgovarili lajanjem, obasjani mesecom ili pod okriljem oblaka. Vremenom, ljudi zaboraviše to usporeno vreme. Jedino ga nisu zaboravile majke dece rođene te godine. One su kao i ostale majke gledala kako njihova deca rastu u dobrom zdravlju, jedino što su ta deca najpre naučila da pevaju pre nego što su govorila i čak pre nego što su znala da hodaju. Bile su to prave pesme, govorile su one, a ne jecanja ili dečji plač. Slušale su, začuđene i zbunjene što ne mogu da ih razumeju. Deca su pevala reči koje one nisu poznavale. Očevi i drugi rođaci tvrdili su da je to samo dečje prenemaganje kao što se često sreće i što se i ranije sretalo kod razmažene dece. Nisu u tome videli neke čudne, drugačije reči jer jedino stara Ria zna značenja i jedina zna da priča na jeziku koji mi ne znamo.

96

Page 97: Plesati sa zvezdom za vukove

― Jedino stara Ria to zna, tvrdili su.

Ta deca su rasla kao I ostala deca kod nas. Kao i ostala deca pomagali su roditeljima da pumpaju vodu koja je nadirala u podrume kuća u vreme poplava kad bi se snegovi otopili. Dečaci, među njima, već kao mali naučili su da love ribu, da dobro love ribu, često golim rukama. Psi su voleli tu decu i igrali se sa njima. Majke su se privikle na njihova pevanja i slušale ih sa manje straha ili zabrinutosti, kao na početku. Sa lepim vrbovim grančicama, upletenim u vence na svojim kosama tamnim kao gavranovo krilo, vratile su se dodole i igrale i pevale ali nisu prihvatale naše darove niti su htele da nam daju predskazanja. Mlađi ljudi su se smejali.

― Donose nam proleće i igraju i tako su lepe da nam je to dosta, govorili su.

Ali stariji i žene su želeli da ih čuju ne samo u pesmi vec i u kazivanju onoga sto će biti.

― Mogle bismo vam o tome govoriti ali znajte da ono što će doći, doći će jedino zato što je nečega već bilo. Potrebna vam je i prošlost. Ovako, ako ne osećate čeznju za prošlošću, onda se vaša

97

Page 98: Plesati sa zvezdom za vukove

budućnost neće desiti. Živećete iz generacije u generaciju ali bez budućnosti.

Kiše su došle posle suvog leta. Deca su jurišala iz jedne u drugu baru, gacajuci po vodi i vrišteći od radosti ne obazirući se na povike roditelja i ostalih starijih da prestanu, da će se pokvasiti, da će se isprljati, da makar paze da ne padnu. I da se odmah vrate kućama. Svi su hteli da vide igru mehura i kapi koje kiša ih prosipa po površini reke

Odjednom se smeh i radosni uzvici pretvoriše u preplašene krike koji se izmešaše sa urlanjem vukova i pobesnelim režanjem i lajanjem pasa spremnih da se pokolju.

― Vuci ! Vuci su sišli sa grebena!

Stigavši u blizinu mosta, prvi roditelji i odrasli videše vukove i pse kako jure izluđeni, ne znajući kuda da krenu. Niti su vuci napadali pse, niti ovi njih, niti su se tukli međusobno. Preplašeni i na ivici ludila, besnila, dlake nakvašene kišom i vodom reke, slepljenom uz kozu i šibani mlazevima podignutih sopstvenom jurnjavom bez cilja, činili su jedan jedini čopor sastavljen od senki tamnih kao noć. Majke su širile ruke, tražeći decu i štiteći ih kao

98

Page 99: Plesati sa zvezdom za vukove

krilima. Njivovi krici presecali su glasove ljudi koji su pozivali svoje pse. Poneki su stajali ukopani, unezverenih pogleda, ne znajuci šta da rade, kuda da krenu. Nečiji glas nadjača ostale.

― Reka ! Reka je izgubila obale!

Sve stade. Svi zaćutaše. Čuo se samo još poneki dečji jecaj ili dva-tri štektanja nekog psa.

― Naša reka nema obale !

Kiša je stala ali to niko i ne primeti. Niko nije video kako je stigla stara Ria. Videli su samo da je tu! U crnoj haljini, otvorene marame, ona prođe između ljudi. Gazila je vodom sve dubljom i dubljom. Njen pogled krete u daljinu, prešavši znak planinine vukova, i dalje preko plavičastog vela gde se spajaju nebo i vrhovi. Idući dalje kroz oblake sećanja i jos dalje… Nekoliko ljudi, zabrinuti videvši kako se voda penje sve više i više duž njene crne haljine, kretoše ka njoj da joj pomognu, da je ne prepuste samu dubini reke, ali jedan pokret njene ruke ih zaustavi. Nije ih ni pogledala. Koračajući dalje ona pusti glas i poče da peva. Njen glas nije imao njene godine, uopšte nije imao godine. Ria je pevala i kad se površina vode skopila nad njom. Tišina kao treptaj, treptaj kao urlik se proširi

99

Page 100: Plesati sa zvezdom za vukove

unaokolo. Čuli su je kako i dalje peva sa druge strane, pod vodom. I videli su je na drugoj strani, iza površine vode. I sebe su videli. Svi su bili na drugoj strani vode. Sada je pesma stizala odasvud. Deca rođena one godine, one godine sporog vremena su pevala. Stara Ria i deca pevali su pesmu čudnih reči koju su sada svi razumeli. Mislili su da je oduvek znaju. Znali su da je oduvek znaju. Neki su pokušali da se pridrue pesmi, Neki su zaronili glave u vodu, pokasavući da vide, da se vide kako plivaju, kako lete dubinom reke. Neko viknu:

― Reka! Obale!

Reka je imala obale. Jedan soko prelete reku, neliko drugih se javiše kricima sa jedne i druge obale. Vuci su urlali penjući se grebenom na svoju planinu. Psi su lajali i skakali oko ljudi i dece. Reka je imala boju da padneš na kolena i da je gledaš bez reči, bez daha.

Stara Ria se vratila, okruzena ženama i decom. Njena haljina i njena marama su bili suvi. Te godine dodole su došle i u jesen.

― Reći ćemo nasa predskazanja.

100

Page 101: Plesati sa zvezdom za vukove

Žene su ih slusale a ljudi su ih gledali kako igraju. Otišle su odnoseći darove, prelazeći reku sa vetrom.

plesati sa zvezdom za vukove

Eddy Lane

101

Page 102: Plesati sa zvezdom za vukove

102

Page 103: Plesati sa zvezdom za vukove

Editions Ruelle

ISBN 978-1-4452-8488-0

Imprimé en Pologne

Dépôt légal : 2011

Depuis ruelle Mignonnette vers le Monde

103

Page 104: Plesati sa zvezdom za vukove

Iz sokaka ka svetu

104

Page 105: Plesati sa zvezdom za vukove

105

Page 106: Plesati sa zvezdom za vukove

106

Page 107: Plesati sa zvezdom za vukove

107