KOLORKA Battaglia - fibra.hr · su redovi pojačani izbjeglicama iz svih država i svih političkih boja, od pustolova, ratnih zločinaca, vojnika afričkog korpusa, SS-a. Nakon 1945

www.fibra.hrwww.stripovi.com

KO LO R K A

BattagliaLegionar

Kolorka_24_Legionar_KB.indd 1 01.03.13. 13:40:09

KO LO R K A

BattagliaLegionar

Knjiga 24

Scenarij i crtežDino Battaglia

izdavačNaklada Fibra d.o.o.

Glavni urednik Marko Šunjić

Prijevod Jelena Prtorić

Lektura Aleksandar Gucunski

Dizajn Melina Mikulić

Tisak Stega tisak d.o.o.

Naklada 400 primjeraka

ISBN 978-953-321-119-0L'uomo della legione © 2013 - Mosquito – eredi Battaglia

Zagreb, srpanj 2013.

Legionar ■ 3


Legija stranaca je posebno vojno tijelo koje je oformio Luj Filip, francuski kralj, 1831. godine kao jedini-cu sastavljenu od isključivo stranih dobrovoljnih elemenata, koja djeluje izvan granica metropolitanske Francuske.

1830. Francuska je već upletena u rat u Sjevernoj Africi: Luj Filip odlučio je nastaviti s osvajanjem Alžira koje je započeo njegov prethodnik Karlo X., prvenstveno zbog unutarnjih motiva: ekonomske krize prou-zrokovane mehanizacijom industrije, nezaposlenosti i naročito zbog prisustva moguće vojske na francu-skom tlu, revolucionara svih nacionalnosti koji su sudjelovali u mnogim ustaničkim pokretima koji su tada buknuli po gotovo cijeloj Europi. U strahu da bi se ta grupa političkih izbjeglica mogla organizirati i zapri-jetiti režimu, kralj je odredio da se redovnoj vojsci koja se bori u Alžiru pridruži legija sastavljena od stra-naca između osamnaest i četrdeset godina, kojima je iznenada obećano francusko državljanstvo na kraju službe. Pariz i Marseille su ubrzo postali glavni centri regrutiranja nezaposlenih, dezertera, njemačkih političkih izbjeglica, Talijana (prvi službeni zapovjednik Legije bio je major talijanskog podrijetla, Sicco), Španjolaca, Belgijanaca, Nizozemaca, Poljaka, kojima su se pridružili ipak i brojni francuski radnici: izme-đu ostalih tkalci svile iz Lyona prisiljeni, nakon pokušaja pobune 1831., birati između zatvora i rata u Alžiru.

Prvi bataljuni – na kraju 1831. bilo je već sedam bataljuna, od kojih je peti bio rezerviran za Talijane i Sardince – ubrzo su poslani na alžirski teritorij sa zadaćom da pronađu eventualna središta pobune, ugu-še svaki pokušaj ustanka, sagrade ceste i obrambene utvrde. Počeci Legije karakterizirani su zadivlju-jućim brojem bjegova, dezertiranja, samoubojstava. Njezinim prvim vojnicima u osnovi manjka vjere u civilizacijsku „misiju“ Francuske u Alžiru. Zbog toga će Legija ubrzo prestati birati svoje novake među revolucionarima, da bi ih počela tražiti među lutalicama, odbačenima i avanturistima koje nisu pitali niti razloge zbog kojih se žele unovačiti, niti informacije koje se tiču njihove prošlosti. Legionar nema domo-vine, nacionalnosti, socijalnog statusa.

Nakon nesretne intervencije u Španjolskom građanskom ratu tridesetih godina prošlog stoljeća, 1854. odredi Legije se bore na Krimu uz bok Englezima i Talijanima protiv cara Nikole I. koji je napao Tursku. 1859. Napoleon III., francuski car, poziva dvije pukovnije da se bore uz bok sa stanovnicima Pijemonta: Legija sudjeluje u bitkama kod Magente i Solferina.

Nekoliko godina kasnije (1863.) Legionari odlaze u Meksiko. Tamo je francuska vojska meksičkom naro-du nametnula austrijskog cara Maksimilijana, brata Franje Josipa. Pobunjeničke grupe, koje je oformio predsjednik Juarez i potpomognute od Amerikanaca, podržao je narod. Legiji je dodijeljena zadaća da štiti konvoje koji su prolazili trasom između luke Veracruz i grada Puebla. Tom trasom, i to upravo u selu Camerone, šesto juarista pod zapovjednikom pukovnika Millana, kojima su se spontano pridružile stotine naoružanih seljana, okružilo je legionarsku kolonu kapetana Danjoua („Ćelavi mesar“, slavan jer se za vrijeme vojnog pohoda u Italiji borio jednom drvenom rukom). Millan je predložio predaju koju je Danjou odbio. Štoviše, smrtno ranjen za vrijeme prve bitke „Ćelavi mesar“ je prisilio svoje da se zakunu da će umrijeti s njim. Pobjede Meksikanaca prisilit će nakon toga francuske trupe da nanovo prijeđu ocean.

1870. Legija napušta Alžir da bi se borila prvo u ratu s Prusijom, zatim na ulicama pobunjenog Pariza, gdje je zajedno s trupama Thiersa sudjelovala u strijeljanju komunara, staraca, žena, djece.

Legija stranacaD i n o B a t t a g l i a

Legionar ■ 3


U lipnju 1871. Legija je ponovo u Alžiru. Francuska je odlučna u svojoj volji da učvrsti i proširi svoje kolonijalističko carstvo nala-zeći nova tržišta i nove izvore sirovina. Legija je, osim zadaće da izgradi ceste namijenjene da služe kao linije komunikacije izme-đu Alžira i zone Zapadne Afrike koju se Francuska malo-pomalo spremala osvojiti, preuzela ulogu obavljanja policijskih operacija i restriktivne mjere prema narodu, primjenjujući u velikoj mjeri

„potpuni“ rat.

Već je do sredine devetnaestog stoljeća Francuska ustvari zapo-čela u Indokini, preko paramilitarnih ekspedicija i gospodarskih ugovora, prodiranje jednako onome na afričkom teritoriju, šireći polako svoju kontrolu s juga na sjever. Oko 1880. kontrolira širo-ku regiju koja je tada poznata pod imenom Francuska Indokina. Tih je godina Legiju pozvala Afrika da obavi uobičajene zadaće izviđanja, gradnje cesta i obrambenih utvrda. U Tonkinu oko 1883. počinje prvi legionarski pohod protiv domaćih vojnika („Pavillons noirs“) koji imaju opću podršku stanovništva. I sami Kinezi podu-piru borbu Tonkina protiv Francuske koja s Pekingom potpisu-je primirje 1885. Narod svejedno ne priznaje francusko-kineski dogovor i nastavlja borbu na sjeveru. Da bi mu se suprotstavila, Legija navaljuje neumoljivom represijom koja će se nastaviti go-tovo pola stoljeća, sve dok narod Tonkina ne bude uspio organi-zirati više politički nego revolucionarni otpor.

Prodiranje u Indokinu i prodiranje u Saharu odvija se paralelno. Marokanci zabrinuti zbog prijetnje svojim granicama naoružava-ju alžirsko stanovništvo koje 1903. satire u Zafraniji jednu čitavu konjaničku pukovniju Legije. Ova se osvećuje masakrirajući civile Duara Zenaga. 1907. francuska se vojska iskrcava u Casablanci. Marokanci se naoružavaju protiv osvaja-ča, nanose Legiji teške poraze i godinama sprečavaju velikoj neprijateljskoj vojsci proširenje okupiranog teritorija. 1912. sultan prihvaća protektorat Francuske, ali se marokanske trupe unovačene u francusku vojsku pobunjuju i, potpomognute stanovništvom Feza, masakriraju francuske službenike i europske sta-novnike gradova.

Nakon toga slijedi dug i tragičan intermezzo Prvog svjetskog rata. Poslije 1920. Francuska gotovo u pot-punosti povjerava Legiji kontrolu okupiranim Marokom. Uloga Legionara je, kao i uvijek, izgraditi i braniti tvrđave, povezivati ih cestama, ukrotiti žarišta pobune Rifa i Atlasa. Berbersku pobunu tih godina vodi Abd el-Krim, plemenski vođa Rifa koji je s nekoliko tisuća ratnika već uspio potući jaku španjolsku vojsku od devetnaest tisuća ljudi. Abd el-Krim je mogao računati, osim na svoju vojsku organiziranu po uzoru na velike europske nacionalne vojske, na bezuvjetnu podršku i simpatiju europskog javnog mnijenja. Iste trupe koje su pokorili Francuzi okupile su se jedna po jedna oko trupa Abd el-Krima. 1923. on nanosi Francuzima krvave gubitke u Scuori, El Mersu, Ait Makloufu; 1925. je zauzeo neprijateljske položaje na Rifu, koji su gotovo u potpunosti bili povjereni Legiji, te prijeti Fezu. Francuska, koja se do tog trenutka služila četirima legionarskim pukovnijama, odlučuje intervenirati vojskom koju je povjerila vodstvu mar-šala Petaina i uspijeva nahuškati plemena pridružena Abd el-Krimu jedno protiv drugoga, dok se on 1926. sukobljava u Targuistu s tri francuske pukovnije i prisiljen je predati se.

Ohrabreni Abd el-Krimovim primjerom i sirijski su se Druzi organizirali protiv Francuza. Sirija je zemlja pod protektoratom Francuske kojoj je dodijeljena mirovnim sporazumom 1919. Podržani narodnim strankama i nedavno oformljenim nacionalistima, Druzi ostvaruju značajne uspjehe protiv neprijateljskih vojnih jedi-nica. 1925. napadaju najveći francuski položaj u druškom Djelebu, obrambenom gradiću Salkhda. Nakon toga, vođeni Soltan-el Attracheom sukobljavaju se s Francuzima u Kaferu u krvavoj bici koja je Legionare koštala 115 poginulih. Druzi, koji djeluju na planinama, te nacionalisti u gradovima ipak nisu dovoljno organizirani i naoružani da bi se mogli opirati tenkovima i zračnim napadima Francuza. U Mousseifreu

Legionar ■ 5 4 ■ Legionar


masovno napadaju Legionare, ali jedno zračno bombardiranje odlučuje o ishodu bitke. 1926. francusko vrhovno zapovjedništvo napokon naređuje avijaciji da napadne gradove i sela za koja se sumnjalo da podržavaju pobunjenike. I sâm Damask je bombardiran te je više od tisuću stanovnika bilo ubijeno. 1927. Druzi su se povukli u planine. Legija će zauzeti sirijski teritorij do 1941.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata su Legiju, koja se sastojala od oko dvadeset tisuća ljudi, djelomično ap-sorbirale razne savezničke jedinice koje se bore u Europi, Africi, Srednjem istoku. Tako sudjeluje s osmom engleskom armijom u bitkama u Libiji i Egiptu (Bir-Hakeim i El Alamein); s američkim divizijama u bitkama u Sjevernoj Africi i Italiji (bitke u Gariglianu i Montecassinu). Ostali odredi, naprotiv, vjerni višijevskoj vladi, u Siriji pucaju na englesko-francuske trupe; sprečavaju u Dakru desant degolista; U Casablanci i Oranu se povezuju protiv prve američke armije.

Na kraju rata Legija ponovo zauzima svoju tradicionalnu ulogu u starom glavnom stožeru u Alžiru: njezini su redovi pojačani izbjeglicama iz svih država i svih političkih boja, od pustolova, ratnih zločinaca, vojnika afričkog korpusa, SS-a. Nakon 1945. vidimo je u borbama u Indokini, Maroku, Tunisu, Alžiru. Za vrijeme rata Legija se trudila održati Indokinu pod jarmom Petainove vlade. Međutim, Japanci su zauzeli regiju, napali Petainove snage, izmasakrirali legionarsku jedinicu, prisilili na predaju malobrojne preživjele. 1945. konferencija u Fontainbleu između francuske vlade i predstavnika Indokine propada. Admiral Thierry d'Argenlieu bombardira Hai-Phong. To je rat koji će završiti 1954. padom Dien Bien Phua. U Indokini će umrijeti tisuće legionara (čiji je ukupni broj tada iznosio otprilike sto tisuća ljudi), štedeći isto toliko živo-ta francuskih građana: niti jedna francuska vlada se naime nije nikada usudila, unatoč nedostatku ljudi, poslati na bojno polje vojsku metropolitanske Francuske.

U Maroku 1953. Francuska silom svrgava sultana Muhameda V. Legija guši pobunu naroda. U dva je dana dvanaest tisuća Berbera bilo masakrirano: legionarski mitraljezi su onemogućili stanovnicima da na-puste spaljena sela. U listopadu 1955. Marokanci iz Rifa se pridružuju alžirskoj pobuni. 1956. dobivaju nezavisnost.

1954. vojska alžirskog oslobođenja započinje borbe pokraj planinskog masiva Aurès. Gerilsko ratovanje iz-među francuskih sila i alžirskih nacionalista koji su se organizirali pod Nacionalnom frontom oslobođenja završit će se pobjedom zadnjih i priznavanjem nezavisnosti 1962. Za vrijeme čitavog tog perioda Legija će sijati strah među muslimanskom populacijom služeći se uhićenjima, mučenjima, smaknućima. U travnju 1961. prva pukovnija padobranaca priključila se državnom udaru generala neprijatelja De Gaullea, koji je tad već odlučio dozvoliti nezavisnost države. Nakon što je državni udar propao, dvije su pukovnije Legije raspuštene. Njezini su ljudi djelomično otišli pojačati redove OAS-a, desničarske terorističke organizaci-je koju je vodio general Salan; djelomično su se sjedinili s plaćenicima koje je u Kongu unovačila Union Minière da istrijebe Balube i lumumbiste.

Nakon što joj je smanjen broj vojnika, Legija je naknadno preseljena u malene odrede na Pacifiku, u Africi, na Mediteranu (u Calviju na Korzici). Njezina sjedišta se danas nalaze u Aubagni, blizu Marseillea.

Dino Battaglia rođen je u Veneciji 1923. Pohađao je školu

primijenjene umjetnosti, ali uglavnom je samouk. Nakon što je

rat završio, počinje raditi kao ilustrator za nekoliko firentinskih

časopisa koji su namijenjeni mladima. 1946. počinje priču u

stripu Junglemen, koja je bila objavljena u časopisu Asso di

Picche.

1950. seli se u Milano gdje za izdavača Civita iz Buenos Airesa

stvara likove kao što su Capitan caribe i La bruja del mar. U

tom periodu počinje raditi za Mondadori, crtajući Pecos Billa i

Oklahomu, dok za Sergija Bonellija stvara El Kida.

Tih godina surađuje i s londonskim novinama Daily Expessom i

Top Spotom. Na početku šezdesetih godina počinje intenzi-

van poslovni odnos s Corriere dei piccoli, koji će se nastaviti

s ponekom pauzom sve do 1975. godine. 1968. počinje dugu

suradnju s Linusom i Alterom, dok 1971. crta brojne odlomke iz

Biblije ili iz biografija svetaca za Messaggero dei ragazzi. 1977.

i 1978. stvara za Sergija Bonellija dva toma zbirke Un uomo

un'avventura: L'uomo della legione i L'uomo del New England. U

istom periodu se pojavljuje u Giornalinu serija Till Ulenspiegel,

za kojim je uslijedio prvi dio Gargantue i Pantagruela. Drugi će

dio izaći posthumno, 1984.

1981. stvara svoj prvi lik, Inspektora Cokea za zbirku I pro-

tagonisti izdavača L'isola trovata. Završava dvije epizode (I

delitti della Fenice i La mummia), dok je treća prekinuta na 21.

stranici.

Dino Battaglia umire u Milanu 4. listopada 1983.



Legionar ■ 7


Legionar ■ 7

Godina 1921. Odred Legije stranaca kreće se između dina koje domini-

raju putem za Sidi-Bel-Abbes u gornjoj alžirskoj Sahari.



Hoćeš li prestati zabijati mi stopala u

cjevanice?

Ti si kriv, Claude, ra-dije produži

korak...

Beau Jack želi stići što prije u Sidi-Bel-Abbes; možda ga

netko očekuje...

A dotad si krči put po mojim petama.

Hoćete li se vas dvojica

prestati stalno svađati?!



Dolje, brzo!... Na zemlju!...

Ali položaj na kojemu se legionari nalaze previše je izložen neprijateljskoj vatri...

Bajunete na puške...

U napad!...

Legija stranaca u protunapadu!



S vrha jedne dine mitraljez Alžiraca bljuje metke na francuske vojnike.

Neka ga netko ušutka... Brzo! Jedan mladi legionar odvaja se od grupe...



Prokletstvo! Pogodili su ga...

Nisu! Podiže se... možda će uspjeti!



... dva... tri... četiri...

idemo!



Sad je ovo moje...



Nestalo je strelji-va... Sada mi više ničemu ne služi!



i ovaj je gotov!

Legionari jure u posljednji

napad...

Naprijed!


Documents

KOLORKA Battaglia - fibra.hr · su redovi pojačani izbjeglicama iz svih država i svih političkih boja, od pustolova, ratnih zločinaca, vojnika afričkog korpusa, SS-a. Nakon 1945