Rebecca Miller - Tajni Život Pippe Lee

8/19/2019 Rebecca Miller - Tajni Život Pippe Lee

1/170


2/170

Rebecca Miller

Tajni životi Pippe Lee

s engleskog prevela

Dragana Vulić Budanko


3/170

Za D.

– i za Barbaru Browning


4/170

Prvi dio


5/170

Selo Bora

Pippa je morala priznati – sviđala joj se kuća. Rekli su im da je jedna od novijih. Perilica posuđa, perilica rublja,

sušilica, mikrovalna pećnica, električna pećnica – sve novo. Tapisoni novi.Septička jama. Krov. Ipak, u podrumu je betonski pod napuknuo, a dio fugau kupaonici potamnio od plijesni. Znakovi propadanja kao u ustima starcačiji su krnji zubi prekriveni sjajnim navlakama, pomislila je Pippa. Pitala sekoliko je ljudi umrlo u toj kući. Selo Marigold, umirovljenička zajednica:nagovještaj raja. To je mjesto imalo sve: bazen, restorane, mali trgovačkicentar, benzinsku postaju, trgovinu zdrave hrane, tečajeve joge, teniska

igrališta, njegovatelje. Bio je tu i dežurni savjetnik u tugovanju, dva bračnasavjetnika, seksualni terapeut i herbalist. Književni klub, fotografski klub,

vrtlarsko društvo, klub brodskih modelara. Nije trebalo ni odlaziti izMarigolda. Pippa i Herb naišli su na njega kada su se s ručka u Connecticutu

vraćali u kuću na Long Islandu prije dvadeset godina, Pippa netom prešavšitridesetu, Herb šezdesetu. Herb je pogrešno skrenuo te su se zatekli nauskoj, krivudavoj cesti uz koju su se nizale skupine smećkastosivkastih

jednokatnica. Bilo je pet popodne u travnju; kasnopopodnevna svjetlost

bacala je zlatni sjaj duž savršeno održavanih travnjaka. Kuće su izgledaleposve isto: košnica brojevima označenih poštanskih sandučića stajala je nakraju svakog zajedničkog kolnog prilaza. Neki su brojevi bili izraženi utisućama. Herb je bio uvjeren da će ih još nekoliko lijevih i jedno desnoskretanje vratiti na glavnu cestu, no činilo se da ih svako skretanje uvlačisve dublje u naselje.

– Kao u bajci – rekla je Pippa.

– Kakvoj bajci? – upitao je Herb glasom u kojem se osjećalarazdraženost. Pippa je u svemu vidjela poeziju. Činjenicu da su se izgubili u

prostoru ona će, posve sigurno, pretvoriti u nešto nalik bajci braće Grimm. – Znaš ono kad djeca uđu u šumu i sve se pomakne, svi se pu tokazi

čudesno promijene te se djeca izgube, a onda se obično pojavi neka vještica– rekla je. Stabla su se uspravila da sakriju posljednje zrake sunca. Svjetlost

je oslabjela.

– Vještica bi nas barem mogla uputiti – progunđao je Herb, okrećućiupravljač. U njegovim je golemim rukama izgledao poput igračke.

– Mislim da smo već prošli pokraj one fontane – rekla je ona okrenuvši

se.


6/170

Uzaludnih dvadeset minuta poslije našli su se na benzinskoj postajisela Marigold. Ljubazni tinejdžer u tamnoplavoj uniformi pokazao im jekako da izađu iz sela. Bilo je jednostavno: morali su dvaput skrenutinadesno pa jednom nalijevo. Herb nije mogao vjerovati da se tome nije sam

domislio. Danima poslije, kada su čuli da je selo Marigold umirovljeničkazajednica, nasmijali su se. Mještani su ga zvali Selo Bora. – Toliko smo dugobili izgubljeni – rekao bi Herb kada bi prepričavao događaj – da smo ondjegotovo dočekali mirovinu.

Priča je, ipak, najviše smijeha izazvala na zabavi koju je povodomuseljenja Pippa organizirala treće subote nakon dolaska u selo Marigold.Mnogi njihovi dragi prijatelji došli su, zbunjeni i začuđeni, kako bi ih uveliu novi život u naselju.

Sam Shapiro, koščati, prosijedi pedesetogodišnjak, bio je vjerojatnonajbolji pisac u zemlji. Golemi predujam koji je Herb istresao za njegovposljednji roman bio je novinska vijest. Ustao je i podigao čašu prema Herbui Pippi, a riječi su iz njega frcale brzo, u nepravilnim razmacima.

– Svi znamo da Herb Lee zna biti gad, ali obično je u pravu. Najvišemrzi samosažaljenje, kako u pisanju tako i u životu. To ga čini izvrsnimurednikom i vraški teškim čovjekom. Ne mogu vjerovati da ti je osamdeseta,Herbe. To valjda znači da meni nije više trideset pet. Ali, kažem vam. Kadsu u pitanju riječi, Herbov je instinkt apsolutno savršen. Sa ženama nije baš

tako. Mislim da svi znamo o čemu govorim. – Nelagodan smijeh prostrujao je prostorijom, a jedan se čovjek grohotom nasmijao. Sam je nastavio: – Tako sam, kad mi je rekao da će oženiti Pippu, pomislio, evo ga opet!Izgledala je kao... radioaktivna marmelada. Slatko, ali ubojito. Herb je,međutim, zanemario moj savjet te, kao i obično, slijedio svoj nos – značajantalent, mogao bih dodati, ne jedan od onih trivijalnih, zanemarivih talenatakoje danas viđamo po cijelom gradu – i nekako završio s posvespektakularnom ženom. Pippu Lee poznajem četvrt stoljeća, ali je nikadaneću uistinu upoznati. Ona je zagonetka, tajno pismo, nešto što je danas narubu izumiranja: osoba kojom ne vlada ni ambicija, ni pohlepa niti glupava,bezočna potreba za pozornošću, nego želja da u potpunosti iskusi život i daga malo olakša ljudima oko sebe. Pippa je plemenita. Pippa ima stila.

Pippine su se usne malo stisnule, a čelo naboralo u jedva vidljivompokretu neodobravanja. Htjela je da Sam pohvali Herba, ne nju. Samov sebrzi ptičji pogled zaustavio trenutak na njoj te se, zapazivši njezin znak,nasmiješio i nastavio: – A Herb je imao čulo kojim ju je vidio onakvom kakvaona jest kad je to bilo prokleto teško. Znači da on ne može biti tako loš.

Nazdravljam čovjeku koji je, čak i u poodmakloj fazi karijere, i daljenepredvidljiv. Ne mogu odlučiti što da mislim o tvojoj odluci da se iz


7/170

Gramercy Parka preseliš u Marigold, Herbe. Je li to znak poniznosti,praktičan ili perverzan izbor? No dok god Pippa bude pr ipremala ovakvu

janjetinu, nosit ću ti, bude li trebalo, čak i štapove na golfu.

– Mislim da ne bi bio od neke pomoći na golfu, Same – rekao je Herb

dok su mu se usta nabirala u iskrivljeni osmijeh, kao i uvijek kada bi rekaonešto duhovito na tuđi račun.

– Ne podcjenjuj gladnog Židova! – doviknuo je Sam Shapiro.

– Mislim da je to na neki način izvanredno – rekao je povrijeđeni,nazalan glas. Moira Dulles bila je pjesnikinja koja je posljednjih nekolikogodina živjela sa Samom. Sjedila je prekriženih nogu na podu pokrajHerbovih nogu. – Hoću reći, sve si ostavila za sobom, Pippa. Velika jehrabrost samo tako ustati i otići, početi novi život...

Pippa je zabrinuto gledala krhku prijateljicu. Nadala se da Sam nije čuosuze u njezinu glasu. – Osjećam se slobodno – rekla je Pippa. – Ne moram

više voditi veliko domaćinstvo.

– Ne uništavaj mi iluzije – rekao je Sam. – Ti si ideal umjetnikove žene:blaga, nesebična, inteligentna i lijepa. Izvrsna kuharica. Takvih više nema.– Moira Dulles ga je mračno pogledala, na što se on nije obazreo. – A Herb

je čak ni ne zaslužuje, nije on umjetnik. Nikada mi to nije ni palo na pamet! Jedina prava umjetnikova žena preostala u modernom svijetu otišla jeizdavaču! – Zakokodakao je, a onda mu je glas odjeknuo poput magarećegnjakanja.

– Nije bila takva kad sam je oženio – rekao je Herb. – Ukrotio sam je.

– Oh, umukni – nasmiješila se Pippa pa nečujno nestala u kuhinjipitajući se nije li Sam malo preoštar prema Herbu. Ben, Pippin i Herbov sin,ribao je lim za pečenje i pogledavao goste kroz otvor prema prostoru zablagovanje. Iako još uvijek student prava, već je imao loše držanje idobroćudni pesimizam sredovječnog čovjeka. Pomnjivo je pogledomispitivao majku kroz okrugle, profesorske naočale.

– Nadam se da je Herb dobro – rekla je Pippa upalivši malu let-lampu iokrenuvši je u smjeru cr ème brulée raspodijeljene u petnaest zdjelica. Usvakoj je od njih sloj šećera izronio u obliku mjehurića i poprimio tamnuboju melase.

– Mama, on je dobro. Ništa ne može naškoditi njegovom egu.

– To ti misliš.

– Mene brineš ti.

– Oh, ja sam dobro, dušo.


8/170

– Tvoj je problem što si previše prilagodljiva. Prilagodljivo tajno pismo. – Pippa je potapšala Bena po nadlaktici. Uvijek ju je štitio, pazio da ne budepovrijeđena, htjela to ona ili ne. U susjednoj je sobi Herb napeto razgovaraosa Samom, zgrbljen prema naprijed u naslonjaču. Još je uvijek tako zgodan,

pomislila je Pippa. Osamdeset mu je godina, a ima dosta kose i svoje zube.Kada će se sve to urušiti?

– I ti bi to trebao učiniti – govorio je Samu. – Uspiješ li ostariti.Preporučujem ti. Cijeli sam život pretvorio u novac. Dajem im ga u ratama.Inače se imovina rješava godinama, a onda država uzme pola.

– Mislio sam da voliš plaćati porez! – ubacio se Don Sexton, scenaristkoji je zbog produljenih samoglasnika zvučao kao da je iz Filadelfijske priče.

– Točno! – rekla je Phyllis, njegova oštroumna supruga. – Uvijek si

govorio kako ti je žao što vlada ne nametne veće poreze.– Neću ja financirati ovaj jebeni rat – rekao je Herb.

– Ah, ipak je u pitanju etika – rekao je Sam. – Osobno sam navijao zaperverziju.

– Prestani sve pojednostavnjivati – progunđao je Herb. Ipak, uživao jebiti predmetom zadirkivanja. Pippa je u tom trenutku obožavala SamaShapira. Uspijevao je pogoditi pravi ton šaljivog nepoštovanja prema Herbu.Toliko se brinula da će se ljudi početi drugačije ponašati prema

nepobjedivom čovjeku koji je sad bio u ustanovi za starce. Ponašati se prematome kao prema ludo j šali – to je bilo ono pravo. Veliki Herb Lee,nepobjedivi vlasnik jedne od posljednjih nezavisnih izdavačkih kuća uzemlji, odlučan pobornik velikog američkog romana, priznao je da je star.To se svima u sobi činilo nestvarnim. Zbog njegove je krhkosti n jihovasredovječnost bila opipljiva. Bili su sljedeći na redu.

Preseljenje u umirovljeničku zajednicu bilo je posljednje što je Pippaočekivala od Herba, no s druge je pak strane naučila prihvaćati naglepromjene smjera kojima je bio sklon njezin muž. Ispod Herbova mirnog,

uvijek spokojnog držanja vrebala je duboka impulzivnost: cijeli je životkupovao rukopise i napuštao izdavačke kuće, pa čak i brakove, iznenadnom,naglom odlučnošću. Pippa je znala da Herb duboko, gotovo praznovjerno,

vjeruje svojim instinktima, možda je jedino njima i vjerovao. Kada bi se iglanjegova unutarnjeg kompasa pomaknula, to je bilo to – nešto se moralopromijeniti. Tako je, kada je nasmijan došao kući s brošurom oumirovljeničkom selu Marigold i rekao: „Ovo je ono mjesto u kojem smo seonda izgubili”, a onda cijelo popodne u radnoj sobi prelistavao sjajnestranice, ona osjetila da se nešto sprema. Na kraju joj je to predstavio kaopraktično rješenje: „Imam još šest, najviše deset godina. Što će nam više


9/170

kuća na plaži? Djeca su otišla. Manhattan je prava gnjavaža. Trošimogoleme pare koje bi ti mogla poslije iskoristiti. Pretvorimo u gotovinu svešto imamo, Pippa, pa ćeš kad ja odem, veći dio para imati u džepu. Možešputovati, kupiti stančić u gradu. Prodamo li sve, bit ćeš slobodna.” No Pippa

je u tom burnom izljevu osjetila dašak straha: prije godinu dana Herb je u jednom tjednu doživio dva infarkta. Sljedećih šest mjeseci morala je sveraditi za njega. Nije se mogao uspeti ni do polovice stepeništa. Sada jedrijemao više nego prije, ali je opet bio čio, na neki način snažniji, što zboggotovo savršene dijete, a što zbog svih vježbi koje je radio, no ti mučni dani,kada se iznenadna starost nametnula njemu i Pippi, ostavili su neizbrisivtrag na njihovim životima. Pippa je znala da Herba užasava pomisao da mupostane bolničarka. Selo Marigold bilo je neka vrsta preventivne mjereprotiv oronulosti, preskakanje nepotrebnog. Bio je to, zapravo, pravi Herb:

nesentimentalan, realističan i posve nesklon gubitku muževnosti. Pippa je znala da je činjenica što Sam Shapiro, koji je u posljednja tri

desetljeća postao Herbov najbolji prijatelj, živi na petnaest minuta vožnjeod njih i blagodat i izvor stanovite nelagode zato što je Sam godinamaslijedio Herba iz jedne izdavačke kuće u drugu prije no što je Herb osnovao

vlastitu. Sam je, zapravo, bio toliko odan Herbu da su se ljudi počeli pitatinije li potreba velikog Shapira za urednikom malo pretjerana. Osjećajslavodobitnosti koji je obuzeo Sama kada je saznao za selidbu – kao da se

Herb preselio kako bi slijedio njega – razdraživala je Herba iako ga je Samsamo zadirkivao. Herb je u svim odnosima bio gospodar, onaj koga svitrebaju. Okretanje te piramide uzdrmalo bi temelje njegove osobnosti.Pippa je pozorno promatrala Sama tražeći bilo kakav dokaz o promjenidinamike u njihovom prijateljstvu. I njoj je bilo potrebno da Herb zadržiaureolu snage. Mjeseci koje je provela njegujući ga nakon infarkta bili suzbunjujući. Možda ga je voljela dublje no ikada prije, ali njihov se odnospočeo iskrivljavati na uznemirujući način. Kada su se upoznali, on je bionjezin spasitelj. Njegova ovisnost o njoj izazivala je u jednom i drugom

osjećaj nelagode. I ako su prodali kuću u Sag Harbouru sa sivom sindrom i ugodnim

sobama u kojima je svako desetljeće ostavilo sloj slika, sagova, predmeta ifotografija. Dječje sobe, još uvijek pretrpane medaljama osvojenim nanatjecanjima konjičkih skokova i plakatima rock grupa, skupa bračna sobas golemim krevetom i slikovitim pogledom kroz prozor pred kojim je Pippasvake nedjelje sjedila i čitala novine ili promatrala ptice – sve je to jednogkišnog utorka bez razmišljanja kupio građevinski poduzetnik i njegovažena. Stan u Gramercy Parku otišao je paru oftalmologa bez djece. Iako jePippu boljelo što gubi domove koje je tako voljela, iznenadio ju je osjećaj


10/170

olakšanja. Odbaciti većinu onog što su posjedovali, biti slobodan od svegasuvišnog – taj je poriv godinama jedva zamjetno odzvanjao u njoj poputpovremenog signala mobitela zagubljenog negdje po stanu. No prigušivalesu ga radosti, udobnost, dvojbe svakodnevnog života sretno udane,

dobrostojeće žene, predane majke, širokogrudne domaćice, žene koja seonima koji su je poznavali činila jednom od najljupkijih, najboljih,najljepših, najnepretencioznijih i najspokojnijih žena koje su upoznali.

Pippa se vratila u blagovaonicu noseći pladanj sa zdjelicama punimcr ème brulée. Herb nije smio jesti toliko jaja i masnoće, ali ona je zaključilada tu i tamo može pojesti nešto što voli, onako kako je uvijek jeo prije nošto su ga se dočepali liječnici. Osim toga, Pippa je voljela ugađati drugima,a svi koji kuhaju, znaju da janjetina i cr ème brulée izazivaju više uzdaha zastolom nego list i voćna salata. Gledala je kako gosti žlicama prodiru krozmalu glatku površinu karameliziranog šećera i prinose ustima gustu kremus mirisom vanilije.


11/170

Torta

Sljedećeg jutra Pippa je bila sama u dnevnoj sobi, ispružena nauznak poputodaliske u tirkiznoj kimono-košulji od neobrađene svile i trapericama.Njezino je poprilično bezizražajno mačje lice s visokim jagodičnim kostimai sivim, prema gore okrenutim očima bademasta oblika uok virivala kosanijanse ružičastog zlata. Čak je i u srednjim godinama bila nalik Bogorodicis neke flamanske slike, ali zaobljenija, sočnija. Dok joj je ruka počivala namarokanskom jastuku, čiji je geometrijski uzorak trebao razbiti monotonijusivkastosmeđeg modernog kauča skandinavskog dizajna koji je kupila dabude u skladu s ravnim linijama stana, zadovoljno je pogledom prelazila po

dnevnoj sobi. Ništa tu nije bilo strano. Svaku je vazu, zdjelu ili sliku svjesnospasila iz gomile stvari koje je obitelj tijekom godina prikupila, a većinu jetih stvari, preselivši se u selo Marigold, dala djeci ili darovala dobrotvornimustanovama s netipičnim zanosom, spremivši samo nekoliko važnihkomada za koje je mislila da bi jednog dana mogli nedostajati njoj ili djeci.Svaki predmet koji je Pippa odabrala da preživi to nemilosrdno probiranjebio je sada prožet uspomenama, odvojen od sebi sličnih predmeta na tojsterilnoj pozadini golublje sivih zidova lišenoj asocijacija: blistava crvenastaklena pepeljara koju su Herb i Pippa kupili u Veneciji na medenom

mjesecu, posuda za bombone u obliku srca ukrašena majušnim listićimadjeteline koju je njezina majka voljela i čuvala, školjka koju su djeca prijemnogo godina zanesena izraza lica prinosila ušima osluškujući šum mora.

Čudno se osjećam u ovoj kući, pomislila je Pippa tromo, podbočivši sena lakat i uzevši sa staklenog stolića novi novcati dalekozor. Staklena klizna

vrata bila su otvorena te je kroz debele leće dalekozora kradomice zirnula usmaragdno zelenu tratinu s blještavo plavim opalom u sredini, majušnimumjetnim jezerom, jednim od mnogih kojima je bio prošarano selo

Marigold. Namještala je dalekozor naprijed-natrag sve dok nije ugledalapticu, vugu koja je nervozno cupkala po grani vrbe. Ptica je imala crnu glavui kao šafran žuto perje na prsima koje je na trbuhu postajalo bijelo. Izgledala

je upravo kao sjajna slika baltimorske vuge u priručniku Ptice istočne obale koju je Pippa prije tjedan dana kupila u marigoldskoj knjižari.

Tog dana kad je kupila priručnik, na oglasnoj ploči u knjižari uočila jeobavijest: „Marigoldski klub čitatelja sastaje se svakog četvrtka u sedam.Novi su članovi dobrodošli.” To je pobudilo njezino zanimanje. Mogao bi tobiti dobar način da upozna ljude. Sljedećeg četvrtka zakucala je na vratanavedene zgrade odjevena u jednu od Herbovih košulja i široku lanenu


12/170

suknju. Imala je osjećaj da bi od starih žena trebala sakriti svoje još uvijekčvrsto tijelo. To joj se činilo obzirnim. Vrata je otvorila sićušna žena sčvrstim bijelim kovrčama i hlačama s elastičnim strukom koje nose ljudi ugodinama. – Još jedna mlada žena! – izgovorila je prilično glasno, pogledavši

napola preko Pippinog ramena. – Uđi. Vrlo uzbudljivo, mi stare babe volimonovu krv. – Pippa se predstavila, ušla u dnevnu sobu i ugledala skupinušezdesetogodišnjakinja, sedamdesetogodišnjakinja i osamdesetogodišnja-kinja koje su sjedile u krugu nalik vještičjem sijelu, s torbicama pokraj sebe,a u krilu svake od njih ležalo je džepno izdanje posljednjeg romana SamaShapira – Gospodin Bernbaum predstavlja. Pippa je umalo prasnula usmijeh. To je bilo previše.

– Ja sam Lucy Childers – rekla je žena koja je otvorila vrata. – Ovdje su,da vidimo... Emily Wasserman, Ethel Cohen, Jean Yelding, Cora O'Hara i...gdje je Chloe? – Upravo u tom trenutku druga se „mlada” žena pojavila na

vratima kupaonice. Chloe je bila neodređene dobi, zategnuto joj je lice biloukočeno u poluosmijehu, podignuto za nekoliko stupnjeva i pojačanoistaknutim jagodičnim kostima koje su nalikovale lopticama za stolni tenis.Dvije natečene polovice gornje usne sugestivno su visjele poput kompletacrvenih baršunastih zavjesa obješenih u uglovima usta, pomislila je Pippa.

Vrh nosa bio joj je prignječen kao da je netko u obijesnoj šali prstima stisnuoglineni kip. Oči su bile malo previše otvorene kao da su zalijepljene

superljepilom. Govorila je vrlo tihim, jednoličnim glasom kao netko tko seobraća djetetu koje divlja od bijesa.

– Drago mi je – rekla je, dok su joj zabezeknute oči zurile iz nečega što je nalikovalo na lice poput zatvorenika koji viri kroz pukotinu u kamenuzidu. Pippa je rekla nešto pristojno i odvratila pogled s osjećajem sažaljenjai odbojnosti.

– Chloe je ovo posljednji sastanak – rekla je Lucy Childers. – Muž joj jenedavno preminuo pa se vraća u grad.

– Žao mi je – rekla je Pippa.– Hvala – prošaputala je Chloe.

Lucy Childers smjestila se na rub kauča ispravljenih leđa, urednoporavnala mala stopala u bijelim kožnatim cipelama kakve nose bolničarkei otvorila raspravu svojim eruditskim mislima, sijekući malom ukočenomrukom zrak svaki put kada bi nešto istaknula, a onda je brzo spuštajući uzbok, kao da sa stola uklanja komade oguljene kore. Lucy se divila simetrijiknjige, opreznom tempu, sporom, ali stalnom kapanju informacija – nipreobilnom, ni preoskudnom; nazvala je to „zagonetkom karaktera”. Zatimse okrenula prema Chloe koja je promrmljala: – Okrutna je to knjiga, ali


13/170

meni se sviđa. – Pippa je pokušala otresti nespojivu mješavinu groze iprisnosti koju je u njoj izazivala ta osoba.

Vuga je odletjela. Pippa je malčice spustila dalekozor i pronašla Herbovecrvene Converse tenisice. Pogledom je slijedila njegove preplanule, mršavenoge i mali brežuljak trbuha sve dok nije došla do markantnog lica i donje

vilice stisnute preko prednjih zuba u grimasu usredotočenosti dok je na vrtnoj ležaljci čitao nekoliko centimetara debeo rukopis. Herb, zapravo, nijeotišao u mirovinu. Vodio je tvrtku iz Marigolda, kupovao rukopise i sklapaoposlove.

Popis onoga što je trebalo obaviti pretvarao se u Pippinoj glavi ubeskonačan niz, nalik nizu najnovijih vijesti koje se izmjenjuju na dnu

ekrana: kemijska čistionica... toaletni papir... gnojivo... sir... Do deset jeočistila kuću i isplanirala večeru te je već pola sata sanjivo ležala u tomugodnom položaju. Krug oko umjetnog jezerca, Herbove noge, sjajni, zelenitravnjak... Da je barem to mogla naslikati. Bila je to za nju čudna želja jer,iako okružena kreativnim ljudima, uvijek je za sebe gotovo s ponosomgovorila da nema nikakva dara.

Prenulo ju je zvono. Sjela je, okrenula se oko svoje osi i pred mrežastim vratima ugledala Dot Nadeau. Dot je bila platinasta plavuša kože ogrubjeleod sunca i erotičnog naglaska tipičnog za New Jersey. Živjela je na drugoj

strani umjetnog jezera, na broju 1272. U kasnim šezdesetima Dot i suprug joj Johnny bili su među mlađim stanovnicima. Pippa je s pedeset bilazapravo djevojčica.

– Imaš minutu? – upitala je Dot prigušenim glasom. Djelovala jesamljeveno.

– Naravno. Trebala bih štošta obaviti, ali baš me briga – rekla je Pippa.

Sjele su u kuhinju. Pippa je napunila šalicu kavom i dodala je Dot. – Jeli sve u redu? – upitala je.

– Pa, mi smo dobro, ali... moj sin, Chris. Sjećaš li se da sam ti pričala onjemu?

– Iz Utaha?

– Da. Razmišlja o preseljenju i... mogao bi doći na istok.

– Oh, pa bilo bi lijepo da se preseli blizu vas.

– Stvar je u tome da ima problema... Psihički je loše, Pippa, potpunološe. – U Dotinim očima bile su suze. Pippa je provjerila je li Herb još uvijekudobno smješten na vrtnoj ležaljci i dodala Dot papirnati rupčić.


14/170


15/170

– Otkad vas dvoje radite za Mount Sinai? – zapitao je Herb.

– Ne ljuti se – rekla je Pippa. – Skače ti tlak.

– A da se objesim? – rekao je Herb turobno se nasmiješivši. – Što bi seonda dogodilo?

– Malo zahvalnosti za anđela koji te dvori, tata – upozorio ga je Benšaljivim tonom. Herb je privukao mjesne novine preko stola i brzimpogledom prešao naslovnu stranu, nakreveljivši se. Mrzio je kad mu jemjerila tlak pred ljudima, čak i pred djecom. Pippa je osjećala kako njegovamrzovolja raste u njoj poput plime. Trebala je čekati da Ben ode. Sranje,pomislila je. No, dobro. Napunila je Benu zdjelu žitaricama s grožđicama ilješnjacima i slušala brzo životinjsko hrskanje koje su proizvodili njegovizubi dok je jeo, isto ono hrskanje koje je proizvodio i kao petogodišnjak.

Voljela je taj zvuk. – Usput rečeno – rekao je Ben – Stephanie je donijelakući mačku iz skloništa za životinje.

– Još jednu! – uskliknula je nasmijavši se. Benova djevojka nije moglaodoljeti sakatim životinjama. Bila je draga, ozbiljna osoba. Pippa je bilasigurna da će stvoriti lijepu obitelj ako Benovu pozornost ne privuče netkouzbudljiviji. No on, začudo, nije žudio za uzbuđenjima.

Ben je ustao. – Vraćam se u rudnik – rekao je.

– Radiš li još uvijek na istom referatu? – upitala ga je.

Kimnuo je, gurnuvši naočale uz nos. – Referat koji je pojeo Bena Leeja.– Samo si temeljit – rekla je široko se osmjehnuvši. Dok ga je pratila do

auta, zagrlio ju je.

– Mama – rekao je – dođi sljedeći tjedan u grad pa možemo ručati. Ili večerati. Možeš i prespavati.

– Ručat ćemo s Grace u srijedu.

– Oh, dobro. Ako poželiš da se nađemo neki drugi put, nazovi me,dobro?

– Hoću – rekla je. – Naravno da hoću. Nemoj se brinuti za mene, može? – Samo želim da se malo zabaviš – rekao je.

Kada je Ben otišao, Pippa je mirno stajala gledajući za njim. Popis koji joj je preletio kroz glavu dok je govorila s Dot sada joj se ukazao u punoj veličini: sir... kemijska čistionica... gnojivo...

Mali trgovački centar bio je udaljen samo tri minuta vožnje. Pippa seodvezla, kupila u trgovini sve što joj je trebalo, ostavila stvari u kemijskojčistionici, a onda se vratila na užareno sjedalo u autu i počela polako izlaziti

s parkirališta. Užasavala se mogućnosti da pokosi nekog starca u ružičastoj


16/170

i svijetlozelenoj odjeći, ovješena preplanula lica i naborane kože koja seodvaja od koljena i laktova.

* * *

Neumoljivo zujanje kosilice izvuklo je Pippu iz mračnog sna kao tijelo izrijeke. Kada je otvorila oči, osjetila je tupu bol u sljepoočnicama. Željela je

vodu i kavu. Dok se uspravljala u krevetu, pogledala je Herba. U pravilu setrudila da ga ne gleda dok spava. Čvrsto stisnutih očiju i mlohavih ustaizgledao je kao krhki starac. Odvratila je pogled i ustala. Znala je da ćetjeskoba nestati kada se otvore njegove ledenoplave oči osvajačkog pogleda.Doista je voljela tog čovjeka. Mnogo se puta pokušala izliječiti od te

sklonosti, no simptomi su znali biti bolni. Odavno je odustala od borbe.Ona je žena koja voli Herba Leeja. Oh, i štošta drugo, pomislila je navlačećipamučni ogrtač boje jesenskog lišća. Majku. Dva pristojna, produktivnaljudska bića žive u svijetu zbog mene. To nije malo. Ušla je u kuhinju škiljećina zasljepljujućem svjetlu. Sve je bilo bijelo. Stol od ultrapasa, radna ploha,pločice na podu – sve je izgubilo rubove i krvarilo po vidnom poljuspljoštene perspektive. Sjene od prozorskih oplata bacale su prekoprostorije plavu mrežu. Budući da joj je vid bio zamućen od sna, efekt je biotoliko zapanjujuće apstraktan da joj je trebao trenutak da se snađe, a kada

joj je to pošlo za rukom, toliko ju je zbunilo ono što je vidjela da je dovela usumnju svoj um.

Na stolu je vladao kaos: tanjuri su bili razbacani bez ikakva reda kao daih je pobacala bijesna sluškinja. Na nekima od njih bilo je čokoladne torte.Ostali su bili prazni. Pippa je primijetila da je na jednoj kriški razmazanonešto boje maslaca od kikirikija. Oprezno ju je pomirisala. To jest bio maslacod kikirikija. Ipak, jasno se sjećala da je večer prije spužvom očistila stol.Sve je bilo besprijekorno. Trnci su joj prošli po križima, a onda se naglo

okrenula zamišljajući zloćudni par psihotičnih očiju kako iz dnevne sobezure u nju – nekog odbjeglog luđaka koji vitla prljavim nožem za tortu. Ne vidjevši nikoga, otišla je do kuhinjskih vrata i provjerila ih. Zaključana su.Obišla je kuću, provjerila svaka vrata i svaki prozor. Sve je bilo zaključano.Nitko nije ušao. To je sigurno bio Herb. No zajedno su legli u jedanaest.Herb je prvi zaspao. Pokušala ga je zamisliti kako ustaje da pusti ljude ukuću nakon ponoći te im nudi čokoladnu tortu i maslac od kik irikija. Tonije moguće. Kako se onda torta tamo stvorila? Očistila je stol, bacilaostatke s tanjura u smeće te ih složila u perilicu za posuđe. Skuhala je kavu.


17/170

Sjedila je za stolom i ispijala kavu kada je ušao Herb, otvorio ulazna vrata i podigao mjesne novine s prostirke.

– Onda? – rekla je. – Ne mogu vjerovati da si imao tulum, a mene nisipozvao.

– O čemu pričaš? – rekao je stavljajući naočale za čitanje. – Ostavio si sve tanjure.

– Kakve tanjure?

– Herbe, jutros je na stolu bilo šest tanjura s čokoladnom tortom. Ilišest tanjura. Na dvama nije bilo torte. Na jednoj od kriški bilo je maslaca odkikirikija.

Herb je sjeo i pogledao je. – Jesi li potpuno prolupala? – rekao je smijućise.

– Prvo sam pomislila da je netko ušao u kuću, ali sva su vratazaključana. – Uslijedila je stanka dok se značenje njezinih riječi slijegalo.

– Ima li još netko ključ?

– Valjda tehničko osoblje. I gospođica Fanning.

– Čistačica? Živi u New Milfordu. Zašto bi prevaljivala cijeli put zbogčokoladne torte? Bolje da provjerimo nedostaje li što. – Ništa nijenedostajalo. Pippa je nazvala gospođicu Fanning. Pretvarala se da potvrđujenjezin dolazak u ponedjeljak. Zatim ju je usput upitala što je radila večerprije. Uslijedila je stanka. – Bila sam na kuglanju... – odgovorila je ženanesigurno. Herb je nazvao upravu da uloži žalbu. Pitali su ga želi li pozvatipoliciju. Herb je odbio. – Valjda to možemo nazvati zločinom bez žrtve – rekao je dok su mu se nosnice lagano raširile. Čo vjek s druge strane uljudnose zasmijuljio.

Pippa je pozvala bravara i promijenila brave. Ovog puta nitko nije imaoključ. Prošao je tjedan dana. Pippa je stalno razmišljala o čokoladnoj torti.To je sigurno bio Herb. Zaboravio je. Gubi razum. Sada ga je Pippa

promatrala s posebnom pomnjom. Svaki put kada bi zametnuo naočale ilizaboravio nečije ime osjećala je kako u njoj raste sumnja. A onda je sljedećesubote ujutro ušla u kuhinju i pronašla štapiće mrkve zabodene u zdjelu sglazurom od vanilije. Tavu sa zacementiranim ostacima pržene šunke. Jošprljavih tanjura. Ovog puta probudila je Herba i pokazala mu. Pogledali suse.

– Možda bi trebao otići liječniku – rekla je.

Herb je bio bijesan. – Dobro, ako imam Alzheimerovu, neka, ubit ću se. Ali prvo moram vidjeti dokaze. – Odvezao se ravno u trgovinu električnihuređaja u malom trgovačkom centru i kupio kameru za nadzor, a onda


18/170

platio čovjeku iz trgovine da je instalira u uglu kuhinje, na mjestu gdje sespajaju zid i strop. Čovjek je bio na ljestvama, a znoj mu se cijedio niz lice.Pippa je uključila klimauređaj. – Ovo vam je sigurno čudno – rekla je.

– Iznenadili biste se što sve ovdje ljudi čine iz zabave – rekao je čovjek.

– Stvarno? Ozbiljno? Doista?– Da, ali nikada prije nisam vidio kameru u kuhinji.

– Oh, ne. Nije to... To... – Pippa je odustala. Bilo joj je draže da čovjekpomisli kako snimaju ševu na kuhinjskom stolu nego bilježe senilnostnjezina supruga.

Sat poslije Pippa je uređivala dnevnu sobu i u jednom trenutkupogledala kroz staklenu stijenu. S druge strane jezerca, na kolnom prilazuNadeauovih, bio je jarkožuti kamion narančaste karoserije za koji je bila

pričvršćena unajmljena prikolica za selidbe. Na narančastom dijelu bili suprozori s navučenim otrcanim plavo-crvenim kariranim zavjesama. Pippa jeugledala Dot kako gestikulira prema tamnokosom muškarcu koji je nosiokartonsku kutiju. Sa stolića je uzela dalekozor kojim je promatrala ptice iuperila ga prema mladom čovjeku. Imao je majicu kojoj je na leđima pisalo„Što?” Znači, sin koji nije posve čist ipak se useljava! Smiješno je to s Dot,pomislila je. Bilo je tako lako razgovarati s njom. Pippa se zbog toga osjećalakao druga osoba. Dot je upoznala jednu novu Pippu. Prije nekoliko mjeseci,u njezinu starom životu, sprijateljiti se s Dot Nadeau bilo je nemoguće kaoi preletjeti sobu. Prijatelji su im bili urednici, romanopisci, kritičari ipjesnici. Ipak, Pippa se nikad nije osjećala posve ugodno u njihovuhiperciviliziranom društvu. Potpuno sigurnom u ono što jest osjećala sesamo sa svojim blizancima, i to kada su bili mali. Grace i Ben gledali su je spotpunom sigurnošću na lišcima i zvali je mama. Oni su znali, pa je znala iona. Sada su njezina djeca otišla. Nazvali bi ponekad, došli kući u posjet.Katkad bi svi zajedno otišli na ručak. No nisu gledali Pippu onako kaonekad. Ben je još uvijek bio ljubazan prema njoj. Oduvijek je trebao malo,

očekivao sve i dobivao ono što je očekivao. Rodio se obziran, ali siguran.Ono što je Pippa osjećala prema njemu bilo je jednostavno, veliko, lako. AliGrace, eh, Grace je bila propisno sjebana. Pippa se u kćerinom društvuosjećala glupom, šeprtljavom i na neki način krivom, kao da ju je iznevjerilatime što je tako malo toga postigla. A bilo je tu i još nečega.

Kao vrlo malo dijete Grace je stalno tražila ljubav i čvrsto se držalamajke poput majmunčića. Njezina ljubav prema Pippi bila je posesivna iborbena. Iako je obožavala brata blizanca, pokušavala je izgurati Bena izmajčina zagrljaja u očajničkoj potrebi da sama uživa u njezinoj ljubavi. Dan

nakon njezina četvrtog rođendana sjela je pokraj Pippinih nogu, otvorila


19/170

knjigu i cijelu je na glas pročitala. Pippa je bila zapanjena jer, kada je upitanju bilo čitanje, dijete je bilo krajnje tvrdoglavo i odbijalo je izgovaratislova. Mala Grace je onda pogledala majku i namrštena čela upitala: „Onda,

voliš li me sada više od Bena?” Pippa je podigla kćer u krilo i zagrlila je,

osjećajući krivnju poput otrovne igle u prsnoj kosti. Zato što je znala na štoGrace cilja. U ljubavi njezine kćeri bilo je bljeskova snažne ljubomore koja

je, smatrala je Pippa, bila bahata, silna, pa čak i odbojna kada bi se pojavila,a onda bi, srećom, ponovno nestala iz inače sunčanog krajolika njihovihsvakodnevnih života. Jednom je, gledajući brod koji je iščezavao na rubuoceana, Grace rekla Pippi: – Moja si dokle god oko seže.

Iako to Pippa sebi nije priznavala, kćerina želja da u potpunostiposjeduje majku podsjećala ju je u nekom skrovitom dijelu mozga na jednudrugu ljubav – pogubnu, slatku i nezasitnu strast koja je Pippu gotovougušila u mladosti.

No unatoč svemu tome Grace je sada kao odrasla žena bila zgoditak!Tako sofisticirana, tako odvažna. Pippa se znala uhvatiti kako je kradomicegleda. I katkad bi u kćerinoj vratolomnosti, žudnji za pustolovinom i željiza iskustvom prepoznala sebe, svoje davno nestalo ja. Kako se to dogodilo?Kako se uspjela tako promijeniti? Sjećala se jutra kada se pogledala uogledalo i ugledala tri bi jele, iskrivljene dlake kako joj strše iz glave.Djelovale su opsceno, poput stidnih dlaka koje u međunožju izviru iz

kupaćeg kostima. Sada je sijedu kosu bojila svijetlom bojom s crvenimodsjajem. Pippa je bila spokojna sredovječna žena. A Herb je bioosamdesetogodišnjak. Na tu se pomisao nasmijala. Život je postajao takonestvaran.

Prošlost je sve više i više prodirala u nju razrjeđujući sadašnjost poput vina koje se razrjeđuje s vodom.

Tada je ušao Herb. Pippa se okrenula. – Trebaš li nešto? – upitala je.

Herb je sjeo i potapšao jastuk pokraj sebe. – Kako je moja prijateljica?

– upitao je.– Dobro sam – rekla je.

– Jesi li tužna što živiš u Selu Bora?

– Moram nekako bolje ispuniti dane. Ali nisam tužna. Mislim da je naneki način romantično opet krenuti iz početka s tako malo stvari. – Herb setužno nasmiješio i naslonio na jastuke. Koža mu je, brončana od vremenaprovedenog u dvorištu, bila naborana poput lica rokera, a oči nalik točkamasvjetala.

– Uvijek gledaš s pozitivne strane – rekao joj je.– Zašto to ne bi tako i bilo? – uslijedila je stanka.


20/170

– Možda bismo se trebali vratiti u grad – rekao je.

Nasmijala se. – Upravo smo prodali stan.

– Pa kupit ćemo novi.

– Stvarno?

– Ne, naravno da ne. Samo što je teško pomisliti na to da je ovo krajputa.

Pippa je položila ruku na njegovo koljeno i pogledom prešla po sobi.Pitala se što bi mogla napraviti za njega. Možda čašu soka od mrkve.Ponekad bi je, kad bi bili sami, uhvatila neka vrsta očaja, kao da je sve što biuopće mogli reći jedno drugome već bilo rečeno te je jezik postaobeskoristan.

– Sir je jučer bio dobar – rekao je Herb.

– Vacherin, bila sam tako uzbuđena što sam ga našla.

– Volim taj sir.


21/170

Druga žena

Tjedan dana poslije Pippa se probudila s jednom zaležanom rukom,prikliještenom pod bokom. Imala je osjećaj kao da joj je lijekom noći netkoprignječio tijelo o madrac i zgnječio lice na jastuku. U ustima joj je bio okustruleži. Ukočeno je sjela i, protresavši ruku, vratila krv u umrtvljeni ud kojise poput nekog izdvojenog bića ljuljao amo-tamo.

U kuhinji se nasred stola od ultrapasa skrutnjivao debeli, žuti komadnečega što je ličilo na kajganu. Usred tog nereda ležala je otvorena iispremetana bombonijera. Na rubu stolca njihala se vilica.

Sjetivši se kamere, Pippa se naglo okrenula i podigla pogled. Stvar jepiljila u nju hladnim staklenim okom, a crveno svjetlo kao znak snimanjazlokobno je treptalo. Nije mogla podnijeti da se Herb vidi u takvom stanju.Ona će se svaki dan buditi posebno rano i ako postoji dokaz, ona će gauništiti, izbrisati vrpcu. On nikada neće saznati. Što je brže mogla, raščistila

je nered i noktom ostrugala mrlju osušenog žumanjka dok su joj suzemaglile vid.

Otišla je u radnu sobu i zatvorila vrata, a onda gurnula vrpcu u otvor video uređaja. Srce joj je žestoko udaralo u grudima. Gledana odozgo na

crno-bijeloj snimci, kao i u mnogobrojnim snimkama pljački koje je Pippa vidjela na televiziji, kuhinja joj se činila zlokobnom poput poprišta zločina.Pippa je ubrzala vrpcu. Ništa. Ništa. Onda je ravno kroz kadar projurio lik ubijelome. Pippa je vratila vrpcu i pritisnula PLAY. Soba je opet bila prazna.Iz televizora se začulo prigušeno lupanje. A onda je u kuhinju, vukući noge,ušla neka žena. Bila je to Pippa, ali neka druga Pippa. Korak neznanke bio

je sablastan i nimalo graciozan, držanje opušteno, pogled oboren. Stvorenje je nestalo iz središta ekrana, a zatim se opet pojavilo na njegovu rubu ipočelo miješati jaja u tavi. Nakon toga je istreslo jaja na stol, pogrbljeno sjelo

te ih vilicom počelo strugati s ultrapasa i mehaničkim pokretima trpati uusta. Pippa se gledala s nevjericom i gnušanjem. U prizoru je bilo nečegneljudskog.

Šakom je otvorila vrata spavaće sobe. Herb se uspravio u sjedećipoložaj, ošamućen snom. – Što... – Došla je do njega, zarila glavu u njegovegrudi, obraza mokrili od suza. – Ja sam – rekla je. – Herbe, ja sam...

– Polako, stara. O čemu ti to pričaš?

– O čokoladnoj torti. I jajima i... Vidjela sam sve na videu, oh, strašno.

– Držao ju je tako neko vrijeme i milovao po glavi.


22/170

– Mora da hodam u snu – rekla je.

– Ne sjećam se jaja.

– Jutros su bila jaja. Po cijelom stolu. Ona... Ja... sam ih istresla na stoli... Oh, Bože, imam osjećaj da sam luda.

– Nisi li to radila i kao dijete?

– Mjesečarila sam samo nekoliko puta. – Kad joj je bilo četrnaest godinahodala je po gornjem katu župnog dvora s jastukom pod rukom sve dok jemajka, koja je patila od nesanice, ne bi odvela u krevet.

– Tvoje mjesečarenje neusporedivo je bolje od moje senilnosti – rekao je Herb otkotrljavši se na bok, privukavši Pippu i podigavši joj koljena takoda je počivala na malom stolcu do njega. Na leđima je osjećala njegovutoplinu, a stopala je tutnula između njegovih toplih, dlakavih listova.

– Valjda.– Mjesečari nisu ništa posebno, dušo. To te više ne bi oslobodilo ni

optužbe za ubojstvo. Nemoj si zato ništa umišljati. – Već se osjećalaumirenom. Herb je znao rasvijetliti zbrkane misli i raspršiti sjenke sumnje.To je racionalno stajalište naslijedio od oca, čov jeka sa smislom za crnihumor koji je prezirao vjeru, svaki oblik pretjerivanja i mjuzikle. Bio jemrtav ozbiljan dok se šalio. Herbova je majka umrla od raka kada su Herbubile dvije godine: otac mu je godinama bio odan, iako osoran zaštitnik. Bio

je vlasnik unosne trgovine kućanskih aparata u Queensu sve dok je nijeizgubio u potrošačkom vakuumu iz razdoblja depresije. S ekonomskompropašću humor gospodina Leeja postao je još crnji. Zadirkivanje njegovainteligentnog sina počelo mu je smetati te je, na kraju, gorko i brutalnoodbacio Herba kao jalovog intelektualca, pa čak i homoseksualca. Kolikogod je žalio lakovjerne koji su u Bogu tražili melem za izranjavani duh,gospodin Lee poseban je prezir čuvao za one koji misle da su bolji od ostalihsamo zato što čitaju knjige. Herba je isprva boljelo to neprihvaćanje, ali ga

je, srećom, oslobodilo osjećaja krivnje zbog toga što je nadmašio oca. U

devetnaestoj je dobio stipendiju i otišao na studij, sam samcat i odlučan unakani da ga nikada više ne tiranizira drugi čovjek, a i njegov književni ukusoblikovao se pod utjecajem čovjeka kojeg je toliko zamrzio. Bio je sumnjičavprema pretjeranoj metafori, davao je prednost šturoj prozi. Iz Herbova kutagledanja, uvijek je morao isušivati Pippin mozak.

Osjetila je dodir na stražnjici, koji je onda nestao, pa se opet pojavio,uporan, kao da joj neki stvor pritišće nos o leđa. Okrenula se zatvorenihočiju i poljubila ga.

Ležala je pokraj Herba očiju još uvijek pomalo natečenih od plakanjakada je začula kucanje na vratima. Kleknula je na krevet i virnula kroz


23/170

prozor, pomaknuvši zavjesu. Bila je to Dot. – Ima li ta žena telefon? – upitao je Herb. Pippa je navukla ogrtač i otišla u kuhinju.

– Bok! – medenim je glasom s vrata rekla Dot. Izgledala je drugačije tog jutra. Ispod nepravilno isprepletenih bora urezanih u osušenu kožu

obožavateljice sunca Pippa je razaznala luk snažne vilice. Smeđe su joj očisjale. Mora da je nekad obarala s nogu.

– Dobro izgledaš – rekla je Pippa.

– Zezaš? Idem kozmetičarki. Jesi li plakala? – upitala je Dot.

– To je alergija – rekla je Pippa. – Hoćeš ući?

Dot je podigla pogled do kamere, a onda ga vratila na Pippu. – Došlasam te pozvati da svratiš i upoznaš Chrisa – rekla je. – I Herb je, naravno,dobrodošao, samo ga ne želim ometati.

– Chrisa?– Mog sina. Uselio se. Posve legalno.

– Naravno da jest.

– Hoću reći, u ugovoru stoji da rodbina mlađa od pedeset godina možeboraviti u kući do šest mjeseci. Pozvat ću samo nekoliko susjeda. Ne želimda netko pomisli kako ga skrivamo.

– Rado bih ga upoznala. Kada da dođem?

– Oko četiri. Možemo popiti piće i vratiti se kući dovoljno rano danapravimo večeru. Nadam se da ne misliš kako je nepristojno što te nepozivam na večeru.

– Nimalo.

– Ja samo mrzim kuhati u velikim količinama. Nikada mi ne uspije.

Kada je Pippa zatvorila vrata, pokušala je ne razmišljati o Dot. Osjećala je prisutnost tragične sjenke nalik rani. Pippu je mučila pretjerana empatija.Ponekad joj je bilo nepodnošljivo razmišljati o zagonetnostima drugih ljudi:tajne koje čuče u svakom od njih, beskonačni labirint kontradiktornihosobina, uspomena i želja koje se odražavaju jedne u drugima poputEscherovih crteža, zbunjujuće poput rebusa. Obzirnije je doživljavati ljudeonako kako žele da ih se doživi. Na kraju krajeva, Pippa je to željela za sebe:da je prihvate onakvom kakvom se činila.


24/170

Majčinstvo i cigarete

Malo poslije četiri Pippa se odšetala do Dotine kuće noseći bocu vina koju je imala kod kuće i pitala se može li uopće ostati trudna unatoč ostatkuspirale koji joj je još uvijek bio u maternici, nalik otpadu koji astronautiostave na Mjesecu. Vjerojatno ne, ali ipak, koliko god je seks s Herbom ovihdana bio rijedak, mjere opreza još su uvijek bile nužne – jajne su stanice,navodno, ipak dozrijevale u njoj u tom sumraku plodnosti. Pomisao na novodijete sada se činila apsurdnom, čak i nesnosnom, koliko god je voljela bititrudna, koliko god je bila ovisna o mirisu kože svoje djece i mekanih vlasina njihovim glavama. Ta je želja bila ugušena i zaključana i nije ju mogla

silom probuditi.Herb je odlučio ostati doma. Posjet bivšem zubaru, njegovoj ženi i sinu

koji nije baš čist nije bio njegov ideal dobrog provoda. Pippa je hodalapolako gledajući kvrgave grane hrasta i tamno lišće koje je treperilo na

jednoličnom plavom nebu. Osjećala se ugodno, kao da je ispunjava nekanepomična praznina. Noćna mora snimke činila se dalekom iako je ostavilaloš okus u ustima: vjetar koji je zviždeći savijao visoku travu pokraj ceste,neki starac koji se iz sve snage trudio voziti bicikl pokraj nje – s ve što se

događalo oko nje kao da je naviještalo nešto kobno, poput pahuljičastogbijelog oblaka koji se povećava i pretvara u golemi, sve tamniji toranj kojiprijeti zrakoplovu i straši kućne ljubimce zloslutnom hukom. Zaustavila sei pogledala broj kuće iza sebe. 1675. Prešla je kuću Nadeauovih. Vratila se izaputila prilazom koji je bio navlas isti kao i njezin, osim što se na sredinitratine nalazila velika keramička gljiva. Bila je sjajno crvena sa žutimtočkama. Pokucala je o metalni okvir vanjskih vrata. Nitko se nije pojavio teih je gurnula i ušla u stan čiji je raspored bio isti kao i njezin, ali zapanjujućerazličito uređen.

Dnevna soba Nadeauovih bila je vizualna eksplozija. Crveni se bršljanuspinjao po zidnim tapetama, kauč je imao kašmirski uzorak, a naslonjačisu bili različitih pastelnih nijansi. Na komodi od mahagonija bio jeminijaturni viktorijanski model grada: majušne zgrade od lijevanog metala,trgovina mješovitom robom, crkva i željeznička postaja bili su poredani uzzavojitu prugu. Sjajnocrvena parna lokomotiva išla je amo-tamo turobnogonjena nekim mehanizmom. Sve ostale upotrebljive površine u sobi bilesu pretrpane fotografijama. Lica nagurana jedna nasuprot drugima:naraštaji male djece, školaraca, staraca, vojnika, mladenki iz svakogdesetljeća od 1910. nadalje. Pippa je pokušala sve obuhvatiti pogledom dok


25/170

je očima prelijetala po sobi poput prestrašene ptice koja traži mjesto započinak. Na kraju joj se pogled spustio na samu Dot koja je ukočeno sjedilau naslonjaču boje breskve u kutu, u izglačanoj zeleno-žutoj bluzi jarkih bojai bijelim hlačama, dok joj se kosa spuštala u jednom jedinom sjajnom

plavom pramenu. Ukočeno je zurila ispred sebe. Pippa joj je prišla. – Bok, Dot – rekla je.

Dot ju je pogledala nepomičnim pogledom koji se caklio. – Svi su straga– rekla je promuklo.

– Je li sve u redu? – upitala je Pippa.

– On ne želi izaći – rekla je Dot.

– Tvoj sin?

– Ostat će u sobi. Možeš li to zamisliti? Čovjek od trideset pet godinazaključa se u sobu kada roditelji za njega organiziraju zabavu? – Vani senetko nasmijao. Pippa je pogledala kroz veliki prozor. U dvorištu jerazgovarala nekolicina ljudi. Johnny, Dotin muž, slušao je spuštene glavenekog vrlo starog čovjeka držeći piće u ruci. Johnny je bio nizak, nabijen,pomalo krivonog. Imao je ružičastu kožu zdrava izgleda.

Dot je ustala i uzela bocu vina od Pippe. – Hladna je! Nisi trebala.Otvorimo je. – Pippa je otišla za Dot u kuhinju. Dot je izvukla čep i natočilaim dvije čaše vina. – Za majčinstvo – rekla je Dot iskapivši pola čaše.

Vani je Pippa srela nekoliko susjeda. Bio je tu par umirovljenih zubara,saksofonist, bivši kiropraktičar, sitna žena koja je napisala knjigu o dječjojpsihologiji. Saksofonist, udovac, očito se upucavao obdarenojkiropraktičarevoj supruzi. Oboje su bili u osamdesetima. Pippa je sveobuhvatila pogledom i zapamtila kako bi poslije sve ispričala Herbu. Malose čak i nacvrcala popivši previše vina. Naslonila se na sjenicu Nadeauovih iosjetila kako joj se bokovi opuštaju, a lijeva noga pomiče. Otkad je živjela uMarigoldu, osjećala se mladom. Opet je bila najmlađa žena u okolici, upravokao na početku veze s Herbom. Gledajući kako se iskrivljena starica smije

nekoliko metara dalje, savila je snažne mišiće u listovima, ispravila se iisprsila ispod tanke bluze. Osjećala je poznatu aroganciju mladosti, kao da

je dob čini superiornom, kao da je to njezina zasluga.

Johnny Nadeau svojim se ukočenim korakom polako došetao do nje. – Bok, Pippa, drago mi je što si došla. Mala poslastica za oko – rekao jenamignuvši.

– Hvala što ste me pozvali, Johnny.

Nagnuo se prema njoj i jasno prošaputao: – Bio bih ti zahvalan kad bi

pripazila na Dot. – U dahu mu je osjećala perece. – Teško joj je. Znam darazgovara s tobom.


26/170

– Naravno – rekla je Pippa pogledavši mjesto na kojem je bila Dot. – Gdje je?

– Vratila se u kuću. Rekao sam joj da ovo nije dobra zamisao – rekao je vrteći glavom. Pippa je krenula prema kliznim vratima. I ponovno je začula

molbu: – Neka pije Colu.Pippa je ušla u dnevnu sobu. Bila je prazna. Provirila je u kuhinju. Dot

nigdje nije bilo. Začula je prepirku i plač koji su dopirali negdje iz hodnika.Polako je krenula za zvukom. Pippa je zamišljala Dot i sina koji nije baš čistu smrtonosnom zagrljaju, Dot koja ga pokušava odvući na zabavu,mekušastog sina koji se opire i umara je sve dok ne padne preko njegovepoput tijesta bijele ruke i ostane ležati mlitavo i nepomično. Pippa je došlado vrata spavaće sobe. Bili su unutra. Čula ih je. Nesigurno je pokucala.

Glasovi su utihnuli.– Dot? – rekla je.

– Tko je? – Bio je to muški glas.

– Pippa Lee. Ja... samo tražim Dot.

Začulo se tapkanje i prtljanje, a onda su se vrata otvorila. Snažnograđen muškarac od tridesetak godina, uska, pepeljasta lica i slomljena nosazurio je kroz Pippu praznom agresivnošću dok je mislima bio negdjedrugdje. Na njegovu mesnatom, golom poprsju bio je istetoviran vrlo

podrobno prikazan Krist. Gospodin je bio prikazan u boji od struka naviše,grudi su mu bile gole, a imao je i vrlo velika krila. Pippa je provirila iza sinai ugledala Dot koja je sjedila na krevetu. Oči su joj bile crvene od plača.

– Dot – rekla je Pippa trudeći se da ne podigne glas. – Johnny mezamolio da te pronađem.

– Pogledaj me – rekla je Dot. – Ne mogu izaći. – Ispuhala je nos u velikirupčić.

Pippa je odlučno pružila sinu ruku. – Pippa Lee – rekla je.

– Chris – rekao je sin stisnuvši joj ruku iznenađujuće nježno. – Dragomi je. Žao mi je što ste bili svjedokom našeg malog... problema, evo... – Tada je počeo prekapati po putnoj vreći i izvukao zgužvanu košulju. Pippa jeprimijetila da se Kristova krila protežu preko muškarčevih ramena i dijelompo leđima. Dot je kradomice promatrala istetoviranog sina dok je navlačiokošulju i zakopčavao gumbe. – Pripazite na moju majku – rekao je uperivšiu Pippu uznemirujuće otvoren pogled i povukao se prema zidu. – Ja moramići. – S tim riječima Chris je izašao kroz prozor i otišao. Njihao se u hodu inaginjao prema natrag, uvučene brade, lagano svijenih ruku, kao da je

spreman za napad. Otvorio je vrata žutog kamiona, zavalio se na vozačevosjedalo i odjurio.


27/170

– Bio je tako sladak dječak – rekla je Dot bespomoćno, vrteći glavom. – Ne možeš ni zamisliti.

* * *

Prošlo je nekoliko dana i, iako je jarkožuti kamion Chrisa Nadeaua nekolikoputa projurio pokraj Pippe na ulici, Dot joj se nije javila. Mislila je da ju jemožda stid zbog prizora na zabavi te da se više ne želi družiti s njom. Sin joj

je bio užasan. Jadna Dot. Na svoje iznenađenje Pippa je shvatila da joj Dotmalo nedostaje. Pitala se da li da je nazove i pita je li dobro, ili bi to bilonezgodno. Mjesečarenje kao da je ishlapilo. U kuhinji nije bilo novih nereda.Pippa je osjećala kako je obuzima mir. Dani su prolazili na najmirniji

mogući način. Ben je svake nedjelje zvao iz grada. Grace je bila u Parizu ioporavljala se od dvotjednog fotografiranja u Kabulu.

Pippu je još uvijek čudilo kako se to sve izmjenjuje. Kao da je u jednomtrenutku Grace fotografirala revije pasa za Hartford Courant, a u sljedećemsnimala užasne slike osakaćene djece i žena što vrište, koje je objavljivaoNew York Times. Pippa se divila Gracinom strastvenom ibeskompromisnom traganju za istinom. No dok je zurila u oči još jedneužasnute osobe koja trči kroz more prašine, dio nje se pitao nema li nečegokrutnog u fotografiranju ljudi u takvoj nevolji. Pitanje nije postavljala u

vezi s kćeri, no ono je ipak postojalo: postoji li trenutak kada moraš izabratihoćeš li osobu fotografirati ili joj pomoći? Ali barem nešto radi, mislila jePippa. Skreće pozornost na nešto.

Na sebe. Ne. Nije pošteno. Na sukobe i nepravdu. Za razliku od Pippe.No dobro, pomislila je dok je listala luksuzno ilustriranu kuharicu: ossobuco. Janjetina na milanski. Špageti sa školjkama. Barem ju je Herb cijenio.

Volio je da se netko brine o njemu.

Pronašao je knjigu koju je napisao nepoznati srednjoškolski profesor

povijesti iz Idaha. Stigla mu je u običnoj čvrstoj omotnici na kojoj je adresabila napisana na pisaćem stroju. Kad ju je vidio, rekao je da je to ili luđak iliprava stvar. Ispostavilo se da je knjiga poput rijetkog bisera kojem se nadasvaka izdavačka kuća: kvalitetno štivo koje se lako čita. Bila je to povijesnaromansa ispričana do mučnih pojedinosti. Duboko dirljiva. Izražajan jezik.Od njega bi se dao napraviti impresivan dugometražni film. Herb je bioozbiljan kad je književnost bila u pitanju. Izdao je i većinu poznatih naslova.

Ali, bio je i poslovan čovjek te je primitak takvog romana poslanog poštomza njega značio isto što i dobitak na lutriji. Mogao je izdati deset pjesničkihzbirki novcem koji bi mu donijela takva tražena knjiga. Trebalo je, naravno,


28/170


29/170

Grace

Gracin skok u prorijeđeni svijet fotografa reportera nitko u obitelji nijemogao predvidjeti, a posebno ne Grace. Na studiju joj je prvi predmet biošpanjolski, a drugi fotografija. Onoga ljeta nakon što je diplomirala, Ben jeotišao na put po Europi s naprtnjačom na leđima i svojom djevojkomStephanie, također budućom odvjetnicom. Iako su blizanci otišli na različitefakultete, Grace je pretpostavljala kako će kad diplomiraju živjeti kod kuće – barem toga ljeta kako bi se nakratko vratili veselom životu i smišljanjuurota protiv roditelja. No Ben je osjećao da mora odrasti, postatimuškarcem, ponašati se razumno, a ne ludovati sa sestrom. I tako je otišao

u Europu sa Stephanie, svojom vjernom pratiteljicom. Grace je znala da Ben voli Stephanie zbog onog što nije (neurotična, izravna, zavodljiva, vesela),koliko i zbog onog što jest (postojana, draga, uslužna, a ipak inteligentna – neka vrsta moderne Olivije de Havilland iz filma Prohujalo s vihorom ).Zapravo je znala da joj je brat izabrao djevojku što je moguće različitiju odnje.

Tako je nakon diplome, ne želeći živjeti s nekom od kolegica s fakultetakoje su u rojevima stizale u Brooklyn, Grace unajmila jednosoban stan u

španjolskom dijelu Harlema s visokim prozorima u obliku lukova i poputsluzi žutim linoleumom na podu, nadajući se da će poboljšati svoj španjolskii smisliti što dalje. Imala je dovoljno novca od roditelja da uz štedljiv načinživota nije morala raditi, barem ne preko ljeta. Prva je dva tjedna provelalunjajući po četvrti, pabirčeći rabljene predmete po uličnim rasprodajama:haljine s pričesti, izlizana džepna izdanja knjiga, pokoji češalj, te jedući rižui grah s prženim trputcem na šanku lokalnog restorana dok je čitalabiografije Leeja Millera i Lawrencea od Arabije. Namjestila je stan s dvijeniske mekane fotelje (jedna je bila boje trule višnje, druga narančasta poput

Fante) i kićenim bijelim krevetom od kovana željeza. Ni s kim nije mnogorazgovarala. Uživala je u odmaku od svog nekadašnjeg okruženja, iako jebila uronjena u njega. Osjećala se smirenom i zadovoljnom, ispunjenompotencijalom, ali ipak neproduktivnom.

Upoznala je svaki kutak svoje četvrti: prašnjave prozore molitvenogdoma pentekostalne crkve na drugom katu broja 1125, ustajali antikvarijat upodrumu broja 1130, trgovinu na uglu koja je prodavala trave i talismane ina kojoj su stajali oglasi za lijekove za zaljubljenost, nostalgiju i „većinuboljki duše i tijela”. Bodegu na uglu 120. ulice vodio je brbljavi Dominikanacnatečenih očiju i njegov mučaljivi unuk, melankolik koji je čistio pod iza


30/170

tezge i koji je zbog unezvjerenih, tamnih očiju, upalog bijelog lice i kozjebradice izgledao kao lik s neke El Grecove slike. Istih pet staraca svaki je dansjedilo na sklopivim stolcima ispred bodege i promatralo prolaznike, kladećise na sve, od trka pa do toga tko će ugaziti na posebice veliku pukotinu u

pločniku. Mlade žene i djevojke gordo su hodale ulicom u uskoj odjeći,sjajne kose začešljane niz umorna čela i gurale kolica s lijeno ispruženomdjecom. Smežurana žena visoko podignute kose koja je vodila praonicustajala je ispred nje, pušila i čavrljala sa susjedama kada nije slagala plahteu izlogu.

Grace je taj dio pločnika na Aveniji Lexington od Istočne 120. do 122.ulice počela doživljavati kao svijet za sebe. Iako su je neki ljudi u toj četvrtipočeli prepoznavati i pozdravljati u prolazu ili kada bi im ušla u trgovinu,

još uvijek se osjećala relativno nevidljivom. Nije bila dio života u toj četvrti:bila je prihvaćena kao promatrač. Gledajući je, nije se moglo reći da seposebice uklopila. Imala je divlju plavu kosu koja joj je u ljutitim viticamapadala oko oštrog, inteligentnog lica. Tijelo joj je bilo visoko, mršavo iatletsko, grudi male i čvrste. Muškarci su je uvijek primjećivali, ali su jojrijetko prilazili, bilo je nečeg muškog u njezinim kretnjama. S uskimbokovima, mišićavim ramenima i opuštenim držanjem odostraga ju je bilomoguće zamijeniti za dugokosog momka.

Kasno jedne noći na ulici je netko smrskao bocu i probudio Grace. Neki

je muškarac vikao na španjolskom, drugi je uzvratio. Njihovi svadljiviglasovi odjekivali su tamnim, prostranim stanom. Grace je bosa hodala polinoleumu, pokušavajući shvatiti što govore. Neka je mlada žena nekogapreklinjala, u glasu su joj bile suze. Grace je stajala nekoliko centimetara odprozora te je nisu mogli vidjeti, i kradomice gledala ulicu. Tri sudionikasvađe bila su naslonjena na dva auta parkirana nekoliko metara jedan oddrugoga. Prepoznala je onog unuka vlasnika bodege koji je nalikovao liku sEl Grecove slike. Nikada ga nije vidjela tako živog. Mahao je rukama,gestikulirao te drugog muškarca, starijeg, zdepastog tipa raširenih nogu,

nazivao na španjolskom lažljivcem i budalom. Nevelika djevojka odpetnaestak godina, koju je Grace vidjela kako gura kolica po četvrti, objesilase unuku o ruku i pokušavala ga odvući. Nekoliko se promatrača okupilo upolukrugu kako bi pratili razvoj događaja.

Grace je stajala kao prikovana gledajući tu opasnu i stvarnu dramu kojase odvijala ispod nje kao da gleda iz lože u kazalištu. Dugo su dva muškarcabila na mrtvoj točki, unuk s El Grecove slike histerično je kričao nazdepastog neznanca, djevojka ga je naizmjence pokušavala umiriti i vikati

da umukne, neznanac je prijeteći išao prema paru, a onda se vraćao dopoklopca svog auta, nakon čega ga je unuk s El Grecove slike zasuo novom


31/170

rundom uvreda. Unatoč toj predstavi, neznancu nije baš bilo do svađe,nekoliko je puta čak pogledao oko sebe kao da traži udobnije mjesto na kojebi sjeo. No unuk je naposljetku rekao nešto što je razljutilo neznanca. Gracenije uspjela shvatiti što, ali što god to bilo, bila je to kap koja je prelila čašu.

Neznanac je nasrnuo na unuka, odbacivši djevojku poput lutke, i oborio ga jednim udarcem. Zatim je otišao vrteći glavom. Nekoliko se ljudi okupilooko unuka koji je polako sjeo i, odbacivši njihovu brižnost, odšepao usuprotnom smjeru.

Sljedećeg jutra Grace se probudila misleći na Minoltu koju su jojroditelji darovali za diplomu. Izvadila je fotografski aparat iz torbice i stavilau njega film. Toga je jutra počela ozbiljno fotografirati. Sljedeća je dvamjeseca provela dokumentirajući svaki budni sat u svojoj četvrti. Ljudi su je

već poznavali te su tolerirali njezinu leću koju je zabadala u njih, čak su jetu i tamo pozivali u svoje stanove. Fotografirala je sve što je mogla: nedjeljnumisu pentekostalaca, prijaznog vlasnika bodege, unuka s El Grecove slike,starce koji sjede ispred bodege , gospođu iz praonice. Punila je svoj albumsliku po sliku, fotografirajući danju i noću kao da je nešto goni. Rezultat jebila hrpa fotografija koje su pokazivale opsesivnu predanost i oštro oko.Uspjela je ugovoriti sastanak s urednikom Hartford Couranta, novina zakoje je čula da zapošljavaju mlade fotografe. Zaposlili su je. Provela je jeseni zimu jureći za vatrogasnim kolima i fotografirajući narančastu vrpcu

razvučenu oko kuća u predgrađima u kojima su se dogodila ubojstva,sljedećeg ljeta bila je u zrakoplovu za Louisianu da sa starijim kolegomsnima orkan Katrinu za Hartford Courant. Dva je tjedna spavala samonekoliko sati noću, nije željela propustiti ni trenutak tragedije. Putovanje jena čudan način bilo za nju pravi blagoslov – slike užasa i beznađa začinjenehumorom kao da su se stalno lijepile za njezin fotografski aparat. Kao danije mogla odoljeti da bude na pravom mjestu u pravo vrijeme. Slike koje jedonijela bile su nadrealistične: tri djeteta s maskama Georgea Washingtona,Elvisa Presleyja i Chuckyja otkrivaju u nekakvoj uličici leš starca, drhtavi pas

stoji na otoku smeća okružen plutajućima lutkama, velika žena pleše međuostacima svoje opustošene dnevne sobe dok zidne tapete vise sa zida poputkomadića kože. Grace se vratila u Courant kao zvijezda. Dvije godine poslijeradila je za Getty Images i slijetala u Kabul.

Grace je zbunjivalo ono što se drugima činilo talentom jer ona to nijesmatrala talentom. Sreća koju je imala činila joj se čudnom i tajanstvenom.Činilo joj se kao da ona sama stvara slike i, snivajući ih, pretvara u emulziju.Možda joj je bilo teško preuzeti zasluge za ono što je radila zato što jefotografirajući uspijevala zaboraviti sebe, nestati, postati prozirnom. Katkadbi je doživljaj tako potpuno usisao da se uopće ne bi sjećala da je


32/170

fotografirala. A ipak, naravno, jest, a sve paranormalno u vezi s njezinomnovoizabranom strukom bilo je, znala je, mladenačka besmislica koju ne bipovjerila nikome osim bratu prema kojem se odnosila s brutalnomiskrenošću i posprdnom pronicavošću koju je čuvala za svoj unutarnji život.

Ben je za Grace bio produžetak nje same. Znala je, ili barem nejasnonaslućivala u nekoj stražnjoj sferi svog uma, onako kako čovjek krajičkomoka zamijeti miša što šmugne kroz rupu u zidu, da se napornim radomodmiče od Bena tako što ga nadmašuje. Njihov je odnos bio posve savršen.Bio je, zapravo, tako savršen da Grace nije trebala nikog drugog. Ona se, kaošto je rekla dr. Sarah Kreutzfeldt, psihoterapeutkinja koju je posjećivalanekoliko mjeseci na f akultetu, „nije do kraja individualizirala”. Kada jeGrace prvi put zatražila pomoć u studentskoj klinici, žalila se ponajprije nanesposobnost da se zaljubi. Mislila je kako s njom nešto sigurno nije u redu.Postojala je očigledna prilika: inteligentan, zanimljiv, zabavan momaksjajnih očiju i poprsja udubljenog u obliku upitnika. Nesigurno se njihala narubu ljubavi, pa čak i provela blažene sate u zoni krajnje naklonosti. No bila

je dovoljna jedna mlitava šala, neuspjela aluzija, trenutak usiljene iskrenostida osjeti kako joj se u utrobu spušta olovni pečat koji ju je odmaknuo odiznenada bivšeg predmeta njezine naklonosti jednako brzo kao što škareprerežu povezane kobasice. Povratak na početak.

Za sve je to krivila Bena – pametnog, zabavnog, milog Bena koji može

razbjesniti čovjeka. Nitko je nikad neće tako nasmijati, nitko neće moćigledati na svijet s istom dobroćudnom, pa čak i nježnom podrugljivošću.Nakon nekoliko tjedana proučavanja te spoznaje iz različitih kutova, seanses dr. Kreutzfeldt su se istrošile. Za vrijeme seansi postajala je mrzovoljna inekomunikativna te kroz prozor netremice promatrala studente na putu odknjižnice do domova te od domova do zgrade fakulteta matematike.

To je ponašanje pobudilo zanimanje Sare Kreutzfeldt. Oduvijek je osjećala neku podzemnu eksploziju u djevojci, rudnik u kojem je eksplozijaprodrla tako duboko da toga čak ni ona nije bila svjesna. Kada joj je Graceprvi put upala u ordinaciju, iznenadila se. Djevojka nije djelovala kaomaterijal za Larken. Larken, vrlo malo sveučilište, udovoljavalo je ukusimaprivilegiranih slikara, pisaca, kritičara, pjesnika i budućih reproduktivnihumjetnika. Naglasak nije bio na strogosti i krutosti nego širini, nastavnici sunatezali svoje kolegije do izobličenosti kako bi udovoljili otkačenosti svojihstudenata. Fraze kao što su temeljen na sudjelovanju i prilagođenstudentima zauzimale su istaknuto mjesto u školskoj brošuri. Većina jestudenata imala neodređen, zabrinut izraz poput oposuma koje netko usred

dana uznemiri u njihov oj jazbini. Polako su se kretali po sveučilištu, umaglici poluprobavljenih ideja, uvjereni u svoj urođeni dar. Za razliku od


33/170

njih Grace je imala oštre, intenzivne crte lica. Pogled joj je bio vrlousredotočen, nije hodala nego stupala. Doimala se pretjerano budnom.

Dr. Kreutzfeldt je znala da je u djevojčinoj psihi na djelu i nešto drugoosim brata blizanca. Nije bila bolesna, nego ukliještena. U njoj je postojao

čvor koji je trebalo razvezati. Ne znajući gdje započeti, dr. Kreutzfeldt jekrenula od očitog – roditelja. Grace je slegnula ramenima i s ljubavljugovorila o Herbu, a s mješavinom žaljenja i prezira o Pippi. Majka je očitootirač, pomislila je dr. Kreuzfeldt, odmahnuvši u sebi glavom. Nikada nećeshvatiti neke žene. Djeca odrastu i što onda? Ipak, kada je Grace govorila omajci, osjećala je snažne emocije. Obrazi bi joj se zarumenjeli, a pogled biodvratila u stranu. Kreutzfeld je osjetila emocionalnu guštaru koju jeskrivala ironija, hladna poput pokrivača od metalnih strugotina. Nešto sedogodilo s majkom.

Premještajući težinu u naslonjaču i kriveći lice dok bi govorila, dr.Kreuzfeld je tjednima vodila Grace unatrag prema onome što je doživljavalakao raskrižje karaktera. Prve je godine života Grace bila izuzetno bliska smajkom. Sjećala se kako je vrištala kada je Pippa izlazila na večere žudećiza njezinim mirisom, zagrljajem, uživala u sjećanju na vrijeme koje suprovele igrajući se na plaži ili samo zureći kroz prozor. Ipak, kada je Gracebilo osam ili devet godina, široki, suhi ponor otvorio se među njima. Dr.Kreutzfeld se stalno vraćala na razdoblje koje je počela nazivati

„prekretnicom” u Gracinom odnosu s majkom nadajući se da će iz Gracinogsjećanja iskočiti neka uspomena koja će je objasniti. No nije bilo ničega. Aonda je jednog dana, naizgled od niotkuda, nakon duge tišine Gracepogledala kroz prozor i tiho rekla: – Mislim da me majka baš ne voli.

Dr. Kreuzfeld je bila zatečena. – Ali čini se kao da ti je ropski odana – rekla je.

– Jest – rekla je Grace. – No dio sebe mi je uvijek uskraćivala. Ne i Benu.Samo meni.

– Jesi li ljuta što te odbacila? – pokušala je saznati dr. Kreutzfeld. – Valjda – rekla je Grace osmjehnuvši se podrugljivo. A onda se u

polusmijehu okrenula i svojim ironičnim tonom rekla: – Jesam li sadaizliječena?

* * *

Pippa je zurila kroz prozor Herbovog mercedesa i mislila na Grace. Prošla

su tri mjeseca otkako ih je posjetila prije no što je na drugu godinu otišla u Afganistan. Pippa je imala tremu. Uvijek je imala tremu kada se trebala


34/170

susresti s kćerkom. Vidjeti Bena bilo je isto kao i odjenuti omiljene staretraperice. Vidjeti Grace bilo je... kao kad naletite na nekoga u koga ste bilizatreskani. Ne, pomislila je Pippa, ne može to biti to. A ipak je to pomalobilo to.

Herb je izabrao Gotham Bar & Grill kako bi pošteno objedovao. Kad subila mala, djeca su voljela tamo odlaziti oko Božića. Restoran je bioapsurdno skup, no teški stolnjaci na stolovima, suvišni pobirači suđa, tihirazgovori, fina svila i vuna od kojih su bila napravljena odijela mušterijadjelovali su, na neki način, umirujuće. Kao da se vraćaš u vremenu. Herb iPippa su, kao i uvijek, uranili. Pippa je, napola u šali, pokušavala udaljitikošaru s kruhom od Herbovih velikih ruku. Vidjela je Grace kroz prozor dokse približavala. Dugu je divlju plavu kosu ošišala na kratko. Izgledala je kaošikara. Nos joj se doimao nekako oštrijim, pomalo kljunastim, pomislila jePippa, dok je Grace prejako gurnula teška vrata, uspela se uz stepenice isvojim hladnim pogledom stala pretraživati prostoriju. Pippa joj je mahnula, a Grace se približila dugim koracima, odmatajući svileni šal oko

vrata. Herb je ustao i snažno je zagrlio. Grace se onda nagnula preko stola iusnama dodirnula Pippin obraz.

– Kasnim li? – upitala je.

– Imao sam vremena pojesti sav kruh – rekao je Herb.

– Kosa ti je divna – rekla je Pippa.

– Hvala – rekla je Grace prošavši rukom kroz svijetloplavu kuštravukosu.

– Onda. Pričaj – rekao je Herb.

– Oh, tata, daj mi sekundu. Ben je rekao da počnemo bez njega. Zapeo je u knjižnici. Doći će čim bude mogao.

– Sigurno zbog onog referata – rekao je Herb.

– Da. Onog referata – rekla je Grace nježno se našalivši na bratov račun.– Mogu li dobiti janjeće kotlete? Umirem od gladi. – Naručili su za sebe i zaBena, a onda je Grace stavila mapu na stol.

– Ovo su slike na kojima još radim, ali vam ipak daju naslutiti kako toizgleda... – Stavila je hrpu fotografija ispred Herba. Pippa ih je moralagledati s obrnute strane. Kada je Herb pomnjivo pregledao sve slike, gurnuoih je prema Pippi. Na jednoj se maleni dječak naginje iznad djevojčice kojapada ničice, kao da je štiti, a lice mu je izjedeno stravom. Na drugojmuškarac gura bicikl dok velikim, tamnim, unezvjerenim očima zuri ufotografski aparat. Prednji zid kuće iza njega u potpunosti je srušen, a na

drugom su katu krevet, stolac i ogledalo razmješteni kao na pozornici,otvoreni prema svijetu.


35/170

– Jesi li bila sama kad si ih snimila? – upitala je Pippa. Osjetila je kakose Grace nakostriješila.

– Nisam, prikrpala sam se Gilesu Oppenheimu. – Oppenheim,dv ostruki dobitnik Pulitzerove nagrade, bio je legenda među ratnim

fotografima.– Kako ti je to pošlo za rukom? – upitao je Herb.

– To je prilično uobičajeno, ljudi tamo paze jedni na druge.

– Pa, hrabra si, to znamo – rekao je Herb. Pucao je od ponosa, a Grace je to znala.

– Ove su najbolje do sada – rekla je Pippa.

– Hvala – rekla je Grace, a na blijedim su joj se obrazima pojavile crvenetočke.

Ben je stigao zadovoljan što ga čeka poslužen ručak. – Je li vam ispričalao bombi? – upitao je prijazno.

– Bene – rekla je Grace.

– Kakvoj bombi? – upitala je Pippa.

– Bila je s onim Oppenheimom i prevoditeljem kad su čuli da je u ulicieksplodirala bomba. Oppenheim ju je pokušao odvući nalijevo, no ona jeotrčala niz ulicu nadesno, a on i prevoditelj za njom. Kombi je eksplodiraotočno tamo kamo ju je on pokušao odvesti – da su otišli nalijevo, bili bipretvoreni u prah. Ona misli da je to sudbina.

Ben je to ispričao bezbrižnim tonom, ali je bio bijesan na sestru koja je,činilo mu se, postajala opasno, bahato hrabra. Herb i Pippa su samo sjedilidok im je značenje ispričanog polako dolazilo do svijesti. Pippa je osjetilaznoj na čelu, a potom val mučnine.

Grace je ukočena lica pogledala Bena. – Možeš li ikad nešto prešutjeti?

– Pa, činilo se važnim – rekao je Ben.

– Samo koristi zdravi razum – rekao je Herb tiho. – Samo te to molim.– A onda, okrenuvši se Benu: – Onda, kad ćeš mi dati da pročitam tvojčuveni referat? – Ben je počeo govoriti o kolegiju. Grace je distanciranoslušala njihov razgovor oslonivši bradu o šaku, dok je Pippa promatralasvoju kćer. Unatoč drugovanju s kolegama, Pippa je osjećala u njoj sve većunepristupačnost koja ju je uznemirivala. Kao da je Grace povratak sfotografskih odiseja sve teže padao. Ulazila je u druge, obratne svjetove,toliko nasilne i intenzivne da je u usporedbi s njima Zapad morao djelovatihladno, beznačajno i besmisleno. Grace je bila čvrsto zatvorena u svojim

vlastitim doživljajima, nesposobna prenijeti ono što je vidjela i osjetila,fotografije su samo nijemo svjedočile o pričama koje bi Pippa rado čula do


36/170

pojedinosti, ali se nije usuđivala pitati zbog straha da će je kći, znala je,prešutno odbiti zbog uplitanja. A kad pomisli na to da je ne tako davnoGrace bila djevojčica! U toj ozbiljnoj mladoj ženi Pippa je na trenutkeuspijevala razaznati Gracina bivša, dječja ja koja bi bljesnula poput slike u

hologramu. Činjenica da zna stvari o djeci kojih se ona više ne sjećaju izazivau njoj snažan osjećaj usamljenosti. To su slojevi iskustva koji su u njihovimumovima erodirali, a u njezinoj ostali okamenjeni. Kao što se često događalokad bi vidjela Grace, Pippa se sjetila dana za koji je vjerovala da jepromijenio život njezine kćeri.

Blizancima je bilo osam godina. Odlučila ih je nakon sata klaviraodvesti na sladoled u Dairy Queen na Šestoj aveniji. Bio je prvi proljetni dannakon ledene zime te je po Pippinoj koži topli zrak strujao poput tekućine.Ljudi na ulici su se tromo kretali kao da ih je omamilo olakšanje. Pippa jepogledala blizance, njihovu kuštravu, svijetloplavu kosu koja je sjala nasuncu i nabujala od zahvalnosti i sreće. Kad su ušli u slastičarnu, predblagajnom je stajala žena od šezdesetak godina u plavoj suknji i niskimcipelama, bijelim čarapama navučenim preko članaka i sijede kose zavezaneu rep, a pokraj nje tamnokosa djevojčica slične dobi kao i blizanci. Žena jena lošem engleskom upitala: – Koliko je frape? – Čovjek koji se dosađivaoza blagajnom odgovorio joj je. Djevojčici pokraj žene bio je na licu usiljennelagodan osmijeh dok je starija žena brojila kovanice. Kada je žena vidjela

da Pippa i blizanci čekaju, pomaknula se kako bi mogli naručiti, povukavšiskupljenim dlanom kovanice nekoliko centimetara ulijevo. Pippa jezatražila dva korneta s vanilijom i dala čovjeku novčanicu od dvadesetdolara. Dok joj je vraćao ostatak, Pippa je primijetila kako Grace zuri u ženukoja je pomnjivo prebrojavala kovanice na hrpici i žmirkajući pogledavalacjenik i djevojčicu koja je pokraj nje bila ukočena od srama. Pippa je podbolaGrace, ali ona nije odvratila pogled.

– A koliko je sok? – upitala je žena smiješeći se. Tamne su joj se očisjajile dobrotom i isprikom zbog gnjavaže. Čovjek joj je rekao cijenu, a ona

je opet počela brojiti kovanice. Pippa je osjetila kako joj suze naviru na oči.Ta je jadna žena izvela unuku da je počasti, a sada si to nije mogla priuštiti.Blagajnik je Pippi vratio ostatak novca, a ona ga je kriomice tutnula unovčanik pitajući se bi li ponizila ženu ako bi platila slasticu za djevojčicu.Odlučila je da neće, bilo bi to previše obzirno.

Čovjek je dodao Pippi kornete. Mekana bijela krema izgledala jesavršeno, plastično, sjajno poput sladoleda iz reklame. Pippa je jedan dalaBenu, drugi Grace. Ben je svoj pohlepno polizao, no Grace svoj nije ni

dotaknula. Pippa je krenula prema vratima. Ben je krenuo za njom. Grace jenepomično stajala i piljila u pod, čvrsto stišćući kornet. – Grace – rekla je


37/170

tiho Pippa. Nenadano, Grace je poput strijele pojurila prema tamnokosojdjevojčici, stala blizu nje i ponudila joj sladoled. Djevojčica je zurila u darne shvaćajući. Grace je mirno stajala držeći šaku s kornetom poput kipa kojiu ruci drži mač. Žena je na stranom jeziku rekla nešto djevojčici te je dijete

sramežljivo uzelo kornet, spustivši pogled na pod. Zatim se Grace okrenulai pobjegla iz Dairy Queena. Pippa je jurnula za njom. Čula je ženu kakozahvaljuje dok su se staklena vrata šušteći zatvarala. Kada je Pippa napokondostigla Grace na polovici niza zgrada, djetetovo je lice bilo rumeno, a siveoči zamagljene bijesom.

– Lijepo je to što si učinila – rekla je Pippa.

– Ne, nije – rekla je Grace. Nakon toga nije htjela o tome razgovarati. Utaksiju je na povratku kući bila tiha, kao i za vrijeme večere. Pippa je znala

da se tog dana u njezinu djetetu nešto promijenilo. Postala je ljuta na svojusreću.

* * *

Spužva, sprej za čišćenje, otirač za pod: vrijeme je za čišćenje kuhinje! Pippa je voljela red, ali je po prirodi bila kaotična. Morala je upotrijebiti svu svojukoncentraciju kako bi privoljela um na čišćenje, kao što jaki vjetar silom

savija visoko drvo do zemlje. Bila je dovoljna jedna misao i ona bi se udaljilaod ribanja, završila zureći kroz dalekozor u kolibriće ili provjeravajućirecept za špagete alla primavera , da bi se četrdeset minuta poslije vratila ukuhinju i iznenadila se što je tu još uvijek visoka hrpa posuđa. Tog je jutra,međutim, Pippa zamišljala sliku savršeno uredne kuhinje i pokušavala jeprenijeti u stvarnost. Maknula je sve s radne plohe pa ju je obrisala spužvom,

vratila potom sve bočice vitamina i začina i pomnjivo ih poredala. Obrisala je štednjak, izribala tavu u kojoj su ostali zalijepljeni ostaci Herbove pilećekobasice, ispraznila perilicu, spremila čisto posuđe i jedaći pribor, a zatim

je opet napunila perilicu novim prljavim posuđem i jedaćim priborom.Usula je plavi i bijeli točkasti prašak za pranje u malu četvrtastu kutiju,pomaknula poklopac dok nije škljocnulo te upalila stroj odabravši programza „vrlo prljavo posuđe” jer je u njemu bila tava. Pomela je pod pa ga je zatimoprala. Obrisala je sudoper, otvorila čak i hladnjak i izbacila sve što jeizgledalo loše ili pokvareno. Napravila je popis: jaja, sojino mlijeko, jogurt,aluminijska folija. Žitarice s grožđicama i lješnjacima. Presavila je popis,tutnula ga u dio novčanika koji se zatvara patent zatvaračem i izašla udvorište. Herb je razgovarao na telefon. Pogledao ju je pun očekivanja.

– Idem u kupovinu. Trebaš li nešto? – upitala je.


38/170

Odmahnuo je glavom, mahnuo joj i nastavio razgovor. Govorio je oknjizi. Pippa se pitala tko bi mogao biti autor zaslužan za zlatnu koku. Prošla je kroz dnevnu sobu, izašla iz kuće, ušla u auto i stala kao ukopana.

Pod je bio pun opušaka. Sigurno ih je deset bilo ugaženo po

prostirkama. Pippa je prestala pušiti prije dvadeset godina. Od mirisacigareta stisnulo joj se grlo. Herb nikada nije pušio cigarete, a cigara seodrekao po savjetu kardiologa. Što je to onda dovraga? Pokupila je opuške,ubacila ih u vrećicu koju je držala u pretincu i žurno se vratila u kuću dakaže Herbu. On je još uvijek razgovarao na telefon. Nekoliko se sekundizadržala u dnevnoj sobi i čekala. Auto je bio otvoren. Mogli su to bititinejdžeri, djeca iz obližnjeg grada koja su došla radi provoda. Mogao je tobiti i Chris Nadeau u nekom neizravnom osvetničkom činu zbog toga što ga

je onako iznenadila. Ili je to mogla biti Pippa. Osjetila je kako joj se obrazipočinju žariti. A ako je to bila ona, ako je hodala u snu i pušila u autu, mogla

je i voziti. Ta joj se pomisao učinila zastrašujućom.

Gdje je nabavila cigarete? Obuzeo ju je osjećaj beskonačne panike, kaoda je u dizalu čiji je kabel presječen i ide sve više dolje... dolje... dolje. Herb

je, nesvjestan, nastavio: – Pa, Phile, imate dvije mogućnosti – govorio je. – Možete naći agenta, ja vam ga mogu preporučiti. Ionako će vam zatrebati,sad ste pisac. Ili možete pričekati, sami zaključiti ovaj posao, zaboraviti nanjihov dio. Dobro je što ćete dobiti cijeli predujam. S druge pak strane,

agenta biste više zanimali kad biste mu pokazali ovu knjigu i bio bi vamodan jer bi na vama mogao mnogo zaraditi.

Osjećajući laganu vrtoglavicu Pippa se okrenula i izašla iz kuće, ušla uauto i vrlo se sporo odvezla do lokalne trgovine. To je bila trgovina običnimnamirnicama i jedina je u Marigoldu prodavala New York Times. Ušla je utrgovinu sa sunčanim naočalama. Zaboravivši na popis, rastreseno je uzelanovine, jaja i mješavinu za palačinke. Ruke su joj se tresle. Otišla je doblagajne i podigla pogled. Pred njom je bio Chris Nadeau, mokre i unatragzalizane kose te svježe obrijanog lica s gustim obrvama nalik tamnimpotezima kista na svijetloj koži i raspucalim usnama. Mirisao je na losionposlije brijanja. Bilo je u njemu nešto glomazno, snažno, ali toliko prigušenoda je izgledao opušteno. – Pippa Lee, je li tako?

– O, bok – rekla je skinuvši naočale. – Već si dobio posao.

– Penjem se prema vrhu – rekao je Chris.

– Divan dan – rekla je Pippa.

– Trudim se ne primjećivati – rekao je ukucavajući cijene u blagajnu.Nokti su mu bili izgriženi do krvi, primijetila je Pippa. Pogled joj je zatim


39/170

odlutao do zida iza njega na kojem su bile izložene cigarete, osjetila je kako joj je grudi stegnuo iznenadni poriv da zapali.

– Oh, i, ah... kutiju... bijelog Maribora, molim.

Chris se okrenuo i našao cigarete. – Skupa navika – rekao je.

– Samo... zapravo ne pušim – rekla je. A onda joj je sinulo. – Ne radišnoću, zar ne?

– Još nisam – rekao je. – Zašto pitate?

Osjetila je olakšanje.

– Otvoreno je cijelu noć, uvijek sam mislila kako je grozan posao samočekati... cijelu noć da netko, znaš, kupi cigarete ili nešto. – Suze su joj počelepuniti oči, a dah zastajati u grlu. Chris ju je pogledao strpljivim, pozornimpogledom, bezizražajnog lica. Osjećala se potpuno ogoljenom pred njim.Njegov posvemašnji nedostatak mimike bio je gotovo uvredljivo izravan.Srećom, njezin se osjećaj počeo gubiti.

– Šibice? – upitao je.

– Da, molim. Kako ti je majka?

– Oporavlja se – rekao je. – Oprostite što sam neki dan pobjegao. Nisambaš za zabave.

– Nisam smjela... nisam smjela prekidati – rekla je. Čovjek koji je bioiza nje u redu pročistio je grlo. Položila je nekoliko novčanica na tezgu iprtljala po novčaniku u potrazi za točnim iznosom. – Onda – rekla je – reciDot da mi se javi ako želi.

– Morat ćete je nazvati – rekao je Chris. – Previše je osramoćena.

Pippa je izašla iz trgovine, ušla u auto, razderala kutiju cigareta, izvukla jednu i zapalila. Dok joj je dim punio pluća, osjetila je trnce u rukama iusnama. Sve što je gledala – upravljač, svoju ruku, benzinsku crpku – činilose zasićeno bojom i detaljima. Ispružila je ruku kroz prozor. „Zašto toradim?” pomislila je. Pogled joj je odlutao do Chrisa koji je naplaćivao nečiju

kupovinu. Kako čudan mladić! Čini se bistrim, ali... Počela je shvaćati što jeDot mislila. Nešto s njim ni je bilo posve u redu. Chris je podigao pogled iugledao je kroz staklo. Veselo mu je mahnula, ugasila cigaretu i otišla.

Sam Shapiro i Moira Dulles opet su dolazili na večeru. Bilo je prevrućeza topla jela te je Pippa poširala lososa, napravila salatu od krumpira svinaigratte umakom i sve to poslužila u dvorištu. Nakon večere njih ječetvero sjedilo u tišini i jelo jagode, gledajući malo umjetno jezero na zlatnojsvjetlosti i slušajući zrikavce. – Izvrsne jagode, Pippa – rekao je Sam.

– Jagode su sa seoskog imanja – rekla je Pippa pogledavši ga i pomislilakako se promijenio tijekom godina. Koža na njegovu dugom vratu opustila


40/170

se i drhtala poput purećeg podbratka. Vrh njegova orlovskog nosa otupio je,na neki se način zaoblio, kao da ga je izlizao neprestano radeći posljednjihtrideset godina, pišući gotovo bez iznimke dvanaest sati dnevno, progonjenpričama onako kako su Oresta progonile Furije. Njegove oči, nekoć tekuće

crne poput otopljenog katrana, sada su izgledale mrtve poput ugljena. Kaoda je, pišući cijeli život, komad po komad potrošio samog sebe te je sada biodomaćin, ljuska. Sam je uvijek iznova uzimao svoj život i ljude u njemu teih kuhao – kožu, kosti, sve njihove dijelove – dok ne bi dobio masu bojekitovog sala, zamišljala je Pippa. Onda bi od te mase napravio sliku, neku

vrstu složene fasade, priče sačinjene od ljudskih bića, ljudskih osjećaja,ljudskog sjećanja.

Osnovni problem koji je Pippa pronalazila kod Sama (koliko god ga je voljela kao prijatelja) bio je u tome što je sumnjala da njemu trebaju propale veze kako bi ih kasnije mogao iskoristiti. Bio bi čudovište, mislila je, da nijenemil

Documents

Rebecca Miller - Tajni Život Pippe Lee