[Jean Baudrillard] Simulacija i Zbilja(Bookos-z1.Org)

Izvori:

Jean Baudriilard, Pour une critique de l'economie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, p. 172 - 228. Gallimard, 1972

Jean Baudrillard, L'echange symbolique et la mort, Gallimard, Paris 1976, p. 7 - 29; 77-117. Gallimard, 1976

Jean Baudriilard, Les strategies fatales , Grasset, Paris, 1983, p. 10- 33. La Societe des Editions Grasset 8< Fasquelle, 1979

Jean Baudriilard, Au - del du vrai et du faux, ou le malin genie de l'image, Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987 p 139 - 145. PUF, 1987

Jean Baudrillard, De la seduction, Galilee, Paris, 1979, p. 75 - 92; 107 -115; 241 - 243. Galilee, 1979

Jean Baudriilard, La Transparence du Mal. Essai sur les phenomenes extremes, Galilee, Paris, 1990, p. 11 - 42; 88 - 115. Galilee, 1990

Jean Baudriilard, llillusion de la fin, Galilee, Paris, 1992, p. 11 - 27; 129 - 142. Galilee, 1992

Jean Baudriilard, L'echange impossible, Galilee, Paris, 1999, p. 11 - 38 Galilee, 1999

SlMULACIJA I ZBIIJA Jean Baudriilard

Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko socioloko drutvo

2001.

Sadraj

Predgovor: Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda (Rade Kalanj) I

1. Kritika politike ekonomije znaka 3 Magijska misao ideologije 4 Metafizika znaka 9 Privid referenta 12 Denotacija i konotacija 18 S one strane znaka - simbolika 21 Rekvijem za medije 25

Introitus 25 Enzensberger: "socijalistika" strategija , 28 Govor bez odgovora 32 Subverzivna strategija i "simbolika akcija" 35 Teorijski model komunikacije 40 Kibernetika iluzija 44

2. Simbolika razmjena i smrt 49 Uvod 49 Strukturalna revolucija vrijednosti 55 Kraj proizvodnje 61 Rad 65 Tri vrste simulakra 69

Aneo od gipsa 69 Automat i robot 73

Industrijski simulakr 76 Metafizika koda 79 Taktilno i digitalno 85 Hiperrealizam simulacije 100

3. O zavoenju 109 Posveeni obzor privida 109 Varka za oko ili zaarana simulacija 115 Tajna i izazov 121 Zavoenje je sudbina 127

4. Fatalne strategije 129 Ekstaza i inercija 129 Za naelo zla 145

5. Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike 155

6. Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima 163 Nakon orgije 163 Transestetsko 172 Transseksualno 176 Transekonomsko 180 A gdje je onda zlo? 188 Nekrospektiva 194 Post scriptum 197 Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula! 197 Sudbina energije 202 Teorem ukletog dijela 207

7. Iluzija kraja 211 Patafizika 2000 211 Vraanje povijesti 219

Uspon praznoga prema rubu 222

Besmrtnost 229

8. Nemogua razmjena 241

Kazalo imena 261

Predgovor

Postmodernistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

U intelektualnim kretanjima i previranjima koja su obiljeila barem tri posljednja desetljea dvadesetoga stoljea osobito zanimljivo mjesto pripada poststrukturalistikoj i postmodernistikoj struji miljenja. Ona je oblikovala stanovitu kulturnu konjunkturu, izgradila specifinu mreu pojmova i kvazipojmova i stvorila cijelu jednu panoramu ideja koje su, bez obzira na raznolikost i krajnju kontradiktornost svojih odjeka, izvrile znaajan utjecaj na drutveno-humanistike znanosti, filozofiju, knjievno--teorijsku refleksiju i duhovnu atmosferu openito. Najvei broj njezinih tvorakih protagonista potekao je iz duhovne situacije akademskih elita nakon ezdesetih godina kada se gasi snaga "klasinih" i "velikih" teorijskih paradigmi (marksizma, strukturalizma, funkcionalizma) a spoznajni interes usmjerava na kritiku dekonstrukciju cijele modernosti u svjetlu epistemolokog relativizma i iscrpljenosti fundamentalnih referencija znanja (prosvjetiteljstvo, napredak, univerzalnost razuma, revolucija, linearni razvoj, industrijska racionalnost itd.).1 10 tome vrlo iscrpno pie Madan Sarp, u knjizi An Introduction to Post - Structuralism

and Postmodernism, The University of Georgia Press, Athens, 1993. Usp. takoer Philippe Corcuff, Les novelles sociologies, Editions Nathan, Paris, 1995; Steven Connor, Postmodernist Culture: An Introduction to Theories of the Contemporary,

I

Rade Kalanj

No najsnaniji, sadrajni i diskurzivno-formalni poticaji toj orijentaciji dolazili su iz francuskih intelektualnih krugova kojima se bez pretjerivanja moe pripisati osobita zasluga kako za supstancijalne ideje tako i za pomodne uinke postmoderne kulture. Oni su otili najdalje ne samo u distinktivnim odreenjima postmodernistikog pristupa nego i u proliferaciji njegove retorike. Rije je o misliocima i autorima koji su toliko prepoznatljivi da ve pomalo ulaze u legendu opravdano hvaljenih ili razvikanih veliina jednog tipa refleksije koji je pokuao tematizirati ljudsku, drutvenu i kulturnu konstelaciju u postindustrijsko, informatiko, tehnoznanstveno i globalno doba. Tako je, primjerice, Michel Foucault, kojega se gotovo unisono smatra najistaknutijom figurom poststrukturalistikog i postmodernistikog zaokreta, uglavnom zaokupljen pitanjem subjekta, znanja i moi, odnosno oblikovanjem disciplinamo-normalizirajuih i diskurzivnih (mi-krofiziki sveprisutnih) mehanizama moi posve razliitih od tradicionalne "centralnosti" drave, suvereniteta, "vladajue klase", prava itd. Njemu bliski Gilles Deleuze obavio je psihoanalitiku kritiku politike racionalnosti, pokazujui da se politika sfera svodi na "nesvjesnu ekonomiju elje" i da je svaki subjekt proet nagonskim sklopovima koji se "nakalemljuju" na institucionalne "makroorganizme" te im na taj nain osiguravaju beskrajnu reprodukciju. Jacques Derrida nosi aureolu glavnog tvorca i zagovornika "suvremene dekonstrukcije", odnosno onog intelektualnog zahvata koji, odmakom od Saussureove lingvistike i tumaenjem pojmova fonocentrizma i logocentrizma, dolazi do zakljuka da jezini znak nije "homogena jedinica" nego "struktura razlike", da oznaitelj nije u izravnom odnosu s oznaenikom, da se oni stalno razilaze i ulaze u nove kombinacije te daje tenja za konanom podudarnou znanja i znaenja puki "nemogui san". Sociolog znanosti i epistemolog Bruno Latour istrauje i objanjava odnose meu znanostima u razdoblju nestanka vrstih epistemolokih granica meu njihovim pojmovima, metodama i iskazima.

Basic Blackwell, London, 1989; Michel Wieviorka, Sociologie postclassique ou dclin de la sociologie! U: Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin, 2000.

Il


U misaono podruje drutvenih znanosti uveo je ili jeziki modificirao niz pojmovnih konstrukcija svojstvenih tvrdom priro-doznanstvenom diskursu, ime je, po miljenju kritiara, relativizirao ozbiljnost "pravih" znanosti i na taj nain posvjedoio bitne manjkavosti postmodernistikog epistemolokog kljua.2 r Najeksplicitniju i najjasniju elaboraciju postmodernistikih stajalita razvio je Jean-Franois Lyotard koji je, na izvjestan nain, kategorijalno kodificirao glavne intencije tog "intelektualnog pokreta". Stoga nije ni udno da se svi oni koji ele dokuiti "o emu se tu zapravo radi", najradije pozivaju na njegovu knjigu Postmoderno stanje (1979).3 Ona je svojevrsni manifest postmo-dernizma, iako ta etiketa naelno odudara od njegove logike i intencije. Lyotard ve krajem sedamdesetih energino naglaava da su vodee znanosti i tehnologije sve vie zaokupljene jezikom: lingvistikim teorijama, problemima komunikacije i kibernetikom, kompjuterima i njihovim jezicima, problemima prevoenja, pohranjivanjem informacija i bankama podataka itd. Tehnike su promjene bitno utjecale na znanje. Minijaturizacija i komercija-lizacija strojeva promijenile su naine njegova stjecanja, klasificir-anja i koritenja. Ukratko, ulaskom u povijesnu situaciju koju Lyotard oznaava kao postmoderno doba, mijenjaju se priroda i status znanja. Znanja koja nisu prenosiva u "informatikim kvantitetama" jednostavno e biti naputena a usmjerenje novih istraivanja ovisit e ponajprije o tome mogu li se njihovi rezultati prenijeti na kompjuterski jezik. Gotovo je sa starim naelom prema kojemu je stjecanje znanja neodvojivo od vjebanja duha ili pojedinca. Znanje vie nije cilj po sebi^ Ono postoji i proizvodi se ba zbog toga da bi bilo isplativo, unosno. Projekt modernosti to su ga u osamnaestom stoljeu zamislili filozofi prosvjetiteljstva 2 Vidjeti posebni tematski broj asopisa Theory, Culture and Society, br. 4/1995, koji je

u cijelosti posveen francuskoj socijalnoj i kulturnoj teoriji. Usp. takoer Jean Bruc-mont, Le relativisme alimente le courant irrationel. U: La Recherche, br. 298/1997; Alain Touraine, Sociologies et sociologues. U: Marc Guillaume, L'Etat des sciences sociales en France, La Dcouverte, Paris, 1986.

3 Jean - Franois Lyotard, La condition postmoderne, Les Editions de Minuit, Paris,

1979.

Ill

Rade Kalanj

sastojao se u naumu da se razvije objektivna znanost, univerzalna moralnost i zakonitost te autonomna umjetnost. Nadali su se da e umjetnosti i znanosti promicati ne samo kontrolu prirodnih sila nego i razumijevanje subjektivnog svijeta, moralni napredak, pravednost institucija i sreu ljudskih bia. No ono to se dogodilo u rjeitoj je opreci s tim nadama i idealima prosvjetiteljstva. Dolo je do postepene institucionalizacije svih tih podruja. Znanost, moral i umjetnost postali su autonomnim sferama odvojenima od ivotnog svijeta. Strukture spoznajno-instrumentalne, moralno-praktike i estetiko-ekspresivne racionalnosti dole su pod nadzor posebnih eksperata, a staro "narativno znanje" ("velike prie") izgubilo je svoju orijentacijsku snagu. To je vidokrug postmodernizma u kojemu se, s nizom posebnih elaboracija, uglavnom kreu svi njegovi zagovornici i epigoni.

Pa ipak, najatraktivniji, to ne znai i najmisaoniji pripadnik tog poststrukturalistikog i postmodernistikog kruga nedvojbeno je Jean Baudrillard. On je tu struju miljenja eksponirao najirim problematskim dijapazonom svojih intelektualnih interesa i doveo je do najradikalnijih i najkontroverznijih konzekvencija. Njegovo je djelo specifian i gusti splet posve opih (filozofsko-povijesnih, kulturnoantropolokih, socijalno teorijskih) i izrazito konkretnih, doista empirijskih uvida, analiza i deskripcija. On angairano misli i izrie decidirane sudove o svemu to tvori nepregledni kolorit suvremenog ivota, od dogaajnog ritma takozvane obine svakodnevnice do najsloenijih izazova sociokulturne analize. Zbog te problematske difuznosti, zbog osebujnog esejistikog stila, raznolikosti ideja i interpretativne vieznanosti glavnih teza pripisuju mu se najraznovrsnije autorske karakteristike: postmoderni guru, nihilist, prorok postmodernosti i kraja moderne kulture, provokator, semiolog, socijalni teoretiar, intelektualni terorist, razobliitelj klasinih ideolokih sustava, deurni krivac "ozbiljnog akademskog miljenja", papa postmodernizma na prijelazu u 21. stoljee itd. Sve te znaajke najrjeitije dolaze do izraaja u sintagmi "fenomen Baudrillarda", koja je neka vrsta zbirne ocjene njegova intelektualnog profila. Ima onih koji dre

IV


da Baudrillarda "treba zaboraviti", kao to je on svojedobno tvrdio da treba zaboraviti Faucaulta, ali nije mali broj ni onih koji ga svrstavaju meu najznaajnije suvremene socijalne teoretiare (Habermas, Foucault, Derrida, Rawls, Lyotard, Giddens, Rorty itd.). Neki ga skrupulozniji teoretiari ne uzimaju uvijek ozbiljno, njegove radove smatraju povrnima i ornamentalnima, ali mu nitko ne porie originalnost na podruju sociologije kulture i, osobito, sociologije medija. Britanski ga tumai, primjerice, ocjenjuju kao nezaobilazno i inspirativno uporite kulturnih i komunikacijskih studija.4 Prijeporni "fenomen Baudrillarda" zanimljiv je u dvojakom smislu: iznutra, kao sklop novih i intrigantnih ideja, i izvanjski, kao poticajni teorijski materijal za sociologiju i povijest ideja.5

Baudrillard je roen 1929. godine i po akademskom je obrazovanju germanist. ezdesetih godina, nakon dravnog doktorata, okree se prema sociologiji i svoju socioloku karijeru otpoinje na Sveuilitu u Nanterreu. Na toj se crti kasnije ukljuuje u rad Instituta za istraivanje drutvenih inovacija, pri Nacionalnom centru za znanstvena istraivanja, to je svakako bio pogodan institucionalni okvir u kojem se mogao oblikovati njegov intelektualni senzibilitet za probleme, oblike i tendencije drutvene dinamike. Taj je intelektualni put ostavio duboke tragove u njegovu nainu teorijskog miljenja i pisanja. U njegovim je djelima naime oigledna stalna napetost, kontrast ili specifina stilsko--konceptualna podvojenost izmeu pozitivne analize socijalnog znanstvenika i knjievne analize sociokulturno relevantnog umjetnikog diskursa. Prevodio je Brechta, koji je pedesetih i ezdesetih godina snano utjecao na intelektualce lijeve orijentacije, a na 4 Scott Lash, Dead Symbols: An Introduction. U: Theory, Culture and Society, br. 4/

1995, str. 71. 5 U tom interpretativnom duhu pie i arko Pai, u svom iznimno pounom i dis

kurzivno uvjerljivom ogledu Viak zbilje manjak mogunosti. Jean Baudrillard i poredak simulakruma (Forum, sijeanj/oujak, 2001), koji ima tu prednost da kompleksne i difuzne strukture Baudrillardovih ideja i jezika objanjava na vrlo jasan nain, usredotoujui se pritom na ono stoje u njima bitno, poticajno i otvoreno za plodotvornu raspravu.

V

Rade Kalanj

teorijsko-filozofskom planu sve se vie zbliavao sa stajalitima Lyotarda i Derride, s njihovim zahvatom "dekonstrukcije trans-cendentnog oznaitelja". Usredotouje se na Marxa (kritika politike ekonomije), de Saussurea (strukturalna lingvistika) i Freuda (psihoanalitka teorija kulture), ali ne zbog toga da bi ih interpre-tativno pomirio (poput Marcuseova pokuaja objedinjavanja marksizma i psihoanalize) nego zbog toga da bi ih prevladao u svjetlu narastajue vanosti svijeta znakova i njihove razmjene. Zahvaljujui toj specifinoj intelektualnoj putanji, Baudrillard je mnogo poznatiji po svojim idejama i djelima nego po svom mjestu u institucionalnoj strukturi akademskog miljenja, koju Pierre Bour-dieu naziva "legitimnom kulturom".6 Kao pravi predstavnik poslovino inventivne i aurne francuske intelektualnosti, Baudrillard je, izuzmemo li niz asopisnih tekstova, razgovora i raznovrsnih javnih, katkad i urnalistiki angairanih intervencija, objavio vie od dvadeset knjiga. Njegov supstancijalni opus tvore sljedee knjige: Sustav predmeta (1968), Potroako drutvo (1970), Kritika politike ekonomije znaka (1972), Ogledalo proizvodnje (1973), Simbolika razmjena i smrt (1976), Zaboraviti Foucaulta (1977), Efekt Beaubourga (1977), U sjeni utljivih veina (1998), KP ili umjetni rajevi politikog (1978), O zavoenju (1979), Simu-lakri i simulacija (1981), Fatalne strategije (1983), Boanska ljevica (1983), Amerika (1986), Drugi po sebi (1987), Cool Memories (1987), Cool Memories, II (1990), Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima (1990), Zaljevskog rata nije bilo (1991), Iluzija kraja (1992), Nemogua razmjena (1999).

Baudrillardov se opus, "krivnjom" njegovih stilsko-esejistikih osobitosti, njegove problematske evazivnosti i neakademinosti, najee tumai kao skup provokativnih i kontroverznih radova koji lucidno upozoravaju na probleme ali ih ne rjeavaju na temeljit nain nego zatrpavaju hipertrofiranom retorikom bombastina uinka. To su, drugim rijeima, djela mislioca, socijalnog teoretiara, sociologa - kako ga ve kvalificiramo - koji "osobito 6 Vidjeti odrednicu o Baudrillardu u: Michel Winock/Jacques Julliard, Dictionnaire des

intellectuels franais, Le Seuil, Paris, 1995, str. 121 - 122.

VI


voli ideje" i iznosi "izazovne poglede" sukladne najviim kriterijima znanstveno-teorijske inventivnosti ali i podlone ukusu pomodnog oponaateljskog intelektualizma. No koliko god je ta, u biti impresionistika interpretacija Baudrillarda pridonijela njegovoj zvjezdanoj javnoj reputaciji i recepciji ona je ipak jednostrana jer ispada da iza te povrinske dojmljivosti tekstova nema nikakva vrstog polazita i uporita, nikakve logike sustavnosti i dosljednog spoznajno-problematskog napredovanja. Doticaj s Baudrillardovim djelima uvjerava nas, meutim, da se iza njihova povrinskog naboja dojmljivosti kriju jasna polazita i vrlo sustavna, gotovo akumulativna progresija problematizacija i kon-ceptualno-teorijskih pomaka. Polazite mu je kritika analiza proizvodnje, razmjene i potronje, koju postepeno nadilazi, modificira njezine kategorije, prerauje ih u duhu lingvistike i semiologije i prenosi na plan informatiko-komunikacijske i medijske zbilje, gdje one igraju drugaiju ulogu nego u doba moderno-industrij-ske materijalnosti ili pak potpuno gube svoju vanost. To je put od kritike politike ekonomije do dematerijalizacije politike ekonomije u promijenjenim okolnostima posvemanje vladavine slike, informatikog znaka i medijskog zaposjedanja stvarnosti. Prema tome, kad se kae da su Baudrillardovi radovi i ideje osobito znaajni po tome to nastoje shvatiti narav i utjecaj masovnih komunikacija, to je potpuno tono ali se pritom ne smije ispustiti iz vida da je to nastojanje izvedeno ne iz promiljanja masovnih komunikacija samih nego iz analize cijelog sklopa socioekonomskih i kulturnih promjena u razvijenim drutvima. U tom emo smislu, slijedei Baudrillardov "rad misli", lako zapaziti da on svoje socioteorijsko bavljenje otpoinje u znaku prihvaanja ali i kritikog nadilaenja "marksistike kulture". Sredinje kategorija te teorijske kulture (proizvodnja, robni svijet, zakon vrijednosti itd.), koliko god bile valjane, pate od manjkavosti redukcioni-zma, svoenja cijelog drutvenog ivota na ekonomske predznake. Jedan od loginih zahvata proizalih iz takva uvida jest pokuaj da se Marxova kritika kapitalizma proiri na podruja koja su ostala izvan domaaja teorije o nainu proizvodnje. Bau-

VII

Rade Kalanj

drillard je ustanovio, i pri tome ostao, da je marksistika "produk-tivistika metafora" neprikladna za razumijevanje robnoga svijeta u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Postproduktivizam nipoto ne znai kraj proizvodnje nego prenoenje njezina teita i dominantnog znaenja na mehanizme tvorbe, opticaja i potronje informacija. Na toj crti, on e postepeno naputati marksizam i sve se vie priklanjati zagovornicima postmodernizma.

U Sustavu predmeta, jednom od prvih znaajnijih radova, Bau-drillard ve misli iz neomarksistike a ne strogomarksistike perspektive. Tematski favorizira sferu potronje, to je naelno uvijek odudaralo od determinirajueg ontolokog statusa proizvodnje u marksistikoj teoriji. Pravei vidan teorijski odmak, on se bavi pretvaranjem potronje u temeljnu pretpostavku drutvenog poretka. Tvrdi da potroaki predmeti tvore klasifikacijski sustav te da bitno utjeu na strukturiranje ponaanja. Predmeti imaju svoj uinak samo ako se troe, ako svoje znaenje prenose na individualne potroake postupke. Kategorije statusnih grupa prepoznaju se prema specifinim skupovima potroakih predmeta, hijerarhizirani potroaki proizvodi i predmeti oblikuju svojevrsni "grupni moralitet". Uz potronju idu i sve savreniji reklamni kodovi koji se proizvode posredstvom simbola, i to je ono to ih razlikuje od drugih, uobiajeno percipiranih proizvoda i omoguuje im da predmete predoavaju, doaravaju i prezentiraju u serijama. Odatle proizlazi beskonana igra znakova koja "ureuje" drutvo i pojedincu prua iluzorni smisao slobode. Tako usmjerena analiza nastavlja se i u knjizi Potroako drutvo, iji je engleski prijevod (1998) opsenim predgovorom popratio sam George Ritzer, autor dosta poznate McDonaldizacije drutva? To je, kae Ritzer, "rano djelo vodeeg postmodernistikog socijalnog teoretiara, u kojemu nalazimo brojne ideje nerazdvojne od njegovih kasnijih teorijskih razmatranja".8 I u toj knjizi, jo uvijek na pozicijama kritikog prihvaanja Marxa, Baudrillard raz-7 George Ritzer, McDonaldizacija drutva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.

8 George Ritzer, Introduction. U: J. Baudrillard, The Consumer Society, SAGE Publi

cations, London, 1998.

VIM


vija argumentaciju o tome da potroaki predmeti tvore sustav znakova koji obavlja diferencijacijsku funkciju meu ljudima. Potroake predmete valja razumjeti ne kao odgovor na posebne potrebe i probleme nego kao mreu plutajuih oznaitelja koji imaju neiscrpnu sposobnost poticanja elja. To znai da se dobra vie ne mogu promatrati samo sa stajalita korisnosti, kao utjelovljenja upotrebne i razmjenske vrijednosti koja se moe dovesti u odnos s nekim postojanim sustavom ljudskih potreba. "Strogo govorei, ljudi doba izobilja opsjednuti su ne toliko drugim ljudskim biima, kao to je to bilo u prethodnim vremenima, koliko predmetima. Njihova svakodnevica nije vie toliko zaokupljena bliskim ljudima, ve ponajprije - u rastuoj statistikoj krivulji -recepcijom i manipulacijom dobara i poruka".9 Tu je ve posve vidljiv odmak od upotrebne "materijalnosti" politike ekonomije prema "imaterijalnosti" manipulacija i poruka.

Oigledno je, zapravo, da se Baudrillard sve vie okree prema problematizaciji robnoga znaka, prema znakovnom svijetu kao takvom, to e osobito doi do izraaja u knjizi Kritika politike ekonomije znaka, koja je svojevrsni pokuaj da se naznaena manjkavost marksizma prevlada izvoenjem radikalne teorije jezika. U Predgovoru amerikom izdanju izabranih Baudrillar-dovih radova, Mark Poster izrie ocjenu da je navedena knjiga "briljantna dekonstrukcija strukturalizma".'0 U Saussureovoj teoriji znaka oznaitelj (rije) razlikuje se od oznaenika, to jest mentalne slike i referenta. Stoga on naglaava arbitrarnost odnosa izmeu oznaitelja i oznaenika i pokazuje da se vrijednost znaka uspostavlja strukturalnim odnosima s drugim znakovima. Polazei od toga, Baudrillard zagovara posve drukiju "strategiju". On dri problematinim to to je Saussure razdvojio elemente znaka i oznaitelja i referentom se posluio kao "alibijem". Tako postupa i politika ekonomija koja robu podvaja na razmjen-sku vrijednost (cijena) i upotrebnu vrijednost pa upotrebna vri-9 Jean Baudrillard, La socit de consommation, Le Point, Denol, Paris, 1970.

10 Mark, Poster, Introduction. U: J. Baudrillard, Selected Writings, Stanford University Press, Stanford, 1998.

IX

Rade Kalanj

jednost slui samo kao "alibi" za razmjensku vrijednost. Ono to je kritika politike ekonomije teorijski iskuavala na tumaenju robnoga svijeta, Baudrillard sada iskuava na teoriji znakova. Time je "pripremio put za historijsku analizu znaka kao naina oznaavanja unutar kapitalizma".11 Tamo gdje roba postaje znakom potronju valja razumjeti ne kao potronju upotrebnih vrijednosti nego prije svega kao potronju znakova. Ona nije samo krajnja toka ekonomskog, s proizvodnjom poinjueg lanca nego i sustav razmjene, jezik unutar kojega su robe i dobra povezani sa semiotikim sustavom koji, kao svaki jezik, prethodi pojedincu. Nema samodostatnog pojedinca, postoje samo naini koritenja drutvenih sustava, posebno sustava jezika, dobara i srodstva, preko kojih se ljudi na razliite naine povezuju s drutvenim poretkom i tako oblikuju smisao individualnosti. "Kao funkcionalna, i teroristika, organizacija kontrole smisla u znaku pozitivnosti i vrijednosti, znaenje zadobiva neto od postvarenja. Ono je poprite elementarne objektivacije koja se oituje preko sustava znakova proirenih gotovo do drutvenog i politikog terorizma uokvirivanja smisla. Sva je represivna i redukcionistika strategija ve sadrana u unutranjoj logici znaka, kao to je sadrana u unutranjoj logici razmjene u politikoj ekonomiji".12

Tako je, definitivnim ulaskom u sferu znakova i znaenja, izveden nedvosmisleni tematski i koncepcijski odmak od Marxa, ali svoju najviu, doista kritiku toku taj je zahvat dosegnuo u Ogledalu proizvodnje. Do kraja je dovedeno Baudrillardovo odluno nastojanje da se odvoji od Marxova ekonomskog redukcionizma i od nesposobnosti marksistike teorije da konceptualizira jezik, znakove i komunikaciju. Sva Marxova najvanija stajalite (pojam rada, dijalektika, teorija naina proizvodnje, kritika kapitala) eksplicitno su protumaena kao zrcalna slika kapitalistikog drutva. Interpretativni je obrat toliko korijenit da se marksizam definira ne kao radikalna kritika kapitalizma ve kao najvii ob-11

M. Poster, Ibid., str. 3. 12

Jean Baudrillard, Pour une critique de l'conomie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, str. 199.

X


lik njegova opravdavanja ili ideologije. Kao to je antropologija kapitalizma homo oeconomicus, tako je antropologija marksizma ovjek kao samoproizvoa, to drugim rijeima znai da je ovjek u oba sluaja poistovjeen s radom. Odatle slijedi ova konstatacija: "Za nas je kritika politike ekonomije supstanci-jalno zavrena. Materijalistika je dijalektika iscrpila svoj sadraj reproducirajui svoj oblik. Situacija na toj razini nije vie kritina nego nerazmrsiva... Drimo da valja prijei na radikalno drukiji plan koji bi... omoguio konano razrjeenje politike ekonomije. A to je razina simbolike razmjene i njezine teorije. Kao to je Marx mislio da za proboj puta do kritike politike ekonomije valja poeti s kritikom filozofije prava, tako mi mislimo da za radikalnu promjenu poprita prethodno valja obaviti kritiku metafizike oznaitelja i koda u cijelom njegovu sadanjem opsegu, to, u nedostatku boljega, nazivamo kritikom politike ekonomije znaka".13 Namee se zakljuak da je kritika politike ekonomije znaka koncipirana ne kao dopuna kritike politike ekonomije, nego kao njezina nasljednica, kao novi temelj kritike teorije drutva.

Vidimo da je problem znaka, oznaiteljstva i znaenja trajna Baudrillardova tematska opsesija i da ona iz djela u djelo dobija na intenzitetu i ekstenzitetu. Znak nije puka imaginarnost i neuhvatljiva fikcija nego realnost koja ima svoju povijesnu sudbinu. U predindustrijskim drutvima znakovi su podrazumijevali rijei povezane s referentima i uklopljene u kontekst koji je davao mogunost uzvratnog odnosa s drugima. S renesansom jezik poinje gubiti svoju uzajamnost i mijenja se pod utjecajem apstraktnog koda slinog novcu. Tada u biti nastupa era znakova, koji su se u kasnije, u dvadesetome stoljeu, potpuno odvojili od svojih referencijalnih izvorita. Upravo ta povijesna sudbina znakova objanjava Baudrillardov posebni interes za simboliku razmjenu. Ona se retematizira i objanjava kao opreka proizvodnji, potronji i svim vrijednostima buroaskog drutva. Cijeli je taj problem najtemeljitije razraen u knjizi Simbolika razmjena i smrt, koja 13

Jean Baudrillard, Le miroir de la production, Casterman, Paris, 1973, str. 40.

XI

Rade Kala nj

se smatra najznaajnijim pa ak i prijelomnim Baudrillardovim djelom.14 Ona je nastala sredinom sedamdesetih godina kada se dogaa zaokret i u njegovim politikim stajalitima. S rasapom politikih opcija iz ezdesetih godina gasi se i njegov radikalizam. Iako poneto pretjerano, Poster taj zaokret lapidarno ocjenjuje kao prijelaz s tvrdo lijevog stajalita na stajalite tmurnog fatalizma u okruju "digitalne logike koda". Oslanjajui se na ideje Marcela Maussa i Georgesa Bataillea, Baudrillard simboliku razmjenu shvaa kao antitezu "produktivnoj aktivnosti", kao proces koji nadilazi razmjenu i upotrebu, vrijednost i ekvivalentnost. Povezana sa svetkovinom, rasipnitvom i potlachom (javnom podjelom dobara i dokazivanjem darovne moi) simbolika je razmjena oblik interakcije koji ostaje izvan zapadnog drutva i nadaj e mu se kao vlastita smrt. Svoju sredinju misao Baudrillard izlae kao pregled prijelaza iz modernosti u postmodernost. Nastoji zapravo pokazati kako se, modernopovijesno gledano, oblikuju slike, opisi, projekcije odnosno simulakri drutvenoga svijeta i kakva je specifina struktura onog poretka ili modela u kojemu simulakri nemaju oslonca ni uporita ni u kakvoj stvarnosti osim u sebi samima. Rekonstrukciju triju poredaka simulakra moemo interpretativno prevesti kao posebnu vrstu socioloke historizacije s metodikog stajalita kritike politike ekonomije znaka.

Prvi poredak simulakra karakterizira ranu modernost, drugi modernost a trei postmodernost. Rana je modernost razdoblje od renesanse do poetka industrijske revolucije. Prije renesanse, u feudalnom drutvu, stvari su funkcionirale nedvosmisleno. Svatko je vezan za posebni drutveni prostor a pokretljivost je drutvenih klasa nemogua. Neupitni poloaj svakog pojedinca u drutvenom prostoru jami potpunu transparentnost i jasnou. Stroga hijerarhija sputava svaki nered i sukladno tome strogo se kanjava svako mijeanje znakova. S usponom buroazije taj 14

Usp. M. Poster, Ibid., str. 4 - 5; S. Lash, Ibid, str. 71. Usp. takoer David Kellner, Jean Baudrillard: From Marxism to Postmodernism and Beyond, Stanford University Press, Stanford, 1989.

XII


kastinski poredak propada. Renesansa podriva feudalni poredak i dovodi do pojave otvorenog natjecanja "na razini razlikovnih znakova". Konkurencijska demokracija dokida "endoga-miju znakova" svojstvenu statusnim redovima. Renesansni je simulakr usredotoen na prirodu i iz nje crpi svoju vrijednost. "Problematika prirodnosti, metafizika realnosti i pojavnosti ostat e od Renesanse problematikom svake buroazije".15 Primjereno svom prometejskom htijenju, ona se prvotno morala posvetiti oponaanju prirode kako bi se potom dala na proizvodnju. Modernost ili nadolazak industrijske revolucije, odnosno drugi poredak simulakra, jest razdoblje buroazije i primata industrijske proizvodnje. "S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta. To su znakovi bez kastinske tradicije, koji se nikada nee sueliti sa statusnim ogranienjima... Problem njihove osobitosti i porijekla vie se ne postavlja. Izvorite im je tehnika i oni imaju smisao samo u dimenziji industrijskog simulakra".16 Njihova je pojavnost serijska, njihovi su meusobni odnosi nedefinirani, a stvarni uvjet njihove mogunosti jest proizvodnja. Zahvaljujui tehnici, u beskonanim se serijama proizvode potencijalno identina "bia" (predmeti/znakovi), i to je ono to tvori kljunu znaajku industrijskog simulakra. Kasnije, usponom tehnoloke revolucije, drutvena je reprodukcija zamijenila produkciju i ispostavila se kao organizacijsko naelo drutva. Dok su dominantnu sliku prvoga poretka tvorili teatar i gipsani aneli, sada ih zamjenjuju fotografija i kino. Nastupa doba tehnike reproduktibilnosti, koju Baudrillard analizira oslanjajui se na nezaobilaznog Waltera Benjamina.

Trei poredak simulakra, onaj u kojemu danas ivimo, definiran je kao poredak modela ili visokoformaliziranih i tehniziranih struktura znakova i znaenja. To je poredak u kojemu, s onu stranu formalno vidljivih modela, vlada metafizika koda ili logika binarnih opozicija. "Veliki simulakri koje ovjek gradi kreu se od univerzuma prirodnih zakona preko univerzuma sila i 15

Jean Baudrillard, L'change symbolique et la mort, Gallimard, Paris, 1976, str. 79. 16

J. Baudrillard, Ibid., str. 84.

XIII

Rade Kalanj

napetosti sila do dananjeg univerzuma struktura i binarnih opozicija. Nakon metafizike bitka i privida, potom metafizike energije i determinizma, slijedi metafizika indeterminizma i koda".17 Na djelu je "operacionalna konfiguracija" izraena u obrascima kao to su, primjerice, kibernetika kontrola, pitanje/odgovor, feed-back, stvaranje pomou modela, diferencijalna modulacija itd. Problem znakova postavlja se na posve drugaiji nain. Baudrillard je u tom pogledu doista intranzingentan. "Na toj razini, kae on, pitanje znakova, njihove racionalne namjene, njihove zbiljske ili imaginarne upotrebe, njihova odbijanja, njihova zaobilaenja, iluzije koju oslikavaju, onoga to preuuju ili njihovih paralelnih znaenja - sve je to poniteno".18 Ono to ostaje nakon te radikalne preobrazbe jest samo "crna kutija koda" ili, jo reduciranije, puka molekula koja emitira zasljep-ljujue znakove, uvodi digitalnost u meuljudske odnose i zaposjeda sve poruke, sve znakove drutava u kojima ivimo.

Promatrani iz te radikalizirane optike, Baudrillardu su zastarjeli i neprihvatljivi svi teorijski sustavi koji sve rtvuju esencija-lizmu i fundamentalnosti istine. Stoga pod udar njegove kritike podjednako dolaze marksizam, psihoanaliza i strukturalizam. Knjiga O zavoenju najveim je dijelom kritiki obraun s tim i drugim teorijama koje u ime skrivene strukture ili biti negiraju povrinsku pojavnost stvari i od manifestnog bjee prema latentnom. Svim takvim intelektualnim strategijama, tim "dubinskim modelima" svojstveno je to da oblicima racionalnosti pridaju povlateni status. Za razliku od njih, Baudrillard velia Nietzscheovu kritiku "istine" te zagovara model koji zahvaa "povrinu" i temelji se na onome to se odreuje kao "zavoenje". Enigma je zavoenja u tome to se ono odvija na povrini i stalno izaziva na traganje za dubinskim strukturama. Ono to su marksisti smatrali nebitnim dijelom kapitala (reklama, mediji, informacija i komunikacijska mrea) sada postaje bitnom sferom. Upotrebna vrijednost roba, imperativi proizvodnje zamijenjeni su modelima, kodovima, si-17

J. Baudrillard, Ibid., str. 89. 18

J. Baudrillard, Ibid., str. 89 - 90.

XIV


mulakrima, spektaklima i hiperrealizmom simulacije. Zavoenje se u neku ruku ispostavlja kao obrazac koji dolazi na mjesto modela proizvodnje.

Tim stajalitima, koja su posebno tematizirana u Simulakrima i simulacijama, Baudrillard takoreku "hiperbolizira" svoju teoriju robne kulture. Ta se knjiga, zbog svog sugestivno intoniranog naslova ali i svog sadraja, najee iitava i prepoznaje kao cijeli Baudrillard. Nisu nove njezine osnovne teze nego izrii-tost i koncentracija njihove doreenosti. U medijima i potroakom drutvu ljudi su zahvaeni igrom slika, simulakra koji su sve manje povezani s izvanjskom zbiljom. Mi zapravo ivimo u svijetu simulakra gdje slika ili oznaitelj dogaaja nadomjeta neposredno iskustvo i znanje o njegovu uporitu i oznaeniku. Novi post-moderni univerzum tei sve pretvoriti u simulakr. To je za Baudrillarda svijet u kojem se sve oko nas oituje u simulacijama, koje su liene svoje izvanjske realnosti i kopiranog originala. Simu-lacija apsorbira realnost i ukida svaki kontrast spram realnosti. Vie nema realnosti ili "realnog" koje bi stajalo naspram "imitacije" ili "mimikrije". Na djelu su samo stupnjevi pojavljivanja simulacija. Baudrillard dri da su masovni mediji obiljeje nove epohe u kojoj stari oblici proizvodnje i potronje prerastaju u novi univerzum komunikacije. Taj novi univerzum, za razliku od staroga (koji ukljuuje upornu ambiciju i borbu Sina protiv patrijarhalnog Oca), poiva na meupovezanostima, povratnim vezama i dodirima. Njegovi su procesi narcistiki i bremeniti su stalnim povrinskim mijenama. Baudrillard konstatira da danas vie nema ni "scene" ni "ogledala" ve da je sve pretvoreno u "zaslon" i "mreu". Razdoblje proizvodnje i potronje preraslo je u epohu meuodnosa i povratnih veza. ivimo u ekstazi komunikacije a ona je opscena. Istodobno se zbiva sveprisutnost reklame i nestanak javnog prostora, koji je na suptilan nain popraen nestankom privatne sfere. Privatni prostor nije vie tajna. Neko je postojala jasna granica izmeu izvanjskog i unutranjeg a danas je ta opreka nestala na opscen nain tako da najintimniji sklopovi naega ivota postaju virtualnim izvoritem kojim se hrane mediji. Medijs-

XV

Rade Kalanj

ka je praksa preobliila nae osjete prostora i vremena. Realnost nije vie na neposredni dodir sa svijetom ve ono to nam daje televizijski "zaslon". Pojednostavljeno reeno, televizija je svijet. Ili, poneto kompliciranije, televizija se rastvara u ivotu, ivot se rastvara u televiziji. Fikcija je tako ozbiljena i zbiljsko postaje fiktivnim. Simulacija je odmijenila produkciju.

Nije teko uoiti neizbjene paralele izmeu Baudrillardovih kasnijih radova i temeljnih pionirskih ideja Marshalla McLuha-na. Baudrillard naime potvruje da je McLuhan doista bio u pravu kada je formulirao glasovitu tezu da su mediji poruka, odnosno da nije vaan sadraj nego forma medija. Razlika je samo u tome da Baudrillardovi pogledi odiu atmosferom pesimizma. Funkcija se medija po njegovu miljenju sastoji u tome da sputaju odgovor, privatiziraju pojedince i smjeste ih u univerzum simulakra u kojemu je nemogue praviti razliku izmeu spektakla i stvarnosti. On eksplicitno zagovara tvrdnju da ivimo u svijetu u kojem je sve vie informacija a sve manje znaenja. Odbijanje znaenja ispostavlja se kao jedini oblik otpora u drutvima koja trpe svekolikost informacija. U svakom trenutku naega ivota mi smo upravo bombardirani preobiljem slika i jedini nain da se s time suelimo, da se odupremo toj moi nad naim ivotima jest prihvaanje slika samo kao oznaitelja, kao povrinskih entiteta, te odbacivanje njihovih znaenja, njihovih oznaenika. Za gledateljsku iskustvo, primjerice, televizijske su vijesti puki slijed povrinskih slika. ovjek se ne moe pozvati na vijesti od prole veeri jer se nema na to pozvati, jer nema niega osim slika, osim oznaitelja iskustva. Vijesti su kola fragmentiranih slika, pri emu svaka od njih potie i priziva jo vie slika. Svaka je slika simulakr odnosno savrena kopija bez originala. Vijesti su slike slika, u konanici hiperrealnost. U vijestima je utjelovljeno postmodernistiko nijekanje povijesti koja se zahvaa kao puko spremite slika za usputnu i ponovnu upotrebu, kao uviranje svega u sadanjost. Lingvistiki reeno, post-moderno je iskustvo sinkrono, ono prolost liava njegovih sli-

XVI


ka, koristi ih za poricanje njihove vlastite historinosti i uklapa ih u neku vrstu vjene sadanjosti.

Baudrillard je tvorac golema mnotva neologizama. Mogue ih je odgonetnuti i itati bilo po nekoj etimologijskoj logici bilo pak po analogijskoj vezi sa srodnim izrazima iz kojih su izvedeni. Jedan od osobito vanih neologizama jest izraz hiperrealnost. Tim se izrazom oznaava novi stjecaj okolnosti u kojemu nestaje svaka napetost izmeu stvarnosti i iluzije, izmeu stvarnosti kakva jest i kakva bi trebala biti. U Baudrillardovu svijetu sve je "hip-er" ili vlastiti suviak. Biti "hiper" znai zapravo rastvoriti stare opreke, to ne znai da su one time nadmaene i razrijeene. Kada je granina crta izmeu stvarnog i imaginarnog naruena, realnost nije vie sputana niti prinuena na samoopravdavanje. Ona se preobraava u jedini vid postojanja i stoga postaje jo realnijom. U tom je sklopu osobito vano razumijevanje odnosa izmeu medija i masa. Kao to nema masa bez medija tako nema ni masmedija bez masa. Tu, meutim, valja primijetiti da se Baudril-lardovo poimanje masa udaljava od teorija o "masovnom drutvu", koje masama pristupaju kao razornom imbeniku autentine buroaske kulture. Ne dijeli on ni miljenje Frankfurtske kole koja zagovara tezu da je kapitalistika kulturna industrija puko zaglupljivanje masa. U knjizi Efekt Beaubourga Baudrillard dri da je to poznato umjetniko sredite svojevrsni minija-turizirani model dananjeg sustava. Prema tradicionalnom kritikom miljenju, umjetnika radilita, muzeji, kulturni centri (kao to je Pompidouov Centar, Beaubourg, u Parizu) nisu drugo do sredstva pomou kojih buroaska kultura proizvodi glupake i narkotizira mase. Slijedimo li pak argumente kulturnog elitizma, ta umjetnika radilita uzdiu mase do najvie kulturne razine i istodobno promiu narastanje kritike svijesti. Baudrillard zagovara drugaije miljenje. Kada mase dolaze u Beaubourg one se ne prilagoavaju slubenoj kulturi ve naruavaju i rastvaraju mit sustava. One simuliraju i igraju se s modelima. One ne zahvaaju smisao kulturnih predmeta, njihovo se poznavanje ne ogleda u znaenju ve samo u simulaciji.

XVII

Rade Kalanj

Teza o posvemanjem gubitku znaenja ili o nestanku sposobnosti za njihovo oblikovanje, navodi neke interprete na opi zakljuak da je Baudrillardov postmodernistiki diskurs u cjelini pesimistiki. On dodue ne izraava eksplicitnu nostalgiju za prijanjim porecima simulakra, ali ton i konzekvencije njegovih dijagnoza "simulacijskog doba" neodoljivo sugeriraju mogunost takvog zakljuka. Na taj se interpretativni nain mogu itati svi njegovi radovi napisani od poetka osamdesetih godina, a prije svega Fatalne strategije. Razmatranje se vrti oko teze da se drutveni svijet sve vie misli sa stajalita objekta. Okonano je doba "reprezentacijskog subjekta" i svijet vie ne moemo poimati kao da su Kantove kategorije prostora, vremena, uzro-nosti itd. univerzalni put do istine. Subjekt nam vie ne daje nadmo nad stvarnou. Povlateni poloaj sada pripada objektu, zapravo hiperrrealnom objektu, simuliranom objektu. Umjesto logike subjekta impostira se logika objekta, i to je ono to Baudrillard naziva "fatalnim strategijama". One su samo drugo ime za imploziju znanja, znaenja i drutvenosti. U esto citiranom ogledu Mase: implozija drutvenog u medijima (1985), koji je tekstualno ili problematski uklopljen u mnoge njegove knjige, Baudrillard saima neke od glavnih tema svojih radova napisanih do sredine osamdesetih godina. Rije je, primjerice, o medijima kao tvorcima simulacije koja je imuna na racionali-stiku kritiku. Druga su tema mediji kao utjelovljenja suvika informacija, kao instrumenti koji iskljuuju odgovor primatelja. Trea je tema ta simulirana realnost koja je liena referencije, uporita i izvorita. Simulirana realnost djeluje izvan logike predoavanja. Mase im se "subverzivno" odupiru strategijom utnje ili pasivnosti. Apsorbirajui simulacije medija, izbjegavajui odgovore, mase u neku ruku potkopavaju vladajui kod. Baudrillardovi nas radovi uvjeravaju da mase, ta utljiva mnotva, toliko pasivno troe robne artefakte, televiziju, sport, politiku, masovne proizvode simulacije da tradicionalna politika i klasna borba postaju posve zastarjelima. Rije je o eri potroake kulture koja je, prema Baudrillardu uistinu postmoderna

XVIII


kultura. Tradicionalne su distinkcije i hijerarhije propale, priznaju se i veliaju samo ki, popularnost i identitarne, pod svaku cijenu konstruirane razlike. Izmeu modernosti i postmodernosti dogodio se radikalni raskid i nae je doba obiljeeno implozijom i slomom negdanjih razlika i hijerarhija. Dogodila se preobrazba od vrstih referencija prema "opticaju znakova". "Stari moderni" poredak, ukorijenjen u industrijskoj produkciji, razmjeni predmeta, odnosima fizike snage i izravnoj komunikaciji na-domijeten je poretkom medija, informacija, komunikacija i znakova. Znakovi su, dakle, uvijek u sreditu pozornosti i stoga se stalno daje do znanja da vladajue naelo postmodernosti nije produkcija nego semiurgija, proliferacija i meusobna igra znakova, njihov kvantitativni razvoj koji dovodi do kvalitativnog raskida. Imajui na umu barem najvanije, postojane Baudrillardove koncepte (implozija, semiurgija, simulacija, hip-errealnost itd.) mogli bismo izvesti zakljuak da je prijelaz iz robno-industrijskog u medijsko post-industrijsko drutvo doveo do ukidanja subjekta, znaenja, istine, prirode, drutva, moi i same realnosti.

Vieznana logika tog prijelaza otvara prostor za mnotvo moguih tematizacija, a dvije su od njih svakako najizrazitije: problem zla i pitanje kraja povijesti. Ono to daje osobitu kontekstualnu obojenost tim tematizacijama jesu okolnosti kraja stoljea i poetka novog tisuljea. Taj milenijski horizont glavno je obiljeje Baudrillardovih radova nastalih krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina.19 U njima se, dakako, konzekvent-no reproduciraju i variraju sva kljuna stajalita o simulakru i simulaciji, realnosti i hiperrealnosti, medijima i slici, znakovima i razmjeni itd., ali razmatranja se situiraju u konjunkturu velikih kulturnih, znanstvenih, politikih i opeintelektualnih dogaanja koja su oznaila milenijsku zgodu. Dvije su Baudrillardove knjige odgovor na taj izazov: Prozirnost zla i Iluzija kraja. Njegovi su uvidi originalni, ako ni po emu drugome onda

19 O tom aspektu Baudrillardovih ideja vidjeti kratku ali sadrajnu studiju Christophera Horrocksa, Baudrillard i milenij, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

XIX

Rade Kalanj

barem po tome to su razliiti od svih ostalih. Promiljajui "aktualno stanje" Baudrillard konstatira: "Ako bi trebalo okarakterizirati aktualno stanje stvari rekao bih da je to stanje orgije. Orgija je cjelokupni eksplozivni moment modernosti, moment osloboenja u svim podrujima. Politiko osloboenje, seksualno osloboenje, osloboenje proizvodnih snaga, osloboenje destruktivnih snaga, osloboenje ene, djeteta, nesvjesnih nagona, osloboenje umjetnosti. Prihvaanje svih modela predoavanja, svih modela protupredoavanja. Bila je to totalna orgija stvarnog, seksualnog, kritikog i antikritikog, rasta i krize rasta. Proli smo sve putove proizvodnje i preobilne virtualne proizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija, uitaka. Danas je sve osloboeno i kolektivno smo sueljeni s kljunim pitanjem: to da se radi nakon orgije?"20

Na to je pitanje teko, moda i nemogue odgovoriti iz post-modernistikog vidokruga. Od samog je odgovora, meutim vaniji uvid da u cijelom tom sklopu "orgijastikih osloboenja" uvijek djeluje "energija ukletog dijela" ili naela zla. Iako je sve osloboeno i prozirno, zlo ostaje uporno, ilavo, nes-vodivo i mrano. Ono je posvuda na djelu, izraava se na sve vie naina, u rastrojstvu poretka stvari, u procesualnoj akcel-eraciji zbilje, u kovitlacu njezinih uinaka, u preobilju paradoksa, u meusobnom "nadjaavanju uzroka", u neartikuliranim sklopovima veza itd. Posvuda se, dakle, provlai naelo zla, ali ono nije moralne naravi niti Baudrillard eli ostaviti dojam mor-alizma. Rije je zapravo o naelu neravnotee i vrtoglavice, naelu kompleksnosti i zaudnosti, naelu zavodnitva, nesukladnosti, antagonizma i nesvodivosti. Dapae, to naelo ne djeluje u pravcu smrti nego u pravcu ivotne osloboenosti. Na prvi bi se pogled moglo zakljuiti da Baudrillard zagovara neuvijenu katastro-fistiku sliku svijeta. No usprkos svojim katastrofistikim tonovima, on samo eli naglasiti, bolje rei prenaglasiti, da se postmo-dernistiko poimanje milenijskog prijelaza odvija kao ulazak u novo stanje, stanje u kojemu estetsko postaje transestetsko, eko-20

Jean Baudrillard, La Transparence du Mal, Galile, Paris, 1990.

XX

Postmodemistiki vidokrug Jeana Baudrillarda

nomsko transekonomsko, seksualno transseksualno, te da sva ta nadilaenja ne znae premoivanje zla nego samo njegovu "osloboenu prozirnost". Sve je s onu stranu modernosti, ali sve se opet ponavlja, i to u uveanim omjerima. Seksualno je osloboenje iziskivalo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije, a u dananjem "Monistikom drutvu" zahtijeva se maksimum reprodukcije uz minimum seksualnosti. Paradoks je u tome da seksualnost izrasta u sredinju temu "estetskih tehnologija", publiciteta, pornografije, biozahvata i antropolokih refleksija. Politika postaje sveprisutnom sastavnicom svakodnevnog ivota, jezika i medija, kolektivnog imaginarija masa. Ona se estetizira u spektaklu i sve odjednom postaje politikom. Nema vie ideje politike, ali se politika igra nastavlja ne brinui se osobito za svoj temeljni ulog. Televizijski se imaginarij odvija i razvija u posvemanjoj ravnodunosti prema vlastitim slikama. Dovretak i nestanak istodobne su znaajke do krajnosti dovedenog procesa modernosti. "To paradoksalno stanje stvari, koje je u isti mah potpuni dovretak jedne ideje, usavravanja modernog procesa, i njegova negacija, njegova likvidacija izazvana vlastitom prekomjernou, irenjem preko vlastitih granica, poprima oblije transpolitikog, transseksualnog, transestetskog".21 Vie nema nikakvih avangardi, ni seksualnih ni politikih ni umjetnikih, radikalna kritika i revolucionarni pokret stvar su prolosti. Umjetnost se nije dokinula i ozbiljila u transcendent-nom idealu, to je bio san estetske utopije, nego u opoj esteti-zaciji svakodnevnog ivota. Ona je "nestala u korist pukog opticaja slika, u transestetskoj banalnosti".22

Ta "simulakralna dekonstrukcija" djeluje kao dinamiki faktor postmoderne kulture. Ona naime mijenja i tradicionalni dis-kurs o povijesti. Vienje povijesti kao slijeda linearnih, dijalektikih, progresivnih oblika zamijenjeno je medijskim spektaklima, orkestriranim ritualima, dramatinim dogaajima koji su strukturirani i planirani za masovne recipijente. Fatalna i radikalna ilu-21

J. Baudrillard, Ibid., str. 17. 22


XXI

Rade Kalanj

zija svijeta nadmona je iluzornoj moi same realnosti. Varirajui Nietzschea, Baudrillard konstatira da su se granice ljudskog i neljudskog "pomutile" te da se zbiva kretanje prema podovjeku a ne prema nadovjeku. Nije se dogodilo prevrednovanje vrijednosti s onu stranu dobra i zla nego je na djelu ovostranost dobra i zla. Temeljni problem nije u materijalnoj zbilji, u materijalnim okolnostima ili uvjetima preivljavanja, nego u gubitku simbolikog. U doba kada se gasi izvorna snaga simbolikog a imagi-narijem poinje vladati hiperprodukcija slike, kada se odvija tehniko, dogaajno i medijsko ubrzanje ivota, ubrzanje svih vrsta razmjene, ubrzanje svih oblika osloboenja stjee se dojam o nestanku zbiljske "referencijalne sfere" povijesti.

Odatle se mogu izvesti dvije hipoteze. Prema prvoj, povijest shvaena kao pripovijest nije vie mogua jer ona poiva na nekom moguem slijedu smisla. No ako je svaki dogaaj posredovan bujicom, difuzijom i opticajem slika ("osloboen od sebe samoga") tada se dogaajna zbilja atomizira, fragmentira i partikularizma, kulturni se i dogaajni sklopovi dezartikuliraju i ulaze u binarnu, elektronsku, "zasljepljujuu" logiku raunalno-informacijskog jezika. Povijest se, kao ubrzani opticaj slika, udaljuje od svoje vlastite referencijalnosti. Prema drugoj, obrnutoj hipotezi, povijest se oituje kao usporeni proces, koji je izravno povezan s fizikom jer materija kasni za onim to se nama nadaje kao prolaznost vremena. Drugim rijeima, materijalna masa fenomena uvjetuje i usporava nae poimanje vremenskog ubrzanja. Taj se pogled na stvari oituje i na planu drutvenih fenomena. Suvremenim drutvima, primjerice, vladaju masovni procesi, ne samo u sociolokom nego i u demografskom smislu. Da bi se dogodila neka znaajna promjena ili neki nepovratni prijelom, potrebna je kritika masa demografskog i sociolokog "materijala". Posrijedi su, oigledno, dvije mogunosti poimanja povijesti: ubrzanje uz nestanak materijalne referencijalnosti ili usporavanje prema naelima fizike inertnosti. Baudrillard i u tom pogledu iznosi posve osebujnu, "oprenu" tezu. "Povijest, smisao i napredak, kae on, vie ne uspijevaju pronai svo-

XXII


ju brzinu osloboenja. Oni se vie ne uspijevaju odlijepiti od tog odvie zgusnutog tijela koje usporava njihovu putanju, koje toliko usporava vrijeme da nam ve sada izmiu percepcije i zamiljaj i budunosti. Ta masa svojom preutnom imanencijom guta svaku drutvenu, povijesnu i vremensku transcendenciju. Politiki dogaaji vie nemaju dostatnu autonomnu energiju kojom bi nas oarali i odvijaju se kao nijemi film za koji smo kolektivno neodgovorni. Tu zavrava povijest, ne zbog nepostojanja aktera, ni zbog nedostatka nasilja (jer ga ionako uvijek ima previe), ni zbog nedostatka dogaaja (jer ih je, zahvaljujui medijima i informacijama, ionako previe), nego zbog usporavanja, ravnodunosti i zaprepaenja. Povijest se vie ne moe prevladati, pojmiti vlastiti kraj. Ona tone u vlastitom uinku, iscrpljuje se u posebnim uincima, ona implodira u aktualnosti".23 Prema tome, o kraju povijesti ne moe se govoriti, ali ne toliko zbog kvazihegelijan-skih linearistikih razloga protumaenih u Fukuyaminom kljuu koliko zbog toga to vie nema vremena da samu sebe sustigne. Ona je sve ubrzanija ali je istodobno vlastita masa toliko usporava da se njezin kraj pojavljuje tek kao iluzija, kao iluzija kraja. Smisao je povijesti neumoljivo spor i trom i stoga se uvijek iznova zaudimo kad se ona vraa i reciklira. "Valja se drati injenice da se sve ono to nije bilo unitivo, neiskorjenjivo danas opet reciklira te da stoga nema konanog rjeenja. Neemo izmai onome najgoremu, to jest da nema kraja povijesti, jer se ostaci, svi ostaci - crkva, komunizam, demokracija, etniciteti, sukobi, ideologije - beskonano mogu reciklirati. Fantastino je to da sve ono to smo smatrali povijesno prevladanim doista nije nestalo nego je sve tu, pripravno da se opet pojavi, tu su svi arhaj-ski, anakroni, nedodirljivi i bezvremeni oblici poput virusa u dubini tijela. Povijest se otrgnula od ciklikog vremena tek toliko da bi potpala pod reciklirajui poredak".24

Mislei povijesnu stvarnost iz fizikalno-znanstvenog i epistemolokog naela neodreenosti dolazi se do postmodernisti-23

Jean Baudrillard, L'illusion de la fin, Galile, Paris, 1992, str. 15. 24


XXIII

Rade Kalanj

kog zakljuka da nita vie nije sigurno ni pouzdano, a kamo li kraj povijesti. Nije vie sigurna ni razmjena kao temeljni odnos razvitka modernih drutava. Dapae, nastupilo je doba nemogue razmjene. Baudrillard se, krajem devedesetih godina, nakon to je istematizirao pitanje zla i kraja povijesti, vraa svojoj poetnoj i permanentnoj temi razmjene kao onog supstancijal-nog meuljudskog odnoenja preko kojeg se oituju razni tipovi oblikovanja ili razgradnje drutvenosti. Razmjena je izgubila svoje naelo ekvivalentnosti, istina i zbilja nisu vie razmjenjive ni za kakvo ekvivalentno uporite. Ni sam svijet vie nema svog ekvivalenta i sve pliva u moru neodreenosti. Bez ekvivalentnih oslonaca razmjene nema vie ni neupitnog socijalnog determinizma. Virtualnost koju producira informacijsko obilje nadilazi ne samo socijalni determinizam nego i "determiniranu negaciju" stvarnosti. Govorimo o tome da ivimo u "interaktivnoj drutvenosti" ali ba se u njoj gubi ono to u tradicionalnoj, kritiki usmjerenoj socijalnoj filozofiji poznajemo kao "rad negativnog", kao dijalektiko poricanje "objektivnih mogunosti". U dosadanjim analizama povijesnih oblika uglavnom se polazilo od postojanja jasnih opreka rada i kapitala kao temeljnog antagonistikog para drutveno konstituirajue razmjene. Danas ta opreka vie ne fun-gira na tako jasan razmjensko-antagonistiki nain. "Sfera je rada neodreena i sam je pojam izgubio svoju definiciju... Neosjetno smo dospjeli s onu stranu kapitala i rada i njihove antagonistike dinamike. Drutveni stroj sada prolazi jedan globalni ciklus... i drutveni su akteri u isti mah s obiju strana ugovora".25 Teza o "socijalnom lomu" ("fracture sociale"), kojom dananji sociolozi oznaavaju nejednakosti neoliberalne globalizacije, izraz je starog naina miljenja o posve promijenjenoj situaciji. Ona je jo uvijek vezana za stare objektivne uvjete rada i kapitala i u punom jeku informatike i virtualne zbilje pokuava oivjeti drutvene odnose i sukobe industrijskog doba. Stoga je njezina optika iluzorna a intencija deplasirano utopijska. Budui da se dogodila "razorna revizija" naela stvarnosti i naela spoznaje, taj stari nain 25

Jean Baudrillard, L'change impossible, Galile, Paris, 199, str. 32.

XXIV


miljenja nema vie nikakvu djelotvornost a socijalne adresate kojima je upueno navodi na pogreni radikalizam bez referenci-jalnosti.

Novi, a to za Baudrillarda znai postmoderni nain miljenja, mogu je jedino ako shvatimo da se stvarnost nepovratno struk-turira oko informatike i virtualne mree, oko poretka simulakra koji apsorbira cijelu socijalnu sferu i oituje se kao njezina simulirana hiperrealnost. Dok je anatomija modernog (industrijskog) drutva utjelovljena u politikoj ekonomiji, anatomi- ju postmoderne drutveno-povijesne situacije (postindustrijskog drutva) tvori planetarni pogon (Castells bi rekao "Automaton", Negri "Imperij" a Balandier "Veliki sustav") reprodukcije i cirkulacije informatikog i virtualnog znaka, koja se danas smatra glavnim svojstvom "nove ekonomije".26 Tako je Baudrillard, polazei od kritike politike ekonomije kao supstancijalne znaajke modernog drutva i preusmjeravajui je na kritiku politike ekonomije znaka dospio do informatikog i virtualnog oblikotvornog naela drutvene stvarnosti.27 On to naelo relativistiki nemilosrdno raarava, ali usprkos tom postmodernistikom postupku ono ostaje toliko bitno da razotkriva kako ni postmodernisti Baudril-26

Usp. Manuel Castells, Information Technology and Global Capitalism. U zborniku: Will Hutton and Anthony Giddens, Global Capitalism, The New Press, New York, 2000; Antonio Negri/ Michael Hardt, Empire, Exils Editeur, Paris, 2000; Georges Balandier, Le Grand Systme, Fayard, Paris, 2001. Uz to valja napomenuti da se voluminozno djelo M. Castellsa Informacijsko doba, osobito njegov prvi svezak, Uspon umreenog drutva (Golden Marketing, Zagreb, 2000), kree u istom smjeru kao i Baudrillardovi spoznajni interesi, ali je razlika u tome to su Castellsove analize socioloki organiziranije, empirijski zasnovanije i neoptereene esejistiko-retorikim emfazama postmodernistikog kova.

27 Baudrillard je, kako to najednom mjestu konstatira Georges Balandier, temeljito

shvatio i pokazao da "obilje medijskih proizvoda dovodi do prijelaza iz drutvenog oblika potronje stvari u drutveni oblik potronje imaterijalnih predmeta, koja se namee na sve zavodljiviji nain". G. Balandier, Images, images, images. U: Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin, 1987, str. 21. Taj broj renomiranog sociolokog asopisa u cijelosti se bavi temom Nove slike, nova realnost, o kojoj, pored Balandiera i samog Baudrillarda, piu i mnogi drugi poznati autori, primjerice: Raymond Ledrut, Pierre Ansart, Alain Renaud, Abraham A. Moles, Lucien Sfez, Jean-Michel Berthelot itd.

XXV

Rade Kalanj

lardova kova ne uspijevaju izbjei esencijalistika i supstancijali-stika pribjeita u objanjavanju drutva i drutvenih promjena.

* * *

Ovaj je izbor iz Baudrillardovih djela voen prije svega idejom da se stekne to potpuniji uvid u njegove glavne ideje i njihovu genezu. No ipak je teite na onim njegovim radovima koji svjedoe o bitnom zaokretu prema postmodernistikom diskursu, a to znai knjigama u kojima se postepeno naputa "produktivis-tika" tematika tradicionalne politike ekonomije i sve vie dolazi do izraaja zaokupljenost problematikom znaka, informacija, komunikacija, medija, medijske stvarnosti itd. To je ono po emu je taj autor postao atraktivnim i prijepornim "fenomenom" recentne teorijske intelektualnosti. Voeni tom idejom u ovaj smo izbor uvrstili reprezentativne dijelove iz sljedeih Baudrillardovih knjiga:

Pour une critique de l'conomie politique du signe {Kritika politike ekonomije znaka), Gallimard, Paris, 1972, str. 172 -228.

L'change symbolique et la mort (Simbolika razmjena i smrt), Gallimard, Paris, 1976, str. 7 - 29; 77- 117.

De la sduction (O zavoenju), Galile, Paris, 1979, str. 75 - 92; 107 - 115; 241 - 243.

Les stratgies fatales (Fatalne strategije), Grasset, Paris, 1983, str. 10- 33.

Au - del du vrai et du faux, ou le malin gnie de l'image (Onkraj istinitog i lanog ili zloduh slike), Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987, str. 139 -145.

La Transparence du Mal. Essai sur les phnomnes extrmes (Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima), Galile, Paris, 1990, str. 11 - 42; 88 - 115.

L'illusion de la fin (Iluzija kraja), Galile, Paris, 1992, str. 11 -27; 129 - 142.

XXVI

Predgovor

L'change impossible (Nemogua razmjena), Galile, Paris, 1999, str. 11-38.

Oigledno je da u ovom izboru iz Baudrillardovih djela nedostaje knjiga Simulakri i simulacija (Simulacres et simulation, Galile, Paris, 1981), koja je, moda, najpogodnija za prepoznavanje njegovih glavnih ideja. Morali smo je, na alost, izostaviti jer je autorska prava za tu knjigu otkupio drugi hrvatski izdava koji e je objaviti u integralnom obliku.

Rade Kalanj

SIMULACIJA I ZBILJA

1.

Kritika politike ekonomije znaka

Kritika politike ekonomije znaka pokuava provesti ralambu oblika/znaka kao to je kritika politike ekonomije eljela provesti ralambu oblika/robe.

Kao to je roba u isti mah razmjenska i uporabna vrijednost -pri emu se cjelovita analiza tog oblika namee dvjema stranama sustava - jednako je tako znak istodobno i oznaeno i oznaitelj, a ralamba oblik/znak mora se odvijati na dvije razine. Napored-no se namee, dakako, logika i strateka analiza odnosa izmeu dva pojma, naime: 1. Izmeu sustava RV (razmjenske vrijednosti) i sustava UV (upo

rabne vrijednosti) ili izmeu oblika/robe i oblika/predmeta. 2. Izmeu sustava Ozlj (oznaitelj) i sustava Ozn (oznaeno) ili

izmeu njima pripadajueg koda, koji odreuje artikulaciju vrijednost/znak i oblika/znaka.

Taj se odnos uspostavlja u oba sluaja kao hijerarhijska funkcija izmeu prevladavajue forme i forme-alibija ili forme-satelita, koja je u isti mah logika kruna i ideoloko ispunjenje one prve.

3

Simulacija i zbilja

Magijska misao ideologije

To jednakoznano ustrojavanje vrijednosti u onome to se uobiajeno naziva ekonomskim poljem i poljem znaenja ima za posljedicu premjetanje i radikalno razliito pojmovno odreenje svekolikog procesa ideologije. On se vie ne temelji na infra/su-perstrukturalnom odnosu izmeu materijalne proizvodnje (sustav i proizvodni odnosi) i proizvodnje znakova (kultura itd.) koji bi ih izrazio i prikrio njihove proturjenosti. Sve je to nadalje dijelom, s istim stupnjem objektivnosti, ope politike ekonomije (njezine kritike), koju s kraja na kraj proima isti oblik i njome upravlja ista logika.

Valja podsjetiti da tradicionalno shvaanje ideologije, s njezinim umjetnim razlikovanjem "ekonomije" i "ideologije", osim to iziskuje nepodnoljivu terminsku gimnastiku ("superstruktural-na", "dijalektika", "prevladavajue strukturalna" itd.), uzrokuje i nemogunost shvaanja "ideoloke" uloge kulture i znakova koji su na taj nain drukije odvojeni nego samo na razini oznaenih. Ideologija (neke skupine, vladajue klase) uvijek obuhvaa velike teme, velike sadraje, velike vrijednosti (nacija, moral, obitelj, humanizam, srea, potronja) ija alegorijska snaga, ne zna se kako, djeluje na svijest ljudi u smislu njihova okupljanja. Sadraji misli djeluju na stvarne situacije i, u cijelosti, ideologija se odreuje kao uzmak kulture pred ekonomijom.

Dok je jasno da je ideologija isti onaj oblik koji proima u jednakoj mjeri proizvodnju znakova kao i "materijalnu" proizvodnju - ili radije logiku podjelu tog oblika u dva pojma:

RV/UV Ozlj / Ozn

- funkcionalnu podjelu, strateku, preko koje se oblik proizvodi. To znai da je ve cijela ideologija sadrana u odnosu RV i UV, naime, daje cijela u logici robe, kao stoje sadrana i u odnosu Ozlj i Ozn, naime, u unutarnjoj logici znaka.

4


Marx je pokazao da objektivnost materijalne proizvodnje ne poiva u njezinoj materijalnosti, nego u njezinoj formi. Tu se na-hodi poetak svake kritike teorije. Jednako analitiko svoenje valja provesti i u ideologiji: njezina objektivnost ne poiva u njezinoj "idealnosti", tj. u realistinoj metafizici sadraja misli, nego u njezinoj formi.

"Kritika" (i ona marksistia) ideologije poiva na magijskoj misli ideologije. Ona je ne iitava kao oblik, nego kao sadraj, kao transcendirajuu danu vrijednost - neku vrstu mane koja bi se nadovezivala na nekoliko velikih predodaba koje magijski obiljeuju plutajue i mistificirane subjektivnosti koje nazivamo "svijeu". Kao to se pod "potrebom" podrazumijeva odnos izmeu "korisnosti predmeta" i "potranje subjekta", tako se i ideologija nadaje kao odnos izmeu projekcije svijesti i idealnosti neke ... ideje ili vrijednosti. Isti magina poveznica nahodi se izmeu umjetnih, pa ak i metafizikih pojmova, preinaenih od materijalnih dobara u kolektivne predodbe i vrijednosti1

Ideologija je ustvari cijeli proces svoenja i apstrahiranja simbolike grae u jedan oblik - ali ta se reduktivna apstrakcija neposredno nadaje kao vrijednost (neovisna), kao sadraj (trans-cendirajui), kao predodba svijesti (oznaeno). Upravo zbog tog istog procesa robu iitavamo kao neovisnu vrijednost, transcendirajuu stvarnost, a sve zbog nepoznavanja njezina oblika i apstrahiranja drutvenoga rada koji ona vri. Na taj nain graanska (ili marksistika, naalost!) misao odreuje kulturu kao transcend-nost sadraja, povezanih sa svijeu ljudi preko "predodbe", te oni kolaju meu njima kao pozitivne vrijednosti, jednako kao to se fetiizirana roba nadaje poput neposredne stvarne vrijednosti, stavljene u odnos sa subjektima preko "potrebe" i uporabne vrijednosti, i kolaju sukladno pravilima razmjenske vrijednosti.

Lukavstvo je forme da se neprestano zaklanja iza oevidnosti sadraja. Lukavstvo je koda da se zaklanja i predouje iza oe-1 Valja napomenuti daje "otuenje" takoer jedan od maginih pojmova, koji bi trebali

onemoguiti umjetno razdvajanje - ovaj put ono izmeu "svijesti" subjekta i njegova idealnog sadraja (njegova "ponovno pronaenog" totaliteta).

5

Simulacija i zbilja

vidnosti vrijednosti. U "materijalnosti" sadraja forma konzumira svoju apstrakciju i reproducira se kao forma. U tome je njezina magija, jer u isti mah utjee na proizvodnju sadraja i svijesti da bi ih se domogla (kao to proizvodnja istodobno proizvodi proizvode i njima odgovarajue "potrebe") - smjetavajui na taj nain kulturu u neku vrstu dvojne transcendentnosti vrijednosti (sadraja) i svijesti, i u neku metafiziku razmjene izmeu dva pojma. I ako je graanska vulgata smjetava u tu transcendentnost da bi je tamo posvetila kao kulturu, marksistika je vulgata pak smjetava u istu transcendentnost da bi je proglasila ideologijom. Ali, dvije se vulgate sastaju u istoj magijskoj misli2

Gotovo se sveukupna suvremena misao optereuje pogrenim pitanjima, beskonanim raspravama proizalima iz umjetnih podjela:

1. Razlikovanje subjekt/objekt iznijelo je na vidjelo magini pojam "potrebe". Sve bi jo bilo dobro kad se ne bi javio nerjeivi problem "ponude i potranje" u opem sustavu proizvodnje/potronje. Je li rije o neovisnosti izbora ili o manipulaciji? O pseudodijalektici izmeu toga dvoga? Beskonane litanije i lani problemi.

2. Razlikovanje infra/superstruktura, koje, kao to smo vidjeli, potajno obuhvaa neunitivo razlikovanje izmeu materijalnosti sadraja i idealnosti svijesti - dva tako udaljena pola povezuje magini pojam ideologije. I ovdje bi sve bilo u redu kada samim time ne bi ostao vjeno visjeti u zraku - na veliku sreu narataja intelektualaca - problem "odreujueg initelja" i sva akrobatika "interakcije", "dijalektike", "relativne automnosti" i "nadreenosti" koja odatle proizlazi.

3. Razlikovanje eksploatacija/alijenacija iznova postavlja taj lani problem na razinu politike ralambe. Beskrajna se rasprava vodi oko toga da li jedna utemeljuje drugu, da li druga slijedi iz prve kao "razvijeniji stupanj kapitalizma", a sve je to besmisleno i ponovno proizlazi iz umjetne podjele znaka i robe

2 Na taj se nain "kritiko" prokazivanje "umjetnih potreba" i "manipulacije potrebama"

pridruuje istoj mistifikaciji bezuvjetne oduevljenosti potronjom.

6


koji se ne ralanjuju u njihovu obliku i ne shvaaju kao sadraji (jedan znaenja, drugi proizvodnje). Odatle razlikovanje izmeu "eksploatacije" radne snage i "alijenacije preko znakova". Kao da roba, sustav materijalne proizvodnje ne "znai"! Kao da znakovi i kultura nisu neposredna apstraktna drutvena proizvodnja na razini koda i modela, sustava razmjene poopenih vrijednosti!

Ideologija na taj nain nije ni na jednoj ni na drugoj strani. Ona je ta ista i jedina forma koja proima sva polja drutvene proizvodnje. Ona obuhvaa cijelu proizvodnju (materijalnu ili simbolinu) u istom procesu apstrakcije, redukcije, ope istovjetnosti i eksploatacije. 1. Upravo zato to je logika robe i politike ekonomije u samom

srcu znaka, u apstraktnoj istovjetnosti oznaitelja i oznaenog, i razlikovnoj kombinatorici znakova, oni mogu djelovati kao razmjenska vrijednost (diskurs komunikacije) i kao uporabna vrijednost (racionalno dekodiranje i razlikovna drutvena uporaba).

2. Upravo zato to je struktura znaka u samom srcu oblika/robe moe ona neposredno zadobiti uinak znaenja - ne u smislu "vie", poput "poruka" i konotacija - nego zato to se uspostavlja samim svojim oblikom, kao totalni medij, kao sustav komunikacije koji upravlja svekolikom drutvenom razmjenom. Kao oblik/znak, roba je kd koji upravlja razmjenom vrijednosti. Bez obzira bio on materijalni sadraj proizvodnje ili nematerijalni sadraj znaenja, kd je odluni initelj: pravilo igre oznaenih, pravilo igre razmjenske vrijednosti. Upravo on ponekad, poopen u sustavu politike ekonomije, ukida svaku simboliku ambivalentnost da bi na uspostavljenoj ekvivalenosti vrijednosti utemeljio njihovo "racionalno" kolanje i igru razmjena.

Ovdje se pojam otuenja pokazuje neupotrebljivim, zbog njegova uplitanja u metafiziku subjekta svijesti. Jednako kao to mi-

7

Simulacija i zbilja

tovi primitivnih drutava nisu "lane" pripovijesti koje svijesti sebi pripovijedaju, nego su kod znakova koji se razmjenjuju, povezujui skupinu samim tim kolanjem, a ne znaenjem mitskih "sadraja" u svijesti ljudi ("vjerovanje"), jednako tako temeljni kod naih drutava, koji je onaj politike ekonomije (oblik/roba i oblik/znak), ne djeluje preko otuenja svijesti na sadraje: on racionalizira i upravlja razmjenom, on omoguuje komunikaciju, ali sukladno zakonitosti koda i pod nadzorom smisla.

Podjela rada, funkcionalna podjela pojmova diskursa ne "mistificira" ljude, nego ih socijalizira i oblikuje njihovu razmjenu prema apstraktnome opem obrascu. Sam pojam pojedinca proizvod je tog opeg sustava razmjene. A ideja "totaliteta", sukladno kojoj subjekt (onaj svijesti ili onaj Povijesti) sebe misli u svojoj idealnoj referenciji, nije drugo doli uinak, simptom, sjena koju na nj baca sustav. Otuenje, magini pojam preko kojega svijest sebe misli kao svoj vlastiti idealni sadraj (svoj iznova pronaen "totalitet") jest ideoloki pojam - a ideologija, u svojoj nadstruk-turalnoj inaici sadraja svijesti, jest otueni pojam.

Danas potronja - ako ta rije ima neko znaenje izuzev onoga koje mu podaruje vulgarna ekonomija - odreuje upravo stupanj na kojemu se roba neposredno proizvodi kao znak, kao vrijednost/znak, a znakovi (kultura) kao roba. Ali, kada bi "tragatelji", posebice oni na Marxovoj putanji, umjesto da se dijele na specijaliste, jedni "proizvodnje" (ekonomija, infrastruktura), drugi ideologije (znakovi, kultura), ili na dijalektiare koji ne smjeraju totalitetu, pristali shvatiti najjednostavnije stvarnosti, znali bi da danas nita od onoga to se proizvodi i razmjenjuje (predmeti, slube, tijela, seks, kultura, znanje itd.) nije vie ni strogo iitlji-vo kao znak, ni strogo izmjerljivo kao roba, da sve vodi opoj politikoj ekonomiji iji presudni predmet vie nije roba (ak ni ponovno sagledana i ispravljena u svojoj ulozi oznaitelja, sa svojom porukom, svojim konotacijama, nego uvijek kao da jo postoji neka objektivnost proizvoda) - niti, naravno, kultura (ak ni u svojoj "kritikoj" inaici: znak, vrijednosti, ideje posvuda

8


komercijalizirane ili "obuvaene" vladajuim sustavom, ali takoer jo prisutna kao da je jo preostalo neto ija je transcenden-tnost bila ustvrdljiva i naprosto bila kompromitirana - neka vrsta uzviene uporabne vrijednosti kulture preinaene u razmjensku vrijednost). Predmet te politike ekonomije, naime njezin najjednostavniji dio, njezin nukleus - upravo to to je prema Marxu bila roba - to to danas nije ni roba u doslovnom smislu, ni znak, nego nerazdvojivo oboje, pri emu se oboje ponitilo kao specifina odreenja, ali ne kao oblik, taj predmet moda je naprosto predmet, oblik/predmet na koji se, na sloeni nain koji opisuje najopenitiji oblik politike ekonomije, nadovezala uporabna vrijednost, razmjenska vrijednost i vrijednost/znak.

Metafizika znaka

Znak se nadaje s istom oevidnou vrijednosti znaenja kao i roba u "prirodnoj" oevidnosti svoje vrijednosti. To su "najjednostavnije" i najtajanstvenije stvari. Semiologija pak, poput politike ekonomije, samo opisuje njihovo kolanje i strukturalno djelovanje.3

Kao to smo vidjeli u ranijem propitivanju, apstrakcija sustava razmjenske vrijednosti odrava se jedino kao uinak konkretne stvarnosti i objektivne svrhovitosti uporabne vrijednosti i potreba. Takva je strateka logika robe, te ona od drugog pojma ini satelit i alibi prvome. Jednako je tako s logikom i strategijom znaka. Ta pretpostavka niti "znanstvene postulate" semiolingvistike, posebice one o proizvoljnosti znaka, kako ga je definirao Saussure i ispravio Benveniste.

Proizvoljnost znaka nije u njegovoj neobrazloenosti, u injenici da Ozlj-stol nema nikakvo "prirodno" odreenje da znai pojam ili stvarnost - stol (Tisch, na njemakome itd.), nego u 3 Dvije su se vrste ralambe poduhvatile toga naporednog fetiizma robe i znaka.

Kritika politike ekonomije, ili teorija materijalne proizvodnje koju je ustanovio Marx - kritika semiologija ili teorija tekstualne proizvodnje, koju je u novije doba vodila skupina okupljena oko asopisa Tel Quel.

9

Simulacija i zbilja

samoj injenici da uspostavlja istoznanost izmeu odreenog Ozlj i odreenog Ozn. U tom smislu, proizvoljno je jednako posvemanje u sluaju "simbola"4, pri emu analogija izmeu Ozlj i Ozn ne mijenja nita u naelu ekvivalentnosti. Proizvoljno je u temeljnom uspostavljanju potpune korelacije izmeu nekog "diskretnog" Ozlj i nekog jednako diskretnog Ozn. Drugim rijeima, proizvoljno je u "diskreciji" koja jedina utemeljuje mogunost jednadbenog odnosa znaka, primjerice: ovo = ovo, i to ne znai nita drugo. Ta je pritajenost stoga samo naelo racionalnosti znaka koje djeluje kao univerzalni apstraktor i reduktor svih virtualno-sti znaenja koja ne proizlaze iz nekog odgovarajueg okvira, iz istovjetnosti i posebnosti nekog Ozlj i nekog Ozn. Prevladavajua i svodljiva racionalizacija znaka, ne u odnosu na neku "konkretnu stvarnost", izvanjsku, imanentnu, to bi je znakovi apstraktno iznova dohvaali da bi je izrazili, nego u odnosu na sve to izlazi iz sheme istovjetnosti i znaenja znaka, u samom zahvatu koji ga ini, u toj iznenadnoj kristalizaciji nekog Ozlj i nekog Ozn, svedenog, potisnutog, ponitenog. Racionalnost znaka temelji se na iskljuenju, na ukidanju svake simbolike dvosmislenosti, u korist vrste i jednadbene strukture. Znak je diskriminirajui: on se strukturira iskljuivanjem. Nadalje kristaliziran na toj iskljuivoj strukturi, oznaujui svoje strogo odreeno polje, odre-kavi se svega ostalog i odreujui Ozlj i Ozn u sustavu primjerena nadzora, znak se nadaje punom, pozitivnom, racionalnom i razmjenjivom vrijednou. Tijekom strukturiranja, nestalo je svake virtualnosti znaenja.

To odreenje Ozlj i Ozn pojam po pojam, moe se vrlo lako usloiti u dvosmislen, viesmisleni odnos a da se ne ogrijei o logiku znaka. Neki Ozlj moe se odnositi na nekoliko Ozn ili obratno: naelo istovjetnosti, dakle iskljuivanja i svoenja, na kojemu se temelji proizvoljno, ostaje isto. Ekvivalentnost je naprosto postala polivalentnost, jednako se radikalno suprotstavlja-4 Ovdje uzet u znaenju klasine semiolingvistike, simbol kao istovjetna inaica znaku.

Mi se, naprotiv, uvijek sluimo pojmom simbola (simbolika, simbolika razmjena) u suprotnosti i kao radikalna alternativa pojmu znaka i znaenja.

10


jui ambivalentnosti. Sama dvosmislenost jo nije drugo doli kolebanje naela koje u svojoj biti ostaje uspostavljeno. Blijeenje znaenja ne dovodi u pitanje naelo racionalnosti znaka, dakle njegovo naelo zbiljnosti. Iako dolazi do mnogostrukog povezivanja izmeu Ozlj i Ozn koji zadravaju svoju "pritajenost", kd znaenja i nadalje djeluje kao sustav nadzora znaenja.

Jedina ambivalentnost (koju drimo nadasve snanim initeljem kidanja vrijednosti, s ove ili one strane vrijednosti/znaka i simbolikog pojavljivanja) iznova dovodi u pitanje itljivost, lanu prozirnost znaka, njegovu uporabnu vrijednost (racionalno ii-tavanje) i njegovu razmjensku vrijednost (diskurs komunikacije). Ona ukida politiku ekonomiju znaka, pa, prema tome, i odgovarajua odreenja Ozlj i Ozn, pojmove obiljeene znaenjem, koji dobivaju smisao tek preko klasinog prihvaanja procesa znaenja, pa stoga ne bi bili kadri preivjeti, u bilo kojem obliku, ukidanje te logike. U logici ambivalentnosti i simbolike, suoeni smo s procesom ponitenja znaka, ponitenja jednadbe pomou koje se on artikulira i koja u komunikacijskom diskursu nikad nije ponitena. Cjelovita, nepronina, nikad rasvijetljena, ona tako utemeljuje istu vrstu drutvene tajne kao i onaj drugi medij, roba, koji takoer poiva na toj apstraktnoj jednadbi svih vrijednosti.5

Kritika politike ekonomije, koju je Marx primijenio na razini razmjenske vrijednosti, ali iji sveukupni raspon podrazumijeva i uporabnu vrijednost, jest upravo to rastvaranje robe i njezine implicitne jednadbe, rastvaranje robe kao forme i koda ope ekvivalentnosti. Upravo to kritiko ponitenje valja proiriti na polje znaenja u Kritici politike ekonomije znaka.

5 To raspadanje znaka povlai za sobom ukidanje Ozlj i Ozn kao takvih, ali ne ukidanje

u smislu nekog mistinog nitavila grae smisla i djelovanja smisla. Simbolika radnja smisla obavlja se takoer na zvunoj, vizualnoj, gestualnoj (i drutvenoj) grai, ali slijedno posve drukijoj logici o kojoj e jo biti rijei.

11

Simulacija i zbilja

Privid referenta

Tamo gdje se znak predstavlja kao jedinstvo "diskretnog" i funkcionalnog smisla, Ozlj upuuje na Ozn, a zajedno upuuju na neki referent. Znak kao apstraktna struktura upuuje na fragment objektivne stvarnosti. Uostalom, izmeu ta dva pojma Benveniste, ispravljajui Saussurea, smjetava proizvoljnost znaka - koja se nahodi izmeu znaka i stvari koju oznauje, a ne izmeu Ozlj i Ozn, koji su oba psihike prirode i nuno su povezani u duhu subjekta odistinskom konsupstancijalnou. I dalje: (Problemi ope lingvistike, str. 52.): "Proizvoljno je to to se neki znak, a ne neki drugi, vezuje uz odreeni dio stvarnosti, a ne uz neki drugi. U tom smislu, i jedino u njemu, moe se govoriti o dodirivanju, ali i to ne zato da bi se problemu iznalo rjeenje, nego prije stoga da bi ga se naznailo i privremeno od njega udaljilo... Polje proizvoljnog je na taj nain prebaeno izvan razumijevanja lingvistikoga znaka."

Iskljuiti proizvoljno iz znaka uvijek samo znai premjestiti problem, a vjerovati da se moe "od njega udaljiti", znai ponuditi mu rjeenje koje bi, budui da nipoto nije "privremeno" i metodoloko, lako moglo i opet voditi vjenome metafizikom rjeenju problema.

Tim zahvatom Benveniste pokuava spasiti unutarnji ustroj znaka, njegovu loginu nunost (i onu semiolingvistike), dok kod Saussurea hipoteka proizvoljnog jo tei na uzajamnoj povezanosti Ozlj i Ozn. Ali takva je podeenost jedino mogua na osnovi odvajanja znaka i stvarnosti (referenta), a to rjeenje Benveniste preputa filozofiji. Ustvari, on na nj odgovara, i to na vrlo metafiziki nain, poput svih lingvista i semiologa, preko pojmova "motivacije" i "proizvoljnoga".

Jer stvari se nipoto ne oblikuju sukladno Benvenisteovoj ( i onoj drugih) idealistikoj shemi. Rez se ne povlai izmeu znaka i "stvarnog" referenta. On prolazi izmeu Ozlj (oznaitelj a) kao forme, i, s druge strane, Ozn (oznaenog) i Rft (referenta) koji se zajedno upisuju kao sadraj, jedan misli, drugi stvarnosti (ili ra-

12


dije percepcije), pod znakom Ozlj. Referent o kojem je rije ovdje nije vie izvan znaka negoli je to Ozn: njime upravlja znak, on se otprve pomalja u funkciji znaka, on nema drugih stvarnosti doli one koja se upisuje kao filigran znaka. U strogom smislu, on odreuje znak, a taj duboki dosluh koji proizlazi iz forme, "govorni subjekt" "nagonski" prevodi na razinu sadraja. "Za govorni subjekt postoji izmeu jezika i stvarnosti potpuna podudarnost: znak prekriva i upravlja stvarnou: tonije - on jest ta stvarnost...", kazuje Benveniste. Taj ubogi govorni subjekt ne zna dakako nita o proizvoljnosti znaka (on nije semioloki subjekt!), nego je, u svojoj naivnoj metafizici, donekle u pravu, jer Ben-venisteovo proizvoljno (izmeu znaka i stvarnosti) ne postoji u veoj mjeri negoli Saussureovo izmeu Ozlj i Ozn.

Ako se, suprotno Saussureu, sloimo da je Ozn konsupstanci-jalno Ozlj, tada je referent (stvarnost) to u jednakoj mjeri, jer Ozn i Rft imaju isti oblik, koji ima podaruje Ozlj, a proces oblikovanja, apstraktne formalizacije neprekidan je s jednog kraja lanca na drugi, od Ozlj do Rft (zakljuno). Kako god bilo, moe se rei: 1. Ili je motivacija openita s jednoga do drugoga kraja lanca -

ali tada to vie nije supstancijalna motivacija psihologistikog tipa, ona sadraja, koja se na neki nain uspinje od Rft prema Ozlj, nego je rije o formalnoj motivaciji "odozgo", zakon koda i Ozlj obavjetava i odreuje ak i "stvarnost". Kod postaje odistinsko naelo stvarnosti.

2. Ili proizvoljno, konvencija znaka, vlada cijelim lancem. Konkretno ne postoji, ono ovisi, u samoj svojoj percepciji, o apstrakciji i o "diskreciji" Ozlj. Fantom Ozlj iri se nad svijetom (u oba smisla: on ga "analizira" poput duha i progoni ga).

Bitno je uoiti da je odvojenost znaka i svijeta fikcija i da vodi znanstvenoj fantastici. Logika ekvivalentnosti, apstrakcije, diskrecije, oblikovanja znaka obuhvaa jednako Rft kao i Ozn -"svijet" koji znak "priziva" da bi se bolje od njega odvojio, nije drugo doli uinak znaka, njegova ponesena sjena, njegova "pan-tografska" projekcija. Ili radije Ozn/Rft - jedna i ista stvar, kao

13

Simulacija i zbilja

to smo vidjeli - jedan te isti sadraj koji djeluje poput sjene koju baca Ozlj, uinak stvarnosti preko kojega se zaokruuje igra oznaitelj i dolazi do promjene.

Ovdje se javlja slinost izmeu logike znaenja i logike politike ekonomije. Potonja djeluje kao referencija potrebama i ak-tualizaciji uporabne vrijednosti poput antropolokog obzora, a da pritom one u osnovi ne utjeu na njegovo djelovanje i vlastitu strukturu. Jednako tako, referent se odrava izvan razumijevanja znaka: on na nj aludira, ali njegov ga unutarnji ustroj iskljuuje. Ustvari, vidjeli smo da sustav potreba i uporabne vrijednosti u cijelosti obuhvaa oblik politike ekonomije kao njezino dovrenje. Tako je i s referentom, tom "supstancijom stvarnosti", koja je cijela obuhvaena logikom znaka. Na dva odjelita polja, dvije prevladavajue forme (sustav razmjenske vrijednosti i kombinacija oznaitelja) iznalaze neki referencijalni razlog, sadraj, alibi i, znakovito, ponekad se artikulacija odvija pod istim metafizikim znakom potrebe ili motivacije.

Svekolika dobra stara psihologija hrani semioloko zdanje: 1. Referent, "stvarni" predmet , pojavni je predmet, sadraj per

cepcije i ivljenog iskustva subjekta - na pola puta izmeu fenomenologije i bergsonovske supstancije suprotstavljene formi.

2. Taj sadraj percepcije na neki nain izranja, on je na razini znaka zamijenjen oznaenim, sadrajem misli. Izmeu toga dvoga, prisiljeni smo prijei od ivljene percepcije pojmov-nome, sukladno dobrom starom filozofskom idealizmu i apstraktnome asocijacionizmu ve dobrano pranome u 19. stoljeu.

A na koji se nain odvija artikulacija izmeu znaka i referenta (ili izmeu Ozlj i Ozn) tako istanano odijeljenih, a da istodobno jedan ostaje slikom drugoga? Preko motivacije. Bilo zato da bi se zanijekala, sukladno Saussureovoj teoriji znaka, ili relativizirala ili dozirala u definiciji "simbola", da bi se potvrdila, kao to ini Benveniste u svojoj kritici saussureovske teorije znaka (utemelje-

14


ne, ali jedino s unutarnjeg stajalita semiolingvistike) -jedini zami-slivi odnos, jedini pojam pomou kojega se moe misliti artikulacija fenomenalnog (psiholokog) i znaka, jest motivacija. Prazan i magini pojam, ali drukije i nije moglo biti im smo stvorili metafiziku predodbu o referentu, apstraktno odvajanje izmeu znaka i svijeta - potrebna je neka magina poveznica da bi ih se povezalo, a nekim sluajem to je upravo onaj isti mosti kojim politika ekonomija pokuava povezati subjekt i objekt koji su takoer shvaeni kao rastavljeni: potreba. POTREBA, MOTIVACIJA, tome nema kraja. Isti pojam skriva isto metafiziko lukavstvo. U jednom sluaju, pojam ima mahom logiku rezonanciju, u drugome, mahom psihologijsku, ali, nemojmo se prevariti, logika i psihologija ovdje su nerazdvojivo pomijeane: semioloka motivacija ima iza sebe svekoliku psihologiju - koliko je pak do ekonomske potrebe, ona je mnogo vie od potranje subjekta: svekolika logika artikulacija ekonomske "znanosti" trai je kao svoj funkcionalni postulat.

Ti pojmovi nisu sluajno prazni. Pojam ne kazuje nita ako eli popuniti razdvojenost koje nema. Razlikovanje izmeu znaka i fenomenalnog referenta postoji jedino za metafiziko vienje koje idealizira i apstrahira u isti mah i znak i ivljeni svijet, jedan kao formu, drugi kao sadraj, u njihovoj formalnoj suprot-stavljenosti. Polazei od pogrenih razlikovanja, metafiziko ih stajalite moe razrijeiti jedino pomou pogrenih pojmova. Ali ta su razlikovanja strateka i djelotvorna i razrijeiti ih (ukinuti magijsku nestvarnost tih pojmova), to bi bio jedini nain da se rijei lani problem proizvoljnog i motivacije znaka, znailo bi u isti mah i ukinuti mogunost svake semiologije.

Praznina pojmova prikriva dakako neku strategiju, koju je mogue naporedno ralaniti na polju znaenja i ekonomije. Motivacija (potreba) jedino opisuje, iza formalne suprotnosti dvaju pojmova, neku vrstu kolanja, zrcalni i tautoloki proces izmeu dva modaliteta iste forme, preko obrtanja nekog takozvanog sadraja, reprodukcije sustavne apstrakcije (bilo one razmjenske

15

Simulacija i zbilja

vrijednosti i koda oznaitelja) preko obrtanja stvarnoga. Vidjeli smo da potrebe (UV) ne ine neku konkretnu realnost, neusporedivu, izvanjsku politikoj ekonomiji, nego sustav koji je i sam uronjen u sustav RV, i koji djeluje prema istoj logici. Ako su dva sustava na neki nain spojena u istoj formi, tada je oevidno da pojam potrebe ne ralanjuje nita i jedino opisuje, u vidu iluzorne artikulacije, ope kolanje jednog te istog obrasca i njegovo unutarnje djelovanje. To prevodi tautoloka definicija potrebe (nema druge): ljudi prihvaaju neku stvar kao uporabnu vrijednost "zbog toga to im ona treba".

Jednaka krunost, ista psiholoka tautologija vrijedi i za Ben-venisteovu motivaciju: 1. Znak zadobiva svoju nunost iz psiholokog konsenzusa koji

nerazdvojno povezuje neki OZLJ s nekim OZN (poput odjeljka "stvarnog" u misli).

2. Ali: objektivnost tog odjeljka "oznaena" kao stvarno, oevidno je perceptivni konsenzus subjekata.

3. A on se, jednako oevidno, hrani psiholokim konsenzusom koji povezije neki Ozlj s nekim Ozn.

Krug koji ozakonjuje znak preko stvarnoga i koji utemeljuje stvarno preko znaka doista je poroan, ali to je kolanje, kao to znamo, sama tajna svake metafizike (ideoloke) djelotvornosti.

Jednako kao to potrebe nisu pokretaki i izvorni izraz subjekta, nego uvijek ve njegovo funkcionalno svoenje od strane sustava uporabne vrijednosti, koja je u suglasnosti s onim razmjenske vrijednosti, tako i referent nipoto ne predstavlja neku samostalnu konkretnu stvarnost. On tek iz svijeta stvari (fenomenolokog svijeta predodbe) ekstrapolira odsjeak uspostavljen logikom znaka. Takav je svijet vien i protumaen preko znaka - naime, virtualno oblikovan i podloan razoblienju po volji. "Stvarni" stol ne postoji. Ako je ustanovljiv u svom identitetu (= ako "postoji"), to znai da je on ve oznaen, apstrahiran i racionaliziran obliko-16


vanjem koje ga uspostavlja u toj istovjetnosti sebi samome. U tom smislu i u ovom sluaju ne postoji temeljna razlika izmeu referenta i oznaenog, a simptomatina je spontana pometnja nastala u vezi s njima gotovo posvuda: referent nema druge vrijednosti doli one oznaenog, ija eli biti supstancijalna referencija in vivo, iako je tek njezin produetak in abstracto.6 Na taj nain strategija je ista: dvostruki vid robe (UV/RV) skriva ustvari formalnu cjelovitost, pri emu joj uporabna vrijednost, kojom upravlja sustav razmjenske vrijednosti, prua, unato svemu, svoje "naturalistiko" jamstvo. Dvostruko lice znaka (Ozlj/ Ozn, koje se moe generalizirati kao Ozlj/Ozn-Rft) skriva, ustvari, formalnu cjelovitost u kojoj mu Ozn i Rft, kojima upravlja ista logika forma, koja nije drugo doli ona Ozlj, ipak slue kao referencija/ alibi, kao "supstancijalno" jamstvo.

6 Ta kopija pojma "u grubo" (vidi J.-M. Lefebvre, N.R.F., veljaa 70., br. 1 ,:"Referent

nije uistinu stvarnost... on je slika koju si mi stvaramo o stvarnosti. On je odreen, oznaen namjerom prema stvarima (!), a ne shvaa se vie kao njegov jednostavni odnos prema Ozlj, kao stoje sluaj u lingvistici. Od pojma Ozn, prelazim na referent kao konkretni pristup svijetu...." ) samo prevodi realistiki fetiizam, fetiizam materije posljednji stupanj idealizma koji od materije ini privid. Pa ipak, semiologija se temelji na tim pomijeanim materijalistikim i idealistikim ostacima proizalim iz svih kutova zapadne metafizike. Stajalite J.-M. Lefebvrea uostalom svojstveno je lukavstvu s kojim "stvarnost" potajice uspijevauskrsnuti iza svake semioloke misli, kako god ona bila kritina, ne

Documents

[Jean Baudrillard] Simulacija i Zbilja(Bookos-z1.Org)