Nocni vlak za Lisabon - Pascal Mercier.pdf

7/26/2019 Nocni vlak za Lisabon - Pascal Mercier.pdf

http://slidepdf.com/reader/full/nocni-vlak-za-lisabon-pascal-mercierpdf 1/402



Pascal

Mercier

Noćni vlak

za

Lisabon

S

njemačkog

preveo

Boris

Perić



Nuestras

vidas

son

los

ríos

que

van

a

dar

en

la

mar,

qu’es

el

morir

Jorge

Manrique

Svi

mi

sastojimo

se

samo

od

šarenih

dronjaka,

povezanih

međusobno

tako

labavo

da

svaki

od

njih

u

svakom

trenutkuleprša

kako

mu

drago;

zato

postoji

podjednako

mnogo

razlikaizmeđu

nas

i

nas

samih,

kao

i

između

nas

i

drugih.

Michel

de

Montaigne,

ESEJI,

Druga

knjiga,

I

Svatko

od

nas

je

više

njih,

mnogo

njih,

preobilje

vlastitosti.

Stoga

onaj

koji

prezire

okolinu

nije

isti

kao

i

onaj

koji

joj

se

raduje

ili

odnje

pati.

U

prostranoj

koloniji

našeg

bitka

postoje

ljudi

različitihvrsta,

koji

na

različite

načine

misle

i

osjećaju.

Fernando

Pessoa,

LIVRO

DO

DESASSOSSEGO,

zabilješka

od

30.prosinca

1932.



Prvi

dio

POLAZAK



1.

Dan nakon kojega u životu Raimunda Gregoriusa ništa više neće biti kao prije počeo je poput nebrojenih drugih dana. Petnaest minuta do osamskrenuo je sa Savezne ceste na Kirhenfeldski most koji iz središta grada vodi prijeko, prema gimnaziji. Činio je to svakog radnog dana i svaki put bilo bi petnaest do osam. Jedanput je most bio zatvoren: Gregorius je potom na satugrčkoga napravio pogrešku. To se nije dogodilo nikad prije, a ni poslije toga.Cijela škola danima je govorila samo o toj pogreški. Što je dulje trajalarasprava o toj temi, to su brojniji bili oni koji su smatrali da su pogrešno čuli.

Naposljetku je to uvjerenje prevladalo i kod onih učenika koji su bili prisutni. Jednostavno nije bilo moguće da Mundus, kako su ga svi zvali,napravi pogrešku na latinskom, grčkom ili hebrejskom.

Gregorius pogleda preda se, prema šiljastim tornjevima Povijesnog muzejagrada Berna, gore prema Gurtenu i dolje prema Aari i njezinoj vodi zelenoj poput glečera. Snažan vjetar tjerao je u zapusima duboke oblake nadnjegovom glavom, izvrnuo mu kišobran i šibao lice kišom. Tada zamijeti ženu

nasred mosta. Nalaktila se na rukohvat i na kiši čitala nešto što je izgledalo poput pisma. List papira morala je držati objema rukama. Kad se Gregorius približio, ona iznenada zgužva papir, napravi od njega kuglu baci je snažnim pokretom od sebe. Gregorius je nehotice ubrzao korak i sad se nalazio samo

oš nekoliko koraka udaljen od nje. Vidio je bijes na njenom blijedom licu,mokrom od kiše. Nije to bio bijes koji bi se mogao iskaliti glasnim riječima pa se potom rasplinuti. Bio je to zagrižen bijes, okrenut prema nutrini, koji jezasigurno tinjao već dugo. Sad se žena ispruženih ruku naslonila na rukohvat,

a pete joj skliznuše iz cipela.Sad će skočiti. Gregorius prepusti kišobranzamahu vjetra, koji ga baci preko ograde mosta, baci torbu punu bilježnica natlo i ispusti niz silovitih psovki, koje inače nisu bile dio njegova rječnika.Torba se otvori i bilježnice skliznu na mokar asfalt. Žena se okrene. Nekolikotrenutaka nepomično je promatrala kako bilježnice u vodi postaju tamnije.Potom uze flomaster iz džepa ogrtača, sagne se prema Gregoriusu i napiše



mu na čelo niz brojki.

- Oprostite - reče na francuskom, bez daha i sa stranim akcentom - ali nesmijem zaboraviti ovaj telefonski broj, a nemam uza se papira.

Tad pogleda svoje ruke, kao da ih vidi prvi put.

- Mogla sam, naravno, i... - pogledavajući čas na Gregoriusovo čelo, časna vlastitu ruku, zabilježi broj na dlanu. - Nisam ga htjela zapamtiti, htjelasam zaboraviti sve, ali kad sam vidjela kako pismo pada... Morala sam gazadržati.

Kiša na debelim staklima naočala zamućivala je Gregoriusu pogled i onnespretno stade napipavati mokre bilježnice. Učini mu se da vršak flomastera

ponovno prelazi preko njegova čela. Ali tad primijeti da je posrijedi prst ženekoja je rupčićem pokušavala izbrisati brojke.

- Bezobrazno je to, znam... - i tada poče pomagati Gregoriusu priskupljanju bilježnica. On joj dotakne ruku i okrzne koljeno, a kad oboje posegnuše za posljednjom bilježnicom, glave im se sudariše.

- Hvala lijepa - reče ona nakon što su ustali i stali jedno nasuprotdrugome. On pokaza na njezinu glavu. - Boli?

Odsutno, spuštena pogleda, ona odmahne glavom. Kiša je padala ponjezinoj kosi i slijevala joj se niz lice.

- Mogu li nekoliko koraka s vama?

- Eh... Da, svakako - mucao je Gregorius.

Šutke otidoše zajedno do kraja mosta i dalje u smjeru škole. Osjećaj zavrijeme govorio je Gregoriusu da je prošlo osam i da je prvi sat već počeo.

Koliko je zapravo „nekoliko koraka”? Žena se prilagodila njegovu hodu iklipsala pokraj njega kao da će tako cijeli dan. Širok ovratnik svog ogrtača podignula je tako visoko da joj je Gregorius sa strane vidio samo čelo.

- Moram u gimnaziju - rekao je i zastao. - Ja sam profesor.

- Mogu li s vama? - upita ona tiho.



Gregorius s oklijevanjem prijeđe rukavom preko mokrih naočala. - Usvakom slučaju, ondje je suho - reče napokon.

Pošli su uza stube, Gregorius joj otvori vrata i oni se nađoše u predvorju,

koje se doimalo posebno prazno i tiho kad bi počeo sat. S kaputa im secijedila voda.

- Pričekajte ovdje - reče Gregorius i ode u toalet po ručnik. Predogledalom osuši naočale i obriše lice. Brojke na čelu još su se vidjele. Krajručnika gurnuo je pod toplu vodu i krene trljati, kadli usred pokreta zastane. Bio je to odlučujući trenutak za sve, pomislio je, prisjećajući se satima poslije tog događaja. Iznenada mu naime postade jasno da uopće nije htio

izbrisati trag susreta sa zagonetnom ženom.Zamišljao je kako će poslije stati pred razred s telefonskim brojem načelu, on, Mundus, najpouzdaniji i najpredvidljiviji čovjek u ovoj zgradi, azacijelo i u cijeloj povijesti škole, zaposlen ovdje više od trideset godina, besprijekoran u svom zvanju, jedan od stupova institucije, možda malčicedosadan, ali inače cijenjen, pa čak i prijeko, na Visokoj školi, glasovit i poštovan zbog zapanjujućeg poznavanja starih jezika, predmet obzirne,dobronamjerne poruge svojih učenika, koji bi ga svake godine iznova stavljali

na kušnju nazivajući ga usred noći i moleći ga za redakturu nekog zabitogmjesta u nekom prastarom tekstu, samo da svaki put dobiju podjednako suh iiscrpan odgovor, koji bi uključivao i kritički komentar drugih mogućihmišljenja, a sve to izneseno u jednom dahu i s mirom, u kojem se ne binazirao ni najmanji tračak ljutnje zbog kasne smetnje - jednostavno Mundus,čovjek nemogućeg, starinskog imena, koje nije moglo a da se ne skrati i nijese moglo kratiti nikako drukčije nego ovako, kraticom, koja je povrh svega biće tog čovjeka iznosila na vidjelo kao što to ne bi mogla nijedna druga

riječ, jer ono što je on kao filolog nosio u sebi zaista nije bilo ništa manjedoli cijeli svijet, štoviše, više cijelih svjetova, jer je uz svako mjesto izlatinskih tekstova u glavi nosio ista takva mjesta iz grčkih i hebrejskih, čimee već bio zadivio mnoge šefove katedri za Stari zavjet. „Ako hoćete vidjeti

istinskog učenjaka”, običavao bi govoriti ravnatelj kad bi ga predstavljao



novom razredu, „evo vam ga.”

I taj učenjak, pomisli sad Gregorius, taj trezveni čovjek koji za neke kaoda se sastojao samo od mrtvih riječi pa su ga kolege, zavideći mu zbog

njegove omiljenosti, osorno zvali Papirus - taj učenjak stupit će u učionicu stelefonskim brojem, koji mu je na čelo napisala jedna očajna žena, zacijelorastrgana između gnjeva i ljubavi, žena u crvenom kožnom ogrtaču i sbajkovito mekim, južnjačkim tonom, koji je zvučao kao u beskraj izdužen šapat koji čovjeka samim svojim zvukom čini supočiniteljem.

Kad joj je Gregorius donio ručnik, žena je zubima stisnula češalj iručnikom trljala dugu crnu kosu, koja je ležala u ovratniku ogrtača kao u

kakvoj zdjeli. Podvornik uđe u predvorje i vidjevši Gregoriusa, baci začuđen pogled na sat iznad ulaza, a potom i na svoj ručni sat. Gregorius kimne, kaošto je to oduvijek činio. Jedna učenica protrča pokraj njega, u trku se dvaputokrene i nestane.

- Ja držim nastavu ondje gore - reče Gregorius ženi i pokaza kroz prozor uvis prema drugom dijelu zgrade. Sekunde su protjecale. Osjećao je svoje bilo. - Hoćete li sa mnom?

Gregorius poslije nije mogao vjerovati da je to zaista rekao; ali zasigurnoe bilo tako jer odjednom su jedno pokraj drugoga pošli prema učionici. Čula

se škripa njegovih gumenih potplata na linoleumu, praćena udarcima njezinih poluvisokih čizama.

- Koji vam je materinski jezik? - pitao ju je prije. - Português - odgovorilae ona.

O, koje je na njegovo iznenađenje izgovarala kao u, uzlazna, neobičnostisnuta svjetlina ê-a i meko š na kraju stopili su se za njega u melodiju koja

e zvučala mnogo duljom nego što je zaista bila i koju bi najradije bio slušaocijeli dan.

- Čekajte - rekao je sad, izvukao notes iz džepa i istrgnuo iz njega list: -Za broj.

Rukom je već bio uhvatio kvaku, kadli je zamoli da još jedanput kaže



riječ koju je izrekla maloprije. Dok ju je ponavljala, prvi put ju je vidio kakose smješka.

Kad stupiše u učionicu, žamor u hipu umukne. Tišina, koja je zapravo bila

čuđenje, ispunjavala je prostor. Gregorius se poslije točno mogao prisjetiti:uživao je u toj neočekivanoj tišini, toj nijemoj nevjerici koja je progovarala izsvakog lica, a uživao je i u svojoj radosti jer mu je bilo moguće osjećationako kako se nikad ne bi bio nadao da može.

Što je sad ovo? Upitnik je bio u svakom od dvadesetak pogleda, uperenihu neobičan par na vratima, u Mundusa koji je mokre ćele i mantila tamnog odkiše stajao kraj raščupane žene blijeda lica.

- Možda onamo? - reče Gregorius ženi i pokaže na praznu stolicu straga ukutu. Potom ode naprijed, pozdravi na uobičajen način i sjedne za katedru. Nije imao pojma kakvo bi objašnjenje mogao ponuditi pa je tako samo daoučenicima da prevode tekst na kojem su upravo radili. Prevodilo se sporo ion uhvati mnogi radoznali pogled. Bilo je i zbunjenih, jer je on - Mundus, koji bi i u snu prepoznao svaku pogrešku - redom propuštao pogrešne, polovične inezgrapne prijevode.

Uspjelo mu je pretvarati se da ne pogledava prema ženi. A ipak, vidio jue svake sekunde: vlažne pramenove koje je micala s lica, bijele zgrčene

ruke, odsutan, izgubljen pogled koji je nestajao kroz prozor. U jednom jetrenutku izvukla olovku i zapisala telefonski broj na papirić. Onda senaslonila i činilo se kao da više i ne zna gdje se nalazi.

Bila je to nemoguća situacija i Gregorius je neprestance škiljio premasatu: još deset minuta do odmora. Tada žena ustane i tiho pode premavratima. Na vratima se okrene prema njemu i stavi prst na usne. On kimne

glavom, a ona nasmiješeno ponovi gestu. Onda se vrata tiho zatvoriše.Od tog trenutka Gregorius nije čuo više ništa od onoga što su govorili

učenici. Činilo mu se da je sasvim sam, okružen omamljujućom tišinom. Uednom je trenutku stao kraj prozora i pogledom slijedio crveni ženski lik sve

dok nije nestao iza ugla. Osjećao je u sebi odjek napora kojim se othrvao



iskušenju da potrči za njom. Svako malo vidio bi prst na njezinim usnama,koji je mogao značiti toliko toga: Neću smetati i: Neka ostane naša tajna, alii: Pustite me sad da odem, nastavka ne može biti.

Kad je zazvonilo za odmor, on ostade kraj prozora. Iza njega đaci suneuobičajeno tiho napuštali učionicu. Poslije je izašao i on. Zgradu jenapustio kroz stražnji izlaz i s druge strane ulice sjeo u Zemaljsku knjižnicu,gdje je znao da ga nitko neće tražiti.

Na drugi dio dvosata stigao je točno kao i uvijek. Istrljao je brojke s čela,zapisao ih nakon kratkotrajna oklijevanja u notes, a onda osušio uzak vijenacsijede kose. Samo su vlažne mrlje na hlačama i jakni još odavale da se

dogodilo nešto neuobičajeno. Iz aktovke je izvadio hrpu promočenih bilježnica.

- Nezgoda - reče kratko. - Spotaknuo sam se pa su skliznule na kišu.Ispravci bi se svejedno još trebali dati pročitati, inače ćete morati nagađati.

Takvog su ga poznavali. U prostoriji se osjeti olakšanje. Tu i tamo još biuhvatio pokoji radoznali pogled, a kod nekih bi se u glasu još osjetio ostatak plahosti. Inače je sve bilo kao i prije. Na ploču je ispisao najčešće pogreške.Onda je pustio učenike da rade u miru i za sebe.

Je li se to što se u njemu dogodilo tijekom sljedećih četvrt sata moglonazvati odlukom? Gregorius će poslije neprestance postavljati to pitanje a danijednom neće biti siguran. Ali ako nije bila odluka - što je onda bilo?

Počelo je tako da je učenike, nagnute prema naprijed i zadubljene u svoje bilježnice, iznenada stao promatrati kao da ih vidi prvi put.

Lucien von Graffenried, koji je na godišnjem šahovskom turniru u auli, na

kojem bi Gregorius igrao simultanku protiv tuceta učenika, potajice progutaoednu njegovu figuru. Nakon poteza na drugim pločama Gregorius se ponovno našao pred njim. Odmah je to primijetio. Mirno ga je promatrao.Plamteća rumen prekri Lucienovo lice.

- Pa ne treba ti to - rekao je Gregorius, a potom se pobrinuo da partijazavrši remijem.



Sarah Winter, koja je u dva sata ujutro stajala pred vratima njegova stanaer nije znala što da učini sa svojom trudnoćom. On je skuhao čaj i slušao je,

ništa drugo.

- Tako sam sretna što sam poslušala vaš savjet - rekla je tjedan dana poslije - bilo bi prerano za dijete.

Beatrice Lüscher, jednolična, precizna rukopisa, koja je pod teretom svojihvazda savršenih učinaka ostarjela zastrašujućom brzinom. René Zingg, uvijek na donjoj granici ocjena.

I naravno, Natalie Rubin. Škrta na iskazivanju naklonosti, djevojka je pomalo podsjećala na dvorsku gospođicu iz prošlih stoljeća. Iako je bila

nepristupačna, svi su je obožavali i salijetali, ali su je se i bojali zbog njezinaoštra jezika. Prošli tjedan ustala je nakon znaka za odmor, protegnula se kaonetko tko se u svom tijelu osjeća dobro i izvukla bombon iz džepa suknje. Na putu prema vratima odmotala ga je, a kad je prolazila pokraj njega, prinijela ga je ustima. Taman joj je dodirnuo usne, kadli prekine kretnju, pružimu jarko crven bombon i upita: „Hoćete li?” Zabavljena njegovomzapanjenošću nasmijala se zvonkim smijehom i pobrinula se da joj rukadodirne njegovu.

Gregorius ih je prošao sve. Isprva mu se učinilo kao da samo svodi bilancu svojih osjećaja prema njima. Okružen klupama primijetio je međutimda sve češće misli: Koliko života još imaju pred sobom; kako im jebudućnost još otvorena; što im se još sve može dogoditi; što još sve mogudoživjeti!

Português. Čuo je melodiju i vidio ženino lice kako zatvorenih očijuizranja iza ručnika, poput alabastera. Posljednji put prešao je pogledom preko

učeničkih glava. Potom polako ustade, pođe do vrata, uze s klina vlažankaput i napusti sobu a da se pritom i ne okrene.

Njegova aktovka s knjigama, koje su ga pratile cijeli život, ostala je nakatedri. Gore na stubama on se zaustavi i pomisli kako je knjige svakihnekoliko godina nosio na uvezivanje, uvijek u istu knjigovežnicu gdje su se





osvetiti svijetu tih hvalisavaca, od kojih je njegov otac trpio cijeli život jer nije dospio dalje od mjesta muzejskog čuvara. Druge, koji su znali mnogomanje od njega - da bude iskren, smiješno malo - a stjecali diplome i dobivali

stalna zaposlenja, doživljavao je kao da pripadaju nekom drugom,neizdrživom, površnom svijetu s mjerilima za koja je on osjećao samo prezir.U toj školi nikad nikome ne bi palo na pamet da ga otpusti i zamijeni s nekims diplomom. Ravnatelj, i sam klasični filolog, znao je koliko je Gregoriusdobar - mnogo bolji od njega samog - i znao je da bi u tom slučaju međuučenicima izbila pobuna. Diplomski ispit, kad ga je napokon otišao polagati,učinio se Gregoriusu smiješno jednostavnim pa je test predao nakon samo pola predviđenog vremena. Florence je uvijek malčice zamjerao činjenicu da

ga je dovela do toga da odustane od svog prkosa.Gregorius se okrene i tiho krene u smjeru Kirhenfeldskog mosta. Kad se

most pojavio na vidiku, obuze ga podjednako uznemirujući kao ioslobađajući osjećaj da je nakanio da u dobi od pedeset sedam godina svojživot prvi put u cijelosti uzme u vlastite ruke.



2.

Na mjestu na kojem je žena na pljusku čitala pismo, zastao je i pogledaodolje. Prvi put postade mu jasno koliko bi duboko pala. Je li zaista htjelaskočiti? Ili je posrijedi bila samo ishitrena bojazan koja je imala veze sčinjenicom da je i brat njegove Florence skočio s mosta? Osim da joj jematerinski jezik bio portugalski, on o toj ženi nije znao baš ništa. Nije jojznao čak ni imena. Naravno da bi bilo besmisleno odozgo tragati zaizgužvanim pismom. Svejedno je buljio u dubinu, očiju suznih od napora. Jeli ona tamna točka bila njegov kišobran? Posegnuo je u džep jakne kako bi

provjerio ima li kod sebe još notes s brojem koji mu je bezimena Portugalka bila napisala na čelo. Onda je otišao do kraja mosta, nesiguran kamo bitrebalo krenuti zatim. Nakanio je pobjeći iz svog dotadašnjeg života. Je linetko s takvom nakanom mogao jednostavno otići kući?

Pogled mu padne na hotel Bellevue, najstariji i najotmjeniji hotel u gradu. Na tisuće puta prošao je pokraj njega a da nijednom nije ušao. Svaki put osjetio bi da je hotel tu i bilo mu je, pomisli sad, na neki neodređen način

važno da bude tu. Smelo bi ga kad bi saznao da je zgrada srušena ili da prestaje biti hotel - ili bolje: da prestane biti taj hotel. Ali nikad mu ne bi palo na pamet da bi on, Mundus, imao unutra što tražiti. S oklijevanjem krene prema ulazu. Jedan Bentley zastane, vozač izađe i uđe u hotel. Kad jeGregorius pošao za njim, osjećao se kao da radi nešto revolucionarno izapravo zabranjeno.

Predvorje s kupolom od raznobojna stakla bilo je prazno, a sag je gutaosvaki šum. Gregorius je bio radostan što je prestala kiša pa mu se voda više

ne cijedi s kaputa. U svojim teškim, bezobličnim cipelama nastavio je hodatii ušao u blagovaonicu. Od stolova prostrtih za zajutrak zauzeta su bila samodva. Tihi zvuci jednog Mozartova divertimenta stvarali su dojam da sečovjek nalazi daleko od svega što je glasno, ružno i tjeskobno. Gregoriussvuče kaput i sjedne za jedan od stolova do prozora.



- Ne - reče konobaru u prsluku boje pijeska - nisam gost. Osjećao je kakoga se promatra: gruba dolčevita ispod iznošena sakoa s kožnim ušivcima nalaktovima, izgužvane hlače od baršuna, oskudan vijenac kose oko moćne

ćele, brada prošarana sjedinama zbog kojih se uvijek doimao pomaloneurednim. Kad je konobar otišao s narudžbom, Gregorius rastresenim pokretima provjeri ima li kod sebe uopće dovoljno novca. Potom se nalaktina uštirkani stolnjak i pogleda prema mostu.

Bilo je besmisleno nadati se da će se ona još jedanput pojaviti. Prešla je preko mosta i nestala u nekoj od ulica stare gradske jezgre. Vidio ju je predsobom kako sjedi straga u učionici i odsutna pogleda gleda kroz prozor.Vidio je kako grči bijele ruke, i ponovno mu se ukaže njezino lice boje

alabastera kako se, izmučeno i ranjivo, pomalja iza ručnika. Português.Oklijevajući, izvuče notes i stane promatrati telefonski broj. Konobar donesezajutrak u srebrnim lončićima. Gregorius pusti da se kava ohladi, a ondanaglo ustane i krene prema telefonu. Na pola puta okrenuo se i vratio za stol.Platio je nedirnut zajutrak i napustio hotel.

Mnogo godina prošlo je otkako je posljednji put bio u španjolskoj knjižarina Hirschengrabenu. Nekada bi ondje znao podignuti poneku knjigu koju bi

Florence trebala za svoju disertaciju o San Juanu de la Cruzu. U autobusu biih prolistao, dok ih kod kuće ne bi ni taknuo. Španjolski - to je bio njezinteritorij. Bio je poput latinskog, a ipak i sasvim drukčiji od latinskog, a to mue smetalo. Nije mu bilo po volji da riječi u kojima je latinski toliko prisutan

dopiru iz današnjih usta - na cesti, u samoposluzi, u kafiću. Da se njimanaručuje Coca-Cola, cjenka se ili psuje. To mu je bilo neizdrživo pa bi hitro pomeo u stranu i samu pomisao kad bi mu iskrsnula pred očima. Naravno, iRimljani su se cjenkali i psovali. Ali to je bilo nešto drugo. Volio je latinske

rečenice jer su u sebi nosile spokoj svega prošlog. Jer nikoga nisu prisiljavale da se o njima ima stav. Jer su bile jezik onkraj naklapanja. I jer su bile lijepe u svojoj nepromjenjivosti. Mrtvi jezici - ljudi koji ih takonazivaju o njima nemaju nikakva pojma, zaista, baš nikakva, pa je Gregoriusu svom preziru prema njima mogao biti oštar i nepokolebljiv. Kad bi Florencena telefonu govorila španjolski, on bi zatvorio vrata. To ju je vrijeđalo, a on



oj nije mogao objasniti zašto to čini.

U knjižari je prekrasno mirisalo na staru kožu i prašinu. Vlasnik, starijičovjek legendaran po poznavanju romanskih jezika, nalazio se u stražnjoj

prostoriji i bio je zaokupljen poslom. Prednja prostorija bila je prazna, izuzmeli se mlada žena, po svemu sudeći studentica. Sjedila je kraj stolića u kutu ičitala tanku knjigu požutjela uveza. Gregorius bi više volio da je mogao bitisam. Osjećaj da stoji ondje samo zato što mu melodija jedne portugalskeriječi nije izlazila iz glave, a možda i zato što ne zna kamo bi se inače trebaozaputiti, lakše bi podnio bez svjedoka. Hodao je uzduž polica a da na njimanije vidio ništa. Tu i tamo ukosio bi naočale, ne bi li na nekoj višoj policilakše pročitao neki naslov, ali tek što bi ga pročitao, već bi ga zaboravio.

Kao i toliko puta prije bio je sam sa svojim mislima, a duh mu je bio odvojenod izvanjskog svijeta.

Kad su se vrata otvorila, on se hitro okrene, a s obzirom na razočaranjekoje je osjetio zbog činjenice da je ondje stajao samo poštar, primijetio je daunatoč nakani, pa i svem razumu, ipak čeka Portugalku. Tada studenticazatvori knjigu i ustane. Ali umjesto da je spusti na stol uz druge knjige, onazastade, ponovno prijeđe pogledom preko siva uveza, pogladi ga i tek nakon

što je prošlo još nekoliko sekundi spusti knjigu na stol, tako nježno i obzirno,kao da bi se od udarca mogla raspasti u prah. Trenutak potom zastane krajstola pa se činilo kao da će se možda predomisliti i ipak kupiti knjigu. Potomizađe ruku zavučenih u džepove mantila i spuštene glave. Gregorius uzeknjigu u ruke i pročita: AMADEU INÁCIO DE ALMEIDA PRADO, UMOURIVES DAS PALAVRAS, LISBOA 1975.

Knjižar, koji je u međuvremenu došao, baci pogled na svezak i izgovorinaslov. Gregorius je čuo samo rijeku siktavih glasova, progutani jedva čujni

samoglasnici kao da su bili samo izlika da se na kraju svaki put iznova može ponoviti šumno š .

- Govorite portugalski? Gregorius odmahne glavom.

- Zove se Zlatar riječi. Nije li to lijep naslov?



- Tih i elegantan. Kao zagasito srebro. Biste li ga još jedanput pročitali na portugalskom?

Knjižar ponovi. Osim samih riječi čulo se i kako uživa u njihovu

baršunastom zvuku. Gregorius otvori knjigu i uzme je listati, sve do početkateksta. Tad je pruži čovjeku, koji mu dobaci začuđen, ali i prijazan pogled i počne čitati. Slušajući ga, Gregorius sklopi oči. Nakon nekoliko rečenicačovjek zastane.

- Da prevodim?

Gregorius kimne. A onda je rečenice, koje u njemu već bijahu razvileomamljujuće djelovanje, čuo kao da su napisane samo za njega, štoviše,

samo za njega tog prijepodneva koje je promijenilo sve.

Od tisuću iskustava koje stječemo govorit ćemo najviše o jednom, a i onjemu samo slučajno i bez obzirnosti koju zaslužuje. Među svim nijemimiskustvima skrivena su ona koja našem životu neopazice daju oblik, boju imelodiju. Kad se potom, kao arheolozi duše, okrenemo tom blagu,otkrivamo koliko nas zbunjuje. Predmet promatranja odbija stajati mirno,

riječi klize s proživljenog, a na kraju na papiru stoje sama proturječja. Dugo sam vjerovao da je posrijedi nedostatak, nešto što bi trebalorevladati. Danas mislim da stvari stoje drukčije: da je priznavanjebunjenosti kraljevski put do razumijevanja tih prisnih, a ipak i zagonetnih

iskustava. To zvuči neobično, štoviše, čudesno, znam.

Ali otkako na stvar gledani tako, osjećam da sam prvi put zaista budan iiv.

- To je uvod - reče knjižar i krene listati. - A sad, čini se, počinje izodlomka u odlomak kopati za svim tim skrivenim iskustvima. Da budevlastiti arheolog. Ima odlomaka od više stranica, a ima i sasvim kratkih. Evo primjerice jedan koji se sastoji od jedne jedine rečenice.

On prevede:



Ako je tako da možemo živjeti samo mali dio onoga što je u nama - što sedogađa s ostatkom?

- Kupio bih tu knjigu - reče Gregorius.Knjižar je zatvori i prijeđe rukom preko njezina uveza na isti nježan način

kao trenutak prije studentica.

- Pronašao sam je prošle godine u ropotarnici jednog staretinara uLisabonu. Sad se sjećam: uzeo sam je jer mi se svidio uvod. Nekako sam je poslije izgubio iz vida.

Pogledao je Gregoriusa, koji je s mukom napipavao novčanik. - Darovatću vam je.

- To je... - počne Gregorius promuklo i nakašlja se.

- Ionako me nije stajala gotovo ništa - reče knjižar i pruži mu knjigu. - A ivas se sjećam: San Juan de la Cruz. Zar ne?

- To je bila moja žena - reče Gregorius.

- Onda ste vi klasični filolog iz Kirchenfelda, ona mi je govorila o vama.

A poslije sam čuo još nekog kako govori o vama. Zvučalo je kao da stehodajući leksikon.

Nasmije se. - Iznimno omiljen leksikon.

Gregorius gurne knjigu u džep mantila i pruži mu ruku. - Hvala lijepa.Knjižar ga otprati do vrata. - Nadam se da vas nisam...

- Nikako - reče Gregorius i dodirne mu ruku.

Na Bubenbergovu trgu zastao je i pustio pogled da luta uokolo. Ondje je proveo cijeli život, ondje je znao sve, ondje je bio kod kuće. Za nekog tko je bio kratkovidan poput njega, to je bilo važno. Za nekog poput njega grad ukojem je stanovao bio je poput kućišta, nastanjiva špilja, sigurna nastamba.Sve drugo značilo je opasnost. Samo netko sa staklima naočala sličnedebljine mogao je to razumjeti. Florence ga ne bi razumjela. I možda zbog



istog razloga ne bi razumjela zašto voli letjeti. Sjesti u avion i nekoliko satikasnije stići u sasvim drugi svijet a da prije toga nije stigao ni upiti dojmoves putovanja - to nije želio i to mu je smetalo. „Nije u redu”, rekao je

Florence. „Kako misliš, nije u redu?” upitala je ona razdražljivo. Nije joj tomogao objasniti pa je ona otad sve češće letjela sama i s drugima, obično uJužnu Ameriku.

Gregorius stane pred izlog kina Bubenberg. U kasnom terminu igrao jecrno-bijeli film prema romanu Georgesa Simenona: L’homme qui regardait

asser les trains. Naslov mu se svidio, a dugo je promatrao i fotografije sascenama iz filma. Krajem sedamdesetih, kad su svi kupovali televizore u boji, on je danima uzaludno nastojao nabaviti crno-bijeli. Naposljetku je uzeo

edan s otpada. I nakon vjenčanja tvrdoglavo ga se držao, stajao je u njegovojradnoj sobi i kad bi bio sam, ostavljao bi aparat u boji u dnevnoj sobi iuključivao staru kutiju koja je blještala i u kojoj bi se slike zgodimicekotrljale. „Munduse, nemoguć si”, rekla je Florence jednog dana kad ga jenašla pred tom ružnom starom kantom. Da ga je počela oslovljavati kao drugii da se sad prema njemu i kod kuće odnosilo kao prema čudaku grada Berna- to je bio početak kraja. Odahnuo je kad je televizor u boji s rastavom brakanestao iz stana. Tek mnogo godina poslije, kad se crno-bijeli televizor sasvim pokvario, kupio je nov aparat, u boji.

Fotografije u izlogu kina bile su velike i veoma oštre. Na jednoj se vidjelo poput alabastera blijedo lice Jeanne Moreau, koja je s čela micala vlažne pramenove. Gregorius se otrgne i ode u najbližu kavanu da pobliže promotriknjigu u kojoj je plemeniti Portugalac pokušao sebe i svoja iskustva utisnutiu riječi.

Tek sad, kad je s predanošću ljubitelja antikviteta polako listao stranicu

za stranicom, otkrio je portret autora, staru, u doba tiskanja već požutjelufotografiju, na kojoj su nekoć crne plohe izblijedjele i postale tamnosmeđe,dok se svijetlo lice isticalo na pozadini grube, sjenovite tmine. Gregoriusobriše naočale, ponovno ih stavi na nos, a nekoliko trenutaka poslije lice gae već posve očaralo.



Čovjek u ranim tridesetima zračio je inteligencijom, samosviješću ismionošću koji su doslovce zaslijepili Gregoriusa. Nad svijetlim licemvisoka čela nadvila se bujna kosa, koja kao da se zagasito sjajila, čineći se,

onako začešljana prema natrag, poput kacige iz koje su sa svake straneuvojci padali na uši. Vitak rimski nos davao je licu jasnoću koju su podcrtavale obrve, snažne poput čvrstih poteza širokim kistom,koncentriranih prema sredini, ondje gdje su se nalazile misli. Pune, zaobljeneusne, koje bi pristajale i ženskom licu, bile su optočene tankim brkom i podrezanom bradicom, a sjena koju je brada bacala na vitak vrat Gregoriusu bila je znak da čovjek ima i određenu crtu grubosti i čvrstine. Ono što jemeđutim bilo presudno, bile su tamne oči. Na njima su se ocrtavale sjene, ali

to nisu bile sjene umora, iscrpljenosti ili bolesti, nego sjene ozbiljnosti imelankolije. U njegovu tamnom pogledu nježnost se miješala sneustrašivošću i nepokornošću. Čovjek je bio sanjar i pjesnik, pomisliGregorius, ali u isti mah i netko tko bi odlučno mogao baratati oružjem ili skalpelom, netko kome je bolje ne biti na putu kad mu iz očiju suklja

lamen. Te bi oči mogle na udaljenosti držati vojsku gorostasa, ali mogle suizgledati i sasvim obično. Od odjeće prepoznati se mogao samo bijeliovratnik košulje s čvorom kravate, a preko nje jakna, koju je Gregorius

zamišljao kao haljetak za izlaske.Bio je gotovo jedan sat kad je Gregorius izronio iz zadubljenosti koju je u

njemu izazvao portret. Kava pred njim opet se bila ohladila. Poželio je damože čuti Portugalčev glas i vidjeti kako se kreće. Godina 1975.: Ako jetada bio na pragu tridesetih, kako se činilo, sad bi mu moglo biti malo višeod šezdeset. Português. Gregorius u sjećanje prizove glas bezimenePortugalke, transponirajući ga u mislima dublje a da se time svejedno nije

pretvorio u glas knjižara. Trebao je to biti glas melankolične jasnoće koja bitočno odgovarala pogledu kakav je imao Amadeu de Prado. Pokušao jerečenice iz knjige oživjeti tim glasom. Ali nije išlo jer nije znao kako valjaizgovarati pojedine riječi.

Vani ispred kavane prošao je Lucien von Graffenried. Gregorius je bioiznenađen, ali u isti je trenutak osjetio i olakšanje shvativši da nije ustuknuo.



Zagledan u dječaka pomislio je na knjige koje je ostavio na katedri. Morao je pričekati da u dva sata ponovno počne nastava. Tek tada je mogao otići uknjižaru i kupiti tečaj portugalskog jezika.



3.

Tek što je Gregorius kod kuće pustio prvu ploču i poslušao prve portugalske rečenice, zazvonio je telefon. Škola. Zvonjava nije prestajala.Stajao je kraj aparata i smišljao što bi mogao reći. Od danas prije podneosjećam da bih od svoga života rado napravio nešto drugo. Da više neću bitivaš Mundus. Nemam pojma što će biti to novo. Ali ono ne trpi odgađanje, ninajmanje. Moje vrijeme naime protječe i moglo bi biti da ga nije preostalomnogo. Gregorius glasno izgovori te rečenice. Bile su točne, znao je on to, taza cijela života nije izrekao mnogo važnih rečenica koje bi bile točne poput

ovih. Ali kad su se izgovarale, zvučale su šuplje i patetično i nije bilomoguće izgovoriti ih u telefonsku slušalicu.

Zvonjava je prestala. Ali uvijek mogla početi iznova. Oni se brinu i nećese smiriti dokle kod ga ne pronađu; ta moglo mu se nešto i dogoditi. Prije ili poslije zvonit će na vratima. Sad, u veljači, mrak se spuštao rano. Ne smijedakle uključiti svjetlo. Usred grada, središta njegovog života, bio je u bijegu imorao se skrivati u vlastitom stanu, u kojem je stanovao već petnaest godina.

Bilo je to bizarno, smiješno i zvučalo je kao neka petparačka komedija. Aipak je bilo ozbiljno, ozbiljnije od većine stvari koje dotad doživio ili učinio. No to nije mogao objasniti onima koji su ga tražili. Gregorius zamisli kakootvara vrata moli ih da uđu. Nemoguće. Sasvim nemoguće.

Tri puta zaredom odslušao je prvu ploču tečaja, stječući polako pojam orazlici između napisanog i izgovorenog, a i svega onoga što se u portugalskom guta. Tada je došla do izražaja njegova sposobnost pamćenjaleksičkih tvorbi, koja ga nikada nije iznevjerila.

Telefon je zvonio u razmacima koji su mu se činili sve kraćima. Od prethodne stanarke svojedobno je bio preuzeo pretpotopni aparat bez utikačakoji bi sad - da ga ima - mogao izvući. Inzistirao je na tome da sve ostanekako je bilo. Vunenim pokrivačem prekrio je telefon ne bi li ugušio zvonjavu.

Glasovi koji su vodili kroz tečaj tražili su od njega da ponavlja riječi i



kratke rečenice. Kad god bi pokušao, usne i jezik kao da bi mu otežali iodrvenjeli. Stari jezici bili su kao stvoreni za njegova bernska usta i u tom bezvremenskom svemiru nigdje se nije trebalo žuriti. Portugalcima međutim

kao da se neprestance žurilo, slično kao i Francuzima, pred kojima se zbogtoga unaprijed osjećao inferiornim. Florence je voljela tu strmoglavueleganciju, a kad bi čuo lakoću s kojom ju je postizala, zanijemio bi.

Ali sad je iznenada sve bilo drukčije: Gregorius je želio oponašati silovittempo govornika i skakutavu svjetlinu u glasu govornice koji je podsjećao na pikolo-frulu pa je sve vrijeme iznova puštao uvijek iste rečenice, ne bi li štoviše smanjio razliku između svog grubog izgovora i svjetlucava uzora. Nakonnekog vremena shvatio je da će doživjeti veliko oslobođenje; oslobođenje od

samonametnuta ograničenja, od sporosti i nezgrapnosti koje su progovarale iznjegova imena i iz koraka njegova oca, kad je u muzeju pobožno odlazio izedne prostorije u drugu; oslobođenje od jedne slike sebe samog koja bi ga,

čak i kad ne bi čitao, prikazivala kao nekog kratkovidnog, nagnutog nad prašne knjige. Tu sliku nije izradio planski, nego je izrasla polako ineprimjetno; slika Mundusa koja ne samo da je nosila njegov vlastiti rukopisnego i rukopise mnogih drugih koji su se smatrali pozvanima da se uhvate togtihog, muzejskog lika i kraj njega počinu. Gregoriusu se učini kao da izlazi izte slike kao iz prašna ulja na zidu zaboravljenog krila muzeja. Na sumračnomsvjetlu zamračena stana hodao je gore-dolje, na portugalskom naručivaokavu, raspitivao se za neku ulicu u Lisabonu, pitao nekog za ime i zanimanje,odgovarao na pitanja o vlastitom zanimanju i vodio kratak razgovor ovremenu.

Odjednom je počeo razgovarati s Portugalkom koju je susreo tog prijepodneva. Pitao je za razlog njezina bijesa na autora pisma. Você quis

saltar ? Htjeli ste skočiti? Uzbuđeno je držao pred očima novi rječnik igramatiku, tražeći u njima izraze i glagolske oblike koji su mu nedostajali. Português. Kako li je ta riječ sad već zvučala drukčije! Ako je dotad posjedovala čar dragulja iz neke daleke, nedostupne zemlje, sad je višenalikovala na jedan od tisuća dragih kamena iz palače čija je vrata upravootvorio.



Na vratima se oglasi zvono. Gregorius na prstima ode do gramofona iugasi ga. Bili su to mladi glasovi, glasovi učenika koji su se vani savjetovali.Još je dva puta resko zvono presjeklo sumračan muk u kojem je Gregorius

nepomično čekao. Onda se koraci udaljiše sa stubišta.Kuhinja je bila jedina prostorija koja je gledala na stražnju stranu i imala

žaluzine. Gregorius ih spusti i upali svjetlo. Uzeo je knjigu plemenitogPortugalca i jezične priručnike, sjeo za jedaći stol i počeo prevoditi prvi tekstnakon uvoda. Bilo je poput latinskog i sasvim različito od latinskog, ali sadmu to nije nimalo smetalo. Tekst je bio težak i prijevod je potrajao.Metodički i s izdržljivošću maratonca, Gregorius je vadio riječi i češljaotablice glagola, sve dok nije dešifrirao neprozirne glagolske oblike. Nakon

nekoliko rečenica uhvati ga grozničavo uzbuđenje i on donese papir da zapiše prijevod. Bilo je gotovo devet sati kad je napokon bio zadovoljan:

PROFUNDEZAS INCETAS. NEIZVJESNI BEZDANI. Postoji li tajnaispod površine ljudskog činjenja? Ili su ljudi jednostavno onakvi kakvima ih

okazuju njihove radnje, otvorene i bjelodane?

Neobično, ali odgovor se u meni mijenja sa svjetlom koje pada na grad i

na Tejo. Kad je posrijedi začarano svjetlo treperavog dana u kolovozu,omisao na skrivenu ljudsku dubinu čini mi se neobičnom poput kuriozne,omalo dirljive fantazme, nalik na fatamorganu kakva nastaje kad predugo

gledam valove koji se sjaje na tom svjetlu. Ali kad se grad i rijeka zatmurna siječanjska dana nađu pod kupolom svjetla bez sjene i dosadna sivila, ja ne znam izvjesnosti koja bi bila veća od ove: da je sve ljudskočinjenje samo krajnje nesavršen, smiješno bespomoćan izraz skrivenog unutarnjeg života neslućene dubine koja silom želi na površinu a da jenikad ne može dosegnuti ni izdaleka.

A toj čudesnoj, uznemirujućoj nepouzdanosti moga suda valja pribrojitioš jedno iskustvo koje, otkako ga upoznah, moj život svaki put iznova

uranja u zbunjujuću nesigurnost: da se u vezi s tim pitanjem, povrh kojeg zanas ljude zapravo ne može postojati ništa važnije, isto tako kolebam kad je



riječ o meni samome. Kad naime sjedim, pred svojom omiljenom kavanom,uštam sunce da me miluje zrakama i osluškujem zvonak smijeh senhora urolazu, čini mi se da je moj unutarnji svijet ispunjen do posljednjeg kutka

te meni skroz-naskroz poznat jer se iscrpljuje u tim ugodnim osjetima. Aliako se potom pred sunce ugura naoblaka koja rasprši čaroliju i čini nastrezvenima, najednom sam siguran da u meni postoje skrivene dubine ibezdani, iz kojih bi mogle izbiti još neslućene stvari i povući me za sobom.Tada brzo podmirujem račun i žurno tražim razbibrigu u nadi da će sunceubrzo ponovno zasjati i pomoći umirujućoj površnosti da se vrati u prvi

lan.

Gregorius pogleda sliku Amadeua de Prada i nasloni knjigu na stolnusvjetiljku. Rečenicu po rečenicu čitao je preveden tekst njegovom smionom,melankoličnom pogledu. Samo jedan jedini put učinio je nešto slično: Kad jekao student čitao autobiografske oglede Marka Aurelija. Na stolu je stajalacareva gipsana bista, a kad bi radio na tekstu, činilo se kao da to čini podzaštitom njegove nijeme prisutnosti. Ali postojala je razlika između onog tadai ovog sad. Što je noć više odmicala, Gregorius ju je osjećao sve jasnije a da

e nije mogao pretočiti u riječi. Nešto prije dva sata znao je samo jedno:Portugalac mu je oštrinom svojih zamjedbi podario budnost i točnostosjećanja kakvom se nije mogao podičiti čak ni mudri car, čije je refleksijeGregorius nekad gutao kao da su upućene izravno njemu. U međuvremenu jenaime preveo još jedan zapis:

PALAVRAS NUM SILÊNCIO DE OURO. RIJEČI U ZLATNOJ TIŠINI.ad čitam novine, slušam radio ili u kavani čujem što ljudi govore, sve

češće osjećam gnušanje, pa čak i gađenje nad uvijek istim riječima koje seišu i izgovaraju - i uvijek istim frazama, floskulama i metaforama. A

najgore je kad slušam samog sebe pa moram ustanoviti da i ja govorimuvijek iste stvari. One su tako užasno potrošene i zapuštene, te riječi,otrcane od milijunske upotrebe. Imaju li one uopće još značenja? Naravno,



razmjena riječi funkcionira, ljudi djeluju u skladu s njima, smiju se i plaču,odlaze lijevo ili desno, konobar donosi kavu ili čaj. Ali to nije ono što hoću

itati. Pitanje glasi: Jesu li one još izraz misli? Ili samo djelatne glasovne

tvorevine koje tjeraju ljude ovamo ili onamo jer neprestance svijetleugravirani tragovi naklapanja?

Događa, se da onda odem na plažu i držim glavu u vjetru, za koji želimda je leden, hladniji nego što ga poznajem u ovim krajevima: Neka iz meneispuše sve otrcane riječi, sve jadne govorne navike pa da se mogu vratitiočišćena duha, očišćena od taloga uvijek ista naklapanja. Ali u prvoj prilicida moram nešto reći, sve je kao prije. Čišćenje za kojim čeznem neće sedogoditi samo od sehe. Moram učiniti nešto i moram to učiniti riječima. Ali

što? Nije da bih htio izaći iz svog jezika i ući u neki drugi. Ne, nije riječ oezičnom dezerterstvu. I još nešto si ponavljam: Jezik se ne može izumiti

iznova. Ali što je onda to što bih želio?

Možda ovo: htio bih iznova postaviti portugalske riječi. Rečenice koje binastajale iz tog novog postava ne bi trebale biti čudesne, nastrane,egzaltirane, manirističke ili hotimične. Morale bi to biti arhetipske rečenice

ortugalskog jezika, koje bi tvorile njegovo središte, tako da bi se činilo da

bez lutanja i kontaminacije proistječu iz transparentnog, dijamantnog bićatog jezika. Riječi bi morale biti besprijekorne kao polirani mramor i čistekao tonovi neke Bachove partite, koji sve što nisu oni sami pretvaraju u savršenu tišinu. Katkada, kad u sebi još osjetim ostatak pomirljivosti spram

ezičnog blata, pomislim da bi to mogla biti ugodna tišina dnevne sobe puneadovoljstva ili opuštena šutnja među ljubavnicima. Ali kad bijes na ljepljiveezične navike sasvim ovlada mnome, ne zadovoljava me ništa manje oasne, hladne tišine svemira bez svjetla u kojem se ja, kao jedini govornik

ortugalskog, krećem svojim bešumnim putanjama. Konobar, frizerka,kondukter - svi bi se oni zagrcnuli kad bi čuli novopostavljene riječi, anjihovo čuđenje ticalo bi se ljepote rečenica, ljepote koja ne bi bila ništadrugo doli sjaj njihove jasnoće. Bile bi to - mogu zamisliti - obveznerečenice, a mogle bi se nazvati i neumoljivima. Nepotkupljivo i nepomično stajale bi tu, nalikujući u tome na riječi nekog boga. Bile bi lišene svakog



retjerivanja i svake patetike, točne i škrte do te mjere da im se ne bi moglaoduzeti ni jedna jedina riječ, ni jedan jedini zarez. U tome bi bileusporedive s pjesmom jer ih je ispleo zlatar riječi.

Gregoriusa od gladi zaboli želudac i on se prisili pojesti nešto. Poslije jeuz šalicu čaja sjedio u mračnoj dnevnoj sobi. Što sad? Dvaput se još čulozvono na vratima, a prigušeno zvrndanje telefona čuo je posljednji put nešto prije ponoći. Sutradan će javiti da je nestao, a onda će se u nekom trenutkuna vratima pojaviti policija. Još je mogao natrag. U petnaest minuta do osam prešao bi Kirhenfeldski most, ušao u gimnaziju i svoju zagonetnu odsutnostobjasnio nekom pričom koja bi ga osramotila, ali to bi bilo sve, a i pristajalo bi mu. Nitko ne bi saznao ništa o nevjerojatnoj razdaljini koju je u svojojnutrini prevalio za manje od dvadeset četiri sata.

Ali upravo je o tome i bila riječ: on ju je prevalio. I nije htio dopustitidrugima da ga prisile da poništi to tiho putovanje. Posegnuo je zazemljovidom Europe i razmišljao kako se vlakom dolazi u Lisabon. Ured zaželjezničke informacije, doznao je na telefonu, otvara se tek od šest sati.Počeo se pakirati.

Bila su gotovo četiri sata kad je spreman za put sjedio u fotelji. Vani je počelo sniježiti. Iznenada ga napusti sva hrabrost. Bila je to sumanuta ideja.Bezimena, emotivno smušena Portugalka. Tečaj jezika za početnike. Pomisaona vrijeme koje protječe. Zbog toga se usred zime ne bježi u Lisabon.

Oko pet sati Gregorius je nazvao Konstantina Doxiadesa, svog očnogliječnika. Često su usred noći razgovarali, ne bi li podijelili zajedničke patnjeod nesanice. Ljude koje mori nesanica povezuje solidarnost bez riječi.

Katkada bi s Grkom odigrao slijepu partiju munjevita šaha, a potom bi uspiomalo odspavati, prije nego što bi došlo vrijeme da mora u školu.

- Nema smisla, zar ne? - reče Gregorius na kraju svoje isprekidane priče.Grk je šutio, Gregoriusu je to bilo poznato. Sad će zatvoriti oči i uhvatiti se palcem i kažiprstom za korijen nosa.



- I te kako ima smisla - reče sad Grk. - I te kako.

- Hoćete li mi pomoći ako putem više ne budem znao što dalje?

- Jednostavno ćete me nazvati. Bio dan ili noć. I ne zaboravite rezervnenaočale.

Eto je ponovno, te lakonske sigurnosti u njegovu glasu. Liječnička je tosigurnost, ali u isti mah i sigurnost koja bitno nadilazi sve profesionalno;sigurnost čovjeka koji ne prenagljuje s vlastitim mislima, kako bi poslijedolazile do izražaja u sudovima koji su izdržavali test vremena. Već dvadesetgodina Gregorius je odlazio tom liječniku, jedinom koji je znao kako gaosloboditi straha od sljepila. Katkada bi ga uspoređivao sa svojim ocem, koji

kao da se nakon rane smrti svoje žene - ma gdje bi bio i što god da radio -zadržavao u prašnjavoj tišini muzeja. Gregorius je zarana naučio da je tasigurnost veoma krhka. Volio je oca i postojali su trenuci kad bi osjećaj biočak i dublji i snažniji od pukog voljenja. Ali on je patio od činjenice da otacnije bio netko na koga se mogao osloniti, za koga bi se mogao uhvatiti, danije bio poput Grka, u čiji se sud, čvrst poput stijene, i te kako mogao pouzdati. Poslije je zbog te spoznaje znao osjećati grižnju savjesti. Sigurnostkoja mu je nedostajala nije bila nešto što čovjek drži u ruci, pa da bi mu se

nedostatak mogao predbaciti kao promašaj. Da bi postao siguran, čovjek jemorao imati sreće sam sa sobom. A otac nije imao previše sreće, ni sdrugima ni sa sobom samim.

Gregorius sjedne za kuhinjski stol i stade smišljati pismo za ravnatelja.Sve čega se mogao dosjetiti zvučalo mu je ili pregrubo, ili je odveć poniznomolio za razumijevanje. U šest sati nazvao je željezničke informacije. OdŽeneve put je trajao trideset šest sati. Putovalo se preko Pariza i Irúna u

Baskiji, a odatle noćnim vlakom za Lisabon, kamo se stizalo oko jedanaestsati ujutro. Gregorius naruči voznu kartu. Vlak za Ženevu polazio je u polaosam.

Napokon je uspio sročiti pismo.



Poštovani gospodine ravnatelju, dragi kolega Kägi, u međuvremenu steacijelo doznali da sam jučer bez objašnjenja otišao s nastave i da se više

nisam vratio, a znat ćete i da me se više nije moglo pronaći. Dobro mi je,

ništa mi se nije dogodilo. Ali tijekom jučerašnjeg dana stekao sam iskustvokoje je promijenilo mnogo toga. Ono je odveć osobno, a k tome i previšekonfuzno a da bih ga mogao staviti na papir. Jednostavno, moram Vasamoliti da prihvatite moj iznenadan i neobjašnjen čin. Mislim da meoznajete dovoljno dobro da znate da se to ne događa iz lakomislenosti,

neodgovornosti ili ravnodušnosti. Odlazim na dalek put i sasvim jeneizvjesno kad ću se vratiti i u kojem smislu. Ne očekujem da radno mjestočuvate za mene. Najveći dio mog života bio je najtješnje povezan s

Gimnazijom i siguran sam da će mi nedostajati. Ali sad me nešto tjera onje i moglo bi biti da je taj potez konačan. Obojica se divimo Markuureliju i Vi ćete se sigurno sjetiti ovog mjesta iz njegovih Ogleda o sebi:

„Ogriješi se mirne duše, ogriješi se o sebe samu i nanesi si bol, moja dušo;ali poslije više nećeš imati vremena da se poštuješ i respektiraš. Jer svatkoima samo jedan život, jedan jedini. Ali za tebe on je istekao, a ti u njemu nisiimala obzira prema sebi samoj nego si se pretvarala kao da se tvoja srećatiče drugih duša... Ali oni koji pozorno ne prate kretanje vlastite duše nužno

su nesretni.” Zahvaljujem Vam na povjerenju s kojim ste mi uvijek pristupali i na

dobroj suradnji. Vi ćete - u to sam siguran - spram učenika pronaći praveriječi, riječi koje će im reći i kako sam rado s njima radio. Prije nego što sam jučer otišao, promatrao sam ih i mislio: „ Koliko vremena oni još imaju

red sobom!”

U nadi da ćete imati razumijevanja i s najboljim željama za Vas i Vaš

rad, bilježim se, Vaš Raimund Gregorius P. S. Svoje knjige ostavio sam na katedri. Biste li bili tako dobri da ih

spremite na sigurno?

Na kolodvoru Gregorius ubaci pismo u sandučić. Poslije, kraj bankomata,osjetio je kako mu se tresu ruke. Obrisao je naočale i provjerio ima li uza se



putovnicu, voznu kartu i adresar. Pronašao je sjedalo do prozora. Dok je vlak napuštao kolodvor u smjeru Ženeve, snijeg je padao u velikim, lakim pahuljama.



4.

Koliko god je mogao, Gregorius se pogledom držao posljednjih kućaBerna. Kad ih je naposljetku bespovratno izgubio iz vida, izvadio je adresar istao zapisivati imena učenika koje je poučavao tijekom svoje karijere. Počeoe s proteklom godinom i zaputio se u prošlost. Uz svako ime potražio je lice,

karakterističnu gestu i znakovitu epizodu. Posljednjih triju generacija prisjetio se bez muke, potom mu se sve češće činilo da netko nedostaje.Sredinom devedesetih godina razred se sastojao samo još od malog broja licai imena, a potom je i vremenski slijed postao mutan. Ostali su samo još

pojedini mladići i djevojke s kojima je proživio nešto posebno.Zatvorio je notes. Povremeno bi u gradu susreo učenika ili učenicu kojima

e predavao prije mnogo godina. Nisu to viši bili mladići i djevojke, negomuškarci i žene s partnerima, zanimanjima i djecom. Prepao bi se kad bividio promjene na njihovim licima. Katkad bi njegov užas bio izazvanrezultatom promjene: preranom ogorčenju, izmučenom pogledu ili naznacineke ozbiljne bolesti. Najčešće bi se međutim zgrozio od puke činjenice da

su promijenjena lica svjedočila o nezaustavljivom protjecanju vremena inemilosrdnoj propasti svega što živi. Pogledao bi tada svoje ruke na kojimasu se vidjele prve staračke pjege, a katkada bi uzimao fotografije izstudentskih dana i pokušavao zamisliti kako je izgledalo prevaljivanje togdugog puta do danas, iz dana u dan, iz godine u godinu. Za takvih dana bio je plašljiviji nego inače pa se znalo dogoditi da se nenajavljen pojavi uDoxiadesovoj ordinaciji, ne bi li ga ovaj još jedanput lišio straha da ćeoslijepiti. Najviše su ga izbacivali iz ravnoteže susreti s učenicima koji su u

međuvremenu mnogo godina proživjeli u inozemstvu, na drugom kontinentu,u drugoj klimi, s drugim jezikom. A vi? I dalje u Kirchenfeldu? pitali bi, anjihovi pokreti odavali bi namjeru da krenu dalje. U noći nakon takva susretanajprije bi se običavao braniti od takvih pitanja, a poslije od osjećaja da seuopće mora braniti.



A sad, kad mu je sve to prolazilo kroz glavu, sjedio je nakon više oddvadeset četiri sata bez sna u vlaku i vozio se ususret neizvjesnoj budućnosti, kakvu još nikad nije imao pred sobom.

Boravak u Lausannei bio je iskušenje. Na istom peronu nasuprot njemustajao je vlak za Bern. Gregorius zamisli kako izlazi na bernskom kolodvoru.Pogledao je na sat. Kad bi uzeo taksi do Kirchenfelda, stigao bi taman još načetvrti sat nastave. A pismo - sutra bi morao uhvatiti poštara ili zamolitiKägija da mu preda neotvorenu omotnicu. Neugodno, ali ne i nemoguće. Sadmu pogled padne na notes koji je ležao na stoliću u kupeu. Ne otvorivši ga,vidje pred sobom popis imena učenika. I odjednom shvati: ono što je počelokao pokušaj da se nakon nestanka posljednjih bernskih kuća uhvati za nešto

prisno, postajalo je tijekom sljedećih sati sve više rastankom. Da bi semogao rastati od nečeg, pomisli dok je vlak polako kretao, čovjek se morasuočiti s time i tako ostvariti unutarnji odmak. Neizgovorena, difuznasamorazumljivost, kojom predmet rastanka obuzima čovjeka, mora se pretvoriti u jasnoću koja mu daje da prepozna što mu on znači. A to opetznači da se mora zgusnuti u nešto što ima obrise pregledne poput popisavelikog broja učenika koji su njegov život odredili jače nego bilo što drugo.Gregoriusu se učini da vlak, koji je sad napuštao kolodvor, ostavlja za sobomi dio njega samog. Na trenutak mu se učini da na santi leda, koja se odvojilazbog blagog potresa, pluta prema hladnom, otvorenom moru.

Kad je vlak ubrzao, on zadrijema i probudi se tek kad osjeti kako sekompozicija zaustavlja na ženevskom kolodvoru. Putem prema francuskom brzom vlaku bio je uzbuđen kao da se sprema na višetjedno putovanjetranssibirskom željeznicom. Tek što je sjeo na svoje mjesto, oko njega sesjati društvo francuskih putnika. Graktanje prožeto histeričnom elegancijom

ispuni vagon, a kad se netko raskopčana kaputa nagnuo nad njega ne bi liodložio svoju prtljagu, njemu skliznu naočale. Tada je Gregorius učinio neštošto nije nikad prije: uzme svoje stvari i preseli se u prvi razred.

Mnogo godina prošlo je od rijetkih prilika u kojima je putovao prvimrazredom. Florence je bila ta koja ga je tada silila na to, on joj se pokorio i s



osjećajem hohštapleraja sjeo na skupo sjedalo. „Smatraš li me dosadnim?” pitao ju je nakon jednog od tih putovanja. „Što? Ne smiješ me pitati takvošto, Munduse!” rekla je i prošla rukom kroz kosu kao što je to uvijek činila

kad ne bi znala što dalje. Kad je Gregorius sad, dok je vlak kretao, s obadlana prešao preko otmjenih sjedala, njegov čin učini mu se zakašnjelom,djetinjom osvetom, čiji smisao nije baš dokraja razumio. Bio je sretan što u blizini ne sjedi nitko tko bi mogao primijetiti taj mutni osjećaj.

Šokirala ga je visina razlike koju je morao platiti kondukteru, a kad ječovjek otišao, dvaput je prebrojio novac koji mu je ostao. Izgovorio je PINsvoje kreditne kartice i zapisao ga u notes. Nešto poslije istrgnuo je tustranicu i bacio je. Oko Ženeve prestalo je sniježiti i on nakon više tjedana

prvi put ugleda sunce. Kroz staklo mu je grijalo lice i on se umiri. Na žiro-računu uvijek je imao previše novca, to je dobro znao. „Ma, što to radite?” pitala bi službenica banke kad bi vidjela koliko se nakupilo, jer je podizaomalo.

„Ta morate nešto učiniti sa svojim novcem!” Ulagala ga je za njega i on jes godinama stekao lijep imetak, kojeg kao da nije bio svjestan.

Gregorius pomisli na svoja dva udžbenika za latinski, koja je dan prije

ostavio na katedri. Anneli Weiss, napisao je netko djetinjim rukopisom na prvoj stranici. Dok je odrastao, njegovi mu nisu mogli priuštiti nove knjige pa

e pretražio cijeli grad dok u jednom antikvarijatu nije pronašao rabljene. Kadmu ih je pokazao, Adamova jabučica njegova oca snažno se trznula, kao iuvijek kad bi ga nešto tištalo. Tuđe ime na njegovim knjigama isprva mu jesmetalo. Ali onda je prethodnu vlasnicu zamislio kao djevojčicu s bijelimdokoljenkama i kosom koja se vijorila na vjetru. Nije potrajalo dugo, a on seod rabljenih knjiga više nije htio odvajati ni pod koju cijenu, a kamoli

zamijeniti ih za nove. Svejedno, uživao je kada bi novcem, koji je zarađivaokao učitelj na zamjeni, stare tekstove mogao kupiti u novim, lijepimizdanjima. Prošlo je od toga više od trideset godina, ali sve mu se i dalječinilo pomalo nestvarno. Nedavno je još stajao pred policama i mislio: Da sibarem mogu priuštiti takvu knjižnicu!



Slike sjećanja u Gregoriusu se polako stadoše pretvarati u slike sna, ukojem se tanka knjižica, u koju je majka zapisivala koliko je zaradila kaočistačica, neprestance pojavljivala kao varljivo vilinsko svjetlo. Bio je sretan

kad ga je iz sna prenuo zvuk razbijene čaše koja je nekome pala sa stola.Do Pariza bilo je još sat vremena. Gregorius sjedne u vagon-restoran i

zagleda se u svijetao dan na pragu proljeća. I tu mu iznenada postade jasnoda se zaista otisnuo na to putovanje - da ono nije bilo samo mogućnost, neštošto je izmislio za besane noći i što bi moglo biti, nego nešto što se događalozaista i stvarno. Što je više prostora davao tom osjećaju, to mu se više činiloda su se odnosi između mogućeg i stvarnog počeli mijenjati. Nisu li Kägi,njegova škola i svi učenici čija su imena bila zapisana u notesu bili stvarni,

ali ipak samo kao mogućnosti koje su se ostvarile slučajno, dok je ono što jeGregorius doživljavao u tom trenutku - klizanje i prigušena grmljavina vlaka,tihi zveket čaša koje se dodiruju na susjednom stolu, miris užegla ulja kojidopire iz kuhinje, dim cigareta koji je kuhar s vremena na vrijeme otpuhivao - posjedovalo stvarnost koja nije imala veze s pukom mogućnošću, a ni sostvarenom mogućnošću, već je prije svega bilo jednostavna i puka stvarnost,ispunjena gustoćom veličanstvene nužnosti koja odlikuje nešto skroz -naskroz stvarno?

Gregorius je sjedio pred ispražnjenim tanjurom i šalicom vrele kave,osjećajući da nikad u životu nije bio budan kao sad. I nije mu se činilo da je posrijedi postupan prijelaz, kao kad netko sa sebe polako otresa san i postajesve budniji, dok se sasvim ne razbudi. Bilo je drukčije. Bio je to nov način budnosti, nov način bivanja u svijetu, o kojem dotad nije znao ništa. Kad sena vidiku pojavio Gare de Lyon, vratio se na svoje mjesto, a kad je poslijestupio nogom na peron, učinilo mu se da prvi put pri punoj svijesti napušta

vlak.



5.

Silina sjećanja zatekla ga je nespremnog. Nije zaboravio da je to bionjihov prvi kolodvor, njihov prvi zajednički dolazak u neki strani grad. Naravno da to nije zaboravio. Ali nije računao s time da će, kad bude ovdestajao, biti kao da vrijeme stoji. Zeleni željezni nosači i crvene cijevi. Okruglilukovi. Krov koji propušta svjetlo.

- Hajdemo u Pariz! - rekla je Florence pri prvom zajutarku u njegovojkuhinji, grleći rukama privijene noge.

- Misliš...- Da, sad, sad odmah!

Bila je njegova učenica, ljupka, mahom nepočešljana djevojka, koja jesvojom dražesnom ćudljivošću svima mutila um. Iz tromjesečja u tromjesečjeiznenada je postala pravi as iz latinskog i grčkog, a kad je te godine prvi putstupio pred polaznike fakultativne nastave hebrejskog, ona je sjedila u prvomredu. Ali Gregoriusu ni u snu ne bi bilo palo na pamet da bi to moglo imati

veze s njim.Uslijedio je maturalni ispit, a onda je prošlo još godinu dana dok se nisu

ponovo susreli u kafiću sveučilišta.

- Kakav si ti samo sljepić - rekla je kad mu je skinula naočale. - Ništa titada nisi primijetio! A svi su znali. Svi!

Bilo je točno, pomisli Gregorius, vozeći se taksijem prema GareuMontparnasseu, da je on bio jedan od onih koji takve stvari ne primjećuju -

čovjek koji je ćak i pred samim sobom bio toliko neznatan da nije htio povjerovati da bi netko mogao razviti snažan osjećaj spram njega - njega! Alikod Florence je bio u pravu.

- Nikad nisi doista mislila na mene - rekao joj je na kraju njihova petogodišnjeg braka.



Bile su to jedine riječi optužbe koje joj je uputio cijelo to vrijeme. Gorjelisu poput vatre i tad mu se činilo da se sve raspada u pepeo.

Ona je gledala u pod. Unatoč svemu nadao se da će mu se usprotiviti. Ali

nije rekla ništa.LA COUPOLE. Gregorius nije računao s tim da će se voziti duž Avenije

Montparnasse i vidjeti restoran u kojem je zapečaćen njihov razlaz a da otome nikad nisu rekli ni riječi. Zamolio je vozača da stane i neko vrijemešutke promatrao crvenu tendu sa žutim slovima i trima zvjezdicama slijeva izdesna. Bilo je veliko priznanje kad su Florence kao doktorandicu pozvaliovamo na konferenciju romanista. Na telefonu je zvučala nervozno, gotovo

histerično, kako mu se učinilo, pa nije bio siguran bi li za vikend došao ponju, kao što su se bili dogovorili. Ali onda je ipak otišao i susreo se snjezinim novim prijateljima u tom glasovitom lokalu, čiji mu je miris probranih jela i skupih vina već pri ulasku dokazao da ondje ne pripada.

- Samo još trenutak - reče vozaču i ode prijeko.

Ništa se nije promijenilo i on smjesta ugleda stol za kojim se sasvimneprikladno odjeven sučelio s tim književno-znanstvenim hvalisavcima. Riječe bila o Horaciju i o Sapfi, prisjetio se dok je stajao na putu užurbanim,

razdražljivim konobarima. Nitko se nije mogao mjeriti s njim kad je citiraostih po stih i duhovite dosjetke dobro odjevene gospode svojim bernskimakcentom mrvio u prah, jednu za drugom, dok za stolom napokon nijezavladao muk.

Na povratku Florence je sjedila sama u vagon-restoranu, dok su senaknadni potresi njegova bijesa polako stišavali i uzmicali pred žalošću štomu je uopće bilo potrebno da se na takav način dokazuje pred Florence; jer

to je, naravno, bilo posrijedi.Izgubljen u tim davnim događajima Gregorius je zaboravio na vrijeme i

sad je taksist morao upotrijebiti sve svoje vratolomno umijeće kako bi navrijeme stigli na Gare Montparnasse. Kad se napokon bez daha smjestio nasvom sjedalu, a vlak polako krenuo put Irúna, ponovio se samo osjećaj koji



ga bijaše spopao i u Ženevi: da je vlak, a ne on, bio taj koji je odlučivao otome hoće li se nastaviti to veoma budno i veoma stvarno putovanje koje gae iz sata u sat, od stanice do stanice, odnosilo sve dalje iz njegova

dotadašnjeg života. Tri sata, sve do Bordeauxa, vlak se neće zaustavljati ineće biti mogućnosti za povratak.

Pogledao je na sat. U školi se kraju primicao prvi dan bez njega. U timminutama čekalo ga je šestero učenika hebrejskog. U šest sati, nakondvosata, katkada je znao odlaziti s njima u kavanu i govoriti im kako su biblijski tekstovi izrasli iz povijesti, ali podliježu i slučajnosti. Ruth Gautschii David Lehmann, koji su htjeli studirati teologiju pa su stoga najmarljivijeradili, sve su češće pronalazili razlog da ne odlaze tamo. Prije mjesec dana

pitao ih je zašto. Okolišajući, odgovorili su da im se čini kao da im on neštooduzima. Naravno, ti su se tekstovi mogli proučavati i biološki. Ali ipak je toSveto pismo.

Iza zatvorenih rebrenica Gregorius je ravnatelju preporučio da za hebrejskizaposli njegovu bivšu učenicu, studenticu teologije. Imala je kosu boje bakrai sjedila je na istome mjestu kao i svojedobno Florence. Ali njegova nada da posrijedi nije tek slučajnost, nije se ispunila.

Nekoliko trenutaka u glavi mu je vladala potpuna praznina, a potomGregorius pred sobom ugleda Portugalkino lice kako se bijelo, gotovo prozirno pomalja iza ručnika od frotira. Još jedanput stajao je pred ogledalomu školskom toaletu i osjećao da zapravo ne želi obrisati telefonski broj kojimu je zagonetna žena bila ispisala preko čela. Još jedanput ustao je skatedre, uzeo s klina vlažan kaput i izašao iz učionice.

Português. Gregorius se prepadne, širom razrogači oči i zagleda se u

ravan francuski krajolik, nad kojim se sunce spuštalo prema horizontu. Riječ,koja je zvučala poput melodije izgubljene u snenoj daljini, odjednom više nijedržala vodu. Pokušao je povratiti očaravajući zvuk kojim je odisao glas, alisve što je uspio uhvatiti bila je jeka koja brzo blijedi, a uzaludan napor samoe pojačavao osjećaj da mu izmiče dragocjena riječ na kojoj se temeljilo

cijelo njegovo putovanje. Ništa mu ne bi koristilo ni da je znao kako je točno



govornica na ploči jezičnog tečaja izgovorila tu riječ.

Otišao je do nužnika i dugo držao lice pod mlazom vode s okusom klora.Vrativši se, izvukao je iz prtljage knjigu plemenita Portugalca i počeo

prevoditi sljedeći odlomak. Isprva, bio je to samo njegov bijeg premanaprijed, grčevit pokušaj da unatoč maloprijašnjem šoku i dalje vjeruje u putovanje. Ali nakon prve rečenice tekst ga ponovno obuze onako kako je todoživio i kod kuće, u noćnoj kuhinji.

NOBREZA SILENCIOSA. BEZVUČNO PLEMSTVO. Zabluda jeovjerovati da presudni trenuci u nekom životu, za kojih se zauvijek mijenja

njegov uobičajen smjer, moraju odisati glasnom, jarkom dramatikom i bitiraćeni snažnim unutarnjim burama. Kičasta je to bajka koju su stvoriliijani novinari, filmaši pohlepni za svjetlom bljeskalica i pisci u čijim

glavama stvari funkcioniraju kao u žutom tisku. Uistinu, dramatika iskustvakoje određuje život često je nevjerojatno tiha. Eksploziji, snažnoj vatri ierupciji vulkana ona je tako malo srodna da se iskustvo u trenutku u kojem se stječe često uopće ne primjećuje. Kad razvija svoje revolucionarnodjelovanje i brine se da život uranja u sasvim novo svjetlo i dobiva sasvim

novu melodiju, ona to čini bezvučno i u toj predivnoj bezvučnosti nalazi senjezina posebna plemenitost.

Povremeno bi Gregorius dizao pogled s teksta i pogledavao van, premazapadu. Učinilo mu se da se u preostaloj svjetlini sumračna neba sad većmože naslutiti more. Odložio je rječnik i zatvorio oči.

„Kad bih samo još jedanput mogla vidjeti more”, rekla je njegova majka

pola godine prije smrti, kad je osjetila da joj život promiče, „ali mi si to nemožemo priuštiti.”

„Koja će banka meni dati kredit”, začuje Gregorius oca kako govori, „a posebno za takvo što.”

Gregorius mu je zamjerio tu predaju bez borbe. A onda je, tada još učenik



u Kirchenfeldu, učinio nešto što ga je samog iznenadilo do te mjere da senikad više nije uspio osloboditi osjećaja da se to možda nije zaista dogodilo.

Bio je kraj ožujka, prvi dan proljeća. Ljudi su nosili ogrtače prebačene

preko ruke, a kroz otvoren prozor barake ulazio je blag proljetni zrak. Barakae izgrađena nekoliko godina prije jer je u glavnoj zgradi gimnazije ponestalo

prostora pa je postalo tradicija da se tamo smještaju učenici završnograzreda. Odlazak u baraku činio se stoga kao prvi korak ispita zrelosti.Pritom su se miješali osjećaji oslobođenja i straha. „Još godinu dana, onda jenapokon gotovo...” „Još godinu dana, onda će se morati...” Ti kolebljiviosjećaji pronalazili su svoj izraz u načinu na koji su učenici šetali prema baraci: nonšalantno i strašljivo u isti mah. Čak i sad, četrdeset godina poslije

u vlaku za Irún, Gregorius je mogao osjetiti kako je tada bilo biti u toj koži.Poslijepodne je počelo s grčkim. Poučavao ga je ravnatelj, Kägijev

prethodnik Imao je najljepši grčki rukopis koji se mogao zamisliti, slova jedoslovce slikao, posebice su zaobljenja - primjerice u slovima omega i teta,ili i eta, kad bi je povlačio prema dolje - bila čista kaligrafija. Volio je grčki.

li on ga voli na pogrešan način, mislio je Gregorius u učionici. Njegovnačin da ga voli bio je ohol. Nije on slavio riječi. Da je bilo tako -

Gregoriusu bi se to svidjelo. Ali dok bi taj čovjek virtuozno ispisivao najtežeglagolske oblike, on nije slavio riječi nego samog sebe kao nekog tko ih poznaje. Riječi su tako postajale ornamenti kojima je resio samog sebe, pretvarale su se u nešto Što je bilo srodno njegovoj točkastoj leptir-kravati,koju je nosio iz godine u godinu. Istjecale su iz njegove raspisane ruke s pečatnjakom, kao da su i one neka vrsta pečatnjaka, dakle, isprazan nakit i,kao takav, suvišne. Time su grčke riječi prestajale biti zaista grčke. Činilo sekao da zlatna prašina pečatnjaka rastače njihovo grčko biće, koje bi se

ukazalo samo onome koji ih je volio zbog njih samih. Pjesništvo je zaravnatelja bilo nešto poput probrana komada pokućstva, iznimnog vina ilielegantne večernje garderobe. Gregorius je osjećao da mu tomsamodopadljivošću krade Eshilove i Sofoklove stihove. Činilo se da ne znaništa o grčkoj drami. Odnosno ne, znao je sve o njoj, često je obilazioamfiteatre, vodio edukativna putovanja s kojih se vraćao preplanuo. Ali on to



uopće nije razumio - zaključio je Gregorius, iako ne bi znao reći što točnotime misli.

Gledao je kroz otvoren prozor barake i mislio na majčinu rečenicu,

rečenicu koja je njegov bijes na ravnateljevu oholost dovodila do točkevrenja, iako nije bio u stanju objasniti kako. Osjećao je kako mu srce lupa.Pogledavši na ploču, uvjerio se da ravnatelju treba još neko vrijeme da završi početu rečenicu i okrene se učenicima. Bešumno je odmaknuo stolicu, dok sudrugi pognutih leđanastavili pisati. Otvorenu bilježnicu ostavio je na klupi. Snapetom sporošću nekog tko planira iznenadni napad, napravio je dva koraka prema otvorenom prozoru, sjeo na dasku, prebacio noge i našao se vani.

Posljednje što je vidio unutra bilo je začuđeno i oduševljeno lice Eve,crvenokose djevojke s pjegama na licu i pomalo škiljava pogleda kojimGregoriusa, dječaka s debelim staklima i ružnim, socijalnim okvirom naočala,na njegovu žalost još nikad nije pogledala drukčije nego podrugljivo.Okrenula se prema susjedi u klupi i došapnula joj nešto.

„Nevjerojatno”, govorila je u svakoj prilici. Zato su je zvali Nevjerojatna.„Nevjerojatno!” rekla je kad je doznala za taj nadimak.

Gregorius je brza koraka otišao do Medvjeđeg trga. Bio je sajamski dan,štandovi su se nizali jedan za drugim pa je napredovao sporo. Kad ga jesvjetina prisilila da se zaustavi kraj jednog štanda, pogled mu padne naotvorenu blagajnu, jednostavnu metalnu kutiju s jednim pretincem zakovanice i drugim za novčanice, skupljene u pozamašan svežanj. Piljarica se baš bila sagnula i slagala izloženu robu, njezina široka stražnjica u grubomsuknu karirane suknje stršala je uvis. Gregorius se polako primaknuo blagajni, dok je pogledom prelazio preko ljudi oko sebe. Trebala su mu dva

koraka da se nade ispod štanda, izvadi iz blagajne svežanj novčanica i izgubise u gomili. Dok je teška daha hodao ulicom prema kolodvoru, prisiljavajućise da mu korak bude miran, čekao je da ga netko stane dozivati ili da gačvrsto zgrabi, ali ništa od toga nije se dogodilo.

Stanovali su u četvrti Länggasse, u sivoj stambenoj zgradi prljava pročelja, a kad je Gregorius ušao u hodnik kuće, u kojem je od jutra do



mraka smrdjelo na zelje, vidio se kako ulazi u sobu bolesne majke, koju jenakanio iznenaditi najavom da će uskoro vidjeti more. Tek na malomodmorištu pred vratima postade mu jasno da je cijela stvar bila nemoguća,

ednostavno suluda. Kako da njoj, a poslije i ocu, objasni odakle muodjednom sav taj novac? On, katastrofalan lažac?

Putem natrag prema Medvjeđem trgu kupio je omotnicu i stavio u njusvežanj novčanica. Žena u kariranoj suknji bila je sva uplakana kad se ponovno pojavio na njezinu štandu. Kupio je voća, a dok je ona s drugestrane tezge bila zauzeta vaganjem, gurnuo je omotnicu među povrće. Predkraj odmora bio je ponovno u školi, ušao kroz otvoren prozor u baraku i sjeona svoje mjesto.

„Nevjerojatno!” rekla je Eva kad ga je vidjela i otad ga je počela poštovati više nego prije. Ali to nije bilo važno koliko je mislio. Važnije je bilo to što otkriće o sebi samome, koje mu je priskrbio posljednjih satvremena, u njemu nije izazvalo užas nego veliko čuđenje, čije je odjekeosjećao još tjednima.

Vlak je napuštao bordoški kolodvor u smjeru Biarritza. Vani je bila gotovonoć i Gregorius vidje svoje lice u prozorskom staklu. Što bi bilo da je tada o

njegovu životu odlučivao onaj koji je uzeo novac iz blagajne, umjesto onogkoji je stare, šutljive riječi naučio voljeti tako da im je dao vlast nad svimostalim? Što je bilo zajedničko tadašnjem i sadašnjem iskoraku? Je li imuopće nešto bilo zajedničko?

Gregorius posegne za Pradovom knjigom i uzme je pretraživati dok nije pronašao lakonski zapis, koji mu je preveo knjižar u španjolskoj knjižari naHirschengrabenu:

Ako je tako da možemo živjeti samo mali dio onoga što je u nama - što sedogađa s ostatkom?

U Biarritzu ulaze muškarac i žena koji se zaustavljaju kraj sjedala ispred



Gregoriusova i raspravljaju o svojoj rezervaciji. Vinte e oito. Potrajalo je dok glasove koji su se ponavljali nije identificirao kao portugalske riječi i potvrdio svoju pretpostavku: dvadeset osam.

Koncentrirao se na ono što su njih dvoje govorili i tijekom sljedećih polasata katkada bi mu pošlo za rukom prepoznati neku riječ, ali takvih je bilomalo. Sljedećeg dana prije podne on će sići s vlaka u gradu gdje će većinatoga što će ljudi govoriti kliziti pokraj njega. Mislio je na Bubenbergov trg,Medvjeđi trg, Saveznu cestu, Kirhenfeldski most. U međuvremenu se vani potpuno smračilo. Gregorius napipa novac, kreditnu karticu i rezervnenaočale. Bojao se.

Stigli su na kolodvor Francuskog pograničnog mjesta Hendaye. Vagon seispraznio. Kad su Portugalci to primijetili, uznemirili su se i posegnuli za prtljagom.

- Isto aínda não é Irún - reče Gregorius: Ovo još nije Irún. Bila je torečenica s ploče jezičnog tečaja, samo što je ime mjesta bilo drugo.Portugalce zbuni njegov nespretan izgovor i sporost kojom je nizao riječi.Ipak, pogledali su van i prepoznali ploču na kolodvoru.

- Muito obrigada - reče žena.

- De nada - uzvrati Gregorius. Portugalci sjedoše, a vlak krene. Gregoriusnikad neće zaboraviti tu scenu. Bile su to njegove prve portugalske riječi ustvarnom svijetu i imale su učinak. Da riječi mogu nešto prouzrokovati, pokrenuti ili zaustaviti nekog, nasmijati ga ili rasplakati: još kao dijetesmatrao je to zagonetnim i taj se dojam zadržao do danas. Kako riječi točine? Nije li to poput magije? Ali u tom trenutku misterij mu se činio većimnego inače, jer bile su to riječi o kojima još jučer ujutro nije imao pojma.

Kad je nekoliko minuta poslije stao na irunski peron, nestalo je svega straha ion se sigurna koraka zaputio prema spavaćim kolima.



6.

Bilo je deset sati kad je vlak, koji će do sljedećeg jutra proći kroz cijeliIberski poluotok, krenuo te jednu za drugom ostavio za sobom mutnekolodvorske svjetiljke i skliznuo u tminu. Kupei kraj Gregoriusova ostali su prazni. Dva kupea dalje u smjeru vagon-restorana jedan je vitak, visok muškarac prosijede kose stajao naslonjen na vrata.

- Boa noite - rekao je kad su im se pogledi susreli.

- Boa noite - reče i Gregorius.

Kad je čuo nevješt izgovor, preko strančeva lica prelijeti smiješak. Bilo jeto profinjeno lice, jasnih, oštrih crta, u kojima je bilo nečeg otmjenog inepristupačnog. Muškarčeva tamna odjeća svojom upadljivom elegancijom podseti Gregoriusa na foaje neke opere. Samo je olabavljena kravata kvarilataj dojam. Sad čovjek prekriži ruke preko prsluka, nasloni glavu na vrata isklopi oči. Zatvorenih očiju lice mu se doimalo veoma bijelo i isijavalo jeumor, umor koji je vjerojatno imao veze i s drugim stvarima, a ne samo skasnim satom. Kad je vlak nekoliko minuta poslije postigao punu brzinu,muškarac otvori oči, kimne Gregoriusu i nestane u kupeu.

Gregorius bi dao sve na svijetu samo da je mogao zaspati, ali nije pomagalo čak ni jednolično lupanje kotača koje se prenosilo na ležaj.Uspravio se i pritisnuo čelo na prozorsko staklo. Pokraj njega klizili sunapušteni mali kolodvori, mliječne, difuzne svjetlosne kugle, nečitka imenamjesta koja su promicala poput strijela, ostavljena kola za prtljagu, glava skapom u čuvarskoj kućici, pas bez gospodara, naprtnjača na stupu, a iznad

njega čuperak plave kose. Sigurnost koju mu je dao uspijeh s prvim portugalskim riječima počela se gubiti. "Jednostavno ćete me nazvati. Biodan ili noć.” Čuo je Doxiadesov glas i pomislio na njihov prvi susret prijedvadeset godina, kad je još imao snažan akcent.

- Slijepi? Ne. S očima jednostavno niste bili sretne ruke. Mi redovito



kontroliramo mrežnicu. Osim toga, sad postoje i laseri. Nema razloga za paniku. - Na putu k vratima zastao je i pogledao ga prodornim pogledom. -Imate li još kakvih briga?

Gregorius je bez riječi odmahnuo glavom. Da je predviđao rastavu odFlorence, rekao mu je tek nekoliko mjeseci poslije. Grk je kimnuo, činilo seda ga to ne iznenađuje.

„Katkada se bojimo nečeg, jer se bojimo nečeg drugog”, rekao je.

Nešto prije ponoći Gregorius ode u vagon-restoran. Vagon je bio prazan,izuzme li se muškarac prosijede kose, koji je s konobarom igrao šah. Zapravoe restoran već zatvoren, signalizirao je konobar, ali onda je Gregoriusu ipak

donio mineralnu vodu i gestom ga pozvao da sjedne za njihov stol. Gregorius brzo zamijeti da će se muškarac, koji je nosio naočale zlatnog okvira, uhvatitiu rafiniranu konobarovu stupicu. Držeći ruku već na figuri, muškarac ga pogleda prije nego što će povući potez. Gregorius odmahne glavom i on povuče ruku. Konobar, čovjek žuljevitih ruku i grubih crta lica, iza kojih sene bi očekivao Šahovski mozak, iznenađeno digne pogled. Sad muškarac sazlatnim naočalama okrene ploču prema Gregoriusu i pokretom ruke ga pozove da nastavi igru. Uslijedila je duga, žilava borba i bila su gotovo dva

sata kad je konobar odustao.Kad su poslije stajali pred vratima njegova kupea, muškarac upita

Gregoriusa odakle dolazi, a onda nastaviše razgovor na francuskom.Muškarac reče da svaka dva tjedna putuje tim vlakom i samo je jedan jedini put uspio pobijediti tog konobara, dok drugog uglavnom tuče. Predstavio se:José António da Silveira. Bio je, kako je rekao, poslovni čovjek i prodavao porculan u Biarritzu, a budući da se bojao letenja, putovao je vlakom.

- Tko uopće poznaje prave razloge svog straha - rekao je nakon kraćestanke i tad se na njegovu licu ponovno pojavi iscrpljenost, koju je Gregorius bio zamijetio već prije.

Kad mu je potom ispričao kako je od oca preuzeo mali pogon i napraviood njega veliko poduzeće, govorio je o sebi kao o nekom drugom, tko je



donosio same logične, ali sve u svemu pogrešne odluke. Tako je zvučalo ikad je govorio o svojoj rastavi i o dvoje djece, koje gotovo da nije viđao. Unjegovu glasu osjećalo se razočaranje i žalost, a Gregoriusa se dojmilo što u

njemu ipak nije bilo samosažaljenja.- Problem je - reče Silveira kad se vlak zaustavio na kolodvoru u

Valladolidu - što mi nemamo pregled nad vlastitim životom. Ne vidimo ninaprijed ni unatrag. Ako nešto prođe dobro, jednostavno smo imali sreću. - Nevidljivi čekić udarcem krene provjeravati kočnice. - A kako to da ste vi uovom vlaku?

Sjedili su na Silveirinu krevetu, a Gregorius je pričao svoju priču.

Portugalku na Kirhenfeldskom mostu je izostavio. Takvo što mogao je rećiDoxiadesu, ali ne i strancu. Bio je sretan što ga Silveira ne moli da ode poPradovu knjigu. Nije htio da je netko drugi čita i govori o njoj.

Kad je završio, zavlada tišina. U Silveiri se nešto uskomešalo. Gregoriuse to vidio prema načinu na koji je vrtio svoj pečatnjak, kao i prema kratkim,

plahim pogledima koje mu je dobacivao.

- I vi ste jednostavno ustali i napustili školu? Samo tako? Gregoriuskimnu. Iznenada mu je bilo žao što je govorio o tome; činilo mu se kao da jetime ugrozio nešto vrijedno.

- Sad ću pokušati zaspati - rekao je.

Silveira izvadi notes, zamolivši Gregoriusa da mu ponovi riječi MarkaAurelija o pokretima vlastite duše. Kad je Gregorius napustio kupe, Silveiraostade sjediti nagnut nad notes, prateći olovkom riječi.

Gregorius je sanjao o crvenim cedrovima. Riječi Cedros vermelhos

prolazile su sve vrijeme poput vilinskih svjetala kroz njegov nemiran san.Bilo je to ime nakladničke kuće koja je objavila Pradove bilješke. Dotad nato nije obraćao pozornost. Tek ga je Silveirino pitanje kako misli pronaćiautora podsjetilo na to da će najprije morati potražiti tu izdavačku kuću.

ožda je knjiga izašla u vlastitoj nakladi, pomislio je prije sna, u tom slučaju crveni cedrovi imali bi značenje koje poznaje samo Amadeu de



Prado. U snu je s tajnovitim imenom na usnama i telefonskim imenikom podmiškom lutao strmim ulicama Lisabona, izgubljen u gradu bez lica, o kojeme znao samo da leži na brežuljcima.

Kad se oko šest sati probudio i pred prozorom svoga kupea pročitao imeSALAMANCA, otvorio se sasvim nenajavljeno ventil sjećanja koji je četiridesetljeća bio zatvoren. Prvo što je oslobodio bilo je ime jednog drugoggrada: Isfahan. Iznenada je bilo tu, ime perzijskog grada, u koji je htio otićinakon škole. Ime, koje je u sebi nosilo toliko tajnovite stranosti, dodirnulo jeGregoriusa u tom trenutku poput šifre za neki drugi, mogući život, koji se nijeusudio živjeti. A kad je vlak napuštao kolodvor u Salamanci, on nakon dugogvremena još jedanput proživi osjećaje u kojima se taj drugi život tada kako

otvarao, tako i zatvarao.Počelo je time da je učitelj hebrejskog već nakon godinu dana zatražio od

njih da čitaju Knjigu o Jobu. Kad je počeo razumijevati rečenice, Gregoriusse osjećao opijen pa mu se otvorio put koji ga je vodio ravno na Orijent. KodKarla Maya Orijent je zvučao jako njemački, ne samo zbog jezika. Sad, uknjizi koja se čitala od kraja prema početku, zvučao je orijentalno. Elifaz izTemana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama. Trojica Jobovih prijatelja. Već i

sama imena kao da su u svojoj omamljujućoj stranosti dolazila preko svihoceana svijeta. Divna li svijeta nalik snu!

Nakon toga neko vrijeme htio je postati orijentalist. Netko tko se razumijeu Istok. Volio je tu riječ, vodila ga je izvan četvrti Länggasse, u žarče svjetlo. Neposredno prije mature prijavio se za mjesto kućnog učitelja u Isfahanu,koje je jedan švicarski industrijalac bio raspisao za svoju djecu. Nevoljko - pun brige za njega, ali i straha zbog praznine koju će ostaviti - otac mu je dao13,30 franaka za perzijsku gramatiku, a on je nove šifre Orijenta u svojoj

sobi ispisivao na malu zidnu ploču.Ali onda ga je počeo proganjati jedan san, koji kao da je sanjao cijelu noć.

Bio je to veoma jednostavan san i dio muke zasigurno se svodio na tuednostavnost, koja kao da se pojačavala što bi se češće vraćala slika. Jer

san se zapravo sastojao samo od jedne jedine slike: Vreli orijentalni pijesak,



pustinjski pijesak, bijel i užaren, dospio mu je s vrelim perzijskim vjetrom nanaočale i nakupio se ondje poput užarene kore koja mu je otimala vid, a potom rastopila stakla njegovih naočala i izjela mu oči.

Dva-tri tjedna san ga je neprestance napadao i progonio dobar dio dana:nakon toga vratio je perzijsku gramatiku u knjižaru, a ocu novac. Tri franka itrideset, koliko je smio zadržati, spremio je u malu kutiju i sad mu se činiloda posjeduje perzijski novac.

Što bi bilo od njega da je prevladao strah od vrele orijentalne prašine iotputovao? Gregorius pomisli kako je hladnokrvno na Medvjeđem trgu posegnuo piljarici u blagajnu. Bi li ta hladnokrvnost bila dovoljna da izađe

nakraj sa svime što bi ga spopalo u Isfahanu? Papirus. Zašto je nešto, što jedesetljećima smatrao šalom koja mu nikako nije mogla nauditi, odjednomtako boljelo?

Silveirin tanjur već je bio prazan kad je Gregorius stigao u vagon-restoran,a i dvoje Portugalaca, s kojima je večer prije razmijenio prve riječi nanjihovu jeziku, bili su već pri drugoj šalici kave.

Za sobom je imao sat vremena što ih je budan preležao na ležajurazmišljajući o poštaru, koji bi oko devet stupio u hol gimnazije i ostavio poštu kod podvornika. Danas će u pošti biti njegovo pismo. Kägi nećevjerovati vlastitim očima. Mundus je pobjegao iz svoga života. Svatko drugida, ali on? Vijest će obići cijelu zgradu, uza stubište i niz njega, a međuučenicima na stubama ispred ulaza bit će to jedina tema razgovora.

Gregorius je u mislima prošao sve kolege, zamišljajući što će misliti,osjećati i reći. Pritom je otkrio nešto što ga je streslo poput strujnog udara: Ni za koga od njih nije bio siguran. Isprva se činilo drukčije: Burri,

primjerice, bojnik i redoviti posjetitelj crkve, smatrat će to nerazumljivim,ednostavno nastranim i zazornim, jer što će sad biti s nastavom; AnitaMühletaler, koja se upravo rastajala od supruga, zamišljeno će nakrivitiglavu, mogla je zamisliti takvo što, iako ne za sebe; Klabermatten, ženskar i potajni anarhist iz Saas Feea u zbornici će možda reći: „Zapravo, zašto, ne?”;dok će Virginie Ledoyen, učiteljica francuskog, čija je uštogljena pojava bila



sušta suprotnost njezinu svjetlucavom imenu, na vijest reagirati krvničkim pogledom. Ali onda se Gregorius sjeti da je bigotnog pater familiasa Burrija prije nekoliko mjeseci vidio u pratnji plavuše u kratkoj haljinici, koja mu je

vrlo vjerojatno bila više od obične znanice; kako je Anita Mühletaler mogla biti i te kako sitničava kad bi učenici prevršili mjeru; kolika je Klabermatten bio kukavica kad se trebalo oduprijeti Kägiju i s kojom je lakoćom VirginieLedoyen dopuštala laskavim učenicima da je smotaju i odvrate od njezinihstrogih nakana.

Je li se iz toga nešto moglo izvesti? Nešto što bi se odnosilo na stav prema njemu i njegovu iznenadnom činu? Je li se tu moglo naslutiti skrivenorazumijevanje ili čak potajna zavist? Gregorius se uspravio i zagledao u

krajolik, utonuo u srebrnasto svjetlucavo zelenilo maslinika. Prisnost u kojoje sve te godine živio s kolegama pokazala se okoštalim neznanjem, koje je

postalo varljivom navikom. I je li mu zapravo bilo važno - zaista važno dazna što oni misle? Je li razlog njegovu neznanju bila samo njegovaneispavana glava ili je napokon bio na putu da osvijesti otuđenost koja jeoduvijek postojala, ali se skrivala iza socijalnih rituala?

U usporedbi s licem koje je na slabašnom svjetlu noćnog kupea postalo

propusno - propusno za osjećaje koji su iznutra hrupili van i propusno za pogled izvana koji je gledao da ih istraži -Silveirine crte lica tog jutra bile suzatvorene. Na prvi pogled činilo se da mu je žao što je u intimnost kupea, ukojem je mirisalo na vunene deke i dezinfekcijsko sredstvo, propustio potpunog stranca. Gregorius je isprva oklijevao bi li sjeo za njegov stol. Aliuskoro je shvatio: To što se pokazivalo u njegovim zategnutim, strogimcrtama nisu bili povlačenje i odbojnost, već zamišljena trezvenost, koja jeotkrivala da je susret s Gregoriusom u njemu izazvao složene, začuđujuće

osjećaje, koje je nastojao kontrolirati.Pokazao je na telefon kraj svoje šalice.

- U hotelu u kojem smještam svoje poslovne partnere rezervirao sam sobuza vas. Evo vam adresa.

Pružio je Gregoriusu posjetnicu s podacima na poleđini. Rekao je da će



prije dolaska morati pregledati još neke papire i krenuo ustati. Ali onda seoš jedanput naslonio, a način na koji je pritom pogledao Gregoriusa

dokazivao je da se u njemu nešto pokrenulo. Pitao ga je je li ikad požalio što

e život posvetio starim jezicima jer to je zasigurno značilo tih i povučenživot.

„Smatraš li da sam dosadan?” Gregorius se prisjeti kako ga je pitanje,koje je nekoć uputio Florence, zaokupljalo tijekom jučerašnjeg putovanja, anešto od toga zasigurno se vidjelo na njegovu licu jer ga Silveira uplašenzamoli da njegove riječi ne tumači pogrešno, on samo pokušava zamislitikako bi bilo voditi takav život, toliko različit od njegova.

- Bio je to život kakav sam želio - odgovori Gregorius i dok su se u njemuoš formirale posljednje riječi, on užasnut osjeti da u čvrstoći kojom ihizgovara ima prkosa. Još prije dva dana, kad je na Kirhenfeldskom mostuvidio Portugalku kako čita, prkos mu nije bio potreban. Rekao bi on isto to,ali u njegovim riječima ne bi bilo ni daška prkosa, već bi izašle iz njega poput mirna, neprimjetna izdisaja.

A zašto onda sjedite ovdje? Gregorius se bojao tog pitanja i elegantni muse Portugalac na trenutak učini poput inkvizitora.

Potom ga Silveira upita koliko je potrebno da se nauči grčki. Gregoriusodahne i baci se na odgovor koji ispadne predug.

- Biste li mi mogli zapisati nekoliko hebrejskih riječi, ovdje, na ubrus -upita Silveira.

I Bog reče: neka bude svjetlo! I bi svjetlo, zapisa Gregorius i prevede muto.

Silveiri zazvoni telefon. Završivši razgovor, reče da mora ići. Ubrus gurneu džep sakoa.

- Kako se ono kaže svjetlo? - upita stojeći pa na putu prema vratima riječ ponovi u sebi.

Široka rijeka vjerojatno je bila Tejo. Gregorius se prepadne: to je značilo



da će uskoro stići. Otišao je u svoj odjeljak spavaćih kola, koji je kondukter u međuvremenu pretvorio u običan kupe s plišanim sjedalima, i sjeo kraj prozora. Nije htio da vožnja završi. Što će on u Lisabonu? Imao je hotel. Dat

će nosaču napojnicu, zatvoriti vrata i odmoriti se. A što onda? Nevoljko uze u ruku Pradovu knjigu i stane je listati.

SAUDADE PARADOXAL. PARADOKSALNA ČEŽNJA. Tisućudevetsto dvadeset dva dana ja sam ulazio u licej, u koji me poslao otac,najstroži u cijeloj zemlji, kako se govorilo. „Ne moraš postati učenjak”,rekao je i pokušao se nasmiješiti što mu, kao obično, nije uspjelo. Trećeg

dana već mi je postalo jasno da moram gnječiti dane da oni ne zgnječemene.

Dok je Gregorius u rječniku tražio rieč gnječiti, vlak je stigao nalisabonski kolodvor Santa Apolónia.

Tih nekoliko pročitanih rečenica sasvim ga je obuzelo. Bile su to prverečenice koje su odavale nešto o Portugalčevu izvanjskom životu. Učenik

gimnazije koji je brojio dane i sin oca, kojem smiješak najčešće ne bi uspio.Je li to bio uzrok prigušena gnjeva koji je progovarao iz drugih rečenica?Gregorius nije mogao reći zašto, ali želio je znati više o tom gnjevu. Ugledaoe prve crte na portretu nekoga tko je živio ovdje, u ovom gradu. Nekoga s

kim se želio češće susretati. Činilo mu se kao da mu i grad u tim rečenicamaizlazi ususret. Kao da mu je upravo prestao biti stran.

Uzeo je svoju putnu torbu i izašao na peron. Silveira ga je čekao. Otpratioga je do taksija i rekao vozaču adresu hotela.

- Imate moju posjetnicu - reče Gregoriusu uz škrt pozdrav.



7.

Kad se Gregorius probudio, bilo je kasno poslijepodne i sumrak sespuštao na grad zastrt oblacima. Čim je ušao u hotelsku sobu, zavukao se pod deku i onako odjeven zapao u olovan san, u kojem ga nije napuštaoosjećaj da si zapravo ne može priuštiti da spava jer valjalo je obaviti tisućestvari, stvari koje nisu imale imena, što ih nije činilo ništa manje hitnima,naprotiv, njihova sablasna bezimenost činila ih je nečim čega se smjesta valja prihvatiti ne bi li se spriječilo da se dogodi nešto strašno, što se također nemože imenovati. Dok se umivao u kupaonici, s olakšanjem je osjetio da s

bunilom nestaje i strah da će nešto propustiti učiniti, i time si na ramenazauvijek natovariti krivnju.

Tijekom sljedećih sat vremena sjedio je kraj prozora i uzaludno pokušavao misli dovesti u red. Povremeno bi pogledom okrznuo putnu torbukoja je neraspakirana stajala u kutu. Kad se smračilo, otišao je do recepcije iraspitao se ima li još letova za Zürich ili Ženevu. Nije ih bilo, a dok sedizalom vozio prema svom katu, začuđen osjeti koliko mu je olakšanje

donijela ta informacija. Onda je u mraku sjedio na postelji i pokušavao protumačiti taj iznenadni gubitak bremena. Okrenuo je Doxiadesov broj i pustio da zvoni deset puta prije nego što je spustio slušalicu. Otvorio jeknjigu Amadeua de Prada i nastavio čitati ondje gdje je prestao nakolodvoru.

Šest puta na dan čuo sam zvonjavu zvona s tornja koje je označavaloočetak nastave, a zvučalo je kao da monasi pozivaju na molitvu. Jedanaest

tisuća petsto trideset dva puta stisnuo sam dakle zube i vratio se s dvorištau tmurno zdanje, umjesto da poslušam svoju maštu, koja me je kroz kapiju slala van prema pristaništu, na palubu nekog parobroda, gdje bih poslijelizao sol s usana.

Sad, trideset godina poslije, uvijek se iznova vraćam na to mjesto. Za to



ne postoji ni najmanji praktični razlog. Dakle, zašto? Sjedim na mahovinomobraslim, ruševnim stubama ispred ulaza i nemam pojma zašto mi srce lupatako snažno. Zašto me hvata zavist kad vidim kako učenici smeđih nogu i

svijetle kose ulaze i izlaze kao da su ovdje kod kuće? Što je to na čemu imavidim? Nedavno, kad su zbog vrućine prozori bili otvoreni, slušao samrofesore i čuo mucave odgovore prestravljenih đaka na pitanja od kojih

sam se i sam tresao. Još jedanput sjediti ondje unutra - ne, to sigurno nijebilo ono što sam želio. U hladnom mraku dugačkih hodnika susreo sam

odvornika, čovjeka glave isturene kao u ptice, koji mi je prišaonepovjerljiva pogleda. „Što tražite ovdje?” pitao me kad sam već prošao

okraj njega. Imao je astmatičan glas koji je zvučao kao da dopire s nekog

onostranog suda. Zastao sam a da se nisam okrenuo. „Ovdje sam išao u školu”, rekao sam i stao prezirati sam sebe kad sam čuo kako je toromuklo zvučalo. Nekoliko sekundi u hodniku vladao je potpun, sablastan

muk. Onda se čovjek iza mene troma koraka dao u pokret. Osjećao sam seuhvaćen. Ali u čemu?

Posljednjeg dana završnog ispita stajali smo svi iza svojih klupa; sa školskim kapama na glavama činilo se kao da smo zauzeli stav mirno.Odmjerena koraka senhor Cortés išao je od jednog do drugog, a lice mu jebilo uobičajeno strogo kad nam je objavio skupnu ocjenu i bezizražajna nam

ogleda uručio svjedodžbe. Blijed i bez radosti moj marljivi susjed u klupirihvati svoju i zadrži je među sklopljenim rukama kao Bibliju. Najslabiji

učenik u razredu, preplanuli miljenik djevojaka, nasmijan pusti svoju da sklizne na tlo kao komad smeća. Onda smo izašli na podnevnu vrućinu srpanjskog dana. Što se moglo, što je trebalo učiniti sa svim tim vremenomkoje je bilo pred nama, otvoreno i bezoblično, perolako u svojoj slobodi i

teško kao olovo u svojoj neizvjesnosti? Nikad prije, ali ni poslije nisam doživio ništa što bi mi tako izražajno itrajno predočilo koliko su ljudi različiti kao što je to učinila sljedeća scena.

ajslabiji učenik u razredu prvi je skinuo kapu, poletno se okrenuo oko sebe i bacio je preko plota školskog dvorišta u obližnje jezerce, gdje se

olako napila vode i nestala pod lopočima. Trojica ili četvorica slijedila su



njegov primjer, a jedna je kapa ostala visjeti na plotu. Moj susjed u klupioravna potom svoju kapu, bojažljiv i zgađen do te mjere da se nije moglo

odrediti koji je osjećaj u njemu prevladavao. Što će učiniti sutra ujutro, ka

više ne bude razloga za stavljanje kape? Najupečatljiviji bio je, međutim,rizor koji sam vidio u jednom sjenovitom kutu dvorišta. Napola skriven izarašna žbuna jedan je pokušavao spremiti svoju kapu u torbu. Nije ju htioednostavno natiskati unutra, vidjelo se prema pokretima, pokušavao je sve,

samo ne bi li je što obzirnije ugurao u torbu. Na kraju je oslobodio prostor,izvadivši nekoliko knjiga koje je sad nespretno i nesnalažljivo uzeo pomišku. Kad se okrenuo i pogledao prema nama, iz njegovih očiju mogla seiščitati nada da ga nitko nije vidio pri tom sramotnom činu, pa i onaj

osljednji, iskustvom izbrisan trag djetinje pomisli da bi čovjek skretanjemogleda mogao postati nevidljiv.

Još danas osjećam kako sam u rukama vrtio vlastitu znojnu kapu,najprije u jednom smjeru, potom u drugom. Sjedio sam na toploj mahoviniulaznih stuba i mislio na zapovjedničku želju svog oca da postanem liječnik - dakle, netko tko je u stanju ljude poput njega osloboditi boli. Volio sam gabog njegova povjerenja i proklinjao zbog nesnosna tereta koji mi je

natovario svojom željom. U međuvremenu, stigle su učenice iz ženske škole.

„Jesi li sretan što je gotovo?” pitala je Maria João i sjela kraj mene. Pomno me odmjerila. „Ili si možda žalostan?”

Čini mi se da sad napokon znam što me svaki dan iznova tjera da seodvezem do škole: htio bih se vratiti onim minutama na školskom dvorištu ukojima je prošlost bila skliznula s nas a da budućnost još nije bila počela.Vrijeme je zastalo i zadržalo dah, kao što to poslije nikad više nije. Jesu li

replanula koljena Marije João i miris sapuna u njezinoj svijetloj haljini

ono čemu bih se želio vratiti? Ili je posrijedi želja - patetična želja poput sna- da još jedanput stanem na toj točki svoga života i budem u prilici krenuti

osve drukčijim, smjerom od onog koji je od mene napravio ovo što saesam?

Ima nečega čudnog u toj želji, ona ima okus paradoksalnosti i logičke



neobičnosti. Jer onaj koji to želi - to ipak nije onaj koji netaknut budućnošću stoji na raskrižju. Prije bi se reklo da je posrijedi onaj koji se, obilježen

rijeđenom budućnošću koja se pretvorila u prošlost želi vratiti ne bi li

opozvao neopozivo. A bi li ga on htio opozvati da ga nije pretrpio? Sjeditioš jedanput na toploj mahovini i držati kapu - paradoksalna je to želja daotputujem u vrijeme koje je iza mene te da na to putovanje povedem i sebe -obilježenog onim što se dogodilo. I je li zamislivo da se tadašnji dječak usprotivio očevoj želji pa nikad nije stupio u medicinsku predavaonicu - kao što bih to danas katkada poželio? Je li on to mogao učiniti, a biti ja? U menitada nije bilo stajališta pretrpljena iskustva, zbog kojeg bih mogao poželjetida na raskrižju krenem drugim smjerom. Što bih dakle imao od toga da

vratim vrijeme unatrag i pretvorim se, gaseći iskustvo za iskustvom, natrag u dječaka, zaljubljenog u svjež miris haljine Marije João i njezina smeđakoljena? Dječak s kapom - morao bi se jako razlikovati od mene kako bikrenuo drugim smjerom onako kako bih ja to danas želio. Ali onda, kaonetko drugi, on ne bi ni postao netko tko bi poslije želio povratak prijašnjimraskrižjima. Mogu li poželjeti biti on? Čini mi se da bih mogao bitiadovoljan što sam on. Ali to zadovoljstvo - ono može postojati samo za

mene, koji nisam on, samo kao ostvarenje želja koje nisu njegove. Da sam

aista on - ja ne bih imao želje koje bi me u svom ispunjenju mogle učinititoliko zadovoljnim što sam on, koliko to mogu moje vlastite, dokle goaboravljam da ih uopće ne bih imao kad bi se ostvarile.

A ipak sam siguran da ću se ubrzo ponovno probuditi sa željom da seodvezem u školu i time popustiti pred čežnjom čiji predmet uopće ne može

ostojati jer se ne može čak ni misliti. Može li postojati nešto luđe od ovog:biti pokrenut željom koja nema zamisliv predmet?

Bila je već gotovo ponoć kad je Gregorius napokon bio siguran da jerazumio taj teški tekst. Prado je dakle bio liječnik i postao je to jer je otac,kojem smiješak mahom ne bi uspio, izrazio tu zapovjedničku želju, želju kojanije proistekla iz diktatorske samovolje ili očinske taštine, nego se razvila iz bespomoćnosti kroničnih bolova. Gregorius otvori telefonski imenik. Prezime



Prado pronašao je četrnaest puta, ali među njima nitko se nije zvao Amadeu,nitko Inácio i nitko Almeida. Zašto je pretpostavio da Prado živi u Lisabonu?Potom na poslovnim stranicama potraži izdavačku kuću Cedros vermelhos.

Ništa. Hoće li biti prisiljen pretražiti cijelu zemlju? Je li to imalo smisla?Makar i najmanjeg?

Gregorius krene u noćni grad. Odlazak u grad nakon ponoći - činio je tootkako je sredinom dvadesetih izgubio sposobnost da zaspi bez muke. Nebrojeno puta hodao je praznim bernskim ulicama, zastajkujući povremenoi osluškujući poput slijepca malobrojne korake koji su se približavali iliudaljavali. Volio je stajati pred tamnim izlozima knjižara gdje bi ga obuzeoosjećaj da sve te knjige pripadaju samo njemu jer svi ostali spavaju. Spora

koraka skrenuo je sad iz ulice kraj hotela u široku Avenidu de Liberdade,odakle se zaputio u smjeru Baixe, donjeg grada, gdje su ulice bile poredanekao na šahovskoj ploči. Bilo je hladno i fina je magla stvorila mliječnadvorišta oko staromodnih svjetiljki i njihova zlatnog svjetla. Pronašao jezalogajnicu u kojoj je pojeo sendvič i popio kavu.

Prado je neprestance iznova sjedao na stube svoje škole, zamišljajućikako bi bilo da ima sasvim drugi život. Gregorius pomisli na pitanje koje mu

e postavio Silveira i na koje je dao prkosan odgovor da je živio život koji jehtio. Osjetio je kako od slike sumnjičava liječnika na stubama obraslim umahovinu i pitanja sumnjičavog poslovnog čovjeka u vlaku u njemu neštoklizi, nešto što na sigurnim, prisnim ulicama Berna nikad ne bi počelo kliziti.

Jedini čovjek koji je osim njega još bio u zalogajnici, sad je platio iizašao. U žurbi, koja mu je bila sasvim neshvatljiva, Gregorius također plati i pođe za čovjekom. Bio je to stariji muškarac, koji je vukao jednu nogu,zaustavljajući se katkad kako bi predahnuo. Na pristojnoj udaljenosti

Gregorius ga je pratio na Bairro Alto, gornji grad, sve dok nije nestao zavratima jedne uske, dotrajale kuće. Ubrzo se na prvom katu upalilo svjetlo,zavjese se razgrnuše i čovjek se s cigaretom među usnama pojavi naotvorenom prozoru. Iz sigurne tame jedne kućne veže, Gregorius se zagledakraj njega u unutrašnjost osvijetljena stana. Sofa s jastucima od otrcane



goblenske tkanine. Dvije fotelje koje nisu pristajale uz nju. Jedna vitrina s posuđem i malim, šarenim figurama od porculana. Na zidu raspelo. Nijedna

edina knjiga. Kako je bilo biti taj čovjek?

Nakon što je čovjek zatvorio prozor i navukao zavjese, Gregorius izađe izveže. Izgubio je orijentaciju pa je krenuo niz prvu ulicu. Jošnikad nije na tajnačin pošao ni za kim, s mišlju kako bi bilo da se umjesto vlastitog živi tajtuđi život. Bila je to sasvim nova vrsta znatiželje, koja se upravo probudila unjemu i odgovarala je novoj vrsti budnosti koju je doživio za vožnje vlakom is kojom je u Parizu sišao s vlaka, jučer ili kad god da je to bilo.

Tu i tamo sad bi zastao i pogledao preda se. Ta stari su tekstovi, njegovi

stari tekstovi, također bili prepuni likova koji su živjeli neki život, a čitanje irazumijevanje tih tekstova uvijek je značilo i čitanje i razumijevanje tihživota. Zašto je dakle sad sve bilo tako novo, imati posla s plemenitimPortugalcem ili sa šepavim čovjekom od malo prije? Na vlažnoj kaldrmistrme ulice oprezno je stavljao nogu pred nogu i s olakšanjem odahnuo kad je ponovno prepoznao Avenidu de Liberdade.

Udarac ga zadesi nespremna jer nije čuo čovjeka na koturaljkama kako se približava. Bio je to pravi gorostas, koji je Gregoriusa u pretjecanju pogodio

laktom u sljepoočnicu i strgnuo mu naočale. Omamljen i iznenada bez vida,Gregorius posrnu nekoliko koraka i na svoj užas osjeti kako je nagazio nanaočale, koje pod njegovom nogom puknuše uz zvuk razbijena stakla.Preplavi ga val panike. „Ne zaboravite rezervne naočale”, čuo je kako muDoxiades govori na telefonu. Onda kleknu na cestu i stane napipavatikrhotine stakla i ostatke okvira. Ono što je uspio napipati skupio je i zavezaou rupčić. Duž zidova kuća polako je napipao put do hotela.

Noćni vratar prestravljeno poskoči, a kad se Gregorius dovoljno približiozrcalu u predvorju, vidio je da mu sa sljepoočnice kaplje krv. U dizaluvratarov rupčić čvrsto pritisne uz ranu pa potrči hodnikom, drhtavih prstijuotvori vrata i pohita do putne torbe. Osjetio je suze olakšanja kad je rukomnapipao hladni metalni etui rezervnih naočala. Stavio je naočale na nos, opraokrv i zalijepio flaster koji mu je dao vratar preko ozlijeđene kože na



sljepoočnici. Bilo je pola tri. Na aerodromu nitko nije dizao slušalicu. Okočetiri je zaspao.



8.

Da Lisabon sljedećeg jutra nije bio uronjen u to očaravajuće svjetlo, pomislio je Gregorius poslije, stvari bi možda krenule sasvim drugimsmjerom. Možda bi se onda odvezao na aerodrom i prvim avionom odletiokući. Ali svjetlo nije dopuštalo nikakve povratka. Njegov sjaj pretvarao jesve prošlo u nešto veoma udaljeno, gotovo nestvarno, volja je pod snagomnjegove jarkosti gubila svaku sjenu onoga što je bilo i jedina mogućnost bila bi krenuti u budućnost, od čega god se ona sastojala. Bern i njegove snježne pahulje bili su daleko i Gregoriusu nije bilo lako povjerovati da su prošla

samo tri dana otkako je na Kirhenfeldskom mostu susreo tajnovituPortugalku.

Nakon doručka okrenuo je broj Joseá Antonija de Silveire no javila setajnica. Pitao ju je može li mu preporučiti okulista koji govori njemački,francuski ili engleski. Nakon pola sata nazvala ga je prenoseći mu Silveirine pozdrave: spomenula je liječnicu kojoj je odlazila njegova sestra, ženu koja

e dugo radila na sveučilišnim klinikama u Coimbri i Münchenu.

Ordinacija se nalazila u četvrti Alfama, najstarijem dijelu grada izadvorca. Gregorius se polako kretao na jarkom dnevnom svjetlu, izbjegavajućina vrijeme svakog s kim bi se mogao sudariti. Katkada bi zastao i protrljaooči iza debelih stakala naočala: to je dakle bio Lisabon, grad u koji je otišaokad je promatrajući svoje učenike, svoj život, iznenada vidio s kraja i jer mue u ruke dospjela knjiga jednog portugalskog liječnika čije su riječi zvučale

kao upućene njemu.

Prostorije u koje je stupio sat vremena poslije uopće nisu izgledale kaoliječnička ordinacija. Tamna drvenarija, orginalne slike i debeli sagovistvarali su dojam da se čovjek nalazi u stanu neke plemenitaške obitelji ukojem sve ima svoj utvrđen oblik i događa se bez ikakva šuma. Gregorius senije začudio što je čekaonica prazna. Netko tko živi u takvim prostorijama netreba prihode od pacijenata. „Senhora Eça stići će za nekoliko minuta”, rekla



e žena za prijamnim pultom. Ništa na njoj nije govorilo da je riječ omedicinskoj asistentici. Jedino što je upućivalo na poslovnost bio jesvjetlucav monitor pun imena i brojki. Gregorius pomisli na jednostavne,

pomalo otrcane prostorije Doxiadesove ordinacije i njegovu otresitu pomoćnicu. Iznenada ga obuze osjećaj izdaje, a kad se otvoriše jedna visokavrata i kroz njih uđe liječnica, bio je sretan što s tim nerazumnim osjećajemviše ne mora biti sam.

Doutora Mariana Conceição Eça bila je prije svega žena velikih, tamnihočiju koje su zračile povjerenjem. Na tečnom njemačkom, tek tu i tamo s ponekom pogreškom, pozdravila je Gregoriusa kao Silveirina prijatelja, aznala je već i što je posrijedi. Prekinula ga je kad se počeo ispričavati zbog

svoje uzrujanosti radi jednih običnih slomljenih naočala. Razumije se dakratkovidna osoba jedan par uvijek treba imati u rezervi, rekla je, naprostozbog osjećaja sigurnosti.

Iznenada se Gregorius potpuno umiri. Osjeti kako tone duboko unaslonjač ispred njezina pisaćeg stola i poželi da nikad više ne mora ustati.Žena kao da je imala neograničeno mnogo vremena: nikad kod liječnikaGregorius još nije osjetio takvo što, pa ni kod Doxiadesa. Bilo je nestvarno,

gotovo kao u snu. Mislio je da će to biti uobičajen pregled: mjerenja za okvir,standardne pretrage vida, a onda će ga s nalazom poslati k optičaru. Umjestotoga ona ga zamoli da joj ispriča povijest svoje kratkovidnosti. Fazu po fazu, brigu po brigu. Kad joj je na kraju pružio naočale, ona ga odmjeri pogledom.

- Vi ste čovjek koji ne spava dobro - reče.

Onda ga zamoli da ode u drugi dio prostorije, gdje su stajali aparati.

Pregled je potrajao više od sat vremena. Aparati su izgledali drukčije negokod Doxiadesa, a senhora Eça proučavala je unutarnji dio njegovih očiju pomno poput nekog tko se upoznaje s posve novim krajolikom. Ono što seGregoriusa najviše dojmilo bila je međutim činjenica da je testove vida ponovila tri puta. U međuvremenu je nekoliko puta prekidala pregled tražećiod Gregoriusa da hoda gore-dolje i nametala razgovor o njegovu zanimanju.



- Kako dobro će čovjek vidjeti, to ovisi o mnogim stvarima - rekla je uzsmiješak, primijetivši njegovo čuđenje.

Na kraju je izračunala dioptriju koja je pokazivala znatno odstupanje od

one uobičajene, pri čemu je razlika između lijevog i desnog oka bila mnogoizraženija nego inače. Senhora Eça vidjela je da je zbunjen.

- Jednostavno valja pokušati - reče i dodirne mu ruku.

Gregorius se kolebao između otpora i povjerenja. Povjerenje pobijedi.Liječnica mu dade posjetnicu jednog optičara, a onda obavi telefonski poziv.S njezinim portugalskim vratila se čarolija koju je osjetio kad je zagonetnažena s Kirhenfeldskog mosta izgovorila riječ Português. Iznenada je imalo

smisla što je došao u taj grad, naravno, bio je to smisao koji se nije mogaoimenovati, naprotiv, taj smisao zahtijevao je i da ga se ne pokušava nasilu pretočiti u riječi.

- Dva dana - reče liječnica nakon što je spustila slušalicu. - Brže, kažeCésar, neće ići ni uz najbolju volju.

Sad Gregorius iz džepa sakoa izvuče knjigu sa zabilješkama Amadeua dePrada, pokaže joj neobično ime izdavača i ispriča o svojoj uzaludnoj potrazi

u telefonskom imeniku.Da - reče ona rastreseno - zvuči kao vlastito izdanje. A crveni cedrovi - ne

bih se začudila da su metafora za nešto.

I Gregorius je to već bio pomislio: metafora ili kod za nešto tajno - krvavoili lijepo - skriveno ispod šarenog ili uvelog lišća životne priče.

Liječnica ode u drugu prostoriju i vrati se s adresarom. Otvorila ga je i prešla prstom preko jedne stranice.

- Evo. Júlio Simões - reče. - Prijatelj mog pokojnog supruga, antikvar, kojio svakoj knjizi zna više nego bilo koji smrtnik. Jednostavno sablasno.

Zapisala je adresu i objasnila Gregoriusu gdje se nalazi.

- Pozdravite ga. I vratite se s novim naočalama, htjela bih znati jesam li bila u pravu.



Kad se Gregorius okrenuo na odmorištu, ona je i dalje stajala na vratima,naslonjena na okvir. Razgovarala je sa Silveirom preko telefona. Možda jeznala i da je pobjegao. Rado bi joj bio pričao o tome. Stubištem je prošao

nevoljko, kao netko tko nerado napušta neko mjesto. Nebo je bilo prevučeno finom bijelom koprenom, koja je mutila sjaj

sunčane svjetlosti. Optičareva radionica nalazila se u blizini trajektnog pristaništa na Teju. Namrgođeno lice Césara Santaréma razvedri se kad muGregorius reče odakle dolazi. Pogledao je nalaz, odvagnuo rukom naočalekoje mu je Gregorius pružio i rekao na lošem francuskom da se ta staklamogu napraviti od lakšeg materijala i staviti u lakši okvir.

Bilo je to drugi put u kratkom vremenu da netko posumnja u sudKonstantina Doxiadesa i Gregoriusu se učini da mu se iz ruku uzimadotadašnji život koji je, dokle mu je sjećanje sezalo, bio život s teškimnaočalama na nosu. Nesigurno je isprobavao okvir za okvirom te senaposljetku na nagovor Santarémove asistentice, koja je znala samo portugalski i govorila kao vodopad, odlučio za crvenkasti okvir koji mu seipak činio previše pomodnim i šik za njegovo široko, četvrtasto lice. Na putuza Bairro Alto, gdje se nalazio antikvarijat Júlija Simõesa, neprestance si je

govorio da se prema novim naočalama može odnositi kao prema rezervnima ida ih uopće ne mora nositi, a kad se napokon našao pred antikvarijatom, ponovno je stekao unutarnju ravnotežu.

Senhor Simões bio je koščat muškarac oštra nosa i tamnih očiju, iz kojihe progovarala živahna inteligencija. Mariana Eça nazvala ga je i ispričala mu

o čemu je riječ. Pola grada Lisabona, pomisli Gregorius, kao da se bavi samo time da ga najavljuje i prosljeđuje, gotovo da bi se već moglo govoritio kolu najavljivanja. Nije se mogao sjetiti da mu se ikad dogodilo išta

slično.- CEDROS VERMELHOS - takve izdavačke kuće - reče Simões - nije

bilo u trideset godina koliko se bavim knjižarstvom, u to sam siguran. UMOURIVES DAS PALAVRAS - ne, ni za taj naslov nikad prije nije čuo. Listaoe, čitao tu i tamo pokoju rečenicu, a Gregoriusu se učini da čeka da mu



sjećanje ipak nešto iznjedri na svjetlo dana. Naposljetku još jedanput pogledagodinu objavljivanja. 1975. - tada je još bio pripravnik u Portu pa ne bi niznao za knjigu koja je izašla u vlastitoj nakladi, pogotovo ako je tiskana u

Lisabonu.- Ako netko to zna - reče i napuni lulu - onda je to stari Coutinho, koji je

prije mene vodio ovu trgovinu. Gotovo mu je devedeset godina i lud je, alinjegovo pamćenje za knjige je fenomenalno, pravo čudo. Ne mogu ga nazvatier jedva da još nešto čuje, ali napisat ću vam nekoliko redaka za njega.

Simões ode u kut do svog radnog stola, napiše nešto na papirić i stavi ga uomotnicu.

- S njim morate imati strpljenja - reče pružajući omotnicu Gregoriusu - uživotu je imao mnogo nesreće i ogorčen je starac. Ali zna biti i veoma prijazan, ako pogodite pravi ton. Problem je u tome što se unaprijed nikad nezna koji je ton pravi.

Gregorius ostade dugo u antikvarijatu. Da upozna grad kroz knjige - takoe on to oduvijek činio. Prvo putovanje u inozemstvo na koje se otisnuo kao

student odvelo ga je u London. Na povratku trajektom u Calais postalo mu jeasno da tijekom tri dana osim hostela, Britanskog muzeja i mnoštva knjižara

oko njega od grada nije vidio gotovo ništa.

„Ali iste te knjige mogle su stajati i negdje drugdje!” govorili su mu iodmahivali glavom zbog onoga što je propustio. „Da, ali zapravo ne stojenigdje drugdje”, uzvratio je on.

A sad je stajao pred visokim vitrinama sa svim tim portugalskim knjigamakoje nije mogao čitati i osjećao kako dolazi u dodir s gradom. Kad je ujutronapustio hotel, učinilo mu se da, kako bi svom boravku ondje dao smisao,

mora što je brže moguće pronaći Amadeua de Prada. Ali jutros su ondje biletamne oči, crvenkasta kosa i crvena baršunasta jakna Mariane Eçe, a sad svete knjige s imenima bivših vlasnika koja su ga podsjećala na potpise AnneliWeiss u njegovim udžbenicima za latinski.

O GRANDE TERRAMOTO. Osim da se dogodio 1755. i opustošio



Lisabon, on o velikom potresu, koji je kod tolikih poljuljao vjeru u Boga, nijeznao ništa. Uzeo je knjigu s police. Knjiga kraj nje, koja se zbog toga ukosila,nosila je naslov A MORTE NEGRA, a govorila je o epidemiji kuge u 14. i

15. stoljeću. S objema knjigama pod miškom Gregorius ode na drugu stranu prostorije, gdje su stajala književna djela. Luís Vaz de Comões, Francisco deSá de Miranda; Fernão Mendes Pinto; Camilo Castelo Branco. Cijeli svemir o kojem još nikad ništa nije bio čuo, čak ni od Florence.

José Maria Eça de QueiRós, O CRIME DE PADRE AMARO.Oklijevajući, kao da je posrijedi nešto zabranjeno, izvukao je svezak izregala i dodao ga drugim dvama. A onda se odjednom našao pred naslovom:Fernando Pessoa, O LIVRO DO DESASSOSSEGO. Zapravo je bilo

nevjerojatno, ali on je otputovao u Lisabon a da nije ni pomislio da odlazi ugrad pomoćnog knjigovođe Bernarda Soaresa, koji je radio na Bui dosDomadores, gdje je Pessoa zapisivao misli koje su bile samotnije od svihmisli za koje je svijet čuo prije i poslije njega.

Je li bilo baš tako nevjerojatno? Polja su zelenija u svom opisu nego u svom zelenilu. Ta rečenica dovela je do najblještavije epizode koja se svihtih godina odigrala između njega i Florence.

Ona je s kolegama sjedila u dnevnoj sobi, čuo se smijeh i zveckanje čaša.Gregorius je nevoljko otišao tamo jer mu je trebala jedna knjiga. Dok jeulazio u sobu, netko je čitao tu rečenicu. „Nije li to briljantna rečenica?”viknuo je jedan od njezinih kolega. Pritom je mahao svojom umjetničkomčupom i uhvatio je za golu ruku. „Tu rečenicu razumjet će samo odabrani”,rekao je Gregorius. U sobi odjednom zavlada smetena tišina. „A ti si jedanod odabranih?” upita Florence reskim tonom. Naglašeno sporo Gregorius uzeknjigu iz regala i izađe bez riječi. Potrajalo je nekoliko minuta dok iz sobe

nije opet nešto čuo.Kad bi nakon toga negdje vidio KNJIGU NEMIRA, on bi brzo produljio

dalje. O toj epizodi nikad nisu razgovarali. Bila je dijelom svega onoga što jeostalo prešućeno kad su se razilazili.

Sad Gregorius uzme knjigu iz regala.



- Znate li kakav dojam u meni izaziva ova nevjerojatna knjiga? - upita senhor Simões ukucavajući cijenu u blagajnu. - Čini mi se kao da je MarcelProust napisao eseje Michela de Montaignea.

Gregorius je bio mrtav umoran kad je noseći tešku vrećicu stigao u RuuGarrett, do Camõesova spomenika. Ali nije mu se išlo natrag u hotel. Upravoe pristizao u taj grad i htio je više tog osjećaja kako bi bio siguran da

navečer neće ponovno zvati aerodrom da rezervira kartu za povratak kući.Popio je kavu i sjeo na tramvaj koji će ga odvesti na Cemitérío dos Prazeres,u čijoj je blizini stanovao Vitor Coutinho, ludi starac koji je možda znaonešto o Amadeuu de Pradu.



9.

Stotinu godina starim lisabonskim tramvajem Gregorius se odvezao natragu Bern svoga djetinjstva. Vozilo koje ga je drndavo, klimavo i zveckavo,vozilo kroz Bairro Alto kao da se ni po čemu nije razlikovalo od starihtramvajskih vozila kojima se, kad još nije morao plaćati, satima vozio bernskim cestama i ulicama. Iste klupe od lakiranih letvica, isti konopaczvona kraj držača koji su visjeli sa stropa, ista metalna ručica, s pomoću kojee vozač kočio i ubrzavao i o čijem je načinu rada Gregorius danas znaoednako malo kao i tada. U neko doba, kad je već nosio kapu opće gimnazije,

stara tramvajska vozila zamijenjena su novima. Gregorius se nije usudioizgovoriti, ali smetalo mu je što se svijet mijenja. Skupio je svu hrabrost,odvezao se do tramvajskog depoa i upitao čovjeka u radnom odijelu što ćese dogoditi sa starim vozilima. „Prodat će se u Jugoslaviju”, reče mu ovaj.Vjerojatno je vidio koliko je nesretan jer je otišao u ured i vratio se smodelom starog vozila. Gregorius ga je još čuvao kao vrijedan, izniman nalaziz pretpovijesnog doba. Pojavio mu se pred očima kad je lisabonski tramvajna posljednjoj stanici stao uz lupanje i škripu kotača.

Gregorius dotad nije ni pomislio da bi Portugalac neustrašiva pogledamogao biti mrtav. Ta misao sinula mu je tek sad, kad se našao pred grobljem.Polako i potišteno prolazio je ulicama grada mrtvih, obrubljenim mnoštvommalih mauzoleja.

Prošlo je pola sata kad se zaustavio pred visokom grobnicom od bijelamramora kojeg su godine sunca i kiše osule mrljama. Dvije ploče urešenihrubova bile su uklesane u kamen. AQUI JAZ ALEXANDRE HORÁCIO DE

ALMEIDA PRADO QUE NASCEU EM 28 DE MAIO DE 1890 EFALECEU EM 9 DE JUNHO DE 1954, pisalo je na gornjoj ploči i još:AQUI JAZ MARIA PIEDADE REIS DE PRADO QUE NASCEU EM 12 DEJANEIRO DE 1899 E FALECEU EM 24 DE OUTUBRO DE 1960. Nadonjoj, koja je bila mnogo svjetlija i manje zarasla u mahovinu, Gregorius



pročita: AQUI JAZ FÁTIMA AMÉLIA CLEMÊNCIA GALHARDO DEPRADO QUE NASCEU EM I DE JANEIRO DE 1926 E FALECEU EM 3DE FEVEREIRO DE 1961, a ispod toga s manje patine na slovima: AQUI

JAZ AMADEU INÁCIO DE ALMEIDA PRADO QUE NASCEU EM 20 DEDEZEMBRO DE 1920 E FALECEU EM 20 DE JUNHO DE 1973.

Gregorius je buljio u posljednju brojku. Knjiga u njegovu džepu izašla je1975. Ako je to bio Amadeu, liječnik koji je pohodio strogi licej senhoraCortêsa, a poslije svako malo sjedio na toploj mahovini njegovih stuba pitajući se kako bi bilo da je bio netko drugi - onda on nije objavio svojezabilješke. To je učinio netko drugi, vjerojatno u vlastitoj nakladi. Prijatelj, brat ili sestra. Ako je ta osoba dvadeset devet godina poslije još postojala -

tad je trebao pronaći nju.Ali ime na nadgrobnoj ploči moglo je biti i puka slučajnost. Gregorius je

priželjkivao da to bude slučajna podudarnost; želio je to svom silom. Bio birazočaran i obeshrabren kad više ne bi mogao susresti melankolična čovjekakoji je htio iznova zasnovati portugalski jezik jer je u svom starom oblikutoliko otrcan.

Svejedno je izvukao notes i zapisao sva imena s datumima rođenja i smrti.

Taj Amadeu de Prado navršio je pedeset tri godine. Oca je izgubio s tridesetčetiri. Je li to bio otac kojem smiješak uglavnom ne bi uspio? Majka je umrlakad mu je bilo četrdeset. Fátima Galhardo - to je mogla biti njegova supruga,žena je navršila samo trideset pet godina i umrla kad je njemu bila četrdesetedna.

Još jedanput Gregorius prijeđe pogledom preko grobnice i tek u tomtrenutku opazi još jedan natpis, napola prekriven divljim bršljanom:

QUANDO A DITADURA É UM FACTO A REVOLUÇÃO É UM DEVER.ko je diktatura činjenica, revolucija je obveza. Je li smrt tog Prada bila politička? „Revolucija klinčića”, koja je označila kraj diktature u Portugalu,dogodila se u proljeće 1974. Taj Prado nije ju dakle doživio. Natpis jezvučao kao da je umro kao pripadnik Pokreta otpora. Gregorius izvadi knjigui stane promatrati sliku: Moglo bi biti, pomisli, pristajalo bi uz lice, a i uz



rigušen gnjev iza svega što je napisao. Pjesnik i jezični mistik koji jeosegnuo za oružjem i borio se protiv Salazara.

Na izlazu je pokušao pitati čovjeka u uniformi kako se može doznati

kome pripada neki grob. Ali ono malo portugalskih riječi koliko je znao nije bilo dovoljno. Izvukao je papirić na kojem je Julio Simões zapisao adresusvog prethodnika i zaputio se k njemu.

Vitor Coutinho stanovao je u kući koja je izgledala kao da bi se svakogtrena mogla srušiti. Bila je malo udaljena od ceste i skrivena iza drugih kuća,donjim dijelom sva zarasla u bršljan. Zvona nije bilo pa je Gregorius nekovrijeme bespomoćno prestajao na dvorištu. Kad je nakanio krenuti, s jednog

od gornjih prozora lajav je glas viknuo:- O que é que quer ? Š to želite?

Glava u prozorskom okviru bila je uokvirena bijelim uvojcima koji su prirodno prelazili u bijelu bradu, a na nosu je imala naočale široka, tamnaokvira.

- Pergunta sobre livro - viknu Gregorius što je brže mogao i dignu uvisPradove bilješke.

- O quê? - upita čovjek i Gregorius ponovi što je rekao.Glava nestade i začuje se zujanje električne brave. Gregorius stupi u

hodnik pun regala s knjigama koji su sezali do stropa. Na crvenom kamenom podu ležao je izgažen orijentalni sag. Mirisalo je na ustajalo jelo, prašinu iduhan za lulu. Na škripavim stubama pojavi se sjedokosi muškarac s lulommeđu tamnim zubima. Gruba karirana košulja isprane nedefinirane boje padala je preko njegovih izlizanih samtenih hlača, a na nogama je imao

sandale s otkopčanim remenjem.- Quem é? - upitao je pretjerano glasno, kao što to čine nagluhe osobe. Njegove oči boje jantara pod čupavim su se obrvama doimale razdražljivokao netko kome remete mir.

Gregorius mu pruži omotnicu sa Simõesovim pismom. Na portugalskom



mu reče da je Švicarac pa na francuskom doda:

- Klasični filolog u potrazi za autorom ove knjige. Kako Coutinho nijereagirao, on sve to ponovi glasnije.

- Nisam gluh - prekine ga starac na francuskom, i tada se na izboranomlicu pojavi lukav cerek. - Biti gluh, to je dobra uloga, s obzirom na svetrabunjanje koje čovjek mora slušati.

Njegov francuski imao je nesvakidašnji akcent, ali riječi su, iako sporo,dolazile u pravilnom redu. Preletio je pogledom Simõesove retke, pokazao prema kuhinji na kraju hodnika i poveo gosta tamo. Na kuhinjskom stolu,kraj konzerve sardina i dopola popijene čaše crnog vina, ležala je otvorena

knjiga. Gregorius sjedne na stolicu na drugoj strani stola. Tad mu starac priđei učini nešto iznenađujuće: Skine mu naočale i stavi ih sebi na nos. Žmirkaoe i pogledavao amo-tamo, dok je vlastite držao u ruci.

- To nam je dakle zajedničko - reče naposljetku i vrati Gregoriusunaočale.

Solidarnost onih koji po svijetu hodaju s debelim staklima. Iz Coutinhovalica odjednom je nestalo sve odbojnosti i razdražljivosti i on posegne za

Pradovom knjigom. Ne rekavši ni riječi, promatrao je nekoliko minuta liječnikov portret. U

međuvremenu je, odsutan poput mjesečara, ustao i natočio Gregoriusu čašuvina. Jedna mačka ušuljala se i stala mu se maziti oko nogu. Nije ju ni pogledao, skinuo je naočale i uhvatio se palcem i kažiprstom za korijen nosa,što Gregoriusa podsjeti na Doxiadesa. Iz susjedne sobe čulo se tiktakanjestojećeg sata. Tad isprazni lulu, s police uzme duhan i napuni je. Opet prođenekoliko minuta dok starac napokon ne progovori, tiho, u tonu daleka

sjećanja.- Pogriješio bih kad bih rekao; poznavao sam ga. Ne može se govoriti čak

ni o susretu. Ali ja sam ga vidio, dvaput, na vratima njegove ordinacije, u bijelom mantilu, podignutih obrva, dok je čekao sljedećeg pacijenta. Bio samondje sa svojom sestrom, koju je liječio. Žutica, visok krvni tlak. Klela se u



njega. Mislim da je bila i pomalo zaljubljena u njega. Nije ni čudo, bio jenaočit muškarac, a i zračio je nečim što je hipnotiziralo ljude. Bio je sin poznatog suca Prada, koji si je oduzeo život, neki kažu, jer više nije mogao

podnijeti bolove pogrbljenih leđa, dok drugi pretpostavljaju da si nije mogaooprostiti što je i pod diktaturom ostao u službi.

Amadeu de Prado bio je omiljen, čak i poštovan liječnik. Sve dok nijespasio život Ruiu Luisu Mendesu, službeniku tajne policije, kojeg su zvaliLisabonski koljač. Bilo je to sredinom šezdesetih, nedugo nakon mog pedesetog rođendana. Nakon toga ljudi su ga izbjegavali. To mu je slomilosrce. Otad je radio za Pokret otpora a da ljudi to nisu znali; kao da se želiiskupiti zbog toga što je spasio krvnika. Doznalo se to tek nakon njegove

smrti. Umro je, koliko se sjećam, iznenada, od izljeva krvi u mozak, godinudana prije revolucije. Na kraju je živio s Adrianom, svojom sestrom, koja gae obožavala.

Vjerojatno je ona dala tiskati knjigu, mogu čak i naslutiti gdje, ali tatiskara odavna ne postoji. Nekoliko godina poslije pojavila se kod mene uantikvarijatu. Stavio sam je u neki kut, nisam je pročitao, bila mi je nekakomrska a da ni sam ne znam zašto. Možda zato što nisam volio Adrianu, iako

sam je jedva poznavao, ali ona mu je asistirala, a oba puta kad sam bio ondjena živce mi je išao zapovjednički način njezina ophođenja s pacijentima. Bitće da sam u tome bio nepravedan, ali takav sam oduvijek.

Coutinho stane listati. - Lijepe rečenice, čini se. I dobar naslov. Nisamznao da je pisao. Odakle vam to? I zašto ga slijedite?

Priča koju je Gregorius sad ispričao zvučala je drukčije od one koju je unoćnom vlaku ispričao Joséu Antoniju da Silveiri. Prije svega zato što je sad

govorio i o zagonetnoj Portugalki na Kirhenfeldskom mostu i telefonskom broju na čelu.

- Imate li još taj broj? - upita starac, kojem se priča svidjela toliko da jeotvorio novu bocu vina.

Na trenutak Gregorius osjeti iskušenje da izvuče notes. Ali onda osjeti da



bi otišao predaleko: nakon epizode s naočalama od starca se moglo očekivatii da će nazvati taj broj. Simões je rekao da je lud. To nije značilo da biCoutinho bio pomućena uma, o tome nije moglo biti ni riječi. Ono što je očito

izgubio u svom samotnom životu s mačkom bio je osjećaj za distancu i blizinu.

- Ne, reče Gregorius - više ga nemam.

- Šteta - reče starac.

Nije mu vjerovao ni riječi i njih dvojica iznenada ponovno postadoše potpuni stranci.

- U telefonskom imeniku nema nikakve Adriane de Almeida Prado - reče

Gregorius nakon neugodne stanke.- To ne mora značiti ništa - reče Coutinho mrzovoljno.

Ako je još živa, Adriani je oko osamdeset godina, a starci katkadaodjavljuju telefon, to je i sam učinio prije nekog vremena. A da je umrla, nanadgrobnoj ploči stajalo bi i njezino ime. Adresa na kojoj je liječnik stanovaoi radio? Ne, nakon četrdeset godina ne sjeća je se. Negdje u Bairru Altu.Kuću će Iako pronaći jer je to bila kuća puna plavih keramičkih pločica na

pročelju, nadaleko jedina plava kuća. Barem u to doba. O consultório azul,Plava ordinacija, tako su je zvali.

Kad je Gregorius sat vremena poslije otišao od starca, ponovno se bijahuzbližili. Gruba distanciranost i neočekivano savezništvo smjenjivali su se uCoutinhovu ponašanju nepravilnim redoslijedom a da se nije nazirao nikakavrazlog tim naglim mijenama. Gregorius je u čudu prolazio kućom, koja je do posljednjeg kutka bila ispunjena knjigama. Starac je bio nevjerojatno načitan

i posjedovao je velik broj prvih izdanja.Razumio se u portugalska imena. De Pradovi su, doznao je Gregorius, biliveoma stara loza, koja je sezala do Joãa Nunesa de Prada, unuka Alfonsa III., portugalskog kralja. Eça? Sezalo je do Pedra I. i Inês de Castro i bilo jednood najotmjenijih imena u cijelom Portugalu.



- Moje je ime, naravno, još starije i također povezano s kraljevskomkućom - reče Coutinho. Kroz ironičan ton mogao se razabrati ponos.

Zavidio je Gregoriusu na poznavanju starih jezika, a na putu prema

vratima izvukao je iz regala grčko-portugalsko izdanje Novog zavjeta.- Nemam pojma zašto ti to dajem - reče - ali sad je tako.

Dok je išao preko dvorišta, Gregorius je znao da nikad neće zaboraviti turečenicu. A ni starčevu ruku na leđima, koja ga je nježno izgurala van.

Tramvaj se drndao kroz rani sumrak. Noću nikad neću pronaći plavukuću, pomisli Gregorius. Dan je potrajao cijelu vječnost i sad je izmorennaslonio glavu na orošeno prozorsko staklo. Je li moguće da je u tom gradu

bio tek dva dana? I da je prošlo tek četiri dana, dakle još ni stotinu satiotkako je svoje udžbenike za latinski ostavio na katedri?

Na Rossiju, najpoznatijem lisabonskom trgu, sišao je s tramvaja i odvukaose noseći tešku vrećicu iz Simõesova antikvarijata do hotela.



10.

Zašto je Kägi govorio jezikom koji je zvučao kao portugalski, ali to nije bio? I zašto je grdio Marka Aurelija a da o njemu nije rekao ni riječi?

Gregorius je sjedio na rubu kreveta i trljao san iz očiju. Bio je ondje i podvornik, koji je u predvorju gimnazije crijevom oprao mjesto na kojem jestajala Portugalka dok je sušila kosu. Prije ili poslije toga, to se nije mogloodrediti, Gregorius je s njom otišao u Kägijev ured kako bi mu je predstavio.Do Kägijeva ureda nije morao otvoriti nijedna vrata jer su se odjednom našli

pred njegovim velikim pisaćim stolom, pomalo kao molitelji koji suzaboravili svoju molbu; ali ondje nije bilo ravnatelja: pisaći stol, pa i zid izanjega nestali su i pred njima se pružao pogled na Alpe.

Sad Gregorius primijeti da su vrata minibara napola otvorena. U jednomga je trenutku probudila glad pa je pojeo kikiriki i čokoladu. Prije toga mučioga je prepun poštanski sandučić njegova stana u Bernu, svi računi i reklame,a odjednom se njegova knjižnica našla u plamenu, prije nego što se pretvorilau Coutinhovu knjižnicu, u kojoj je stajao beskrajan niz pougljenjenih Biblija.

Za doručkom Gregorius uze od svega dvaput i premda je konobarica kojae blagovaonicu pripremala za ručak negodovala, on ostade sjediti. Nije imao

pojma kamo dalje. Maloprije je prisluškivao razgovor njemačkog bračnog para, koji su kovali svoj turistički plan za taj dan. On pokuša isto, no nakana propadne. Lisabon ga nije zanimao kao znamenitost, kao turistička kulisa.Bio je to grad u koji je pobjegao iz svoga života. Jedino što je mogaozamisliti bilo je da sjedne na trajekt preko Teja, kako bi vidio grad i iz te

perspektive. Ali što je onda bilo ono što je želio?U svojoj sobi posloži knjige koje se bijahu nakupile: dvije knjige o

potresu i crnoj smrti, roman Eçe de Queirósa, Knjigu nemira, Novi zavjet iezične knjige. Onda spakira kovčeg i stavi ga kraj vrata.

Ne, ni to nije bilo to. Ne zbog naočala, koje je trebalo preuzeti sutradan.



Sad sletjeti u Zürich i u Bernu sići s vlaka: nije bilo moguće; više nije bilomoguće.

Što drugo? Je li posrijedi misao o protjecanju vremena i smrti: da čovjek

odjednom više ne zna što želi? Da više ne poznaje svoju volju? Da izgubisamorazumljivu prisnost s vlastitom žudnjom? I na taj način samome sebi postane strancem i problemom?

Zašto se nije dao u potragu za plavom kućom u kojoj, trideset jednugodinu nakon bratove smrti, možda i dalje stanuje Adriana de Prado? Zašto jeoklijevao? Zašto je tu iznenada bila zapreka?

Gregorius učini što je činio uvijek kad bi bio nesiguran: Otvori knjigu.

Njegova majka, seljačko dijete iz bernskog kraja, rijetko bi posegnula zaknjigom, u najboljem slučaju bio bi to neki domoljubni roman LudwigaGanghofera, ali bi i to onda čitala tjednima. Otac je otkrio čitanje kaosredstvo protiv dosade u praznim dvoranama muzeja i lkad mu se svidjelo,čitao je sve što bi mu dospjelo pod ruku. „Sad i ti bježiš u knjige”, rekla jemajka kad je i sin otkrio čitanje i pokušavao joj predočiti čaroliju i svjetlostsavršenih rečenica. Gregoriusa je boljelo što je na to gledala na taj način.

Postoje ljudi koji čitaju i postoje oni drugi. Je li netko čitatelj ili nečitatelj- to se brzo otkrije. Među ljudima nema veće razlike od te. Ljudi bi se čudilikad bi to tvrdio, a neki bi i odmahivali glavom zbog toliko zadrtosti. Ali biloe tako. Gregorius je to znao. Znao.

Zamolio je sobaricu da ode i proveo sljedeće sate utonuo u pokušajrazumijevanja jedne bilješke Amadeua de Prada, čiji mu je naslov zapeo zaoko dok je listao:

O INTERIOR DO EXTERIOR DO INTERIOR. UNUTARNJOSTVANJŠTINE UNUTARNJEG. Prije nekog vremena - bilo je to jednog arkog prijepodneva u lipnju, jutarnja svjetlina nepokretno je preplavljivala

ulice - stajao sam u Rui Garrett ispred izloga u kojem sam zbog asljepljujućeg svjetla umjesto robe spazio svoj odraz. Bilo mi je naporno



da sam sebi stojim na putu - tim više što je sve to bilo simbol načina na koji sam se i inače odnosio prema sebi - i upravo sam krenuo da svom pogledukroz sjenovit lijevak svojih ruku raskrčim put prema nutrini, kadli se iza

moje zrcalne slike - činilo mi se kao prijeteća olujna sjena koja ćeromijeniti svijet - pojavi lik visokog muškarca. Zastao je, uzeo iz džepakošulje kutiju cigareta i stavio jednu u usta. Dok je otpuhivao prvi dim,

ogled mu je lutao i naposljetku se zaustavio na meni. Što mi ljudi znamoedni o drugima? pomislih i pretvarah se - da se ne moram susresti s

njegovim, zrcaljenim pogledom. - da mogu dobro razaznati izloženu robu.Stranac je vidio mršavog muškarca prosijede kose, uska, stroga lica itamnih očiju iza okruglih, zlatom optočenih stakala. Odmjerio sam vlastitu

rcalnu sliku. Kao uvijek, stajao sam sa svojim koščatim ramenimauspravnije nego ikad, dižući glavu više nego što bi mi to zapravo dopuštalamoja visina, a uz to je držeći malčice nagnutu unatrag i svakako je bilotočno ono što su govorili čak i oni koji su me voljeli: Doimao sam se kaoohol preziratelj ljudi, koji omalovažava sve ljudsko, mizantrop, koji za sve i svakog u pričuvi ima podrugljivu primjedbu. To je bio dojam koji jevjerojatno stekao čovjek s cigaretom.

Kako li se samo prevario. Katkada naime mislim: Ja stojim i hodam tako pretjerano uspravno ne bih li protestirao protiv neopozivo pognutog tijelasvog oca, protiv muke kad ga tlači Behterevljeva bolest pa mora spustiti pogled kao sluga koji se ne usuđuje stati pred svog gospodara pogledati ga uoči dignuta čela. Možda mi se tada čini da bih, ako se ispružim, leđa svog oca mogao izravnati preko groba ili se retrogradnom magijom pobrinuti damu život bude manje pognut i bolno sluganski nego što je uistinu bio - kaoda bih svojim naporom mučnu prošlost mogao lišiti njezine činjeničnosti i

amijeniti je boljom, slobodnijom. A to nije bila jedina obmana koju je moja pojava vjerojatno izazvala u strancu u odrazu. Nakon beskrajne noći, u kojoj sam ostao bez sna i utjehe,bio bih posljednji koji bi na druge gledao svisoka. Dan prije otkrio samednom pacijentu u prisutnosti njegove žene da neće još dugo živjeti. Moraš

to učiniti, nagovarao sam samog sebe prije nego što sam njih dvoje pozvao



u ordinaciju, moraš im omogućiti da planiraju za sebe i svoje petero djece - iuopće: jedan dio ljudskog dostojanstva sastoji se u snazi da se svom usudu,ma bio on i težak, može pogledati u oči. Bilo je to rano navečer, kroz

otvorena balkonska vrata topao xjetar unosio je zvukove i mirise ljetnog dana na izdisaju a da se čovjek bez oslonca i samozaboravno mogaorepustiti tom nježnom valu živosti, mogao je to biti trenutak sreće. Kad bi

bar neki oštar, nemilosrdan vjetar šibao kišnim kapima o prozorska stakla!omislio sam kad su muškarac i žena nasuprot meni sjeli na vanjske rubove

stolica, oklijevajući i puni bojažljive nestrpljivosti, željni čuti sud koji će ihosloboditi užasa skore smrti, da mogu sići i pomiješati se sa šetačima, svjesni da pred sobom imaju sve vrijeme ovog svijeta. Skinuo sam naočale i

uhvatio se palcem i kažiprstom za korijen nosa, prije nego što sam počeo govoriti. Njih dvoje zasigurno su u toj gesti prepoznali vjesnika stravičneistine jer kad sam dignuo pogled oni se bijahu uhvatili za ruke koje su -tako mi se učinilo i ta mi pomisao stegnu grlo, tako da se bojažljivo čekanjedodatno produljilo - odavno izgubile naviku da traže jedna drugu. Govorio sam tim rukama, toliko je bilo teško oduprijeti se pogledima iz kojih je

rogovarao bezimen užas. Ruke se grčevito isprepletoše, krv nestade iz njih,a ta slika beskrvnog, bijelog klupka prstiju bila je ono što mi je otelo san i

što htjedoh otjerati kad sam pošao u šetnju, koja me je dovela pred zrcalniizlog. (Još nešto sam pokušao otjerati u svijetlim ulicama: sjećanje na tokako se moja srdžba zbog nespretnosti pri objavi gorke vijesti poslijeusmjerila protiv Adriane, samo zato što je ona, koja se za mene brine boljeod majke, iznimno zaboravila donijeti moj omiljeni kruh. Kad bi bijelo-latno svjetlo prijepodneva bar ugasilo tu nepravdu, koja za mene nije bila

netipična!)

Čovjek s cigaretom, koji je sad bio naslonjen na stup svjetiljke, lutao jeogledom amo-tamo između mene i zbivanja na ulici. Način na koji me vidionije mu mogao otkriti ništa o mojoj krhkosti punoj sumnji u samog sebe,krhkosti koja je tako malo odgovarala mom ponosnom, pa i hvalisavomdržanju tijela. Unio sam se u njegov pogled, stvorio njegovu presliku u sebii uzeo iz njega u sebe svoju zrcalnu sliku. Takav kakav sam izgledao i kako



sam se doimao - pomislio sam - ja nikad nisam bio, ni jednu jedinu minutusvog života. Ne u školi, ne tijekom studija, ne u ordinaciji. Je li i drugimatako da se ne mogu prepoznati u svojoj vanjštini? Da im se zrcalna slika

čini kulisom punom tupog izobličavanja? Da užasnuti zamjećuju ponor između onoga kako ih opažaju drugi i načina na koji doživljavaju sami sebe? Da prisnost iznutra i prisnost izvana mogu biti međusobno tolikoudaljene da jedva još mogu vrijediti kao prisnost s istim?

Udaljenost spram drugoga, u koju nas stavlja ta svijest, povećat će se još edanput kad nam bude jasno da se naš izvanjski lik drugome ne ukazuje na

isti način kao našim vlastitim očima. Ljudi se ne vide kao kuće, stabla ilivijezde. Vidimo ih u očekivanju da bismo im mogli pristupiti na određen

način i time ih učiniti dijelom vlastite nutrine. Naša mašta izrezat će ih takoda pristaju našim željama i nadanjima, ali i tako da se na njima mogu

otvrditi naši strahovi i predrasude. Mi sigurno i nepristrano ne dopiremoni do izvanjskih obrisa drugog. Putem nam pogled skreću i mute sve želje iantazme, koje nas čine posebnim, neponovljivim čovjekom koji jesmo. Čak i

vanjski svijet unutarnjeg svijeta još je dio našeg unutarnjeg svijeta, da se ine govori o mislima što ih imamo o tuđem unutarnjem svijetu i koje su takonesigurne i neučvršćene da govore više o nama samima nego o drugome.

ako muškarac s cigaretom vidi naglašeno uspravna muškarca mršava lica,unih usana i zlatom obrubljenih naočala na oštrom, ravnom nosu koji se

meni samom čini predug i previše dominantan? Kako se taj lik uklapa ukonstrukciju njegova sviđanja i nesviđanja i u ostalu arhitekturu njegoveduše? Što u mojoj pojavi njegov pogled čini pretjeranim i prevelikim i što ćeizostaviti kao da uopće nije prisutno? To će neizbježno biti iskrivljena slika,koju si stranac s cigaretom stvara o mojoj zrcalnoj slici, a njegova misaona

slika mog misaonog svijeta nakalemit će jednu iskrivljenu sliku na drugu.tako smo si dvostruko strani jer među nama ne stoji samo varljivi izvanjski svijet, nego i lažna slika koja o njemu nastaje u svakom unutarnjem svijetu.

Ima li zla u toj stranosti i nebliskosti? Bi li nas slikar trebao prikazatiraširenih ruku, očajne u uzaludnom pokušaju da dosegnemo druge? Ili binas njegova slika, trebala prikazati u stavu u kojem do izražaja dolazi



olakšanje što postoji ta dvostruka barijera koja je ujedno i zaštitni bedem?Trebamo li biti zahvalni zbog zaštite koju nam stranost jamči pred drugima? zbog slobode koja to čini mogućim? Kako bi bilo kad bismo bez zaštite

stajali jedni nasuprot drugima kroz dvostruki lom što ga predstavljarotumačeno tijelo? Kad bismo, jer između nas ne bi bilo ničeg što bi naskrivotvorilo i razdvajalo, padali jedni u druge?

Čitajući Pradov opis samog sebe, Gregorius je neprestance pogledavao naliječnikov portret u knjizi. U mislima pusti njegovu kosu počešljanu poputkacige da posijedi i stavi mu naočale okruglih stakala i zlatna okvira. Drugi bi u njemu vidjeli oholost, pa i prezir prema ljudima. Pritom je, kako rečeCoutinho, bio omiljen, čak i poštovan liječnik. Sve dok čovjeku iz tajne policije nije spasio život. Nakon toga prezirali su ga isti ljudi koji su ga prijetoga voljeli. To mu je slomilo srce i on je pokušavao sve to ispraviti radećiza Pokret otpora.

Kako je moglo biti da liječnik ima potrebu za iskupljenjem zbog nečeg štoe činio - morao činiti - svaki liječnik i što je bila suprotnost promašaju?ešto, pomisli Gregorius, nije moglo biti točno u Cotinhovu prikazu. Stvari

su zacijelo bile kompliciranije, zamršenije. Gregorius nastavi listati. Nóshomens, que sabemos uns dos outros? Mi, ljudi: što znamo jedni odrugima? Neko vrijeme Gregorius je nastavio okretati stranice. Možda je postojala neka zabilješka o tom dramatičnom i bolnom obratu u njegovuživotu?

Budući da nije pronašao ništa, u sumrak je napustio hotel i zaputio se prema Rui Garrett, gdje je Prado u izlogu promatrao vlastitu zrcalnu sliku igdje se nalazio antikvarijat Júlija Simõesa.

Nije više bilo sunčane svjetlosti koja bi izloge pretvarala u zrcala. Alinakon nekog vremena Gregorius pronađe jarko osvijetljenu prodavaonicuodjeće s golemim ogledalom, u kojem se mogao promatrati kroz stakloizloga. Pokušao je učiniti ono što je činio Prado: unijeti se u tuđi pogled,stvoriti ga u sebi i iz njega primiti u sebe svoju zrcalnu sliku. Susresti samog



sebe kao stranca, nekog koga se tek upoznaje.

Tako su ga dakle vidjeli učenici i kolege. A i Florence ga je doživljavalana taj način, najprije kao zaljubljena učenica u prvoj klupi, poslije kao

supruga, za koju je sve više postajao trom i dosadan čovjek koji se svojomučenošću sve češće koristi da uništi čaroliju, razuzdanost i elitizam njezinasvjetlucavog romanističkog svijeta.

Svi su imali pred sobom istu sliku, a ipak su, kako kaže Prado, svi vidjelirazličito, jer je svaki viđeni dio ljudskog izvanjskog svijeta bio ujedno i diounutarnjeg. Portugalac je bio siguran da nijedne minute svoga života nije bioonakav kakvim se činio drugima; on se u svojoj vanjštini - ma koliko prisna

bila - nije prepoznao i te se stranosti duboko prestrašio. Neki momak u prolazu zaleti se u Greogoriusa i on se prepadne.Prestrašenost zbog udarca poklopi se sa zabrinjavajućom mišlju da kod njeganije bilo izvjesnosti koja bi bila dostojna one liječnikove. Odakle Pradu tasigurnost da je sasvim drukčiji nego što su ga vidjeli drugi? Kako je dospiodo nje? Govorio je o tome kao o jarkom svjetlu u nutrini, koje je u njemusjalo oduvijek, svjetlu koje je u isti mah značilo veliku prisnost prema sebisamom i veliku stranost prema drugima. Gregorius sklopi oči. Sad je

ponovno sjedio u vagon-restoranu na putu za Pariz. Ona nova vrsta budnosti,koju je ondje iskusio kad mu je postalo jasno da se njegovo putovanje zaistadogađa - je li imala neke veze s posebnom budnošću koju je Portugalac posjedovao spram sebe samog, budnošću čija je cijena bila samoća? Ili su to bile dvije sasvim različite stvari?

Ljudi su govorili Gregoriusu da živi kao da je neprestance pognut nadknjigom i da bez prestanka čita. Sad se uspravio i pokušao osjetiti kako je to

Amadeuov otac naglašeno uspravna držanja i neobično uzdignute glaveizravnavao leđa, pognuta od bola. U općoj gimnaziji imao je učitelja koji je bolovao od Behterevljeve bolesti. Takvi ljudi zabacivali bi glavu da nemoraju uvijek gledati u pod. Izgledali su baš onako kako je Prado opisao podvornika kojeg je susreo kad je posjetio školu: nalik na ptice. O njegovojiskrivljenosti kružile su okrutne šale, a učitelj se osvećivao podmuklom



strogošću i kaznama. Kako je bilo imati oca koji je cijeli život morao provesti u tom ponižavajućem stavu, iz sata u sat, iz dana u dan, kako zasudskim stolom, tako kod kuće s djecom?

Alexander Horácio de Almeida Prado bio je sudac, poznati sudac, kako jerekao Coutinho. Sudac koji je pravorijeke izricao pod Salazarom - podčovjekom dakle koji je pogazio svako pravo. Sudac koji si to možda nijemogao oprostiti i koji je zbog toga tražio smrt. Ako je diktatura činjenica,revolucija je obveza, pisalo je na postolju nadgrobna kamena obitelji Prado,e li to pisalo zbog sina, koji je otišao u Pokret otpora? Ili i zbog oca, koji je

prekasno otkrio istinitost te rečenice?

Putem prema velikom trgu Gregorius osjeti da to želi saznati i da želisaznati na drukčiji način, ne kroz mnoštvo povijesnih stvari s kojima je prekostarih tekstova cijeli život imao posla. Zašto? Sudac je bio već pola stoljećamrtav, od revolucije je prošlo trideset godina, pa i smrt sina pripadala je tomdalekom mjestu u prošlosti. Dakle, zašto? Što ga se sve to ticalo? Kako semoglo dogoditi da ga jedna jedina portugalska riječ i broj telefona na čeluistrgnu iz sređena života i daleko od Berna upletu u život Portugalaca kojiviše nisu bili živi?

U knjižari na Rossiju za oko mu zapne ilustrirana biografija Antónija deOliveire Salazara, čovjeka koji je u Pradovu životu odigrao odlučujuću,možda smrtonosnu ulogu. Na ovitku bio je prikazan muškarac odjeven ucrno. Lice mu se doimalo zapovjedničkim, ali ne i nesenzibilnim, dok mu je pogled bio čvrst, pa i fanatičan, ali je ipak odavao inteligenciju. Gregorius jeuze listati. Solazar je, pomisli, bio čovjek koji je tražio vlast , ali ne i netkotko bi je zgrabio sa slijevom brutalnošću i muklom silom, pa čak ni netkotko bi u njoj uživao kao u obilju zasitnih jela na orgijastičkom banketu.

Kako bi je stekao i zadržao toliko dugo, on je odustao od svega u životu štone bi bilo u skladu s neumornom budnošću, bezuvjetnom disciplinom iasketskim ritualom. Cijena je bila visoka, to se moglo iščitati iz strogih crtakoje su svjedočile o rijetkim osmijesima. A potisnute potrebe i impulsi togškrtog života usred vladarske raskoši praznili su se - izobličeni do



neprepoznatljivosti retorikom državnog rezona - u bespoštednim, krvničkimnalozima.

U tmini Gregorius je ležao budan i mislio na veliku distancu koja je

oduvijek postojala između njega i svjetskih zbivanja. Daleko od toga da sene bi zanimao za političke događaje u inozemstvu. U travnju 1974., kad sediktatura u Portugalu primicala kraju, neki iz njegove generacije otputovali sutamo i uzeli mu za zlo kad je rekao da nije zainteresiran za politički turizam. Nije dakle bilo tako da bi on bio neupućen poput slijepog ignoranta. Aliuvijek mu se pomalo činilo kao da čita Tukidida. Tukidida, koji je pisao unovinama i kojeg se poslije vidjelo na dnevniku. Je li to imalo veze saŠvicarskom i njezinom nedodirnutošću? Ili s njim? S njegovom očaranošću

riječima, iza kojih su iščezavale stvari, ma koliko okrutne, krvave ilinepravedne bile? Možda čak i s njegovom kratkovidnošću?

Kad bi otac, koji nije dogurao dalje od dočasnika, govorio o vremenu kade njegova postrojba, kako je rekao, stajala na Rajni, sin bi pomislio da ima

nečeg nestvarnog, čak pomalo komičnog u tome da se netko takvog događajamože prisjećati kao nečeg uzbudljivog, kao nečeg što strši iz banalnostiostatka života. Otac je to osjećao i jednom mu je dozlogrdilo: „Bojali smo se,

strahovito smo se bojali”, rekao je, „jer lako se moglo dogoditi drukčije ionda tebe možda uopće ne bi bilo.” Vikao nije, to otac nikad nije radio;svejedno, bile su to riječi ljutnje koje je sin slušao sa stidom i nikad ih nijezaboravio.

Je li zbog toga sad htio znati kako je bilo biti Amadeu de Prado? I kroz tose razumijevanje primaknuti bliže svijetu?

Upalio je svjetlo i još jedanput pročitao već pročitane rečenice.

NADA. NIŠTA. Aneurizma. Svaki trenutak može biti posljednji. Bezikakva predosjećaja, u potpunom neznanju, ja ću proći kroz nevidljiv zid, izakojeg nema ničeg, čak ni tmine. Moj sljedeći korak mogao bi biti korak kroztaj zid. Nije li nelogično bojati se toga, ako to iznenadno gašenje uopće višeneću doživjeti i ako znam da stvari stoje tako?



Gregorius nazove Doxiadesa i upita ga što je aneurizma.

- Znam da ta riječ znači proširenje, ali čega?

- Posrijedi je bolesno proširenje arterijske krvne žile urođenom ilistečenom promjenom stijenke - reče Grk. - Da, i u mozgu, čak i veoma često.Gesto ljudi to i ne primjećuju i može im biti dobro čak i desetljećima. Alionda žila iznenada pukne i to je kraj. Zašto usred noći hoćete to znati? Imateli tegoba? I gdje ste uopće?

Gregorius osjeti da je bila pogreška što je nazvao Grka. Nije pronašaoriječi koje bi odgovarale njihovoj dugogodišnjoj prisnosti. Krut i sazamuckivanjem ispriča nešto o starom tramvaju, o munjenom antikvaru i

groblju na kojem leži mrtvi Portugalac. Sve to nije imalo smisla i on je točuo. Nastade stanka.

- Gregorius? - viknu naposljetku Doxiades. - Da?

- Kako se na portugalskom kaže šah? Gregorius bi ga najradije zagrliozbog tog pitanja. -Xadrez - reče i iz usta mu nestade suhoće.

- S očima sve u redu?

Sad mu se jezik ponovno prilijepio za nepce. - Da. Nakon još jedne kratkestanke Gregorius reče:

- Imate li dojam da vas ljudi vide onakvog kakvi jeste? Grk se grohotomnasmije. -Naravno da ne!

Gregorius se osjeti bespomoćnim jer se netko, a k tome baš Doxiades,nasmijao nečemu zbog čega se Amadeu de Prado bio istinski preplašio. Uzeoe Pradovu knjigu u ruku, kao da se želi pridržati za nju.

- Je li zaista sve u redu? - upita Grk kad je ponovno zavladala tišina.- Da - reče Gregorius - sve je u redu. Završili su razgovor na uobičajen

način.

Smeten, Gregorius je ležao u mraku i pokušavao dokučiti što je to staloizmeđu njega i Grka. Napokon, on je bio taj čije su mu riječi dale hrabrost da



se otisne na put, unatoč snijegu koji je u Bernu počeo padati. Svoj studijfinancirao je kao taksist u Solunu.

„Prilično grubo društvo, taksisti”, rekao je jednom. Katkad bi i kod njega

zabljesnula grubost. Primjerice, kad bi psovao ili snažno povlačio dimcigarete. Tamna neobrijana brada i gusta crna dlaka na podlakticama činile suga u takvim trenucima divljim i neukrotivim.

Smatrao je dakle da se samo po sebi razumije da ga opažanje drugog promašuje. Je li bilo moguće da nekome to nije značilo baš ništa? I je li to bio nedostatak senzibiliteta? Ili unutarnja neovisnost kakvoj valja težiti? Kad

e Gregorius napokon zaspao, vani se počelo daniti.



11 .

To ne može biti, to nije moguće. Gregorius skine nove, perolake naočale, protrlja oči i ponovno ih stavi. Bilo je moguće: Vidio je bolje nego ikad prije.To je prije svega vrijedilo za gornju polovicu stakala, kroz koju je gledao usvijet. Stvari su ga doslovce zaskakale, činilo se kao da se otimaju da mu privuku pogled. A kako na nosu više nije osjećao dosadašnji teret koji je odnaočala napravio zaštitni bedem, one su se u svojoj novoj jasnoći činilenametljivima, pa čak i opasnima. Malo mu se i zavrtjelo u glavi od novihdojmova pa ih je skinuo. Preko namrgođena lica Césara Santaréma preleti

smiješak.- A sad ne znate jesu li bolje stare ili nove - reče.

Gregorius kimne i stane pred ogledalo. Uzak, crvenkast okvir i novastakla koja više nisu izgledala kao ratničke barijere pred njegovim očimačinili su ga drugom osobom. Osobom kojoj je izgled važan. Osobom koja ježeljela izgledati elegantno, šik. Dobro, to je bilo pretjerivanje; ali svejedno.Santarémova asistentica, koja ga je nagovorila da uzme taj okvir, napravi iz

pozadine gestu priznanja. Santarém je vidje.- Tem razão - reče - ima pravo. Gregorius osjeti kako se u njemu diže

bijes. Stavio je stare naočale, dao da mu spreme nove i brzo platio.

Do ordinacije Mariane Eçe u četvrti Alfama bilo je pola sata pješice.Gregoriusu su trebala četiri sata. Počeo je tako da svaki put kad pronađeklupu sjedne i promijeni naočale. S novim staklima svijet je bio veći, a prostor je prvi put zaista posjedovao tri dimenzije, u kojima su se stvari

mogle neometano protezati. Tejo više nije bio nejasna površina smeđe bojenego rijeka, a Castelo de São Jorge stršao je u tri smjera u nebo, kao pravidvorac. Ali takav svijet bio je naporan, istina, s lakšim okvirom na nosu i hodmu je postao lakši, teški koraci, na koje je bio naviknut, nisu pristajali novojlakoći na njegovu licu. Ali svijet je bio bliži i napasniji, od čovjeka je tražioviše a da nije bilo jasno u čemu se sastoje njegovi zahtjevi. Kad bi mu bilo



dosta tih nejasnih zahtjeva, povlačio bi se iza stakala starih naočala, koje susve držale na udaljenosti i dopuštale mu sumnju postoji li onkraj riječi itekstova uopće izvanjski svijet, sumnju koja mu je bila mila i draga i bez

koje zapravo život nije mogao ni zamisliti. Ali zaboraviti nije mogao ni nov pogled pa je u jednom malom parku izvukao Pradove bilješke i probao kakoće mu ići čitanje.

O verdadeiro encenador da nossa vida é o acaso - um encenador cheiode crueldade, misericórdia encanto cativante. Gregorius ne povjerovavlastitim očima: Tako bez muke nije shvatio još nijednu od Pradovihrečenica: Istinski redatelj našeg života je slučajnost - redatelj punokrutnosti, milosrđa i očaravajućeg šarma. Zatvorio je oči i predao se

slatkoj iluziji da će mu nova stakla na taj način učiniti dostupnima i svakudrugu Portugalčevu rečenicu - kao da je posrijedi bajkovit, magijskiinstrument, koji povrh izvanjskih obrisa riječi vidljivima čini i njihovaznačenja. Posegnuo je za naočalama i namjestio ih. Počeo ih je voljeti.

„Htjela bih znati jesam li bila u pravu”, to su bile riječi žene s velikimočima i jaknom od crna baršuna; riječi koje su ga u otmjenoj ordinacijiiznenadile jer su zvučale kao da ih je izgovorila neka marljiva školarka bez

samopouzdanja, što uopće nije išlo uz sigurnost kojom je zračila. Gregoriussada pogleda za djevojkom na koturaljkama. Dabje čovjek na koturaljkama skojim se sudario prve večeri malo drukčije držao lakat - i za dlaku mu promašio sljepoočnicu - on sad ne bi bio na putu k toj ženi, rastrgan izmeđuneprimjetno zastrta i jarko jasna vidnog polja, koje je svijetu davalo tustvarnu stvarnost.

U jednom baru popio je kavu. Bilo je vrijeme ručka i prostorija senapunila dobro odjevenim ljudima iz susjedne uredske zgrade. Gregorius je u

zrcalu promatrao svoje novo lice, a potom cijeli stas, kako će ga poslijevidjeti liječnica. Izlizane hlače od baršuna, gruba dolčevita i stara vjetrovkastršili su u mnoštvu strukiranih sakoa, bojom usklađenih košulja i kravata. Anisu pristajali ni uz nove naočale, uopće ne. Gregoriusa je ljutila činjenica štomu taj kontrast smeta, od gutljaja do gutljaja bio je sve bjesniji zbog toga.



Prisjetio se kako ga je konobar u hotelu Bellevue odmjerio onog jutra kad jeodlučio pobjeći i kako mu to nije smetalo, naprotiv, imao je dojam da sesvojim otrcanim izgledom potvrđuje spram visoke elegancije koja ga je

okruživala. Gdje je nestala ta sigurnost? Stavio je stare naočale, platio iotišao.

Jesu li otmjene kuće kraj ordinacije Mariane Eçe i preko puta nje zaistastajale ondje i za njegova prvog posjeta? Gregorius stavi nove naočale i pogleda oko sebe. Liječnici, odvjetnici, jedno vinarsko poduzeće,veleposlanstvo jedne afričke zemlje. Znojio se ispod debele dolčevite, a u istimah osjećao na licu hladan vjetar koji je s neba pomeo sve oblake. Iza kojege prozora bila liječnička soba?

„Kako dobro će čovjek vidjeti, to ovisi o tolikim stvarima”, rekla je. Biloe petnaest do dva. Je li u to doba mogao samo tako otići gore? Otišao je

nekoliko ulica dalje i zaustavio se pred jednom trgovinom s muškomodjećom. „Mogao bi si mirne duše kupiti nešto nove odjeće.” UčenicaFlorence, djevojka u prvom redu, smatrala je njegovu ravnodušnost spramvanjštine privlačnom. Supruzi je taj stav ubrzo počeo ići na živce.

„Napokon, ne živiš sam. I tu grčki nije dovoljan.” Tijekom devetnaest

godina, koliko je nakon razvoda živio sam, bio je samo dva ili tri puta utrgovini odjećom. Uživao je u tome da mu nitko ništa ne prigovara. Je lidevetnaest godina prkosa bilo dovoljno? S oklijevanjemuđe u trgovinu.

Dvije prodavačice zaista su se trsile oko njega, jedinog kupca, a na krajusu otišle još i po poslovođu. Gregorius se neprestance gledao u zrcalu:najprije u odijelima koja su ga predstavljala kao bankara, posjetitelja opere, bonvivana, profesora, knjigovođu; poslije u jaknama u rasponu od dvorednog

blejzera do sportskog sakoa, koji je prizivao scene s jahačkog izleta udvorskom parku; naposljetku u odjevnim predmetima od kože. Od svihoduševljenih portugalskih rečenica koje se stuštiše na njega, on nije razumionijednu pa je sve vrijeme odmahivao glavom. Napokon napusti trgovinu uodijelu od siva korda. Nesiguran, promotrio se nekoliko kuća dalje u jednomizlogu. Je li fina, vinski crvena dolčevita, koju je dopustio da mu uvale,



pristajala uz novi crveni okvir za naočale?

Iznenada Gregorius izgubi živce. Hitra, bijesna koraka ode do toaleta sdruge strane ulice i ponovno odjene stare stvari. Prolazeći pokraj veže iza

koje se nakupilo brdo starog željeza odloži vrećicu s novom odjećom. Onda polako krene u smjeru liječničine kuće.

Tek što je ušao, čuo je kako se gore otvaraju vrata, a onda je ugleda kakose spušta u lepršavom mantilu. Volio bi da je sad na sebi imao novo odijelo.

- Ah, to ste vi - reče ona i upita kako stoje stvari s novim naočalama.

Dok je pripovijedao, ona mu se približi, uhvati naočale i stade provjeravati jesu li dobro sjele. On osjeti miris njezina parfema, uvojak

njezine kose okrzne mu lice i na sićušan trenutak njezine se kretnje stope skretnjama Florence, kad mu je prvi put bila skinula naočale. Kad je govorio onestvarnoj stvarnosti koju su stvari odjednom zadobile, ona se nasmije i pogleda na sat.

- Moram na trajekt, idem u posjet - reče. Nešto u njegovu licu vjerojatnou je smelo jer se zaustavila usred odlaska. - Jeste li već bili na Teju? Hoćete

li sa mnom?

Vožnje automobilom prema trajektu Gregorius se poslije nije sjećao.Sjećao se samo da su jednim jedinim, tečnim pokretom ušli na slobodno parkirališno mjesto koje se činilo premalim. Onda su sjeli na gornju palubutrajekta i Mariana Eça stade pričati o stricu kojeg je nakanila posjetiti, o bratu svog oca.

João Eça živio je prijeko u Cacilhasu u staračkom domu. Ne govorećigotovo više ni riječi, provodio je dane ponavljajući poznate partije šaha.

Nekoć je bio knjigovođa u jednom velikom poduzeću, skroman, neznatan,gotovo nevidljiv čovjek. Nikome ne bi palo na pamet da radi za Pokretotpora. Krinka je bila savršena. Bilo mu je četrdeset sedam kad su Salazarovioružnici došli po njega. Kao komunist osuđen je zbog veleizdaje na doživotnurobiju. Dvije godine poslije, Mariana, njegova omiljena nećakinja, došla je ponjega u zatvor.



- Bilo je to u ljeto 1974., nekoliko tjedana nakon revolucije, imala samdvadeset jednu godinu i studirala u Combri - rekla je okrenuvši glavu.

Gregorius je čuo kako guta, a onda joj glas postade grub, da ne pukne.

- Nikad se nisam oporavila od tog prizora. Bilo mu je tek četrdeset devet,ali mučenje je od njega napravilo bolesna starca. Prije je imao pun, zvonak glas; sad je govorio promuklo i tiho, a njegove ruke, koje su sviraleSchuberta, prije svega Schuberta, sad su bile izobličene i neprestance su setresle. Udahnula je i sjela uspravno. - Samo nevjerojatno izravan, neustrašiv pogled iz njegovih sivih očiju - samo on nije bio slomljen. Trebale su godineda mi to može ispričati: Užarene komade željeza držali su mu pred očima da

ga prisile da govori. Dolazili su sve bliže i on je mislio da će svakog trenutka potonuti pod valom usijane tame. Ali njegov pogled nije bježao predželjezom, prolazio je kroz njegovu tvrdoću i žar, režući s druge strane licasvojih mučitelja. Zastali su od tog nevjerojatnog neposluha. „Otad sedoslovce ničeg više ne bojim”, govorio je, „doslovce ničeg.” A ja samsigurna: On nije odao ništa. Iskrcali su se na kopno.

- Ondje prijeko - reče ona i glas joj ponovno zadobi uobičajenu čvrstoću -ondje je dom.

Pokazala mu je trajekt, koji je plovio u širokom luku tako da se gradmogao vidjeti i iz druge perspektive. Onda je na trenutak neodlučno zastala, bilo je to oklijevanje u kojem se razotkrivala svijest o intimnosti koja semeđu njima uspostavila zapanjujuće brzo a da se sad ne može nastaviti, amožda i plaha sumnja je li bilo ispravno odati mu toliko toga o Joãu i sebi.Kad je napokon otišla u smjeru doma, Gregorius je dugo gledao za njom izamišljao je kako je s dvadeset jednom godinom stajala pred zatvorom.

Odvezao se natrag u Lisabon, a potom još jedanput preko Teja. João Eça bio je u Pokretu otpora, Amadeu de Prado radio je za Pokret. Resistência:Liječnica je sasvim razumljivo upotrijebila portugalsku riječ - kao da za tustvar, tu svetu stvar i ne može biti drukčije riječi. Iz njezinih usta riječ je progovarala s tihom prodornošću, imala je očaravajuću puninu zvuka i time

e postala riječju mistična sjaja i mistične aure. Jedan knjigovođa i jedan



liječnik s razmakom od pet godina. Obojica su riskirali sve, obojica su radili pod savršenom krinkom, obojica su bili majstori šutljivosti i virtuozizapečaćenih usana. Jesu li se poznavali?

Ponovno na kopnu, Gregorius kupi plan grada s posebno preciznomkartom Bairra Alta. Za ručkom je osmislio plan puta za svoju potragu za plavom kućom, u kojoj je još mogla stanovati Adriana de Prado, stara i beztelefona. Kad je napustio lokal, počelo se mračiti. Tramvajem se odvezao učetvrt Alfama. Nakon nekog vremena pronašao je vežu s hrpom starogželjeza. Vrećica s njegovom novom odjećom još je stajala ondje. Uzeo ju je,zaustavio taksi i odvezao se do hotela.



12.

Rano ujutro Gregorius izađe u dan koji je počinjao tmurno i maglovito.Protivno navici, večer prije zaspao je brzo i uronio u plimu prizora iz sna ukojem su se, prema neshvatljivom redoslijedu, izmjenjivali brodovi, odjeća izatvori. Iako je bilo neshvatljivo, sve to nije bilo nimalo neugodno, nipoštonoćna mora jer se ispod konfuznih epizoda u rapsodijskoj mijeni provlačioglas koji se nije mogao prečuti u svojoj silnoj nazočnosti, a pripadao je ženičije je ime tražio grozničavo, kao da mu o tome ovisi život. U trenutku buđenja sinula mu je i riječ za kojom je tragao: Conceição - lijep, bajkovit

dio u punom imenu liječnice, koji je stajao na mjedenoj ploči kraj ulaza uordinaciju: Mariana Conceição Eça. Kad je tiho izrekao ime, iz zaboravaizađe još jedna scena sna, u kojoj mu je neka žena, čiji se identitet brzomijenjao, skinula naočale, pritišćući tako snažno njegov nos da je to još i sadosjećao.

Bilo je jedan sat u noći i na nastavak sna nije trebalo ni pomišljati. I zatoe listao Pradovu knjigu, zastavši kod bilješke koja je nosila naslov: CARAS

FUGAZES NA NOITE. LETIMIČNA LICA U NOĆI.

Susreti među ljudima su, tako mi se često čini, poput susreta vlakova kojibez svijesti jurcaju kroz najdublju noć. Letimične, izmučene poglede bacamona druge, koji iza mutna stakla sjede na slabom svjetlu i nestaju iz našeg vidnog polja tek što smo imali vremena spaziti ih. Jesu li zaista muškarac iena projurili pokraj nas poput fantazama u osvijetljenom prozorskom

okviru koji je izronio ni iz čega i činio se kao da je bezrazložno urezan uraznu tminu? Jesu li se njih dvoje poznavali? Jesu li razgovarali? Smijali

se? Plakali? Reći ćemo: tako će to biti liad stranci, šetači na kiši i vjetrurođu jedno pokraj drugog; usporedba će tu govoriti za sebe. Ali mnogim

ljudima nasuprot sjedimo mnogo dulje, jedemo i radimo s njima, ležimoedni kraj drugih, živimo pod istim krovom.. Gdje je tu letimičnost? A sve



što nas obmanjuje postojanošću, prisnošću i intimnim znanjem: nije li to samo varka, izmišljena da nas umiri, kojom nastojimo prekriti i odagnati

ucketavu, smušenu letimičnost jer ne bi bilo moguće da joj odolimo. Nije li

svaki prizor nekog drugog i svaka razmjena pogleda ipak poput sablasnog susreta pogleda među putnicima, koji klize jedni pokraj drugih, omamljenineljudskom brzinom i pesnicom tlaka zraka, od koje se sve trese i zvecka?

e klize li naši pogledi neprestance s drugih, kao u jurećem kretanju noći,ostavljajući nas sa samim nagađanjima, krhotinama misli i izmišljenimosobinama? Ne susreću li se to zapravo ne ljudi nego sjene koje bacajunjihove predodžbe?

Kako je to bilo, pomisli Gregorius, biti sestra nekoga iz kog jerogovarala usamljenost tako vrtoglavo duboko? Nekog tko razmišlja tako

bespoštedno konzekventno a da mu riječi pritom ne zvuče ni očajnički niuzbuđeno? Kako je bilo asistirati mu, pružati mu injekciju i pomagati pri

ovijanju? Ono što je pišući mislio o daljini i stranosti među ljudima: što jeto značilo za ozračje u plavoj kući? Je li to držao u cijelosti skriveno u sebiili je kuća bila mjesto, jedino mjesto na kojem je dopuštao da te misli istupe

iz njega? Primjerice, da odrede način na koji je išao iz prostorije urostoriju, uzimao u ruke knjigu i odlučivao koju glazbu slušati? Koji su tobili zvuci koji su mu se činili da pristaju uz usamljeničke misli koje su se u svojoj jasnoći i čvrstoći činile poput stakla? Je li tražio zvukom koji su bili

oput potvrde ili su mu trebale melodije i ritmovi, poput melema, koji,doduše, nisu uljuljkivali u san i zastirali stvari, ali su ipak umirivali?

S tim pitanjima na pameti Gregorius je pred jutro utonuo u lagan san, ukojem je stajao pred nestvarno uskim plavim vratima, osjećajući želju da

pozvoni, a u isti mah i izvjesnost da nema pojma što bi mogao reći ženi kojaće mu otvoriti. Nakon buđenja sišao je na doručak u novoj odjeći i s novimnaočalama. Konobarica se zabezeknula kad je zamijetila njegov promijenjeniizgled, a onda joj preko lica preleti smiješak, a onda je tog sivog, maglovitognedjeljnog jutra izašao potražiti plavu kuću o kojoj je govorio stari Coutinho.



Prošao je tek mali broj ulica gornjega grada kad ugleda muškarca kojeg jeslijedio prve večeri kako se s cigaretom u ruci pojavljuje na prozoru. Sad, nadnevnom svjetlu, kuća se činila još užom i otrcanijom nego tada.

Unutrašnjost sobe nalazila se u sjeni, ali Gregorius uspije ugrabiti pogled nagoblensku tkaninu sofe, vitrinu s raznobojnim porculanskim figurama iraspelo. Zastao je i čekao da ga muškarac primijeti.

- Uma casa azul ? - upita on.

Muškarac stavi ruku na uho, a Gregorius ponovi pitanje. Odgovor bijaše bujica riječi koje nije razumio, praćena pokretima ruke s cigaretom. Dok jemuškarac govorio, kraj njega stade pognuta starica.

- O consultório azul ? - upita sad Gregorius.- Sim! - viknu žena kreštava glasa i ponovi: - Sim! Uzbuđeno je

gestikulirala mršavim, naboranim rukama, a nakon nekog vremena Gregoriusshvati da ga zove u kuću. Nevoljko uđe u kuću u kojoj je mirisalo na plijesani užeglo ulje. Učini mu se da mora probiti debeo zid odbojnih mirisa kako bistigao do vrata stana iza kojih je čekao muškarac s novom cigaretom međuusnama. Šepava koraka odveo je Gregoriusa u dnevni boravak inerazumljivim ga mumljanjem i bojažljivim pokretom ruke zamolio da sjednena sofu prevučenu goblenskim platnom.

Sljedećih pola sata Gregorius se s mukom pokušavao snaći u mahomnerazumljivim riječima i mnogoznačnim gestama dvoje ljudi koji su mu pokušavali objasniti kako je bilo prije četrdeset godina, kad je Amadeu dePrado liječio ljude iz četvrti. U njihovim glasovima bilo je poštovanja, kakvoljudi iskazuju nekome tko stoji mnogo iznad njih samih. Ali uz to prostorijue ispunjavao još jedan osjećaj, koji je Gregorius tek postupno prepoznavao

kao plahost kakva proizlazi iz nekog starog zamjeranja koje bismo najradijezanijekali, ali ga svejedno ne možemo u potpunosti izbrisati iz sjećanja.

Nakon toga ljudi su ga izbjegavali. To mu je slomilo srce - čuo jeCoutinha kako govori, nakon što je ispričao kako je Prado spasio Ruia LuisaMendesa, Lisabonskog koljača.



Tad muškarac podigne nogavicu i pokaže Gregoriusu ožiljak.

- Ele fez isto, on je to učinio - reče i prijeđe preko njega vrškom prstažutim od nikotina. Žena si svojim naboranim prstima protrlja sljepoočnice i

gestom dočara odlijetanje: Prado je učinio da joj nestane glavobolja. A onda iona pokaza mali ožiljak na prstu, gdje je vjerojatno bio neki madež.

Kad bi se Gregorius poslije znao zapitati što je bio povod da naposljetku pozvoni na plava vrata, u misli su mu neprestance dolazile geste tih dvojestaraca, na čijim je tijelima poštovani, poslije prezreni, a potom opet poštovani liječnik ostavio tragove. Bilo je kao da su mu ruke iznova oživjele.

Sad Gregorius zamoli da mu opišu put do Pradove negdašnje ordinacije i

tako ih napusti. Priljubljenih glava gledali su ga s prozora i njemu se učinikao da u njihovim pogledima ima zavisti, paradoksalne zavisti zbog toga štoon može učiniti nešto što njima više nije bilo moguće: Upoznati nanovoAmadeua de Prada, krčeći si put u njegovu prošlost.

Je li moguće da se najbolji put da postanemo sigurni sami u sebe sastoji utome da upoznamo i naučimo razumijevati nekog drugog? Nekog čiji je život protekao sasvim drukčije i posjedovao sasvim drukčiju logiku nego našvlastiti? Kako znatiželja zbog tuđeg života pristaje svijesti da i naše vrijemeistječe?

Gregorius je stajao za šankom malog bara i pio kavu. Tu je bio već drugi put. Prije sat vremena pronašao je Ruu Luz Soriano i nakon nekoliko korakazatekao se pred Pradovom Plavom ordinacijom, trokatnicom, koja je zbog plavih pločica nekoć izgledala sasvim plava, kao i zbog činjenice da su svi prozori bili natkriveni lukovima obojenima u svjetleći ultramarin. Premaz je bio star, boja je izblijedjela, a bilo je i vlažnih mjesta, obraslih u crnu

mahovinu. I sa željeznih rešetki ispod prozora gulila se plava boja. Samo suulazna vrata bila besprijekorno obojena u plavo, kao da je netko htio reći:ona su ono što je bitno.

Na zvonu nije bilo imena. Gregoriusu je lupalo srce dok je promatraovrata s mjedenom ručicom. Kao da se sva moja budućnost nalazi iza ovih



vrata, pomislio je. Onda je nekoliko kuća dalje otišao u bar i ondje se borio protiv prijetećeg osjećaja da će se izmaknuti samome sebi. Pogledao je nasat: Prije šest dana, otprilike u ovo doba, uzeo je u učionici vlažan kaput s

klina na zidu i pobjegao iz svog toliko sigurnog, preglednog života, neosvrćući se za sobom. Posegnuo je u džep istog tog kaputa i napipao ključstana u Bernu. Iznenada ga, snažno i konkretno poput napadaja gladi, spopade potreba da čita neki grčki ili hebrejski tekst; da pred sobom vidi strana, lijepaslova, koja za njega ni nakon četrdeset godina nisu izgubila ništa od svojeorijentalne, bajkovite elegancije; da se uvjeri da tijekom šest zbunjujućihdana nije izgubio sposobnost da razumije sve što ona izražavaju.

U hotelu je imao Novi zavjet, grčki i portugalski, koji mu je darovao

Coutinho; ali hotel je bio daleko, a morao je čitati sada i ovdje, nedaleko od plave kuće koja prijeti da će ga progutati prije nego što se na njoj otvorevrata. Brzo je platio i dao se u potragu za nekom knjižarom u kojoj bi mogao pronaći takve tekstove. Ali bila je nedjelja i jedino što je pronašao, bila jezatvorena crkvena knjižara s knjigama grčkih i hebrejskih naslova u izlogu. Naslonio je čelo na vlažno, zamagljeno staklo i osjetio kako ga iznenadaspopada iskušenje da se odveze na aerodrom i sljedećim avionom odleti uZürich. S olakšanjem zamijeti da mu je uspjelo da tu želju doživi kaogroznicu koja se razbuktava i ponovno stišava. Strpljivo pričeka da prođe. Naposljetku polako ode natrag do bara u blizini plave kuće.

Sad je iz džepa svog novog sakoa izvukao Pradovu knjigu i promatraoPortugalčevo smiono, neustrašivo lice. Liječnik koji je s kamenomdosljednošću obnašao svoj poziv. Borac Otpora koji je pod životnomopasnošću nastojao iskupiti krivnju koja to nije bila. Zlatar riječi, čija jenajdublja strast bila da šutljiva iskustva ljudskog života preotme njihovoj

nijemosti.Iznenada Gregoriusa obuzme strah da se u međuvremenu u plavoj kući

mogao nastaniti netko sasvim drugi. Brzo spusti nekoliko novčića na šank pažurna koraka ode do kuće. Ispred plavih vrata dvaput duboko udahne i pustizrak da mu sasvim polako izađe iz pluća. Potom pritisne zvono.



Zveketava zvonjava, koja je zvučala kao da dopire iz srednjovjekovnedaljine, oglasi se pretjerano glasno. Ali ništa se ne dogodi.

Nikakvo svjetlo, nikakvi koraci. Gregorius se ponovno prisili da ostane

miran pa pozvoni i drugi put. Ništa. Onda se okrene i izmučen nasloni navrata. Pomisli na svoj stan u Bernu. Bio je sretan što je gotovo. Polako uguraPradovu knjigu u džep kaputa i pritom dodirne hladan metal ključa. Onda seodvoji od vrata i pokrene.

U tom trenutku iznutra se začuše koraci. Netko se spuštao niza stube. Izaednog prozora vidjela se zraka svjetla. Koraci su se približavali vratima.

- Quem é? - viknu taman, promukao ženski glas.

Gregorius nije znao što da kaže. Šutke je čekao. Sekunde su pretjecale.Onda se u bravi okrenu ključ i vrata se otvoriše.



Drugi

dio

SUSRET



13.

U crninu odjevena krupna žena koja je stajala pred njim djelovala je kaoda je u svojoj strogoj, opatičkoj ljepoti došla iz neke grčke tragedije. Blijedo,mršavo lice uokvirivao je kukičani rubac, koji je rukom držala stisnut ispod brade, vitkom, koščatom šakom istaknutih, tamnih vena koje su jasnije odcrta lica odavale pozne godine. Iz dubokih očiju, koje su svijetlile poput crnihdijamanata, mjerkala je Gregoriusa gorkim pogledom koji je govorio oodricanju, samosvladavanju i nijekanju sebe, pogledom koji je djelovao poput starozavjetne opomene svima onima čiji se život sastojao u tome da se

bez otpora puste da plutaju. Te oči mogle bi zasjati plamenom, pomisliGregorius, kad bi se netko odupro nijemoj, nepokolebljivoj volji te žene,uspravne poput svijeće, koja je glavu držala malo više nego što bi joj todopuštala njezina visina. Iz nje je isijavao leden žar i Gregorius se pred njomosjeti potpuno izgubljenim. Više nije znao čak ni kako se na portugalskomkaže „dobar dan”.

- Bonjour - reče promuklo, vidjevši da ga žena i dalje samo nijemo

promatra, a onda je iz džepa kaputa izvukao Pradovu knjigu i pokazao jojnjegov portret.

- Znam da je ovaj čovjek, bio je liječnik, ovdje živio i radio - nastavio jena francuskom. -Ja... Htio sam vidjeti gdje je stanovao i razgovarati s nekimtko ga je poznavao. Ono što je napisao, tako su dojmljive rečenice. Mudrerečenice. Prekrasne rečenice. Rado bih znao kakav je bio čovjek koji je umio pisati tako ponosne rečenice. Kako je bilo biti s njim.

Promjena u strogom, bijelom licu žene koje je zbog crnog rupca dobiloneko zagasito svjetlo jedva da se mogla opaziti. Samo netko s posebnom budnošću, koju je Gregorius u tom trenutku posjedovao, mogao je zamijetitida su se napete crte malčice - zaista tek neznatno - opustile i da joj je pogledizgubio tračak odbojne oštrine. Ali ona ostade nijema, a vrijeme se počnerastezati.



- Pardonnez moi, je ne voulais pas... - počne Gregorius, udalji se dvakoraka od vrata i stade opipavati džep kaputa, koji se odjednom učini premalim da u sebe ponovno primi knjigu. Okrenuo se u nakani da krene.

- Attendez! - reče žena. Glas joj je sad zvučao manje razdražljivo i toplijenego maloprije iza vrata. U francuskoj riječi čuo se sad isti akcent kao i uglasu bezimene Portugalke na Kirhenfeldskom mostu. Svejedno, zvučalo jekao zapovijed kojoj se čovjek ne bi usudio usprotiviti, a Gregorius pomislina Coutinhove riječi o zapovjedničkom načinu na koji se Adriana odnosila prema pacijentima. Ponovno se okrenuo prema njoj, u ruci i dalje držećiknjigu.

- Entrez - reče žena, makne se s vrata i pokaže rukom prema stubama.Zaključala je vrata velikim ključem, koji kao da je preostao iz nekog drugogstoljeća, i pošla za njim. Kad je ruku bijelih zglobova odvojila od rukohvata iušla u salon, on začuje kako teško diše i pritom ga okrzne opor miris, koji jemogao potjecati od nekog lijeka, ali isto tako i od parfema.

Nikad prije Gregorius nije vidio takav salon, čak ni na filmu. Protezao secijelom dubinom kuće i činio se beskonačnim. Besprijekorno sjajan parketsastojao se od rozeta, u kojima su se smjenjivali različiti tipovi i tonovi drva,

a kad bi se pogledom doprlo do posljednjeg, iza njega pojavio bi se jošedan. Na kraju, pogled se gubio među starim stablima koja su sad, krajem

veljače, prikazivala splet crnih grana što su stršile visoko u olovnosivo nebo.U jednom kutu stajao je okrugao stol s francuskim stilskim namještajem -sofom i trima stolicama, prevučenima maslinastozelenim baršunom, koji jesvjetlucao nekako srebrnasto, dok su im zaobljeni nasloni i noge bili odcrvenkasta drva - a u drugom sjajan, crn stojeći sat, čije je zlatno klatnomirovalo, a kazaljke su zastale u šest i dvadeset tri. U kutu kod prozora

stajao je klavir, do poklopca klavijature prekriven teškim pokrivačem od crna brokata, protkana zlatnim i srebrnim nitima.

Ono, međutim, što se Gregoriusa najviše dojmilo bile su beskrajne policeza knjige, umetnute u oker zidove. Odozgo su bile zatvorene malimsecesijskim svjetiljkama, a iznad toga zid se savijao prema kasetnom stropu,



ponovno u okeru pomiješanom s tamnocrvenim geometrijskim uzorcima. Poput samostanske knjižnice, pomisli Gregorius, poput knjižnice negdašnjeg

itomca klasične naobrazbe iz imućne kuće. Nije ih se usudio pomno

razgledati, ali pogled mu brzo pronađe grčke klasike u tamnosmeđim, zlatomispisanim svescima iz Oxforda, pa iza njih Cicerona, Horacija, spise crkvenihotaca, OBRAS COMPLETAS svetog Ignacija. U toj kući nije proboravio nideset minuta, a već je poželio da je nikad više ne mora napustiti. To jeasigurno bila knjižnica Amadeua de Prada. Je li bila?

- Amadeu je volio ovu prostoriju i knjige u njoj. „Imam tako malovremena, Adriana”, govorio bi često, „premalo vremena za čitanje,možda samipak trebao postati svećenik.” Ali on je htio da ordinacija bude uvijek

otvorena, od rane zore do kasno navečer. „Koga muče bolovi ili strah, taj nemože čekati”, znao mi je reći kad bih vidjela koliko je iscrpljen i pokušavalaga zaustaviti. A možda nije mogao spavati jer je smatrao da mora čitati, pisati, razmišljati, ne znam. Njegova nesanica bila je prokletstvo i ja samsigurna: bez te boljetice i njegove zbunjenosti, njegove vječne, zadihane potrage za riječima, mozak bi mu radio još mnogo dulje. Možda bi još bioživ. Ovog, 20. prosinca, navršio bi osamdeset četiri godine. Ne upitavši ganijednom riječju tko je i ne predstavivši se, ona je počela govoriti o svome bratu, o njegovim tegobama, njegovoj predanosti, njegovoj strasti i njegovojsmrti. O stvarima koje su - a njezine riječi i izraz lica nisu ostavljali mjestasumnji - bile najvažnije u njegovu životu. I govorila je o tome takoneposredno, kao da se samo po sebi razumije da će se Gregorius munjevitom,nadzemaljskom metamorfozom, koja će se dogoditi izvan vremena, pretvoritiu stanovnika svijeta njezinih predodžbi i sveznajućeg svjedoka njezinihsjećanja. On je bio jedan od onih koji su kod sebe nosili knjigu s tajnovitim

znamenom cedros vermelhos, crvenih cedrova, a to je bilo dovoljno da muomogući pristup u svetu četvrt njezinih misli. Koliko godina je čekala danaide netko poput njega, netko kome bi mogla govoriti o pokojnom bratu? Nanadgrobnom kamenu kao godina smrti bila je navedena 1973. Adriana jedakle trideset jednu godinu živjela sama u toj kući, trideset jednu godinusama sa sjećanjem i prazninom koju je njezin brat ostavio za sobom.



Do tog trenutka držala je rubac spojen ispod brade, kao da želi neštoskriti. Sad međutim makne ruku, a kukičani rubac se razdvoji i otkrije vrpcuod crna baršuna, koju je nosila oko vrata. Prizor razvezanih krajeva rupca, iza

kojih široka vrpca postaje vidljiva nad bijelim borama njezina vrata,Gregorius nikad neće zaboraviti jer se okamenio u čvrstu, detaljnu sliku, postajući poslije, kad dozna što je vrpca skrivala, sve više ikonom njegovasjećanja, u koje se ubrajao i pokret rukom kojim je Adriana provjerila je livrpca još tu i leži li dobro, pokret koji joj se - kako se činilo - više dogodionego što bi ga ona bila svjesno učinila, ali ujedno i pokret u kojem se svaiscrpla i koji je o njoj govorio više od svega što je radila planski i svjesno.

Tkanina je skliznula malo unatrag i Gregorius vidje njezinu posijelu kosu,

u kojoj su neki pramenovi još podsjećali na negdašnje crnilo. Adriana posegne za skliznulom tkaninom, podigne je i zbunjeno povuče naprijed, potom zastane i strgne je prkosnom gestom s glave. Pogledi im se susretošena trenutak, a njezin kao da je govorio: „Da, ostarjela sam.” Pognula je glavu prema naprijed, jedan uvojak sklizne joj preko očiju, tijelo se skupi, a ruke

oj s tamnoljubičastim venama polako i izgubljeno preko tkanine prijeđoše ukrilo.

Gregorius pokaže na Pradovu knjigu, koju je stavio na stol.- Je li to sve što je Amadeu napisao?

Njegove riječi izazvaše čudo. Sva izmorenost i uglađenost spuznu sAdriane, ona se uspravi, zabaci glavu, prođe objema rukama kroz kosu i pogleda ga. U njezinim crtama prvi put se pojavi smiješak, šeretski iurotnički, koji je pomladi za dvadesetak godina.

- Venha, senhor. Dođite. Sva osornost nestala je iz njezina glasa, riječi joj

više nisu zvučale kao zapovijed, pa čak ni kao poziv, prije kao najava da ćemu nešto pokazati, uvesti ga u nešto skriveno, tajno, a uz obećanu intimnost iurotništvo dobro je išlo to što je očito bita zaboravila da Gregorius ne govori portugalski.

Povela ga je kroz hodnik do drugih stuba, koje su vodile gore, prema



tavanu. Teška daha uspinjala se stubu po stubu. Pred jednim vratima zastade.Moglo se to protumačiti kao puki odmor, ali kad je Gregorius poslije nizaoslike iz sjećanja, bio je siguran da je posrijedi bilo i neko oklijevanje, sumnja

bi li strancu zaista trebala pokazati ono najsvetije. Naposljetku pritisnekvaku nježno, kao da ulazi u bolesničku sobu, a obzirnost s kojom je prvosamo odškrinula vrata, a zatim ih polako otvorila dokraja, stvorila je dojamda se tijekom uspinjanja stubama vratila najmanje trideset godina unatrag pasad u prostoriju ulazi u očekivanju da će ondje susresti Amadeua, kako piše,razmišlja, a možda i spava.

S krajnjeg ruba svijesti do Gregoriusa dopre pomalo nejasna pomisao daima posla sa ženom koju je sadašnji, vidljivi život dijelio od drugog, koji je u

svojoj nevidljivosti i vremenskoj daljini za nju bio mnogo stvarniji te da bidostajao tek jedan lagan udarac, pa čak i dašak zraka, da se sruši i nestane u prošlosti svoga života s bratom.

Uistinu, u velikoj prostoriji u koju su stupili vrijeme se bijaše zaustavilo.Prostorija je bila uređena asketski škrto. Prednjom stranom okrenut premazidu stajao je pisaći stol sa stolicom, nasuprot njemu mali sag nalik namolitveni, u sredini fotelja za čitanje sa stojećom svjetiljkom, a kraj nje hrpe

knjiga, neuredno poslaganih na golim podnim daskama. Ništa drugo. Sve to bilo je sanktuarij, oltarska prostorija uspomene na Amadeua Inácija de Prada,liječnika, borca i zlatara riječi. Vladala je hladna, rječita tišina katedrale,nečujan šum prostora ispunjena zaleđenim vremenom.

Gregorius zastane na vratima. Nije to bila prostorija kojom bi se stranacmogao smucati tek tako. Pa i kad se Adriana sad pomicala među rijetkim predmetima, to je bilo drukčije od uobičajena kretanja. Daleko od toga da jehodala na vrhovima prstiju ili da je u njezinu hodu bilo afektiranja. Ali u

njezinim sporim koracima ima nečeg eteričnog, pomisli Gregorius, nečeg lišenog tvarnosti, gotovo bez prostora i vremena. Vrijedilo je to i za pokreteruku kad su se primicale komadima namještaja i nježno, gotovo bez dodira prelazile preko njih.

Najprije je to učinila sa stolicom kraj pisaćeg stola, koja je svojim



okruglim sjedalom i zavijenim naslonom pristajala uz stolice u salonu. Stajalae ukoso prema stolu, kao da je netko u žurbi ustao i odgurnuo je. Nehotice,

Gregorius je čekao da je Adriana ispravi, ali tek kad je nježno prešla preko

svih rubova ne promijenivši ništa, on shvati: stol je ostao onakav kakvim gae Amadeu ostavio prije trideset godina i dva mjeseca, dakle ništa na njemunije se smjelo mijenjati jer to bi bilo kao da netko prometejski preuzetno pokušava istrgnuti prošlost iz njezine nepromjenjivosti ili srušiti prirodnezakone.

Što je vrijedilo za stolicu, vrijedilo je i za predmete na stolu, koji je imao i blago uzdignut nastavak, kako bi se lakše čitalo i pisalo. Na njemu je, opasnoukošena, ležala glomazna knjiga otvorena na sredini, a pred njom snop

listova, ispisanih, koliko je Gregorius s mukom uspio prepoznati, tek malim brojem riječi. Hrptom ruke Adriana nježno prijeđe preko drva i dotaknešalicu od plavičastog porculana, koja je stajala na bakrenocrvenom tabletiću,zajedno s kutijicom punom šećera i prepunom pepeljarom. Jesu li te stvari bile isto tako stare? Trideset godina star talog kave? Pepeo cigareta, koji je brojio više od pola stoljeća? Tinta u otvorenom nalivperu zasigurno seraspala u najfiniji prah ili osušila u crnu grudu. Bi li žarulja u bogato urešenojstolnoj svjetiljci sa smaragdnozelenim sjenilom još gorjela?

Bilo je ondje nečeg što je začudilo Gregoriusa, ali trebalo mu je vremenada to shvati: Na stvarima nije bilo prašine. Zatvorio je oči i sad je Adriana bila samo još duh čujnih obrisa koji je klizio prostorom. Je li taj duh ovdjeredovito brisao prašinu, jedanaest tisuća dana? I je li od toga posivio?

Kad je ponovno otvorio oči, Adriana je stajala pred visokim kupom knjigakoji je izgledao kao da će se svakog trenutka urušiti. Pogledala je na debelisvezak velikog formata koji je ležao na vrhu, a na omotu mu je bio prikazan

mozak.- O cérebro, sempre o cérebro - reče tiho i prijekorno. Mozak, uvijek

mozak. - Porquê não disseste nada? Zašto ništa nisi rekao?

Sad se u njezinu glasu začu srdžba, rezignirana srdžba, otupjela odvremena i šutnje, kojom je mrtvi brat desetljećima odgovarao na to pitanje.



Nije joj rekao ništa o aneurizmi, pomisli Gregorius, ništa o svojim strahovimai spoznaji da bi svakog trena mogao biti kraj. Za to je doznala tek iz zapisa. Ikroz svu žalost bila je bijesna što joj je uskratio intimnost tog znanja.

Tad podigne pogled i pogleda Gregoriusa kao da ga je bila zaboravila.Duh joj je polako pronalazio put u sadašnjost.

- Ah, da, dođite - reče na francuskom i vrati se koracima, koji bijahučvršću nego prije, do pisaćeg stola, gdje izvuče dvije ladice. U njima suležali debeli snopovi papira, stiješnjeni između kartonskih korica i više putazavezani crvenom vrpcom.

- Počeo je s time nedugo nakon Fátimine smrti. „To je borba protiv

unutarnje paralize”, govorio je, a nekoliko mjeseci poslije rekao je: „Zaštonisam prije počeo s tim? Čovjek nije dokraja budan, ako ne piše. I nema pojma tko je. Da se i ne govori o tome tko nije,” Nitko to nije smio čitati, pani ja. Vadio bi ključ i nosio ga stalno uza se. Bio je... Znao je biti veomasumnjičav.

Zatvorila je ladice.

- Sad želim biti sama - reče naglo, gotovo netrpeljivo, i dok se spuštala

stubama, ne progovori više ni riječi. Kad je otključala kućna vrata, stajala je pred njima nijemo, kruto i tupo. Ona nije bila žena kojoj bi čovjek pružioruku.

- Au reovir et merci - reče Gregorius i pristojno krene prema izlazu.

- Kako se zovete?

Pitanje je bilo glasnije nego što bi to bilo nužno, zvučeći pomalo kaolavež, koji ga je podsjećao na Coutinha. Ona ponovi ime: „Gregiriuš.”

- Gdje stanujete?On joj reče ime hotela. Bez riječi pozdrava, ona zatvori vrata i okrene

ključ.



14.

Na površini Teja zrcalili su se oblaci. Vrtoglavom brzinom jurili su za plohama u kojima je svjetlucalo sunce, prelazili preko njih, gutali svjetlo i puštali ga da na drugom mjestu svojim reskim sjajem izbije iz sjenovite tame.Gregorius skine naočale i prekrije lice rukama. Grozničavo smjenjivanjearke svjetline i prijetećih sjena, koje je neuobičajeno oštro prodiralo kroz

nova stakla, bilo je muka za njegove nezaštićene oči. Maloprije, u hotelu, probao je, nakon što se probudio iz nemirnog popodnevnog drijemeža, ponovno svoje stare naočale. Ali njihova kompaktna težina u međuvremenu

se počela doimati kao smetnja i činilo mu se kao da mu lice mora svijetom pronositi mukotrpan teret.

Nesiguran i pomalo stran samome sebi, dugo je sjedio na rubu kreveta i pokušavao dešifrirati i uvesti red u zbunjujuće događaje tog prijepodneva. Usnu, kroz koji je sablasno prolazila nijema Adriana mramorno blijeda lica, prevladavala je crna boja, crnilo koje je imalo zaprepašćujuće svojstvo da prianja uz predmete - sve predmete - svejedno kakvih boja inače bili i koliko

svijetlili u tim bojama. Baršunasta vrpca oko Adrianina vrata koja je sezalado brade kao da ju je gušila, jer ju je neprestance čupkala. Onda bi se, opet,objema rukama uhvatila za glavu, ne gledajući toliko da time zaštiti lubanjukoliko mozak. Kule od knjiga urušavale su se jedna za drugom, a u jednomtrenutku, u kojem se napeto iščekivanje pomiješalo s tjeskobom i nečistomsavješću voajera, Gregorius je sjedio za Pradovim pisaćim stolom, na kojeme ležala gomila okamina, a usred te hrpe napola ispisan list, čiji bi reci u

hipu izblijedjeli do nečitkosti, kad god bi bacio pogled na njih.

Dok se prisjećao svega toga i bavio se prizorima iz sna, katkad bi mu seučinilo da se njegov posjet Plavoj ordinaciji nije doista odigrao - kao da jesve to bio samo posebno živ san unutar kojeg je - kao epizoda mahniteobmane - hinjena razlika između zbilje i sna. Potom se i on uhvati za glavu, akad je ponovno stekao osjećaj za stvarnost, a Adrianin lik bez ikakvih



snovitih dodataka mirno i jasno vidio pred sobom, u mislima je prošao onihsat vremena što ih je proboravio kod nje, scenu po scenu, riječ po riječ.Katkada bi protrnuo, sjetivši se njezina stroga, gorka pogleda, u kojem je

ležala nepomirljivost spram davnih događaja. Spopao ga je jeziv osjećaj kadu je vidio kako lebdi kroz Amadeuovu sobu, sasvim okrenutu prošlojsadašnjosti i nadomak ludila. A onda bi, opet, poželio nježno vratiti kukičanutkaninu na njezinu glavu, ne bi li izmrcvarenom duhu priuštio počinak.

Put k Amadeu de Pradu vodio je preko te u isti mah čvrste i krhke žene,odnosno bolje rečeno: vodio je kroz nju, kroz tamne hodnike njezina sjećanja.Je li bio spreman to preuzeti na sebe? Je li tome bio dorastao? On, kojeg suobijesni kolege zvali Papirus jer je više živio u starim tekstovima nego u

svijetu?Bilo je važno pronaći i druge ljude koji su poznavali Prada; ne samo da su

ga vidjeli poput Coutinha ili doživjeli kao liječnica, poput hroma muškarca istarice tog jutra, nego zaista poznavali: kao prijatelja, možda i kao suborca uPokretu otpora. Bit će teško, pomisli, o tome nešto doznati od Adriane; onae na mrtvog brata gledala isključivo kao na svoju imovinu, postalo je toasno već prema načinu na koji mu se obratila, pogledavajući prema

medicinskoj knjizi. Svakog drugog tko bi dovodio u pitanje jedino točnoviđenje Amadeua - a to je bilo njezino i samo njezino - ona bi zanijekala iligledala da ga svim sredstvima drži podalje od njega.

Gregorius potraži broj Mariane Eçe te je nazove nakon dugih minutaoklijevanja.

- Biste li imali što protiv kad bih u domu posjetio vašega strica Joãa? Sadznam da je Prado bio u Pokretu otpora i možda ga je João poznavao - upita.

Neko vrijeme vladala je šutnja i Gregorius se već htjede ispričati zbog svognauma, kadli ona zamišljeno reče:

- Naravno da nemam ništa protiv, naprotiv, novo lice možda bi gaobradovalo. Razmišljam samo kako bi on to prihvatio, zna biti veomaodbojan, a jučer je bio škrtiji na riječima nego inače. Ni u kojem slučaju nesmijete ga uhvatiti na prepad.



Potom zašuti.

- Mislim da znam nešto što bi moglo pomoći. Htjela sam mu jučer donijetiednu gramofonsku ploču, novu snimku Schubertovih sonata. Doduše, za

klavirom hoće slušati samo Mariju João Pires, ne znam je li posrijedi zvuk iližena, ili neki neobičan oblik patriotizma, ali ta ploča svejedno će mu sesvidjeti. Zaboravila sam je ponijeti. Mogli biste skoknuti do mene i odnijetimu je. Takoreći, kao kurir po mom nalogu. Možda biste onda imali priliku.

Kod nje je pio čaj, crveno-zlatni, vreli asam s kandis šećerom i pritom joje pričao o Adriani. Volio bi da je na to nešto rekla, ali ona ga je samo tiho

slušala i samo joj se jedanput, dok je govorio o korištenoj šalici za kavu i

punoj pepeljari, koji su očito preživjeli desetljeća, oči suziše kao nekome tkoiznenada misli da je nečemu na tragu.

- Budite oprezni - reče na rastanku. - Mislim, s Adrianom. I javite mi kakoe bilo kod Joãa.

I sad je sa Schubertovim sonatama sjedio na palubi broda i putovao prijeko, u Cacilhas, posjetiti čovjeka koji je prošao pakao mučenja a da nijeizgubio iskrenost pogleda. Gregorius ponovno prekri lice rukama. Da mu jenetko prije tjedan dana, kad je ispravljajući latinske zadaće sjedio u stanu uBernu, prorekao da će sedam dana poslije u novom odijelu i s novimnaočalama sjediti u Lisabonu na brodu, kako bi od jedne žrtve Salazarovarežima doznao nešto o jednom portugalskom liječniku i piscu, mrtvom većviše od trideset godina, on bi ga proglasio ludim. Je li to bio i dalje on,Mundus, mi opični knjiški moljac, kojeg je spopao strah samo zato što je uBernu palo nekoliko pahulja snijega?

Brod pristane i Gregorius se polako zaputi prema domu. Kako će se

sporazumijevati? Govori li João Eça uz portugalski i neki drugi jezik? Bila jenedjelja popodne, ljudi su dolazili u posjete, prepoznavalo ih se već na ulici, po stručcima cvijeća. Na uskim balkonima doma, umotani u deke, starci susjedili na suncu, koje je svako malo nestajalo za oblacima. Gregorius se navratarnici raspita za broj sobe. Prije nego što je pokucao, nekoliko puta polako je udahnuo i izdahnuo; bilo je to drugi put taj dan da je tako uzbuđen



stajao pred nekim vratima a da nije znao što ga iza njih očekuje.

Na njegovo kucanje nitko nije odgovorio, čak ni drugi put. Već se okrenuoda ode, kadli začu kako se vrata otvaraju uz tiho cviljenje. Očekivao je

čovjeka u zapuštenoj odjeći, nekog tko se vjerojatno ne bi više prao niodijevao, nego u kućnom haljetku sjedio pred šahovskom pločom. Starac kojise bešumno poput duha pojavno u okviru vrata bio je sasvim drukčiji. Nosioe tamnoplavu pletenu jaknu, bijelu košulju, crvenu kravatu, hlače s

besprijekornim šavom i crne cipele. Ruke je gurnuo u džepove jakne, golaglava s malo kratko podšišane kose nad odmaknutim ušima bila je blagonagnuta u stranu, kao kod nekog tko se ne želi baviti onime što mu sedogađa. Iz sivih, stisnutih očiju dopirao je pogled koji kao da je rezao sve na

što bi naišao. João Eça bio je star, pa neka je bio i bolestan, kako je reklanjegova nećakinja, ali slomljen čovjek svakako nije bio. Bolje je, pomisliGregorius nehotice, ne imati ga za protivnika.

- Senhor Eça - reče Gregorius. - Venho da parte de Mariana, a sua sobrinha. Trago este disco. Sonatas de Schubert. Bile su to riječi koje je na brodu izvukao iz rječnika i više puta ih ponavljao.

Eça nepomično zastane na vratima i zagleda se u njega. S takvim

pogledom Gregorius se nikad prije nije morao, suočiti i nakon nekog vremenagledao je u tlo. Sad Eça dokraja otvori vrata i dade mu znak da uđe.Gregorius uđe u pedantno pospremljenu sobu u kojoj je bilo samo ononajnužnije. Na trenutak pomisli na luksuzne prostorije koje je nastanjivalaliječnica i upita se zašto nije bolje smjestila strica. Tu misao izbrisale suEçine prve riječi:

- Who are you? - Riječi su bile tihe i promukle, a ipak, posjedovale su

autoritet čovjeka koji je vidio sve i koji se ne može ničime zavarati.S pločom u ruci, Gregorius mu na engleskom reče odakle dolazi i što je po zanimanju i objasni kako je upoznao Marianu.

- Zašto ste ovdje? Ne valjda zbog ploče.

Gregorius spusti ploču na stol i duboko udahne. Onda iz džepa izvuče



Pradovu knjigu i pokaže mu portret.

- Vaša nećakinja misli da ste ga možda poznavali. Pogledavši kratko sliku,Eça sklopi oči. Malo zatetura, a onda, i dalje sklopljenih očiju, ode do sofe i

sjedne.- Amadeu - reče u tišinu, a onda još jedanput: - Amadeu. O sacerdote

ateu. Bezbožni svećenik.

Gregorius pričeka. Jedna pogrešna riječ, jedna pogrešna gesta i Eça višeneće reći ni riječi. Otišao je do stolića za šah i pogledao početu partiju.Morao je riskirati.

- Hastings 1922. Aljehin tuče Bogoljubova - reče. Eça širom otvori oči i

dobaci mu začuđen pogled.- Tartakovera su jednom pitali koga smatra najvećim šahistom. On je

rekao: „Ako je šah borba - Laskera; ako je znanost - Capablancu; ako jeumjetnost - Aljehina.”

- Da - reče Gregorius. - Žrtva dvaju topova nešto je što odaje fantazijuumjetnika.

- Zvuči kao da mu zavidite.

- I zavidim. Meni to jednostavno ne bi palo na pamet.

U Eçinim preplanulim, seljačkim crtama pojavi se naznaka smiješka.

- Ako vas imalo tješi, ni meni.

Pogledi im se ukrstiše, a onda svaki nastavi gledati preda se. Ili će Eça sad poduzeti nešto kako bismo nastavili razgovor, pomisli Gregorius, ili je susretu došao kraj.

- Tamo u niši ima čaja - reče Eça. - I ja bih rado šalicu.U prvom trenutku Gregoriusa zbuni što je zamoljen da učini nešto što

inače radi domaćin. Ali onda vidje kako se Eçine ruke u džepovima jaknestišću u pesnice i shvati: on nije htio da Gregorius vidi njegove izobličene,drhtave ruke, to trajno znamenje užasa. I tako natoči čaj za obojicu. Pušilo se



iz obiju šalica. Gregorius je čekao. Iz susjedne sobe začuje se smijeh posjetitelja. Onda ponovno zavlada tišina.

Bešuman način na koji je Eça naposljetku izvukao ruku iz džepa i

primaknuo je šalici podsjećao je na njegovo bešumno pojavljivanje navratima. Pritom je oči držao zatvorene, kao da vjeruje da će izobličena rukana taj način biti nevidljiva i za druge. Ruka je bila prepuna tragova gorućihcigareta, nedostajala su dva nokta i drhtala je kao da ima Parkinsonovu bolest. Tu Eça dobaci Gregoriusu pozoran pogled, da vidi je li dorastao prizoru. Gregorius je svoj užas, koji ga je preplavio poput napada slabosti,držao u šahu i mirno primaknuo šalicu usnama.

- Moja se smije napuniti samo dopola.Te je riječi procijedio. Gregorius ih nikad neće zaboraviti. Osjećao jekako ga oči peku najavljujući suze, a onda učini nešto što će zauvijek obilježiti odnos između njega i ovog izmrcvarenog čovjeka: Uzeo je Eçinušalicu i istresao u sebe pola čaja.

Osjetio je žarenje na jeziku i u grlu. No, nije mogao. Mirno vrati dopola punu šalicu na stol i okrene uho šalice prema Eçinu palcu. Čovjek mu saduputi dug pogled, a i taj se usiječe duboko u njegovo pamćenje. Bio je to pogled u kojem su se miješali nevjerica i zahvalnost, zahvalnost koju je samoiskušavao, jer Eça bijaše odavna odustao da od drugih očekuje nešto za što bi mogao biti zahvalan. Dršćući, primakne šalicu usnama, pričeka na povoljan trenutak i hitro počne piti. Kad je šalicu vratio na tanjurić, začulo seritmičko zveckanje.

Tada iz džepa jakne izvuče kutiju cigareta, stavi jednu u usta i zapali jedrhtavim plamenom. Udisao je dim duboko i mirno i drhtanje se primiri.

Ruku s cigaretom držao je tako da se nije moglo vidjeti koliko nokatanedostaje. Druga ruka ponovno nestade u džepu jakne. Pogledao je kroz prozor i počeo govoriti.

- Prvi put susreo sam ga ujesen 1952. u Engleskoj, u vlaku iz Londona zaBrighton. Bio sam na tečaju jezika na koji me poslalo poduzeće jer su htjeli



da naučim i vanjsku korespondenciju. Bila je to nedjelja nakon prvog tjednamog boravka ondje i otišao sam u Brighton jer mi je nedostajalo more, ja samodrastao na moru, gore na sjeveru, u Esposendeu. Vrata kupea su se otvorila

i ušao je taj muškarac sjajne kose, koja mu je stajala na glavi poput kacige, itih nevjerojatnih očiju, smionih, nježnih i tegobnih. Bio je na dugom putovanjusa suprugom Fátimom. Novac za njega nikad nije igrao ulogu, ni tada ni poslije. Doznao sam da je liječnik kojeg prije svega fascinira mozak, zakletimaterijalist, koji je isprva htio postati svećenik. Čovjek koji je gajio mnoge paradoksalne stavove, ne nesuvisle, ali paradoksalne.

Bilo mi je dvadeset sedam godina, on je bio pet godina stariji. U svemu je bio ispred mene. U svakom slučaju, tako sam osjetio na tom putovanju. On,

sin iz plemenite lisabonske kuće, ja, seljačko dijete sa sjevera. Proveli smodan zajedno, otišli u šetnju duž plaže, ručali. U nekom trenutku poveo serazgovor o diktaturi. „Devemos resistir, moramo se oduprijeti”, rekao sam, atih riječi sjećam se još i danas jer su mi se učinile nekako nezgrapnima spramčovjeka koji je imao fino lice poeta i katkada se koristio riječima koje nikad prije nisam čuo.

Spustio je pogled, pogledao kroz prozor i kimnuo. Dotaknuo sam se teme

oko koje nije bio načisto sam sa sobom. Pogrešna tema za čovjeka koji je sasuprugom putovao svijetom. Govorio sam o drugim stvarima, ali on se višegotovo i nije uključivao, razgovor je prepustio Fátimi i meni. - Imaš pravo -rekao je na rastanku - naravno da imaš pravo. Razumije se da je govorio oOtporu.

Kad sam na povratku za Lisabon pomislio na njega, učinilo mi se da bi seon ili dio njega radije bio vratio sa mnom u Portugal umjesto da nastavi putovanje. Zamolio me za moju adresu i to je bilo više od puke pristojnosti

spram poznanika s putovanja. Zaista, uskoro su se vratili u Lisabon. Ali tonije imalo nikakve veze sa mnom. Njegova sestra, ona starija, pobacila je i pritom zamalo umrla. Htio je biti ondje jer nije imao povjerenja u liječnike.Liječnik koji ne vjeruje liječnicima. Takav je bio Amadeu.

Gregorius pred sobom vidje Adrianin gorak, nepomirljiv pogled. Počeo je



shvaćati. A što je bilo s mlađom sestrom? Ali na to je morao pričekati.

- Prošlo je trinaest godina dok ga nisam ponovno sreo - nastavi Eça. - Biloe to u zimi 1965., kad je služba sigurnosti ubila Delgada. U poduzeću je

doznao moju novu adresu i pojavio se jedne večeri na mojim vratima blijed ineobrijan. Kosa, koja se nekoć sjajila poput crna zlata, sad je bila zagasita, aiz pogleda govorila je bol. Ispričao mi je kako je Ruiju Lúisu Mendesu,visokom časniku tajne policije, kojeg su zvali Lisabonskim koljačem, spasioživot i kako su ga njegovi stalni pacijenti sad počeli izbjegavati. Osjećao seizopćen.

- Hoću raditi za Pokret otpora - reče.

- Da ispraviš pogrešku? On zbunjeno pogleda u pod.- Ništa ti nisi zgriješio - rekao sam. - Ti si liječnik.

- Hoću učiniti nešto - reče - razumiješ, učiniti. Reci mi što mogu učiniti. Tise razumiješ u to.

- Odakle ti to?

- Znam - reče on. - Znam još od Brightona.

Bilo je opasno. Za nas još mnogo više nego za njega samog. Jer za borcaPokreta otpora on - kako da kažem - nije imao pravu unutarnju staturu, nijeimao pravi karakter. Moraš biti strpljiv, sposoban čekati, moraš imati glavukao ja, seljačku tikvu, a ne dušu tankoćutna sanjara. Inače ćeš previšeriskirati, pogriješiti i ugroziti sve. Hladnokrvnosti je imao, rekao bih gotovo previše, a bio je sklon i smionosti. Nedostajala mu je ustrajnost,tvrdoglavost, sposobnost da ne čini ništa, premda mu se prilika i činila povoljnom. On je osjećao da ondje mislim, osjećao je misli drugih, još prije

nego što bi uopće počeli misliti. Bilo mu je teško, bilo je to, mislim, prvi putu njegovu životu da mu netko kaže: „Ti to ne možeš, za to ti nedostajeodređena sposobnost.” Ali on je znao da imam pravo, spram sebe samog bioe sve samo ne slijep, i prihvatio je da će njegovi zadaci isprva biti mali i

neznatni.



Svako malo govorio sam mu da se mora oduprijeti prije svega jednomiskušenju: da pacijentima dade do znanja da radi za nas. On je to htio kako bise iskupio za tobožnju nelojalnost spram Mendesovih žrtava. I zapravo je taj

plan imao smisla samo kad bi ljudi koji su mu to zamjerili znali za to. Kad biih mogao navesti da revidiraju svoj prezrivi sud. Da ga opet poštuju i volekao prije. Ta želja ovladala je njime, znao sam to, i zato je on bio svojvlastiti, a i naš najveći neprijatelj. Uzrujao bi se kad bih govorio o tome, kaoda podcjenjujem njegovu inteligenciju, ja koji nisam ništa nego knjigovođa i k tome još i pet godina mladi od njega. Ali on je znao da sam i u vezi s timimao pravo.

- Mrzim kad je netko tako dobro upućen u mene kao ti - rekao je jednom

prilikom. I nacerio se.On je potukao svoju čežnju, svoju sumanutu čežnju za oprostom zbog

nečeg što uopće nije bilo zastranjivanje, on koji nije napravio nikakvu pogrešku ili barem ne takvu koja bi imala posljedice.

Iz sjene Mendes je držao ruku nad njim, spasiocem svoga života. UAmadeuovoj ordinaciji prenosile su se vijesti, omotnice s novcem prelazilesu iz ruke u ruku. Nikad nije bilo premetačina, koje su inače bile uobičajene.

Amadeu je zbog toga bio bijesan, bio je takav, taj bezbožni svećenik, htio jeda ga se uzima ozbiljno, činjenica da ga se štedjelo vrijeđala ga je u njegovu ponosu, u kojem je bilo nešto od ponosa mučenika.

Neko vrijeme to je značilo i jednu novu opasnost: opasnost da nekomsmiono - drskom radnjom izazove Mendesa tako da ga ovaj više ne možeštititi. Rekao sam mu to. Naše prijateljstvo visjelo je o tankoj niti. Taj putnije priznao da imam pravo. Ali postao je suzdržan, razborit.

Nedugo nakon toga bravurozno je obavio dvije škakljive operacije koje jemogao obaviti samo netko poput njega, tko je željezničku mrežu znaonapamet, a Amadeu je to znao jer je bio lud za vlakovima, tračnicama iskretnicama, poznavao je sve tipove lokomotiva te, prije svega, svakuželjezničku stanicu u Portugalu, i za najmanje mjestašce znao je ima liskretničku stanicu ili nema jer to je bila njegova opsesija: da se skretanjem



poluge određuje daljnji smjer vožnje vlaka. Ta jednostavna mehaničkaoperacija fascinirala ga je preko svake mjere i na kraju je njegovo znanje otim stvarima, njegov suludi željeznički patriotizam bio taj koji je našim

ljudima spasio živote. Drugovi koji nisu bili oduševljeni kad sam ga primioer su ga smatrali egzaltiranim estetom koji bi nam mogao postati opasan, promijenili su mišljenje.

Mendes mu je zasigurno bio beskrajno zahvalan. Ja u zatvoru nisam smio primati nikakve posjete, čak ni Marianine, a kamoli drugova koje sesumnjičilo da pripadaju Pokretu otpora. Jedina iznimka bio je Amadeu. On jesmio doći dvaput na mjesec i smio je sam izabrati dane, pa čak i vrijemesvog dolaska, čime je razbio sva pravila.

I dolazio je. Uvijek je dolazio i ostajao dulje nego što bi bilo dogovoreno,nadglednici su se bojali njegova srditog pogleda kad bi signalizirali da jevrijeme isteklo. Donosio mi je lijekove protiv bolova i za spavanje.Propuštali su ga s lijekovima, a poslije bi mi ih oduzimali: nikad mu to nisamrekao jer on bi pokušao porušiti zidove. Suze su mu se slijevale niz lice kade vidio što su mi učinili, suze koje su, naravno, bile i suze sućuti, ali više od

toga suze nemoćna gnjeva. Nije nedostajalo mnogo da postane nasilan spram

čuvara, njegovo vlažno lice bilo je crveno od bijesa.Gregorius pogleda Eçu i zamisli kako je svojim oštrim, sivim pogledom

gledao u užareno željezo čiji je šištavi žar prijetio da će ga oslijepiti. Osjetioe nevjerojatnu snagu tog čovjeka kojeg se moglo pobijediti samo tako da ga

se fizički izbriše, a čak i od njegove odsutnosti, njegova nedostajanja u prostoru, još bi se širio otpor, koji je njegovim protivnicima otimao san.

- Amadeu mi je donio Bibliju, Novi zavjet. Portugalski i grčki. To i grčka

gramatika, koju je priložio, bile su u te dvije godine jedine knjige koje su propustili.

„Ti ne vjeruješ ni riječi od toga”, rekao sam mu kad su došli kako bi meodveli natrag u ćeliju.

On se nasmiješio. „Lijep je to tekst”, rekao je. „Prekrasan jezik. I pazi na



metafore.” Začudio sam se. Nikad zaista nisam pročitao Bibliju, poznavaosam samo krilatice, kao i većina. Čudio sam se neobičnoj mješavini točnog i bizarnog. Katkada bismo o tome i razgovarali. Religiju, u čijem se središtu

nalazi scena smaknuća, smatram odbojnom. Zamisli da su bila vješala, giljotina ili garota. Zamisli kako bi onda izgledala naša religiozna simbolika. Nikad na to nisam tako gledao, gotovo bih rekao da sam se i prepao, pa i zato što je njegova rečenica unutar tih zidina imala posebnutežinu.

Takav je bio, bezbožni svećenik: Domišljao bi stvari dokraja. Uvijek bi ihdomišljao dokraja, svejedno koliko bi posljedice bile crne. Katkada bi utome bilo nečeg brutalnog, nečeg što će rastrgati samo sebe. Možda zbog toga

osim mene i Jorgea nije imao prijatelja, jer moralo se tu svašta izdržati. Bioe nesretan što ga se Mélodie klonila jer on je volio svoju mlađu sestru. Vidio

sam je samo jedan jedini put, doimala se lakom i vedrom, djevojka koja kaoda nije dodirivala tlo, mogu zamisliti da nije izlazila nakraj sa sjetnom bratovom stranom, koji je uz to znao biti i vulkan pred erupciju.

João Eça zatvori oči. Na licu mu se vidio umor. Bilo je to putovanje uvremenu i bit će da već godinama nije toliko mnogo govorio. Gregorius bi ga

rado nastavio ispitivati: o mladoj sestri neobična imena, o Jorgeu i Fátimi, pai je li tada počeo učiti grčki. Slušao ga je bez daha i pritom sasvim zaboraviokoliko ga peče grlo. Sad je opet peklo, a jezik mu je bio otekao. Usred pričeEça ga je ponudio cigaretom. Činilo mu se da je ne može odbiti, bilo bi tokao da se prekine nevidljiva nit koja se bila istkala između njih. Nije mogao piti iz njegove šalice, a odbiti njegov duhan, to jednostavno nije išlo, tko znazašto, ali jednostavno nije išlo i tako je stavio u usta prvu cigaretu u svomeživotu, strašljivo pogledao u plamen koji je Eça držao u svojoj drhtavoj ruci i

štedljivo pušio da se ne zakašlje. Tek je sad osjetio koliko je vreli dim biootrov za opeklinu u ustima. Proklinjao je svoju nerazumnost, osjećajućiistodobno s čuđenjem da drukčije nije ni želio.

Rezak signalni zvuk prestraši Gregoriusa.

- Jelo - reče Eça.



Gregorius pogleda na sat: pola šest. Vidjevši njegovo čuđenje, i Eça se prezrivo naceri.

- Prerano. Kao u zatvoru. Nije riječ o vremenu nas koji smo ovdje

smješteni, nego o vremenu osoblja.Gregorius upita smije li ga još koji put posjetiti. Eça pogleda prema

stoliću za šah. Potom nijemo kimne. Činilo se kao da se oko njega stvoriooklop šutnje. Kad je primijetio Gregoriusovu ispruženu ruku, obje svojezavukao je u džepove jakne i zagledao se u pod.

Gregorius se prevezao u Lisabon a da putem nije zamijetio previše toga.Prošao je kroz Ruu Augustu, posred šahovske ploče Baixe, prema Rossiju.

Činilo mu se kao da se najdulji dan njegova života bliži kraju. Poslije, nakrevetu u hotelskoj sobi, sjetio se kako se tog jutra čelom naslonio na vlažanizlog crkvene knjižare i čekao da presahne silna želja da se odveze naaerodrom. Onda je upoznao Adrianu, pio crveno-zlatni čaj s Marianom Eçomi kod njezina strica spaljenih usta popušio prvu cigaretu. Je li se sve to zaistadogodilo u jednom jedinom danu? Otvorio je sliku Amadeua de Prada. Stvarikoje je taj dan doznao o njemu promijenile su mu crte. Bezbožni svećenik jeoživio.



15.

- Voilà. Ça va aller ? Nije baš komforno, ali... - reče pomalo zbunjenoAgostinha, pripravnica u velikim, tradicijom bogatim portugalskim novinamaDIARIO DE NOTÍCIAS.

- Da - reče Gregorius - ići će to, i sjedne u tmurnu nišu s aparatom začitanje mikrofilmova. Agostinha, koju mu je jedan nestrpljivi urednik predstavio kao studenticu povijesti i francuskog jezika, nije još htjela otići, aon je i prije stekao dojam da je gore, gdje telefoni neprestance zvone i zasloni

trepere, više trpe nego trebaju.- Što zapravo tražite? - upita ona. - Mislim, nije da me se tiče...

- Tražim podatke o smrti jednog suca - reče Gregorius. - O samoubojstvuednog poznatog suca 9. lipnja 1954. Suca koji se možda ubio jer je patio od

Behterevljeve bolesti pa nije više mogao izdržati bolove u leđima, a možda izbog osjećaja da je kriv jer je tijekom diktature i dalje sudio umjesto da sesuprotstavi nepravednom režimu. Kad je to učinio, bile su mu šezdeset četirigodine. Ne bi dakle morao dugo čekati da ga umirove. Zasigurno se dogodilonešto što mu je onemogućilo da čeka. Nešto s leđima i bolovima ili nešto nasudu. To bih volio istražiti...

- A... zašto to želite istražiti? Pardon... Gregorius izvadi Pradovu knjigu idade joj da čita:

PORQUÊ, PAI? ZAŠTO, OČE? Ne smatraj se tako važnim! - običavao si govoriti kad bi se netko jadao. Sjedio si u svom naslonjaču, u kojem nije smio sjediti nitko drugi, sa štapom među mršavim nogama i rukamaizobličenim od gihta na srebrnom dršku, glave - kao uvijek - istegnute uvis i

rema naprijed. (Moj Bože, kad bih, te bar jedan jedini put mogao vidjeti ada se držiš ravno, da ti je glava uzdignuta, kao što odgovara tvome ponosu!Samo jedan jedini put! Ali tisućostruki prizor tvojih pogrbljenih leđa



izbrisao je svako drugo sjećanje, i ne samo to, paralizirao je i moć mašte.)Silni bolovi koje si morao izdržati tijekom života dali su autoritet tvojimuvijek istim opomenama. Nitko se nije usudio proturječiti. Nije to bilo tako

samo izvana; opiranje je bilo zabranjeno i iznutra. Istina, kao djecaarodirali smo tvoje riječi, daleko od tebe bilo je poruge i smijeha, pa čak bi se i mama, kad bi nas grdila, znala odati naznakom smiješka, na kojibismo se požudno bacali. Ali oslobođenje je bilo samo privid, baš kao ibespomoćna blasfemija svetog.

Tvoje riječi su vrijedile. Vrijedile su do onog jutra kad sam potištenotišao u školti, dok su mi vjetar i kiša šibali lice. Zašto svoju potištenost bog tmurnih učionica i pustog štreberluka ne bih trebao smatrati važnom?

Zašto ne bih trebao smatrati važnim to što se Maria João odnosila premameni kao da ne postojim, a ja nisam mogao misliti ni na što drugo? Zašto su tvoji bolovi i prisebnost koju su ti podarili bili mjera svih stvari?Gledano sa stajališta vječnosti, dodao bi katkad, sve to gubi značaj. Punbijesa i ljubomore zbog novog dečka Marije João napustio sam školu,čvrsta koraka otišao kući i nakon jela sjeo u naslonjač nasuprot tebi. „Hoćuu drugu školu”, rekao sam glasom koji je zvučao čvršće nego što sam gaosjećao iznutra, „sadašnja je nepodnošljiva.” „Smatraš se previše važnim”,rekao si ti, trljajući srebrni držak svoga štapa. „Što bih trebao smatrativažnim ako ne sebe?” pitao sam. „A stajalište vječnosti, ono uopće ne

ostoji.”

Tišina koja je prijetila da će se rasprsnuti ispunila je prostor. Nikad prijenije bilo ničeg takvog. Bilo je nečuveno, a činjenica da je došlo od tvog najdražeg djeteta učinila je stvar još gorom. Svi su očekivali izljev tijekomkojeg će ti kao i obično puknuti glas. Ali ništa se nije dogodilo. Spustio si

obje ruke na držak štapa. Na maminu licu pojavio se izraz kakav još nikane bijah vidio. Iz njega je - pomislio sam poslije - bilo razumljivo zašto seudala za tebe. Ustao si bez riječi, čuo se samo tihi jauk zbog bolova. Navečeri se nisi pojavio. Otkako postoji obitelj, to se nije dogodilo još ni jedanedini put. Kad sam sljedeći dan sjeo za stol kako bih objedovao, gledao si

me mirno i malčice žalosno. „Na koju drugu školu si mislio?” pitao si.



aria João pitala me je pod odmorom hoću li naranču. „Stvar se riješila”,rekao sam.

Kako razlikovati treba li neki osjećaj smatrati važnim ili se prema njemu

odnositi kao prema nečem beznačajnom? Zašto, papá, nisi razgovarao samnom prije nego što si to učinio? Tako da barem znam zašto si to učinio.

- Razumijem - reče Agostinha i među mikrofilmovima potraži vijest osmrti suca Prada.

- Godine 1954. cenzura je bila najstroža - reče Agostinha - u to serazumijem, cenzurom tiska bavila sam se na fakultetu. Ono što je objavio

DIARIO ne mora biti točno, posebice ako je posrijedi bilo političkosamoubojstvo.

Prvo što su pronašli bila je osmrtnica, objavljena 11. lipnja. Agostinha jue smatrala ekstremno škrtom za tadašnje portugalske prilike, toliko škrtom

da ju se moglo poistovjetiti s nijemim krikom. Faleceu, tu riječ Gregorius jeznao s groblja. Amor, recordação, škrte, ritualne formulacije. Među njimaimena najuže rodbine: Maria Padede Reis de Prado; Amadeu, Adriana; Rita.

Adresa, ime crkve u kojoj će se održati zadušnica. To je bilo sve. Rita, pomisli Gregorius, je li to bila Mélodie o kojoj je govorio João Eça?

Onda su potražili vijest. Prvi tjedan nakon 9. lipnja nije objavljeno ništa.

- Ne, ne, dalje - reče Agostinha, kad je Gregorius htio odustati. Vijest jeobjavljena 20. lipnja u lokalnoj rubrici.

Danas je Ministarstvo pravosuđa objavilo da je Alexandre Horácio de

lmeida Prado, koji je Vrhovnom sudu mnogo godina služio kao izvrstan sudac, prošli tjedan umro od posljedica dugotrajne bolesti.

Uz tekst je stajala začuđujuće velika sučeva slika, prevelika u usporedbisa škrtosti vijesti. Strogo lice s cvikerom i lančićem za naočale, oštrom



bradicom i brkovima, visoko čelo, ne manje visoko od čela njegova sina, prosijeda, ali još bujna kosa, bijeli stojeći ovratnik presavijenih kutova, crnakravata i veoma bijela ruka na koju je naslonio bradu, sve ostalo gubilo se u

tami pozadine. Znalački napravljena fotografija, na kojoj nije bilo ni tragamukama pogrbljenih leđa, pa ni gihta u rukama; glava i ruka pomaljali su setiho, gotovo sablasno iz tame, bijelo i autoritarno, onemogućujući prigovoreili protivljenje; slika koja je mogla začarati cijelu kuću, prekriti je čarolijom iotrovati svojim zagušljivim autoritetom. Sudac. Sudac koji nije mogao bitiništa drugo nego sudac. Čovjek željezne strogosti i kamene dosljednosti, pa i prema samome sebi. Čovjek koji bi sudio samome sebi, da je nešto zgriješio.Otac, kojem osmijeh najčešće ne bi uspio. Čovjek koji je imao nešto

zajedničko s Antonióm de Oliveirom Salazarom: ne okrutnost, ne fanatizam,ne častohleplje i volju za moć, već strogost i bezobzirnost prema sebi samom.Je li mu zato toliko dugo služio, čovjeku u crnom, napetih crta lica ispod polucilindra? Je li si na kraju nije mogao oprostiti što je time podupirao iokrutnost kakva se može vidjeti na drhtavim rukama Joãa Eçe, koje su nekoćizvodile Schuberta?

Umro od posljedica dugotrajne bolesti. Gregorius osjeti kako mu od bijesa postaje vruće.

- Nije to ništa - reče Agostinha - nije to ništa u usporedbi s drugimkrivotvorinama koje sam vidjela. Sa šutljivim lažima.

Dok su se uspinjali stubama, Gregorius je upita za ulicu koja je stajala uosmrtnici. Vidio je da bi rado pošla s njime i obradovao se što su je sad očitoipak trebali u redakciji.

- Da povijest te obitelji... uzimate toliko osobno. - To je... - reče ona

nakon što se već bijahu rukovali.- Neobično, mislite? Da, to je neobično. Veoma neobično. Čak i meni.



16.

Nije to bila palača, ali bila je kuća za imućne ljude, koji su se unutramogli širiti do mile volje, soba nije nedostajalo, a ni kupaonica. Tu jestanovao pogrbljeni sudac, kroz tu kuću hodao je oslonjen na štap sasrebrnim drškom, boreći se grčevito protiv neprestanih bolova, vodenuvjerenjem da čovjek sebe ne smije smatrati previše važnim. Je li se radnasoba nalazila u uglatom tornju, čiji su prozori s lukovima bili međusobnoodijeljeni malim stupovima? Na pročelju je bilo toliko balkona da se činiloda ih se uopće ne može prebrojiti, a svaki od njih imao je fino obrađenu

rešetku od kovana željeza. Svaki od petero članova obitelji, zamišljao jeGregorius, imao je za sebe po jedan ili dva balkona, a onda se sjeti uskih, zasve zvukove propusnih prostorija u kojima su živjeli čuvar muzeja, čistačicai njihov kratkovidni sin koji je u svojoj sobici sjedio za prostim drvenimstolom i od treštanja se radija u susjednom stanu branio zamršenim grčkimglagolskim oblicima. Sićušan balkon, preuzak za suncobran, ljeti bi se užario,a i inače bi jedva izlazio na njega jer su onuda neprestance prolazili oblacikuhinjskih mirisa, spram toga, sučeva kuća bila je raj sazdan od prostranosti,sjenovitosti i tišine. Posvuda visoko, široko crnogorično drveće kvrgavihdebala i isprepletenih grana, koje su se sklapale u male, sjenovite krovove, podsjećajući katkada na pagode.

Cedrovi. Gregorius se prepadne. Cedrovi, cedros vermelhos. Jesu li tozaista bili cedrovi? Cedrovi, koji su za Adrianu bili uronjeni u rumenilo?Stabla, koja su svojom imaginarnom bojom zadobila tolik značaj da su jojiskrsnula pred očima dok je smišljala ime za izmišljenu nakladničku kuću?

Gregorius je zaustavljao prolaznike i raspitivao se jesu li to doista cedrovi.Slijeganje ramenima i podizanje obrva, čuđenje nad pitanjem neobičnogstranca.

- Da - reče naposljetku jedna mlada žena - to su cedrovi, posebno veliki ilijepi. Sad se u mislima preselio u unutrašnjost kuće i zagledao se van u sito,



tamno zelenilo. Što se moglo dogoditi? Što je zelenilo moglo pretvoriti urumenilo? Krv?

Iza prozora na tornju pojavi se ženski lik odjeven u svijetlu odjeću i

visoko podignute kose. Lako, kao da lebdi, hodala je amo-tamo, poslovna, ali bez žurbe. Vidio je da u ruci ima upaljenu cigaretu, dim se uzdizao premavisokom stropu, a ona se izmaknula zraci sunca, koja je upadala kroz granjecedrova i očito je zasljepljivala, pa iznenada nestala. Djevojka koja kao danije dodirivala tlo, tako je João Eça nazvao Melodie, koja se vjerojatnozvala Rita. Njegova mala sestrica. Je li razlika u godinama mogla biti tolikada bi ona danas bila žena koja se još može kretati tako gipko i okretno kaoona u tornju?

Gregorius produlji i u sljedećoj ulici uđe u zalogajnicu. Uz kavu jenaručio kutiju cigareta, iste marke koju je pušio dan prije kod Eçe. Dimio je i pritom pred sobom gledao učenike iz Kirchenfelda, kako nekoliko ulica daljestoje ispred pekarnice, puše i piju kavu iz papirnatih šalica. Kad je Kägi uveozabranu pušenja u zbornici? Sad pokuša uvući dim u pluća, ali snažannapadaj kašlja oduzme mu dah. Nove naočale stavio je na šank, nakašljao sei obrisao suze iz očiju. Žena iza šanka, matrona koja je pušila cigaretu za

cigaretom, naceri se.- É melhor não começar, bolje je da ne počinjete s tim - reče i ispuni

Gregoriusa ponosom što ju je razumio, iako je razumijevanje uslijedilo sazakašnjenjem. Nije znao kamo s cigaretom pa ju je ugasio u čaši vode krajšalice. Kimnuvši, žena spremi čašu. Što je mogao, bio je apsolutni početnik.

Polako se približavao ulazu u kuću cedrova, spreman da opet, ispunjenneizvjesnošću, pozvoni na vrata. Tada se vrata otvoriše i na njima se pojavi

žena koju je vidio maloprije, vodeći na uzici nestrpljiva ovčarskog psa. Sade odjenula traperice i tenisice, samo se svijetla bluza činila istom kaomaloprije. Nekoliko koraka do ulaznih vrata prešla je na vrhovima prstiju, jer u je pas vukao. Djevojka - koja kao da ne dodiruje tlo. Unatoč sjedinama u

pepeljasto plavoj kosi, izgledala je kao djevojka.

- Bom dia - reče, upitno podigne obrve i uputi mu izravan pogled.



- Ja... - poče Gregorius nesigurno na francuskom i osjeti u ustimaneugodan miris cigarete - ovdje je prije dugo vremena stanovao jedan sudac,edan poznati sudac i ja bih rado...

- To je bio moj otac - reče žena i otpuhne s lica pramen kose. Imala jezvonak glas koji je dobro pristajao vodenastom sivilu njezinih očiju ifrancuskim riječima koje je izgovarala gotovo bez akcenta. Rita joj je biloime, dobro, ali Mélodie joj je naprosto savršeno pristajalo.

- Zašto se zanimate za njega?

- Jer je bio otac ovog čovjeka - reče Gregorius i pokaže joj Pradovuknjigu. Pas povuče uzicu.

- Pan - reče Mélodie - Pan.Pas sjedne. Ona omču uzice ugura u pregib lakta i otvori knjigu.

- Cedros ver... - pročita i iz sloga u slog glas joj postade tiši, dok naposljetku sav ne utrne. Tad okrene stranicu i uze promatrati portret svoga brata. Njezino svijetlo lice, posuto sićušnim pjegama, postade tamnije, agutanje kao da joj je odjednom padalo teško. Ukočena poput statue onkraj prostora i vremena, promatrala je fotografiju, prešavši jedanput vrhom jezika

preko suhih usana. Onda nastavi listati, pročita rečenicu - dvije, vrati se slici pa koricama.

- 1975. - reče - tada je bio već dvije godine mrtav. Za knjigu nisam niznala. Odakle vam?

Dok je Gregorius govorio, ona je rukom nježno prelazila preko sivoguveza. Ta kretnja podsjeti ga na studenticu u španjolskoj knjižari u Bernu.Činilo se da ga više ne sluša pa je prekinuo priču.

- Adriana - reče tad. - Adriana. I nikome ni riječi. Ê próprio dela, to jetipično za nju.

Isprva je u njezinim riječima bilo samo čuđenje, onda se u njih uvuklagorčina i odjednom joj melodično ime više nije pristajalo. Gledala je udaljinu, pokraj dvorca, preko udoline Baixe prema brežuljku Bairra Alta. Kao



da bi sestru ondje u plavoj kući rado zgromila svojim ljutitim pogledom.

Nijemo su stajali jedno nasuprot drugome. Pan je dahtao. Gregorius seosjećao kao uljez, voajer.

- Dođite, popit ćemo kavu - reče ona, zvučeći kao da je upravo lakonogo preskočila svoju srdžbu. - Želim pogledati knjigu. Pane, imao si peh - rekavšito, snažnim ga rukama odvuče u kuću.

Bila je to kuća koja je odisala životom, kuća s igračkama na stubama, smirisom kave, duhanskog dima i parfema, s portugalskim novinama ifrancuskim magazinima na stolovima, otvorenim kutijama CD-a i jednommačkom koja je na stolu za zajutrak lizala maslac. Mélodie potjera mačku i

natoči kavu. Krvi, koja joj je maloprije suknula u lice, nestalo je, samo jenekoliko crvenih mrlja još svjedočilo o njezinu uzbuđenju. Posegnula je zanaočalama i počela čitati što je brat zabilježio, napreskokce. Povremeno bi seugrizla za usnu. U jednom je trenutku, ne mičući pogled s knjige, skinula prsluk i naslijepo izvukla cigaretu iz kutije. Teško je disala.

- Ovo s Marijom João i promjenom škole, to je vjerojatno bilo prije mogrođenja, između nas je bilo šesnaest godina razlike. Ali papá, on je bio bašonakav kakvim ga opisuje. Bilo mu je četrdeset šest kad sam se rodila, jasam bila pogreška, začeta na Amazoni, na jednom od malobrojnih putovanjana koje ga je mama uspjela nagovoriti. Ne mogu zamisliti oca na Amazoni.Kad mi je bilo četrnaest, već smo slavili njegov šezdeseti rođendan, katkadmi se čini da sam ga poznavala samo kao starca, kao pogrbljenog, strogogstarca.

Mélodie zašuti, pripali novu cigaretu i pogleda preda se. Gregorius senadao da će reći nešto o sučevoj smrti. Ali sad joj se lice ozari i misli joj

krenuše u drugom smjeru.- Maria João, poznavao ju je, dakle, još kao dječarac. Nisam to ni znala.

Naranča. Očito ju je već tada volio. Nikad to nije prestalo. Velika, netaknutaljubav njegova života. Ne bih se čudila da je nije ni poljubio. Ali nitko,nijedna žena, nije joj bila ravna. Udala se, imala djecu, sve to nije igralo



ulogu. Kad bi ga mučile brige, stvarne brige, odlazio bi k njoj. U određenomsmislu samo je ona znala tko je bio. Znao je kako se dijeljenjem tajne stvaraintimnost, bio je majstor tog umijeća, virtuoz. A mi smo znali: ako netko

poznaje sve što Amadeu skriva, onda je to Maria João. Fátima je zbog toga patila, a Adriana ju je mrzila.

- Je li još živa? - upita Gregorius.

- Živjela je u Campu de Ourique, u blizini groblja - rekla je Mélodie - ali prošlo je mnogo godina otkako sam je ondje susrela na njegovu grobu. Bio jeto prijazan, a ipak hladan susret.

- Ona, seljačko dijete, uvijek se držala na distanci prema nama,

plemićima. To da nam Amadeu pripada, pravila se da ne zna. Ili da je to pukaslučajnost, nešto izvanjsko, što s njime nema nikakve veze.

- Kako se preziva? Mélodie to nije znala.

- Za nas je jednostavno bila Maria João.

Iz sobe u tornju izašli su u donji dio kuće, gdje je stajao tkalački stan.

- Radila sam tisuću stvari - nasmije se ona, vidjevši Gregoriusovznatiželjni pogled. -Uvijek sam bila nestalna, nepredvidljiva, zato papá nijeznao što bi sa mnom.

Zvonak glas na trenutak potamni, kao kad se proziran oblak ugura predsunce, onda to prođe, a ona pokaže prema fotografijama na zidu, na kojima je bila ona u različitim ambijentima.

- Kao konobarica u baru; za vrijeme neopravdana izbivanja iz škole; prodavačica na benzinskoj stanici; a ovdje je, to morate vidjeti, moj orkestar.

Bio je to ulični orkestar sastavljen od osam djevojaka koje su sviraleviolinu i sve nosile balon-kape, sa šiltom okrenutim u stranu.

- Prepoznajete li me? Ja nosim šilt nalijevo, sve ostale nadesno, što značida sam ja šefica. Zarađivale smo lijep novac. Svirale smo na vjenčanjima,zabavama, bile smo veoma popularne.



Iznenada se okrene, ode do prozora i pogleda van.

- Papá nije volio što se time bavim. Ali kratko prije smrti - dok samnastupala sa svojim moças de halão, balon-djevojkama, kako su nas zvali -

vidjela sam prijeko na pločniku tatin službeni auto s vozačem, koji je svakogutra u deset do šest dolazio po njega i vozio ga na sud: on bi u palaču

pravde uvijek stizao prvi. Papá je kao uvijek - jedio straga, ali sad je gledao prema nama. Oči su mi se napunile suzama pa sam počela griješiti. Onda seotvoriše vrata automobila i papá se izvuče iz njega, pogrbljen, lica iskrivljenaod bola. Svojim štapom zaustavljao je automobile - čak je i tu isijavaoautoritet suca - došao do nas, stajao neko vrijeme straga među publikom: potom je prokrčio put do otvorene violinske kutije za novac i ubacio u nju

šaku kovanica a da me pritom nije ni pogledao. Suze su mi potekle pa suostatak pjesme morale svirati bez mene. Onda se automobil pokrenuo i papámi je mahnuo svojim skvrčenim prstima, ja sam odmahnula, sjela u vežu i plakala kao ljuta godina, ne znam više je li od radosti što je došao ili odžalosti što je došao tek sad.

Gregorius prijeđe pogledom preko fotografija. Bila je djevojčica koja jesvima sjedila u krilu i nasmijavala ih, a kad bi plakala, to bi brzo prošlo, kao

kratkotrajna kiša za sunčana dana. Markirala je iz Škole, ali je svejednodobro prolazila jer je šarmirala učitelje svojom dražesnom drskošću. Uz to jesavršeno pristajalo kad je preko noći naučila francuski i nazvala se pofrancuskoj glumici Êlodie, iz čega su drugi smjesta napravili Mélodie, riječizmišljenu samo za nju jer njezina je prisutnost bila lijepa i letimična kaomelodija, svi bi se zaljubljivali u nju, ali nitko je nije bio u stanju zadržati.

- Voljela sam Amadeua ili, recimo: rado bih ga bila voljela, što nije bilolako jer kako voljeti spomenik, a on je bio spomenik, još kad sam bila

sasvim mala svi su dizali pogled prema njemu, čak i papá, a pogotovoAdriana, koja mi ga je uzela iz ljubomore. Bio je dobar prema meni, kao štočovjek treba biti dobar prema sestrici. Ali rado bih da me je shvaćaoozbiljno, a ne samo milovao kao lutku. Morala sam čekati dok mi nije bilodvadeset pet godina. Neposredno prije vjenčanja dobila sam od njega ovo



pismo iz Engleske.

Otvorila je jednu ladicu i izvukla prepunu omotnicu. Požutjeli listovi papira bili su do rubova ispisani kaligrafski izvedenim slovima u zagasito

crnoj tinti. Mélodie je neko vrijeme nijemo čitala, a onda počne prevoditi pismo koje joj je Amadeu poslao iz Oxforda, nekoliko mjeseci nakon smrtinjegove žene.

Draga Mélodie, bila je - pogreška što sam se otisnuo na ovo putovanje.islio sam da će mi pomoći vidim li još jedanput stvari koje sam vidio

ajedno s Fátimom. Ali osjećam samo bol i vratit ću se prije nego što sam

lanirao. Nedostaješ mi i zato ti šaljem ono što sam noćas zapisao. Moždati na taj način mislima mogu prići.

OXFORD: JUST TALKING. Zašto mi se noćna tišina među samostanskim zgradama čini tako zagasita, tako nevesela i samotna, sasvimbezdušna i bez šarma? Tako drukčija od one u Rui Augusti kuja još u tri iličetiri sata ujutro, kad nikog živog više nema vani, pršti od života? Kako tomože biti, kad nadzemaljski svijetao Immen ipak zatvara građevine

osvećenih imena, ćelije učenosti, probrane knjižnice, prostorije pune tišine

od prašna baršuna u kojima se formalno savršene rečenice izgovaraju,romišljaju, pobijaju i brane? Kako to može biti?

„Come on”, rekao mi je crvenokosi Irac, kad sam stajao pred plakatomkoji je najavljivao predavanje s naslovom LYING TO LIARS, „let’s listen tothis; might be fun”. Pomislio sam na oca Bartolomeua, koji je branio

ugustina: Kazniti laž drugom laži bilo bi isto što i kazniti kradu kradom, svetogrđe svetogrđem, brakolomstvo brakolomstvom. I to naočigled onog

što se tada događalo u Španjolskoj i u Njemačkoj! Svađali smo se, kao itoliko puta prije a da on nije izgubio svoju blagost. Nikad on ne bi izgubiotu blagost, ni jedan jedini put, a kad sam u predavaonici sjeo pokraj Irca,odjednom mi je užasno nedostajao i uhvatila me čežnja za domom.

Bilo je nevjerojatno. Neudana žena šiljasta nosa koja je držalaredavanje razradila je svojim kreštavim glasom kazuistiku laganja, koja



nije mogla biti prepredenija i udaljenija od stvarnosti. Žena, koja nikad nijemorala živjeti u kolopletu laži jedne diktature, gdje umijeće laganja možebiti pitanje života i smrti. Može li bog stvoriti kamen koji nije u stanju

odići? Ako ne, onda nije svemoguć, ako da, također nije, jer onda postojikamen koji više ne može podignuti. To je bila vrsta skolastike koja se iz teene izlijevala u prostor, žene koja je bila sva od pergamenta, a na glavi je

nosila umjetnički izrađeno ptičje gnijezdo od sijedih vlasi.

Ali to nije ono što je zapravo bilo nevjerojatno. Ono zaista neshvatljivobila je diskusija, kako su je nazvali. Utisnuti i zatvoreni u siv olovni okvir britanskih formi dobrog ponašanja ljudi su onime što su govorili savršeno

romašivali jedni druge. Neprestance su govorili da razumiju jedni druge i

odgovaraju jedni drugima. Ali radili su sve osim toga. Nitko, ni jedan jedinidiskutant, nije pokazao ni najmanju naznaku promjene mišljenja naočigleiznesenih razloga. Iznenada mi je, s užasom, koji sam osjetio čak i u tijelu,

ostalo jasno: Tako je to uvijek. Reći nekome nešto: ludio očekivati da će toizazvati nešto? Struja misli, slika i osjećaja koja ti svakom trenutku tečekroz nas, ta silovita struja toliko je silna da bi bilo čudo kad ne biednostavno odnijela sve riječi koje nam kaže netko drugi i prepustila ihaboravu, kad slučajno, sasvim slučajno, ne bi pristajale uz naše vlastite

riječi. Zar je kod mene drukčije? pomislio sam. Jesam li ikad zaista slušaonekog drugog? Pustio ga da svojim riječima uđe u mene, pa da mojaunutarnja struja promijeni smjer?

How did you like it? upita Irac dok smo hodali niz Broad Street. Nisamrekao sve, rekao sam samo da mi se činilo sablasnim kako su sin zapravo govorili sami sebi. Well, reče on, well. A nakon nekog vremena: It’s justtalking, you know, just talking. People like to talk. Basically, that’s it.

Talking. No meeting of minds? pitao sam ja. What! viknu on i zapadne u grlen smijeh koji se pretvori u grohot. What! I onda nogometnom loptom,koju je sve vrijeme nosio uza se, tresne o asfalt. Rado bih bio taj Irac, Irackoji se usudio da se u All Souls Collegeu pojavi na večernjem predavanju sarko crvenom loptom. Što bih dao da sam mogao biti taj Irac!



Mislim da sad znam zašto je noćna tišina na ovom otmjenom mjestu takološa tišina. Riječi, sve odreda namijenjene zaboravu, iščeznule su. Samo po sebi to ne znači ništa, one iščezavaju i u Baixi. Ali u Baixi se nitko ne

retvara da je posrijedi više od govora, ljudi govore i uživaju u govoru, kao što uživaju u lizanju sladoleda, kako bi im se jezik oporavio od riječi. Dok se ovdje, u Oxfordu, svi neprestance pretvaraju da je drukčije. Kao da jeono što kažu nevjerojatno važno. Ali i oni u svojoj važnosti moraju spavati,a onda preostaje tišina koja miriše na trulež, jer posvuda leže mrtva truplahvalisanja i smrde bez riječi.

- Mrzio ih je, hvalisavce, os presunçosos, koje je zvao i osenchouriçados, naduti - reče Mélodie i vrati pismo u omotnicu. - Mrzio ih je posvuda, u politici, u liječničkom staležu, među novinarima. I bio jeneumoljiv u svome sudu. Voljela sam ga jer je bio nepotkupljiv, bespoštedan,čak i prema sebi. Nisam ga voljela kad bi postao sudački razoran. Onda bihga izbjegavala, svog monumentalnog brata.

Kraj Mélodieine glave na zidu visjela je fotografija na kojoj su ona iAmadeu plesali. Njegovi pokreti zapravo nisu bili kruti, pomisli Gregorius, a

ipak se moglo vidjeti da mu je ples stran. Kad je poslije razmišljao o tome, pala mu je na pamet prikladnija riječ: Plesanje je bilo nešto što Amadeuu nije bilo primjereno.

- Irac s crvenom loptom u posvećenom koledžu - reče Mélodie u tišinu -to mjesto u pismu tada me je veoma ganulo. Činilo mi se da izražava čežnju,o kojoj inače nikad nije govorio: da jedanput i on smije biti dječak koji seigra loptom. Ta on je s četiri godine već čitao i odonda je čitao sve, uzduž i poprijeko, u osnovnoj školi dosađivao se nasmrt, a u liceju je dvaput preskočio razred. S dvadeset godina zapravo je već znao sve i katkad bi se pitao što bi još trebalo doći. A uza sve to, zaboravio se igrati loptom.

Pas zalaje, a onda prostoriju preplaviše djeca, vjerojatno njezina unučad.Mélodie pruži Gregoriusu ruku. Znala je da je htio doznati još mnogo više, primjerice što su bili cedros vermelhos ili o sučevoj smrti. Njezin pogled



govorio mu je da ona to zna. Ali govorio je i da mu tog dana ne bi bila reklaništa više, čak i da djeca nisu došla.

Gregorius sjedne na klupu nedaleko od Gastela i stane razmišljati o pismu

koje je Amadeu svojoj sestrici poslao iz Oxforda. Morao je pronaći ocaBartolomeua, učitelja blage ćudi. Prado je imao uho za različite vrste tišine,uho kakvo imaju samo oni koje muči nesanica. A za ženu koja je te večeridržala predavanje rekao je da je od pergamenta. Tek sada Gregorius postadesvjestan da se kod te primjedbe prepao i u svojoj nutrini prvi put udaljio od bezbožnog svećenika koji je presude donosio poput krvnika. Mundus, Papirus. Pergament i papirus.

Gregorius se zaputi niz brežuljak u smjeru hotela. U jednoj trgovini kupišah. Ostatak dana, do kasno u noć, pokušavao je pobijediti Aljehina, ne prihvaćajući, za razliku od Bogoljubova, žrtvu dvaju topova. Doxiades mu jenedostajao pa je stavio stare naočale.



17.

„To nisu tekstovi, Gregoriuse. Ono što ljudi kažu, to nisu tekstovi. Oniednostavno govore.” Prošlo je mnogo vremena otkako mu je Doxiades to

rekao. „Ono što ljudi govore tako je često nesuvislo i proturječno”, jadao seon, „a ono što su rekli zaboravljaju tako brzo.” Grku se to činilo dirljivim.Ako je čovjek poput njega bio taksist u Grčkoj, pa još k tome u Solunu, ondazna - i siguran je u to kao u malošto na svijetu - da se ljude ne možeodređivati prema onome što govore. Često bi govorili tek da govore. I to nesamo u taksiju. Da ih shvati doslovce - to je nešto što može pasti na pamet

samo filologu, poimence klasičnom filologu, koji cijeli dan ima posla snepomičnim riječima, s tekstovima, pa još k tome s takvima uz koje postojetisuće komentara.

„Ako se ljude ne može uzimati doslovno, što bi onda trebalo raditi snjihovim riječima?” pitao je Gregorius. Grk se glasno nasmijao: „Uzeti ih kao povod da i sam progovoriš! Tako da govor nikad ne stane.”

A sad je Irac u Pradovu pismu rekao nešto što je zvučalo veoma slično, a

nije to rekao o putnicima u grčkim taksijima, nego o profesorima All SoulsCollegeá u Oxfordu. Rekao je to čovjeku kojem su se otrcane riječi tolikogadile da je poželio iznova zasnovati portugalski jezik.

Već je dva dana kiša lila kao iz kabla. Gregoriusu se činilo da ga magičnazavjesa odvaja od vanjskog svijeta. Nije bio u Bernu, a i bio je u Bernu; bioe u Lisabonu, a i nije bio u Lisabonu. Cijeli dan igrao je šah, zaboravljajući

otvaranja i poteze, što mu se prije nikad ne bi bilo dogodilo. Katkad bi se

ulovio kako u ruci drži neku figuru, a ne zna odakle ju je uzeo. Dolje, u blagovaonici, konobar ga je uvijek iznova morao pitati što želi, a jedanput jenaručio desert prije juhe.

Sljedeći dan nazvao je svoju susjedu u Bern i zamolio je da mu isprazni poštanski sandučić. Ključ se nalazio ispod otirača.



- Da vam pošaljem poštu?

On pristade, a onda nazove još jedanput i reče ne. Listajući notes, naišaoe na telefonski broj koji mu je Portugalka napisala na čelo. Português.

Digao je slušalicu i okrenuo broj. Kad se začuo signal, on spusti slušalicu. Koiné, grčki Novog zavjeta, bio mu je dosadan jer je bio previše

ednostavan. Donekle su ga dražili pogledi na drugu, portugalsku stranuCoutinhova izdanja. Nazivao je knjižare i raspitivao se za Eshila i Horacija, uobzir su dolazili i Herodot ili Tacit. Nisu ga dobro razumjeli, a kad je u tomenapokon uspio, nije otišao po knjige jer je padala kiša.

U žutim stranicama tražio je jezične škole u kojima bi mogao učiti

portugalski. Nazvao je Marianu Eçu i htio joj pričati o posjetu Joãu, ali njojse žurilo i nije bila usredotočena. Silveira je bio u Biarritzu. Vrijeme jestajalo i svijet je stajao, a sve je to bilo tako jer je njegova volja stajala kaošto još nikad ne bijaše zastala.

Katkada bi prazna pogleda stajao kraj prozora i prolazio u misli ma onošto su drugi -Coutinho, Adriana, João, Eça, Mélodie - rekli o Pradu. Katkadmu se činilo da iz magle izviru obrisi nekog krajolika, još mutni, ali već i prepoznatljivi, kao na kineskom crtežu tušem. Jedan jedini put tih dana listao

e Pradove zapise i zastao kod ovog odlomka:

AS SOMBRAS DA ALMA. SJENE DUŠE. Priče koje drugi pričaju onekome i priče koje čovjek priča o sebi samom: koje su bliže istini? Je li baš tuko samorazumljivo da su to naše vlastite? Je li netko autoritet sam za sebe? Ali to zapravo nije pitanje kojim se bavim. Pitanje je: ima li kotakvih priča uopće razlike između istine i neistine? Kod priča o vanjštini

ima. Ali kadd pokušamo razumjeti nekoga u nutrini? Je li to putovanje kojekad - tad stiže svome kraju? Je li duša mjesto činjenica? Ili su

retpostavljene činjenice samo varljive sjene naših priča?

U četvrtak ujutro Gregorius pod jasnim, modrim nebom ode do redakcije



Diarija i zamoli vježbenicu Agostinhu da pogleda gdje je početkom tridesetihgodina postojao licej u kojem su se učili strani jezici, a predavali su isvećenici. Ona se marljivo dade u potragu, a kad ga je pronašla, pokazala mu

e mjesto na planu grada. Pronašla je i mjerodavnu službu u crkvi, nazvala jei raspitala se u Gregoriusovo ime za oca Bartolomeua, koji je oko 1935.vjerojatno poučavao u tom liceju. Rekoše joj da je to mogao biti samo otacBartolomeu Lorenço de Gusmão. Odavna je prešao devedesetu i rijetko prima posjete. A i o čemu je riječ? Amadeu Inácio de Prado? Pitat će patera inazvati. Nekoliko minuta poslije nazvali su. Pater je bio spreman razgovaratis nekim tko se nakon tako dugo vremena zanimao za Prada. Očekivao je posjet kasno popodne.

Gregorius se odveze do negdašnjeg liceja, gdje se učenik Prado prepirao socem Bartolomeuom oko Augustinove nepopustljive zabrane laganja a da pater pritom nikad nije izgubio blagost. Mjesto se nalazilo na istoku, većmalo izvan grada, i bilo je okruženo starim drvećem. Gotovo da bi se zgradasa svojim blijedožutim zidovima mogla smatrati grand hotelom izdevetnaestog stoljeća, za to su joj nedostajali samo balkoni, a nije se uklapaoni uzak toranj sa zvonom. Zgrada je bila sasvim oronula. Žbuka se osipala, prozori bijahu slijepi ili razbijeni, na krovu je nedostajalo cigli, oluk bijašezahrđao i odlomljen na uglovima.

Gregorius sjedne na stube pred ulazom, koje još u doba Pradovihnostalgičnih posjeta bijahu obrasle u mahovinu. To je vjerojatno bilo potkrajšezdesetih. Tu je sjedio i pitao se što bi bilo da je trideset godina prije natom raskrižju krenuo sasvim drukčijim smjerom. Da se suprotstavio dirljivoj,ali i zapovjedničkoj želji svog oca pa da nikad nije kročio nogom umedicinske predavaonice.

Gregorius izvadi njegove bilješke i stane listati.... patetična želja poput sna, da još jedanput stanem na toj točki svoga

ivota i budem u prilici krenuti sasvim drukčijim smjerom od onog koji je omene napravio ovo što jesam... Sjediti još jedanput na toploj mahovini idržati kapu - paradoksalna je to želja da otputujem u vrijeme koje je iza



mene te da na to putovanje povedeni i sebe - obilježenog onim što sedogodilo.

Ondje prijeko nalazio se truli plot koji je okruživao školsko dvorište i

preko kojeg je najslabiji učenik u razredu nakon maturalnog ispita bacio kapuu jezerce s lopočima. Bilo je to prije šezdeset sedam godina. Jezerce seodavno isušilo, ostala je samo udubina prevučena sagom od bršljana.

Gregorius zatvori oči. Stajao je u Kirchenfeldu, na uglu odakle jeneprimjetno mogao baciti pogled prema gimnaziji, nakon što je pobjegaousred nastave. Još jedanput oćuti osjećaj koji ga je prije deset dana spopaoneočekivanom silinom i pokazao mu koliko voli tu zgradu, što mu sve znači i

koliko će mu nedostajati. Osjećaj je bio jednak, ali i drukčiji, jer više nije bioonaj isti. Zaboljelo ga je kad je osjetio da to više nije bio onaj isti osjećaj, atime zapravo ni jednak onome. Ustao je, prešao pogledom preko izblijedjelažutila trošne fasade i onda odjednom više nije osjećao boli, jer je uzmaknula pred lebdećim osjećajem znatiželje. Otvorio je vrata, koja su bila samo prislonjena i čije su zahrđale šarke škripale kao u filmu strave i užasa.

Tu ga zapahne miris vlage i plijesni. Nekoliko koraka dalje gotovo da seokliznuo jer je neravan, izgažen kameni pod bio prevučen filmom od vlažne

prašine i trule mahovine. Držeći se za rukohvat, polako se uspeo širokimstubama. Krila dvostrukih vrata koja su se otvarala prema visokom prizemlju bila su do te mjere prekrivena paučinom da se, kad ih je otvorio, čulo muklotrganje. Prepao se kad su hodnikom zalepršali usplahireni šišmiši. Ondazavlada tišina kakvu nikad prije nije doživio: U njoj su šutjele godine.

Vrata rektorova ureda nije bilo teško prepoznati, bila su urešena finimrezbarijama. I ona su bila gotovo srasla sa zidom, tako da su popustila tek

nakon više pokušaja otvaranja. Gregorius je ušao u prostoriju u kojoj kao dae postojala samo još jedna stvar: veliki crni pisaći stol na zaobljenim,izrezbarenim nogama. Ništa od onog što ga je okruživalo - prazne, prašne police za knjige, neurešeni čajni stolić na golim, natrulim daskama, spartanskinaslonjači - nije posjedovalo nikakvu stvarnost. Gregorius obriše stolicu isjedne za pisaći stol. Senhor Cortés, tako se zvao tadašnji ravnatelj, čovjek



odmjerena koraka i stroga izraza lica.

Gregorius je uzvitlao prašinu, fine čestice plesale su u čunju sunčanesvjetlosti. Šutljivo vrijeme davalo mu je osjećaj da je uljez i na jedan dugi

trenutak zaboravio je disati. Onda pobijedi znatiželja i on izvuče ladice pisaćeg stola, jednu za drugom. Komad užeta, pljesnivi ostaci šiljenja olovke, poštanska marka iz 1969., miris podruma. A onda, u donjoj ladici, hebrejskaBiblija, debela i teška, uvezana u sivo platno, pohabana, otrcana i smjehurima od vlage. BIBLIA HEBRAICA pisalo je na koricama zlatnim, odstarosti već crno osjenčanim slovima.

Gregorius se zabezekne. Licej, kako je otkrila Agostinha, nije bio crkvena

škola. Sredinom 18. stoljeća Marquês de Pombal protjerao je isusovce izPortugala, a nešto slično dogodilo se još jedanput početkom 20. stoljeća.Krajem četrdesetih godina redovi kao što su bili Maristi osnovali su vlastitekolegije, ali to je bilo nakon Pradova školovanja. Dotad je bilo samo javnihliceja, koji bi zgodimice zapošljavali svećenike kao učitelje klasičnih jezika.Čemu dakle ta Biblija? I zašto u ravnateljevu pisaćem stolu? Jednostavan previd, beznačajna slučajnost? Nevidljiv, šutljiv prosvjed protiv onih koji suzatvorili školu? Subverzivan zaborav, usmjeren protiv diktature, koji njezini

pomagači nisu opazili?Gregorius stane čitati. Pažljivo je okretao valovito savinute stranice od

debela, na opip vlažna i natrula papira. Stožac sunčane svjetlosti polako se pomicao. Zakopčao je kaput, podignuo ovratnik i gurnuo ruke u rukave. Nakon nekog vremena stavi u usta jednu od cigareta koje je kupio u ponedjeljak. Povremeno se morao nakašljati. Vani, pred odškrinutim vratima, projuri nešto, vjerojatno štakor.

Čitao je Knjigu o Jobu i osjetio kako mu srce lupa od uzbuđenja. Elifaz izTemana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama. Isfahan. Kako je glasilo imeobitelji u kojoj je ondje trebao poučavati? U knjižari Francke prodavala se tihdana ilustrirana knjiga o Isfahanu, o džamijama, trgovima i pješčanom olujomzastrtim bregovima u okolici. Nije ju mogao kupiti i zato je svaki dan odlazioondje listati je. Nakon što ga je san o užarenom pijesku koji će ga oslijepiti



prisilio da povuče ponudu, mjesecima više nije odlazio Franckeu. Kad jenapokon opet otišao, ilustrirane knjige više nije bilo.

Hebrejska slova zamutiše mu se pred očima. Prešao je rukom preko

mokrog lica, obrisao naočale i nastavio čitati. Nešto od Isfahana, gradasljepila, ostalo je u njegovu životu. Bibliju je od samog početka čitao kao poetsku knjigu, kao pjesništvo, kao jezičnu glazbu, okruženu ultramarinom izlatom džamija. „Čini mi se da tekst ne uzimate ozbiljno”, rekla je RuthGautschi, a David Lehmann kimnuo je glavom. Zar se to zaista dogodilo prošli mjesec?

„Može li postojati ozbiljnost koja bi bila ozbiljnija od poetske

ozbiljnosti?” upitao je njih dvoje. Ruth je oborila pogled. Voljela ga je. Neonako kao Florence nekoć; ona mu nikad ne bi skinula naočale. Ali ona ga jevoljela i sad je bila rastrgana između te naklonosti i razočaranja, možda čak iužasnutosti nad činjenicom da je obeščastio Božju riječ, čitajući je kaodugačku pjesmu i slušajući je kao niz orijentalnih sonata.

Iz sobe senhora Cortêsa nestalo je sunca i Gregoriusu postane hladno.Praznina prostorije pretvorila je na nekoliko sati sve u prošlost, on je sjediousred potpunog nepostojanja svijeta u koji su se poput ruševina očajničkog

sna zabadala tek hebrejska slova. Tad ustane, ukočen izađe na hodnik i uspnese stubama do učionice.

Prostorije su bile pune prašine i muka. Ako su se međusobno razlikovale,onda je to bilo prema znakovima rasapa. U jednoj su na stropu bile velikemrlje od vode, u drugoj se nakrivio umivaonik jer je puknuo jedan zahrđalivijak, u trećoj je na podu ležalo razbijeno sjenilo svjetiljke, a gola žaruljavisjela je sa stropa na žici. Gregorius pritisne prekidač za svjetlo: ništa, ni tu

ni u ostalim prostorijama. Negdje u kutu ležala je ispuhana nogometna lopta,šiljasti ostaci razbijenog prozorskog stakla blještali su na podnevnom suncu.„I zbog svega toga on se zaboravio igrati loptom”, rekla je Mélodie o svome bratu, kojem su u ovoj zgradi dopustili da preskoči dva razreda jer je već sčetiri godine počeo čitati knjige uzduž i poprijeko knjižničkih polica.

Gregorius sjedne na mjesto na kojem je kao učenik bernske gimnazije



sjedio u baraci. Odatle se pružao pogled na djevojačku školu, ali polovicazgrade bila je prekrivena stablom goleme pinije. Amadeu de Prado sigurno biizabrao neko drugo mjesto, neko s kojeg bi mogao vidjeti cijeli niz prozora.

Tako bi vidio Mariju João u klupi, svejedno gdje sjedila. Gregorius sjedne namjesto s najboljim pogledom i napregne oči. Da, mogao ju je vidjeti u plavojhaljini koja je mirisala na sapun. Razmjenjivali su poglede, a kad bi ona pisala kontrolnu zadaću, on bi poželio da joj može voditi ruku. Je li sekoristio opernim dalekozorom? U plemenitoj kući jednog suca vrhovnog sudatakvo što jednostavno je moralo postojati. Alexandre Horacio zacijelo se nijekoristio njime, ako je uopće ikad sjeo u ložu opere. Ali možda njegova žena,Maria Paedade Reis de Prado? U onih šest godina koliko je poživjela nakon

njegove smrti? Je li njegova smrt za nju bilo oslobođenje? Ili je pustilavrijeme da stoji, a osjećaje pretvorila u Formacije skrućene duševne lave,kao kod Adriane?

Sobe su bile smještene duž dugih hodnika koji su podsjećali na vojarnu.Gregorius ih prođe jedan za drugim. Jednom se spotaknuo o mrtva štakora, potom prestrašeno stao i o kaput obrisao ruke, koje s tim nisu imale nikakveveze. Ponovno u prizemlju, otvori jedna visoka, neurešena vrata. Tu suučenici jeli, postojao je prozor za posluživanje jela i iza njega popločana prostorija negdašnje kuhinje, od koje je preostalo samo još nekoliko zahrđalihcijevi, koje su stršile iz zida. Dugački stolovi i dalje su bili ondje. Je li postojala aula?

Pronašao ju je na drugoj strani zgrade. Vijcima pričvršćene klupe,raznobojan prozor iz kojeg bijahu ispale tek dvije krhotine stakla, naprijed povišena katedra sa svjetiljkom. Jedna odvojena klupa, vjerojatno zanastavnike. Tišina crkve, ili ne, jednostavno tišina u kojoj je nešto bilo važno,

tišina koju čovjek ne bi okončao proizvoljnim riječima. Tišina koja je odriječi stvarala skulpture. Spomenike pohvale, ukora ili razorna suda.

Gregorius se vrati u ravnateljevu sobu. Neodlučan, držao je u rucihebrejsku Bibliju. Imao ju je već pod miškom i bio na putu prema izlazu,kadli se iznenada okrene. Vlažnu ladicu u kojoj je ležala obloži svojim



puloverom i vrati knjigu. Onda se zaputi do patera Bartolomeua LorençaGusmãa, koji je stanovao u crkvenom domu na drugom kraju grada, uBelému.



18.

- Augustin i laž - bila je to samo jedna od tisuću stvari oko kojih smo sesvađali - reče pater Bartolomeu. - Cesto smo se svađali, a to nikad ne bi bila prava svađa. Jer, vidite, on je bio usijana glava, buntovnik, k tome mladićživahne inteligencije i nadasve nadaren govornik, koji je šest godina pustošiolicejom kao tornado, kao stvoren da postane legenda.

Pater je u ruci držao Pradovu knjigu, a sad je rukom prelazio preko portreta. Možda je htio izgladiti papir, a možda ga je htio i pomilovati.

Gregorius pred sobom vidje Adrianu, kako rukom prelazi preko Amadeuova pisaćeg stola.

- Ovdje je stariji - reče pater. - Ali takav je on. Takav je bio, baš takav.Spustio je knjigu na pokrivač u koji mu bijahu umotane noge.

- Tada, kao njegov učitelj, imao sam nekih dvadeset pet godina i bio mi jenevjerojatan izazov odoljeti mu. On je učitelje podijelio na one koji bi ganajradije poslali k vragu i one koji su ga voljeli. Da, to je prava riječ: Nekiod nas bili su zaljubljeni u njega - u njegovu neumjerenost, njegovu uskipjelusrčanost i žilavu zagriženost, u smionost kojom je prezirao svijet,neustrašivost i fanatičnu marljivost. Bio je pun odvažnosti, pustolov kakvogste lako mogli zamisliti na nekom od naših povijesnih brodova kako pjeva ili propovijeda, odlučan da stanovnike dalekih kontinenata zaštiti od svakerabote svoje posade koja bi ih obeščastila, zatreba li, i mačem. Bio jespreman izazvati svakog, čak i vraga, pa i Boga. Ne, nije to bilamegalomanija, kako su govorili njegovi protivnici, bio je to samo bujan život

i burna erupcija probuđenih snaga, iskričava kiša prštavih ideja. Bez sumnje,taj mladić bio je i pun oholosti. Ali ta oholost bila je tako neobuzdana, takoneizmjerno velika da bi čovjek zaboravio na svaku obranu i promatrao je sčuđenjem kao neko čudo prirode koje je slijedilo svoje vječne zakone. Onikoji su ga voljeli, vidjeli su u njemu sirov dijamant, nebrušen dragi kamen.Oni koji su ga odbijali zgražali su se nad njegovim nedostatkom poštovanja,



kojim je znao i povrijediti, njegovom nijemom, ali nepreglednomsamodopadljivošću, kakva je svojstvena onima koji su brži, jasniji i svjetlijiod ostalih i to znaju. Vidjeli su u njemu plemenitog drznika kojeg je sudbina

razmazila, tako da nije samo prepun novca, nego i talenta, ljepote i šarma, aon je uz to bio i neodoljivo melankoličan, što ga je predodredilo da postaneljubimac žena. Bilo je nepravedno da je netko toliko bolji od ostalih, i ta gae nepravda učinila magnetom za zavist i zlobu. A ipak, i oni koji su ih

osjećali nisu mogli a da mu se ne dive: taj dječak bio je sposoban dodirnutinebo.

Sjećanje je iznijelo patera daleko iz sobe u kojoj su sjedili, sobe koja jedoduše bila prostrana i puna knjiga i nikako se nije mogla usporediti sa

siromašnim sobičkom Joãa Eçe prijeko u Cacilhasu, no svejedno je bila sobau staračkom domu, prepoznatljiva po medicinskim spravama i zvoncu iznadkreveta. Gregorius je od samog početka zavolio tog visokog, mršavogčovjeka snježnobijele kose i dubokih, pametnih očiju. Ako je predavao Pradi,vjerojatno je odavna prešao devedesetu, ali u njemu nije bilo ničeg staračkog,nikakve naznake da je izgubio nešto od budnosti s kojom se prije sedamdesetgodina suočio s Amadeuovim neobuzdanim izazovima. Ruke mu bijahu vitke, prsti dugi, finih članaka, kao stvoreni da okreću stranice starih, vrijednihknjiga. Tim je prstima sad listao Pradovu knjigu. Ali nije je čitao, dodirivanje papira više je nalikovalo na ritual vraćanja daleke prošlosti.

- Što li je sve već bio pročitao kad je s deset godina u svom malom, pomjeri krojenom haljetku prešao prag liceja! Neki od nas uhvatili bi se u potajnom provjeravanju mogu li uopće držati korak s njim. A onda bi nakonnastave oboružan svojim fenomenalnim pamćenjem sjedio u knjižnici, anjegove tamne oči uvlačile bi svojim nevjerojatno usredotočenim,

zadubljenim pogledom koji ni najjača eksplozija ne bi mogla poljuljati unjegovoj postojanosti, sve te debele knjige redak po redak, stranicu postranicu. „Kad Amadeu čita knjigu”, rekao je jedan učitelj, „ona nakon togaviše nema slova. On ne guta samo smisao nego i tiskarsko crnilo.”

Tako je bilo: tekstovi kao da su u potpunosti nestajali u njemu, a ono što



bi poslije stajalo na polici bile su samo prazne čahure. Krajolik njegova duhaiza bezobrazno visokog čela širio se brzinom od koje je zastajao dah, iztjedna u tjedan u njemu su se stvarale nove formacije, asocijacije i

fantastične jezične zamisli koje bi u nas svaki put iznova izazivale čuđenje.Znalo se dogoditi da se skrije u knjižnici i cijelu noć čita uz pomoć baterijskesvjetiljke. Prvi put kad nije došao kući njegovu je majku uhvatila panika. Ali postupno se s određenim ponosom navikavala na činjenicu da je njezindječak bio sklon stavljanju svih pravila izvan snage.

Mnogi učitelj uplašio bi se kad bi se Amadeu zapiljio u njega. Daleko odtoga da je taj pogled bio odbojan, izazovački ili borben, ali on je onome kojiobjašnjava davao samo jednu, jednu jedinu mogućnost da to učini kako valja.

Ako bi se tome pak potkrala pogreška ili bi pokazao nesigurnost, njegov pogled ne bi ga ni vrebao ni prezirao, ne, ne bi u njemu bilo čak nirazočaranja. Amadeu bi ga jednostavno prestao gledati, ne želeći da predavačto osjeti, a pri izlasku bio bi pristojan, prijazan. Ali upravo ta želja da nenanosi bol bila je razorna. Ja sam to doživio, a potvrdili su mi i drugi: i zavrijeme priprema vidjeli smo pred sobom taj strogi pogled. Nekima je to bio pogled ispitivača, koji ih je vraćao u školske klupe, a neki su ga doživljavaliu sportskom duhu, prihvaćajući ga kao snažnog protivnika. Nije bilo kolegekojemu se nije činilo da je Amadeu Inácio de Almeida Prado, taj rano sazreli, previše budni sin poznatog suca, duhom prisutan u studijskoj sobi kad god bise ondje obavljale pripreme za nešto teško, nešto pri čemu i profesor moženapraviti pogrešku.

Svejedno: On nije bio samo izazovan, nije bio saliven u jednom komadu.Bilo je kod njega lomova, rezova i skokova, a katkada bi se čovjeku činiloda ga uopće ne razumije. Kad bi primijetio što je učinio svojim nadmoćnim,

naprasitim ponašanjem, spustio bi se na zemlju i zaprepašten činio sve daispravi pogrešku. A postojao je i drugi Amadeu, dobar, susretljiv drug.Mogao je noćima sjediti kod školskih kolega da ih pripremi za neki ispit, pokazujući pritom skromnost i anđeosko strpljenje, koji bi posramili sve kojisu ga ogovarali.



I napadaji sjete pripadali su tom drugom Amadeuu. Kad bi ga spopali,činilo se kao da se u njemu ugnijezdila sasvim druga ćud. Postao bi strašljiv,od najmanje buke ustuknuo bi kao da ga je netko udario bičem. U takvim

trenucima doimao se kao otjelotvorena zapreka životu. I teško onome tko bi pokušao utješiti ga ili razvedriti: toga bi zaskočio bijesno sikćući.

Mogao je toliko toga, taj blagoslovljeni dječak. Samo jedno nije mogao:slaviti, biti razuzdan, pustiti se. Tu mu se na putu priječila njegova prevelika budnost i strasna potreba za pregledom i nadzorom. Nikakav alkohol. Pa nicigarete, to je došlo poslije. Ali zato velike količine čaja, volio je crveno-zlatni sjaj teškog asama i zbog toga je od kuće donio srebrni lončić koji je nakraju darovao kuharu.

- Postojala je i ta djevojka, Maria João - ubaci Gregorius.

Da. I Amadeu ju je volio. Volio ju je na neponovljivo nevin način, kojemsu se svi smješkali a da nisu uspijevali skriti zavist, zavist spram osjećajakakav je zapravo postojao samo u bajci. On ju je volio i obožavao. Da, to je bilo to: obožavao ju je - iako se to za djecu inače ne kaže. Ali kod Amadea

e toliko toga bilo drukčije. Pritom ona nije bila osobito ljupka djevojka,nikakva princeza, ništa u tom smislu. A nije bila ni dobra učenica, koliko

znam. Nitko je nije u potpunosti razumio, ponajmanje ostale djevojke, prijekou djevojačkoj školi, koje bi dale sve da privuku pogled plemenita princa.Možda je posrijedi jednostavno bila činjenica da nju nije bio zaslijepio, nijee svladao kao sve ostale. Možda je to bilo ono što mu je trebalo: da mu

netko pristupi sa samorazumljivom jednakošću, riječima, pogledima ikretnjama, koji bi ga svojom prirodnošću i nezamjetnošću izbavili od njegasamog.

Kad bi Maria João došla i sjela kraj njega na stube, on kao da biodjednom postao sasvim miran, oslobođen tereta svoje budnosti i brzine, bremena svoje neprestane duhovne prisutnosti, muke da se uvijek mora pretjecati i nadjačavati. Dok bi sjedio kraj nje, dogodilo bi se čak i da nečuje zvono koje je pozivalo na nastavu i čovjek bi, gledajući ga, stjecaodojam da najradije nikad više ne bi ustao. Onda bi mu Maria stavila ruku na



rame i vratila ga iz raja njegove skupocjene opuštenosti. Uvijek je ona bila takoja bi ga dodirnula; nikad nisam vidio da bi njegova ruka bila na njezinoj.Kad bi kretala natrag prema svojoj školi, vezala bi crnu, sjajnu kosu

gumenom vrpcom u konjski rep. Svaki put on bi je zaneseno promatrao, magledao je I stoti put. Bez sumnje, jako je volio taj pokret. Jednog danaumjesto gumene vrpce imala je srebrnu ukosnicu i prema njegovu licu moglose vidjeti da je posrijedi njegov dar.

Poput Mélodie, ni pater nije znao djevojčino prezime.

- Sad kad me pitate, čini mi se da uopće nismo htjeli znati prezime; kao da bi nam smetalo da ga znamo - reče on. - Gotovo na isti način kao što se ni

kod svetaca ne pita za prezimena. Ili kod Diane ili Elektre.Uto uđe jedna sestra u opatičkoj halji.

- Ne sad - reče pater kad je posegnula za aparatom za mjerenje krvnogtlaka.

Rekao je to autoritativno, ali nježno i Gregorius iznenada shvati zašto jetaj čovjek za mladog Prada bio sretan slučaj: posjedovao je upravo onu vrstuautoriteta koja mu je trebala da postane svjestan svojih granica, a možda da

se oslobodi i stroga, opora autoriteta oca-suca.- Ali rado bismo popili čaj - reče pater i obriše smiješkom sestrinu ljutnju.

- Asam, molim vas, i neka bude jak, da crveno zlato dobije puni sjaj.

Pater zatvori oči i zašuti. Nije htio napustiti ono daleko vrijeme u kojeme Maria João od Amadeua de Prada dobila na dar srebrnu ukosnicu. Htio je

ostati, pomisli Gregorius, s omiljenim učenikom, s kojim je debatirao ougustinu i o tisuću drugih stvari. S dječakom koji je mogao dodirnuti nebo.

Dječakom, kojem bi i sam rado stavio ruku na rame kao Maria João.- Maria i Jorge - nastavi pater zatvorenih očiju - bili su mu poput svetacazaštitnika. Jorge O’Kelly. U njemu, budućem ljekarniku, Amadeu je pronašao prijatelja i ne bih se čudio da mu je ostao jedini stvarni prijatelj, izuzme li seMaria. On mu je u mnogočemu bio puka suprotnost i katkad bih pomislio:Trebao mu je da bude cio. Sa svojom seljačkom tikvom, kovrčavom, nikad



počešljanom kosom i nezgrapnim okolišanjem mogao se činiti ograničen, a zadana otvorenih vrata doživio sam da su se otmjeni roditelji drugih učenikaokretali kad bi on u svojoj siromaškoj odjeći prošao pokraj njih. Nije bio

nimalo elegantan u svojim izgužvanim košuljama, bezobličnoj jakni i uvijek istoj crnoj kravati, koju je iz protesta protiv stege uvijek nosio ukoso.

Jednom smo kolega i ja susreli Amadeua i Jorgea na školskom hodniku,kolega je poslije rekao: „Kad bih u nekom leksikonu morao objasniti pojamelegancije i njegovu krajnju suprotnost, opisao bih ovu dvojicu dječaka”.Svaki daljnji komentar bio je suvišan.

Jorge je bio netko kod koga se Amadeu mogao odmoriti i oporaviti od

svoje vrtoglave brzine. Kad bi bio u njegovu društvu, nakon nekog vremena isam bi se usporio, Jorgeova bi sporost prešla na njega. Primjerice, kad biigrali šah. Isprva ga je izluđivalo kad bi Jorge cijelu vječnost mozgao nadnekim potezom jer u njegovu sliku svijeta, u njegovu živahnu metafiziku nijeulazilo da netko kome treba toliko vremena da misli na kraju može pobijediti.Ali onda je počeo udisati njegovu smirenost, smirenost nekog tko kao da jeoduvijek znao tko je i kamo pripada. Zvuči suludo, ali mislim da je došlodotle da je Amadeu trebao poraze koje je doživljavao od Jorgea. Bio bi

nesretan kad bi, iznimno, pobijedio, za njega je to zasigurno bilo kao da selomi stijena za koju se inače mogao pridržati.

Jorge je točno znao kada su njegovi irski preci stigli u Portugal, ponosiose svojom irskom krvi i dobro je govorio engleski, iako mu usta nisu bilastvorena za engleske riječi. I zaista, čovjek se uopće ne bi začudio da gasusretne na irskom seoskom gospodarstvu ili u krčmi, a kad bi to zamislio,iznenada bi mu se učinio kao mladi Samuel Beckett.

Tada je već bio tvrd ateist, ne znam odakle smo to znali, ali znali smo.Kad bi ga netko upitao za to, on bi, nimalo dirnut, citirao geslo s grba svojeobitelji: Turris fortis mihi Deus. Čitao je ruske, andaluzijske i katalonskeanarhiste i poigravao se mišlju da ode preko granice i bori se protiv Franca.Poslije je otišao u Pokret otpora. Sve drugo iskreno bi me začudilo. Cijeliživot bio je romantičar lišen iluzija, ako takvo što postoji, a mora postojati. A



taj romantik imao je dva sna: postati ljekarnik i svirati na Steinwayu. Prvi sane ostvario, dandanas u bijelom mantilu stoji za pultom u Rui dos Sapateiros.

Drugom snu svi su se smijali, a najviše on. Jer njegove grube ruke sa širokim

agodicama prstiju i napuklim noktima bolje su pristajale uz školskikontrabas, na kojem se neko vrijeme okušavao, sve dok u napadaju očajazbog nedostatka talenta nije tako jako zapilio po žicama da je slomio gudalo.

Pater je pio čaj i Gregorius razočarano opazi da se njegovo pijenje sveviše postaje srkanje. Odjednom je ipak bio starac, kojeg usne više nisudokraja slušale. I njegovo raspoloženje bilo se promijenilo, u glasu mu sezačuše žalost i sjeta kad je govorio o praznini, koju je Prado nakonškolovanja ostavio za sobom.

- Naravno da smo svi znali da ga najesen, kad popusti vrućina a na svjetlolegne zlatna sjena, nećemo više susretati na školskim hodnicima. Ali nitkonije govorio o tome. Na rastanku svima nam je dao ruku, nikog nijezaboravio, zahvalio nam je toplim, otmjenim riječima, znam još da sam natrenutak pomislio: Poput kakvog predsjednika.

Nakon početna oklijevanja pater ipak reče:

- Te riječi nisu smjele biti tako dobro oblikovane. Trebao je malozastajkivati, zbuniti se, ispipavati. Malo više kao neobrađen kamen, a manjekao polirani mramor.

Trebao se i on od njega, patera Bartolomea, oprostiti drukčije nego oostalih, pomisli Gregorius. Drukčijim, osobnijim riječima, možda izagrljajem. Pateru je nanio bol time što se prema njemu odnosio kao premaednome od mnogih. I sad, sedamdeset godina poslije, to ga je još boljelo.

- Prvih dana nakon početka nove školske godine hodao sam hodnicima

kao da sam omamljen. Omamljen njegovim odsutnošću. Neprestance sam simorao govoriti: „Ne možeš više očekivati da ćeš vidjeti kako odnekudizranja kaciga njegove kose, ne smiješ se nadati da će se njegov ponosni lik pojaviti iza ugla pa da ga možeš promatrati kako nekome nešto objašnjava i pritom pomiče ruke na svoj neponovljivo izražajan način,” i siguran sam da je



drugima bilo slično, iako nikad nismo govorili o tome. Jedan jedini put čuosam kako netko kaže: „Otad je sve tako drukčije.” Nedvojbeno je govorio oAmadeuovoj odsutnosti. O tome da se nježni bariton njegova glasa na

hodnicima nije više čuo. Ne samo da nismo više vidjeli i susretali njega.Vidjeli smo njegovu odsutnost i susretali se s njome kao s nečim opipljivim. Njegovo izbivanje bilo je poput oštro ocrtane praznine na fotografiji iz koje jenetko preciznim škarama izrezao neki lik, a sad je lik koji nedostaje važniji idominantniji od svega drugog. Upravo tako nedostajao nam je Amadeu: krozsvoju oštru odsutnost.

Prošle su godine dok ga nisam ponovno susreo. Studirao je gore uCoimbri i ja bih tek tu i tamo čuo nešto o njemu preko prijatelja, koji je na

predavanjima i seminarima iz anatomije asistirao jednom profesoru medicine.Amadeu je i ondje ubrzo postao legendom. Naravno, ne tako sjajnom. Iskusni profesori s odlikovanjima i nagradama, korifeji svoje struke, osjećali su se pred njim kao na kušnji. Ne zato što bi on znao više od njih, to ipak nije bilo posrijedi. Ali bio je nezasitan u svojoj potrebi za objašnjenjima i u predavaonicama su se zacijelo odigravale dramatične scene kad bi on svojomneumoljivom kartezijanskom oštroumnošću napomenuo da nešto što je predstavljeno kao objašnjenje to zapravo nije bilo.

Jednom zgodom zasigurno se narugao nekom posebno tastom profesoru,usporedivši njegovo objašnjenje s izjavom liječnika kojeg je ismijao Molière,a koji je snagu nekog lijeka objasnio s pomoću njegova virtus dormitiva.Znao je biti nemilosrdan kad bi se pred njim našla taština. Nemilosrdan. Umislima bi već posezao za oružjem. „To je neshvaćen oblik gluposti”,običavao bi govoriti, „da bi bio tašt, čovjek mora zaboraviti kozmičku beznačajnost sveg našeg djelovanja, a to je strašan oblik gluposti.”

Kad je bio tako raspoložen, bilo je bolje ne imati ga za protivnika. I uCoimbri to se brzo shvatilo. I još nešto je postalo jasno: da je imao šestočulo za mjere odmazde koje su planirali drugi. Takvo čulo imao je i Jorge, aAmadeuu je uspjelo da ga po uzoru na njega stvori u sebi, a potomsamostalno kultivira. Kad bi naslutio da ga netko želi osramotiti, dao bi se u



potragu za najnevjerojatnijim šahovskim potezom koji bi se mogao povući utu svrhu i akribično se pripremio za to. Tako je vjerojatno bilo i na fakultetuu Coimbri. Kad bi ga u predavaonici s užitkom pozvali pred ploču i pitali

neke sasvim daleke stvari, odložio bi kredu, koju bi mu profesor-osvetnik ponudio s malicioznim smiješkom i izvadio iz džepa vlastitu. „Ah, to”,zasigurno je govorio u takvim prilikama, a onda bi ispunio ploču anatomskimskicama, fiziološkim jednadžbama i biokemijskim formulama.

„ Moram li to znati?” pitao bi kad bi koji put pogriješio u računu.Cerekanje ostalih nije bilo vidljivo, ali se moglo čuti. Njemu se jednostavnonije moglo doskočiti.

Posljednjih pola sata sjedili su u mraku. Sad je pater upalio svjetlo.- Ja sam ga pokopao. Adriana, njegova sestra, željela je da bude tako. URui Augusti, koju je navodno posebno volio, srušio se ujutro u šest kad ga jenjegova neizlječiva nesanica natjerala u grad. Neka žena koja je sa psomizašla iz kuće pozvala je ambulantno vozilo. Ali on je već bio mrtav. Krv iznapukle aneurizme u mozgu zauvijek je ugasila jarko svjetlo njegove svijesti.

Oklijevao sam, nisam znao što bi on mislio o Adrianinoj molbi. „Pogreb jestvar drugih, mrtvac s time nema ništa”, rekao je u jednoj prilici. Bila je toedna od njegovih najledenijih rečenica zbog koje su ga se bojali. Je li i dalje

vrijedila?

Adriana, koja je zacijelo znala biti zmaj, ali zmaj koji je branio Amadeua, pred stvarima koje od nas traži smrt bila je bespomoćna poput maledjevojčice. I tako sam odlučio udovoljiti njezinoj molbi. Morao sam pronaćiriječi koje mogu opstati pred njegovim tihim duhom. Nakon toliko godina, zakojih mi, kad bih tražio riječi, nije više gledao preko ramena, sad je opet bio

tu. Životni žar se ugasio, ali meni se činilo da bijelo, tiho lice od menezahtijeva još mnogo više od onog prijašnjeg, koje me je tako često izazivalosvojom šarenom živošću.

Moje riječi nad grobom nisu se morale održati samo pred pokojnikom.Znao sam da će O’Kelly biti ondje. U njegovoj prisutnosti nikako nisam



mogao izgovarati riječi koje govore o Bogu i o onome što je Jorge običavaonazivati „njegovim praznim obećanjima”. Izlaz je bio da govorim o svojimiskustvima s Amadeuom i o neizbrisivim tragovima koje je ostavio u svima

koji su ga poznavali, čak i u svojim neprijateljima. Na groblju je bilo nevjerojatno mnogo ljudi. Svi koje je liječio, mali ljudi

kojima nikad nije poslao račun. Dopustio sam si jednu jedinu religioznu riječ:amen. Izgovorio sam je jer ju je Amadeu volio i jer je Jorge to znao. Svetariječ iščeznula je u tišini grobova. Nitko se nije pomaknuo. Počelo je kišiti.Ljudi su plakali, grlili jedni druge. Nitko nije pomišljao da ode. Nebeske brane otvorile su se i ljudi se smočiše do gole kože. Ali ostali su jednostavnosu ostali. Mislio sam: Svojim olovnim nogama hoće zaustaviti vrijeme,

spriječiti ga u daljnjem protjecanju, da mu ne hi uspjelo oduzeti im njihovavoljenog liječnika, kao što to svaka sekunda čini sa svime što se dogodilo

rije nje. Moglo je proći pola sata, kadli napokon dođe do nekog micanja,koje je polazilo od najstarijih, koji se više ne mogahu držati na nogama. Ipak, potrajalo je još sat vremena dok se groblje nije ispraznilo.

Kad sam i ja napokon htio otići, dogodilo se nešto neobično, nešto o čemusam poslije znao sanjati, nešto što je u sebi nosilo nestvarnost Buñuelovih

scena. Dvoje ljudi, muškarac i žena suspregnute ljepote, približavali su segrobu sa suprotnih strana puta. Muškarac je bio O’Kelly, ženu nisam poznavao. Nisam to mogao znati, ali osjećao sam: njih dvoje su se poznavali.Činilo mi se da je poznanstvo intimno i da je ta intimnost povezana s nekomnevoljom, tragedijom u koju je bio upleten i Amadeu. Morali su prevalitiotprilike jednako dug put do groba i činilo se da su brzinu koraka točnouskladili jedno prema drugom, kako bi stigli u isti čas. Cijelim putem njihovi pogledi ne susretoše se ni jedan jedini put, jer oboje gledahu u tlo. Činjenica

da su izbjegavali međusobne poglede stvorila je među njima veću blizinunego što bi to moglo ukrštanje pogleda. Nisu se pogledali ni kad su jedno uzdrugo stajali kraj groba pa se činilo da dišu u istom ritmu. Pokojnik kao da jesad pripadao samo njima i ja osjetih da mi valja poći. Do danas ne znamkakva tajna povezuje to dvoje ljudi i kakve veze ima s Amadeuom.



Zvono koje se oglasilo vjerojatno je bilo znak za večeru. Preko paterovalica preleti nalet ljutnje. Žustrim pokretom zbaci pokrivač s nogu, ode dovrata i zaključa ih. Ponovno u fotelji, posegne za prekidačem i isključi

svjetlo. Kolica sa zveckavim posuđem prošla su hodnikom i udaljila se. Pater Bartolomeu pričeka da se sve stiša pa nastavi.

- A možda ipak nešto znam ili bar slutim. Otprilike godinu dana prije smrtiAmadeu se naime usred noći pojavio pred mojim vratima. Bijaše ga napustilosve samopouzdanje. Žurba je određivala njegove crte, njegov dah i njegovekretnje. Pristavio sam čaj i on se ovlaš nasmije kad sam se pojavio s kandisšećerom, za kojim je kao učenik bio jednostavno lud. Onda se na njegovulicu ponovno pojavi izmučen izraz.

Bilo je jasno da ga ne smijem požurivati, pa čak ništa ni pitati. Šutio sam ičekao. Borio se sa sobom kao što je samo on to znao: kao da će pobjeda i poraz u toj borbi odlučiti o životu i smrti. A možda je zaista i bilo tako. Čuosam glasine da je radio za Pokret otpora. Dok je teška daha buljio preda se,a sam promatrao što je starenje učinilo od njega: prve staračke pjege na

vitkim rukama, umorna koža ispod besanih očiju, sijedi pramenovi u kosi.Iznenada sa zaprepaštenjem shvatih: izgledao je zapušteno. Ne kao neoprani

klošar. Njegova zapuštenost bila je manje primjetna i nježnija: nenjegovana brada, dlačice koje su rasle iz ušiju i nosa, nemarno odrezani nokti, žućkastsjaj na bijelom ovratniku, neočišćene cipele. Očne vjeđe nepravilno su setrzale, što se doimalo kao sažetak neprestane preopterećenosti.

- Jedan život nasuprot mnogima. Tako se ipak ne može računati, zar ne? -Amadeu je govorio stisnutih zuba, a iza riječi stajali su kako uzrujanost, takoi strah da bi mogao učiniti nešto pogrešno i neoprostivo.

- Ti znaš što mislim o tome - rekao sam. - Ja svoje mišljenje otad nisam promijenio.

- A da ih je veoma mnogo?

- Ti bi to morao učiniti?

- Naprotiv, moram to spriječiti.



- Previše zna?

- Ona. Ona je postala opasnost. Neće se oduprijeti. Govorit će. Takomisle ostali.

- I Jorge? - Bio je to pucanj u mrak, koji je pogodio.

- O tome neću razgovarati.

Protjecale su šutljive minute. Čaj se ohladio. Razdiralo ga je. Je li jevolio? Ili je sve to bilo zato što je bila ljudsko biće?

- Kako se zove? Imena su nevidljive sjene u koje nas oblače drugi, i minjih. Sjećaš se?

Bile su to njegove vlastite riječi u jednom od mnogih sastavaka kojimanas je sve zapanjio.

Na trenutak sjećanje ga oslobodi i on se nasmije.

- Estefânia Espinhosa. Ime poput pjesme, zar ne?

- Kako ćeš to učiniti?

- Preko granice. U brdima. Ne pitajte me gdje.

Nestao je iza vrata i to je bilo posljednji put da sam ga vidio živa. Nakon događaja na groblju neprestance sam mislio na taj noćni razgovor.

Je li ta žena bila Estefània Espinhosa? Je li stigla iz Španjolske, gdje ju jezatekla vijest o Amadeuovoj smrti? I je li se, kad je koračala premaO’Kellyju, približavala čovjeku koji ju je htio žrtvovati? Jesu li bez pogleda idodira stajali pred grobom čovjeka koji je žrtvovao životno prijateljstvo kako bi spasio ženu poetična imena?

Pater Bartolomeu upali svjetlo. Gregorius ustane.- Čekajte - reče pater. - Sad kad sam vam ispričao sve te stvari, trebali

biste pročitati i ovo.

Iz ormara s knjigama uze prastaru mapu, stiješnjenu između korica koje suizgubile boju.



- Vi ste klasični filolog, možete to čitati. To je prijepis Amadeuova govorana završnoj svečanosti, napravio ga je posebno za mene. Na latinskom.Veličanstveno. Nevjerojatno. Vidjeli ste katedru u auli. Ondje ga je održao,

baš ondje.Bili smo spremni na štošta, ali ne i na to. Od prve rečenice vladala je

apsolutna tišina. Rečenice iz pera sedamnaestogodišnjeg ikonoklasta koji jegovorio kao da je već proživio cijeli život bile su poput udaraca bičem.Počeo sam se pitati što će se dogoditi kad utihne posljednja riječ. Bojao samse za njega. Bojao sam se za njega, koji je znao što čini, a opet i nije znao.Bojao sam se za tog pustolova prozirne puti, čija ranjivost nije ničimezaostajala za njegovom rječitošću. Ali bojao sam se i za nas, koji možda

nećemo biti dorasli toj stvari. Učitelji su sjedili vrlo kruto, vrlo uspravno. Neki su zatvorili oči pa se činilo kao da iznutra grade zaštitni bedem protiv tevatre blasfemičnih optužbi, bedem protiv bogohuljenja, kakvo se u toj prostoriji dotad nije smatralo mogućim. Hoće li razgovarati s njime? Hoće liodoljeti iskušenju da se obrane nekom bahatošću koja bi od njega ponovnonapravila dijete?

Posljednja rečenica, vidjet ćete, sadržavala je prijetnju, dirljivu, ali i

zastrašujuću, jer se iza nje naslućivao vulkan koji može rigati vatru, a ako ne bi došlo do toga, mogao bi propasti zbog vlastita žara. Amadeu tu rečenicunije izgovorio ni glasno, ni uz stisnute pesnice, nego tiho, gotovo nježno, i jado danas ne znam je li to bilo smišljeno da se pojača snaga ili ga je nakonsve čvrstoće s kojom je smione, bezobzirne riječi izrekao u našu tišinuiznenada napustila hrabrost pa je nježnim glasom unaprijed htio zamoliti zaoprost, zasigurno ne planirano, ali ta je želja možda došla iznutra, ta on je bio budan za događaje izvan sebe, ali za one iznutra još ne.

Posljednja riječ je iščeznula. Nitko se nije micao. Amadeu je polakoskupio listove, gledajući u katedru. Potom nije bilo više ničeg što se mogloskupiti. Ništa on ondje više nije trebao raditi, apsolutno ništa. Ali nakontakvog govora nije se moglo otići samo tako a da publika ma u kojem smislune zauzme stav. Bio bi to poraz najgore vrste: kao da čovjek nije rekao ništa.



Sililo me da ustanem i zaplješćem. Ako ni zbog čega, onda zbog briljantnosti tog vratolomnog govora. Bogohuljenju se ne može pljeskati, makoliko uglađeno bilo. Nitko to ne može, a ponajmanje pater, Božji čovjek.

Tako ostadoh sjediti. Sekunde su pretjecale. Nije ih trebalo biti previše,inače bi to bila katastrofa, za njega i za nas. Amadeu je digao glavu i ispravioleđa. Pogled mu odluta do šarena prozora i ostane ondje. Nije to bilonamjerno, nikakav glumački trik, u to sam siguran. Bilo je nehotice iilustriralo je, kao što ćete vidjeti, njegov govor. Pokazivalo je da je to bionjegov govor.

Možda bi to bilo dovoljno da se probije led. Ali onda se dogodilo neštošto se svima u dvorani učinilo smiješnim dokazom da ima Boga: vani je

počeo lajati pas. Bio je to kratak, suh lavež, koji nas je grdio zbog našesitničave, humora lišene šutnje, a onda se pretvorio u izduljeno zavijanje,koje se ticalo jada i bijede cijele teme.

Jorge O’Kelly stane se glasno smijati, a nakon sekunde užasa pridružišemu se i ostali. Mislim da je Amadeu na trenutak bio konsterniran jer smijehe bio posljednje s čime je računao. Ali Jorge je bio taj koji je počeo, dakle

sve je moralo biti u redu. Smiješak koji se pojavio na njegovu licu bio je

malčice umjetan, ali držao se, a kad su se zavijanju pridružili i drugi psi,napustio je katedru.

Ravnatelj, senhor Cortês, tek se tada probudio iz obamrlosti. Ustao je, prišao Amadeuu i pružio mu ruku. Može li se prema stisku ruke prepoznatida se netko raduje jer zna da je posljednji? Senhor Cortês reče Amadeuunekoliko riječi, koje se utopiše u združenom lavežu pasa. Amadeu odgovori,a dok je govorio, ponovno je pronašao samopouzdanje, što se moglo prepoznati prema pokretima kojima je skandalozni rukopis gurnuo u džep

haljetka; nisu to naime bili pokreti postidena skrivanja, nego pokreti kojimanetko nešto vrijedno sprema na sigurno mjesto. Na kraju spusti glavu, pogleda ravnatelja ravno u oči i okrene se prema vratima, gdje ga je čekaoJorge. O’Kelly mu stavi ruku na rame i izgura ga van.

Poslije sam njih dvojicu vidio u parku. Jorge je govorio i gestikulirao,



Amadeu je slušao. Podsjećali su me na trenera i štićenika koji raspravljaju onatjecanju koje se upravo održalo. Onda im ususret izađe Maria João. Jorge prijatelja objema rukama uhvati za ramena i lagano ga gurne u smjeru

djevojke.O govoru se među učiteljima jedva i govorilo. Ne bih rekao da su ga

prešućivali. Prije bi bilo da nismo znali pronaći riječi ili ton za razmjenumišljenja. A možda su neki bili i sretni zbog nesnosne vrućine koja je vladalatih dana. Tako nismo morali reći:

„Nemoguće!” Ili: „Možda u tome i ima nešto”. Umjesto toga mogli smoreći: „Kakva pasja vrućina!”



19.

Kako je bilo moguće, pomisli Gregorius, da se stoljetnim tramvajemvozim kroz večernji Lisabon, a pritom me prati osjećaj da sam saakašnjenjem od trideset osam godina ipak krenuo u Isfahan? Na putu od

patera Bartolomeua sišao je i napokon u knjižari uzeo Eshilove drame iHoracijeve pjesme. Na putu prema hotelu nešto mu je zasmetalo i korak mue postajao sve sporiji i neodlučniji. Nekoliko minuta prostajao je u pari

kioska s pečenim pilićima, prkoseći odbojnom mirisu spaljene masti.Izgledalo mu je neobično važno da se zaustavi upravo sad i ustanovi što

zapravo želi. Je li ikad ranije tako koncentrirano pokušao samome sebi ući utrag?

Ta on je bio budan prema, van, ali iznutra još ne. Zvučalo je kao da serazumije samo po sebi kad je pater Bartolomeu rekao to o Pradi. Kao da sesvaki odrastao čovjek bez daljnjeg razumije u vanjsku i unutarnju budnost. Português. Gregorius ugleda pred sobom Portugalku na Kirhenfeldskommostu kako se ispruženih ruku upire u rukohvat i kako su joj pete skliznule iz

cipela. Estefânía Espinhosa. Ime poput pjesme, rekao je Prado, preko granice, u brdima, ne pitajte me gdje. Iznenada, bez razumijevanja kako jedošlo do toga, Gregorius je znao što je osjetio u sebi a da to nije prepoznao:Pradov govor nije htio čitati u hotelskoj sobi nego vani, u napuštenom liceju,ondje gdje ga je on bio održao. Ondje gdje je hebrejska Biblija ležala u ladicina njegovu puloveru. Ondje gdje je bilo štakora i šišmiša.

Zašto mu se ta nesvakidašnja, ali ipak i sasvim bezazlena želja učinila kaoda je presudna za nešto važno? Kao da će imati dalekosežne posljedice ako

on sad ode natrag na tramvaj umjesto da nastavi prema hotelu? Malo prijezatvaranja šmugnuo je u jednu trgovinu željezarijom i kupio najjaču baterijsku svjetiljku koju su imali. A sad je opet sjedio u tim starimtramvajskim kolima i drndao se prema metrou koji će ga odvesti do liceja.

Utonula u sumrak parka, školska zgrada izgledala je napušteno kao



nijedna prije nje. Dok joj se primicao, Gregorius je pred očima imao snopsunčana svjetla koji je u podne lutao kroz ured senhora Cortêsa. Sad je to bila zgrada koja je tiho ležala pred njim poput potonula broda na dnu mora,

izgubljena za ljude i nedodirljiva za vrijeme.Sjeo je na kamen i pomislio na učenika koji je prije mnogo vremena jedne

noći provalio u bernsku gimnaziju i iz ravnateljeve sobe za tisuće franakatelefonirao po cijelom svijetu, kako bi se osvetio. Zvao se Hans Gmür i nosioe svoje ime kao garotu. Gregorius je platio račun i nagovorio Kägija da

odustane od kaznene prijave. S Gmürom se sreo u gradu i pokušao doznatišto je to bilo, za što se ovaj htio osvetiti. Nije mu uspjelo: „Jednostavnoosveta”, govorio je mladić neprestance. Iza kolača od jabuka činio se

iscrpljen, izjeden resantimanom koji bijaše star koliko i on. Kad su se rastali,Gregorius je dugo gledao za njim. „Na neki način malo mu se i divio”, rekaoe poslije Florence, „ili mu čak i zavidio.”

- Zamisli, on sjedi u mraku za Kägijevim pisaćim stolom i naziva Sydney,Belém, Santiago, čak i Peking. Uvijek veleposlanstva, gdje govore njemački.On nema što reći, baš ništa. On samo hoće da čuje brujanje otvorenih linija iosjeti kako protječu strahovito skupe sekunde. Nije li to nekako grandiozno?

- I to kažeš baš ti? Čovjek koji bi svoje račune najradije platio prije negošto se uopće napisu? Da slučajno nekome ne bude dužan?

- Upravo tako - rekao je - upravo tako.

Florence namjesti pretjerano pomodne naočale, kao uvijek kad bi rekaotakvo što.

Sad Gregorius uključi baterijsku svjetiljku i pođe za svjetlom do ulaza. Umraku je škripa vrata zvučala mnogo glasnije nego danju i mnogo je više

podsjećala na nešto zabranjeno. Kućom se razvuče zvuk usplahirenih šišmiša.Gregorius pričeka da prestane prije nego što će se kroz dvostruka vratauspeti do visokog prizemlja. Kao da u ruci drži metlu, meo je svjetlom prekokamenog poda hodnika, da slučajno ne stane na mrtvog štakora. Među promrzlim zidovima bilo je ledeno i on najprije ode u ravnateljevu sobu uzeti



svoj pulover.

Promatrao je hebrejsku Bibliju. Pripadala je pateru Bartolomeuu. Godine1970., kad je licej zatvoren, jer je slovio kao rasadnik crvenih kadrova, pater

i nasljednik senhora Cortêsa stajali su u praznom ravnateljevi) uredu,ispunjeni bijesom i osjećajem nemoći.

- Imali smo potrebu učiniti nešto, uvijek nešto simbolično - bio je rekao pater. I onda je svoju Bibliju stavio u ladicu pisaćeg stola. Ravnatelj ga je pogledao i nacerio se.

- Savršeno, Gospodin će im kad-tad pokazati - rekao je. Gregorius u aulisjedne na klupu za nastavnike, gdje je senhor Cortês kamena lica slušao

Pradov govor. Iz vrećice koju je dobio u knjižari izvuče mapu pateraBartolomeua, odveže vrpce i izvadi hrpu papira koje je Amadeu nakongovora poslagao na katedru te utonuo u smetenu, užasnutu šutnju. Bila su toista ona kaligrafski izvedena slova u crnoj tinti koja je vidio i u pismu što gae Prado iz Oxforda poslao Mélodie. Gregorius usmjeri svjetlo baterijske

svjetiljke na žućkasti papir i počne čitati:

STAHOPOŠTOVANJE I GAĐENJE PREMA BOŽJOJ RIJEČI Ne bih želio živjeti u svijetu bez katedrala. Trebaju mi protiv običnosti

svijeta. Hoću da gledam uvis prema plamtećim crkvenim prozorima i budemaslijepljen nadzemaljskim bojama. Treba mi njihov sjaj. Treba mi protivrljave jedinstvene boje uniformiranih. Želim biti obavijen trpkom

hladnoćom crkvi. Treba mi njihova zapovjednička šutnja. Treba mi protivbezdušne rike dvorišta vojarne i produhovljenog naklapanja onih koji trčea stadom. Hoću čuti brujanje orgulja, tu poplavu nadzemaljskih tonova.

Treba mi protiv reske smiješnosti marševa. Volim ljude koji se mole. Trebami da ih vidim. Treba mi protiv podmukla otrova površnih i nemarnih. Hoćučitati moćne riječi Biblije. Treba mi nestvarna snaga njihove poezije. Trebami protiv zapuštanja jezika i diktature parola. Svijet bez tih stvari bio bi svijet u kojem ne bih volio živjeti.



Ali postoji i drugi svijet, u kojem ne želim živjeti: svijet ti kojem se sotonizira tijelo i samostalno mišljenje, a kao grijeh žigoše ono što pripadanajboljim iskustvima koja možemo doživjeti. Svijet u kojem se od nas traži

ljubav prema tiranima, gulikožama i podmuklim ubojicama, svejednoodjekuje li bat brutalnih im koraka ulicama ili se mačje nečujno, kaokukavičke sjene, šuljaju i s leđa zabadaju svojim žrtvama sjajan čelik u srce.

eđu najapsurdnije stvari koje su se s propovjedaonice zahtijevale očovjeka pripada ona da oprosti takvim kreaturama, pa čak i da ih voli. Kabi netko to zaista i bio u stanju, značilo bi to besprizornu neiskrenost inemilosrdno nijekanje sebe, za koje bi se plaćalo potpunom zakržljalošću.Ta zapovijed, ta sumanuta, nastrana zapovijed ljubavi prema dušmaninu

namijenjena je da lomi ljude, otima im svu hrabrost i samopouzdanje i činiih podatnima za ruke tirana, da ne pronađu snage da se pobune protiv njih,atreba li i oružjem.

Obožavam Božju riječ, jer volim njezinu poetsku snagu. Gadi mi se Božja riječ, jer mrzim njegovu okrutnost. Teška je to ljubav, jer neprestancemora lučiti svjetleću snagu riječi od rječitog podjarmljivanja samodopadljiva božanstva. Teška je to mržnja, jer kako da si dopustimo damrzimo riječi koje čine melodiju života u ovom dijelu svijeta? Riječi nakojima smo zarana naučili što je strahopoštovanje? Riječi koje su nam bile

oput luči, kad smo počeli osjećati da vidljivi život ne može biti cijeli život?iječi bez kojih ne bismo bili to što jesmo?

Ali ne zaboravimo: To su riječi koje od Abrahama zahtijevaju da vlastita sina zakolje kao životinju. Što činimo sa svojom srdžbom kad to čitamo? Štoda mislimo o takvom bogu? Bogu koji Jobu predbacuje što se pravda snjime, iako niti što zna niti što razumije? A tko je bio onaj koji ga je takvim

stvorio? I zašto je manje nepravedno kad Bog nekoga bez razloga baci uočaj nego kad to učini običan smrtnik? Nema li Job dobra razloga daadikuje?

Poezija Božje riječi tako je veličanstvena da od nje sve zanijemi, a svakorotivljenje postaje bijednim lavežom. Zato se Biblija ne može samo tako



odložiti, nego je moramo odbaciti, kad nam dozlogrde njezini zahtjevi i sužanjstvo u koje nas baca. Iz nje progovara životu dalek, otužan bog, kojihoće da silan opseg ljudskog života - velik krug koji je u stanju opisati dade

li mu se sloboda - svede na jednu jedinu, nemjerljivu točku poslušnosti.Shrvani jadom i natovareni grijesima, isušeni od podčinjavanja i nečasnostiispovijedi, s križem od pepela na čelu treba da idemo ususret grobu, utisuću puta opovrgnutoj nadi u bolji život kraj Njega. Ali kako da bude boljekraj nekog tko nas je prije toga lišio svih radosti i sloboda?

A ipak su riječi koje dolaze od Njega i odlaze k Njemu očaravajućeljepote. Kako li sam ih samo volio kao ministranti Kako li su me samoopajale u sjaju svijeća na oltaru! Kako li se samo sunčano jasnim činilo da

su te riječi mjera svih stvari! Kako li mi se samo nerazumljivim činilo da sudrugim ljudima i druge riječi bile važne, kad svaka od njih može značiti samo zazornu razbibrigu i gubitak bitnoga! Još i danas zastajem kad čujem gregorijansko pjevanje i na jedan nesmotren trenutak žalostan sam Što jenegdašnja opijenost neopozivo uzmakla pred pobunom. Pobunom koja se umeni uzdigla kao nagao plamen kad sam prvi put čuo ove dvije riječi:sacriricium intellectus.

Kako da budemo sretni bez znatiželje, bez pitanja, dvojbe i argumenata? Bez radosti mišljenja? Te dvije riječi koje su poput udarca mača koji nam siječe glavu ne znače ništa manje nego zahtjev da svoje osjećanje idjelovanje živimo protivno mišljenju, one su poziv na obuhvatnu

odvojenost, zapovijed da žrtvujemo upravo ono što je jezgra svake sreće:unutarnje jedinstvo i suglasje života. Rob na galiji prikovan je, ali možemisliti što ga volja. Ali ono što On, naš bog, od nas traži jest da svojeropstvo vlastoručno utjeramo u naše najdublje dubine te da to još k tome

činimo dobrovoljno i s radošću. Može li biti veće poruge?Gospodin je u svojoj sveprisutnosti netko tko danonoćno motri na nas,

svaki sat, svaku minutu, svaku sekundu On bilježi naše činove i misli, nikanas ne pušta na miru, nikad nam ne bi priuštio trenutak u kojem bismo bili sasvim za sebe. Što je čovjek bez tajni? Bez misli i želja koje poznaje samo



on sam? Mučitelji inkvizicije i oni današnji znaju: Odsijeci mu mogućnost uzmaka prema unutra, nikad ne gasi svjetlo, ne puštaj ga samoga, priječimu san i tišinu: progovorit će. Da nam mučenje krade dušu znači: Ono

uništava usamljenost u nama samima, koja nam je potrebna kao zrak kojidišemo. Zar Gospodin, naš Bog, nije uzeo u obzir da nam sa svojomneobuzdanom znatiželjom i odbojnom radoznalošću krade dušu, a k tome idušu koja hoće da bude besmrtna?

Tko bi zaozbiljno htio biti besmrtan? Tko bi htio živjeti dovijeka? Kako li samo dosadno i isprazno mora biti znanje: Nije važno što se događa danas,ovog mjeseca, ove godine. Doći će još beskonačno mnogo dana, mjeseci, godina. Doslovce beskonačno mnogo. Bi li, da je tako, išta još vrijedilo? Ne

bismo više morali računati s vremenom, ništa ne bismo mogli propustiti, nebismo morali žuriti. Bilo bi svejedno činimo li nešto danas ili sutra, sasvim svejedno. Milijuni propusta postajali bi ništa pred vječnošću i ne bi imalo smisla žaliti ni za čim, jer uvijek bi ostajalo vremena da to nadoknadimo.

e bismo mogli živjeti čak ni za današnji dan, jer ta se sreća hrani sviješćuo protjecanju vremena, dokoličar je pustolov naočigled smrti, križar protivdiktata žurbe. Kad god i gdje god bilo vremena za sve i svakog: Gdje bi još moglo biti prostora za radost trošenja vremena?

Osjećaj više nije isti kad nam dođe drugi put. On mijenja boju krozamjedbu vraćanja. Naši osjećaji umorit će nas i postati nam suvišni budu li

dolazili prečesto i trajali predugo. U besmrtnoj duši morala bi narasti gigantska prezasićenost i vapijući očaj naočigled izvjesnosti da nikad nećedoći kraj. Osjećaji hoće da se razvijaju i mi s njima. Oni su to što jesu, jer odbacuju ono što su nekoć bili i jer struje ususret budućnosti u kojoj će seiznova udaljiti od sebe samih. Kad bi ta struja tekla u beskraj, u nama bi

morale nastajati tisuće osjeta koje, naviknuti na naše pregledno vrijeme,uopće ne možemo zamisliti. Tako da uopće ne znamo što nam se obećavakad slušamo o vječnom životu. Kako bi bilo da u vječnosti budemo mi, lišeniutjehe da ćemo jednom biti izbavljeni od prisile da budemo mi? Mi to nenamo i blagoslov je da to nikada nećemo znati. Jer jedno ipak znamo: Bio

bi to pakao, taj raj besmrtnosti.



Smrt je ta koja trenutku daje ljepotu i užas. Samo kroz smrt vrijeme nijeivo vrijeme. Zašto GOSPODIN to ne zna, naš sveznajući Bog? Zašto namrijeti beskonačnošću koja bi morala značiti neizdrživu usamljenost?

Ja ne bih želio živjeti u svijetu bez katedrala. Treba mi sjaj njihovihrozora, njihova hladna tišina, njihova zapovjednička šutnja. Treba milima orgulja i sveta pobožnost ljudi koji mole. Treba mi svjetlina riječi,

uzvišenost velike poezije. Sve mi to treba. Ali ništa manje ne treba mi ni sloboda i neprijateljstvo prema svemu što je okrutno. Jer jedno nije ništabez drugog. I da me nitko ne prisili da biram.

Gregorius je triput pročitao tekst i čuđenje mu je raslo. Latinska rječitost istilistička elegancija koja ni u čemu nije zaostajala za Ciceronovom. Silinamisli i iskrenost vjere koja je podsjećala na Augustina.Sedamnaestogodišnjak. Slična razina virtuoznosti na nekom instrumentu, pomisli, natjerala bi nas da govorimo o čudu od djeteta.

Što se ticalo posljednje rečenice, pater Bartolomeu bio je u pravu:Prijetnja je bila dirljiva, jer na koga se trebala odnositi? Taj mladić uvijek biodabrao neprijateljstvo prema okrutnom. Za to bi, zatreba li, žrtvovao i

katedrale. Bezbožni svećenik izgradio bi sebi vlastite katedrale samo da prkosi običnosti svijeta, ma bile to i katedrale sazdane od zlatnih riječi. Njegovo neprijateljstvo spram okrutnog bilo bi utoliko ogorčenije.

Je li moguće da prijetnja možda ipak nije bila tako prazna? Je li Amadeu,dok je stajao ondje naprijed, možda nesvjesno predosjetio što će učinititrideset pet godina poslije: usprotiviti se planovima Pokreta otpora, pa iJorgeovim, ne bi li spasio Estefâniju Espinhosu?

Gregorius poželi da može čuti njegov glas i osjetiti užarenu lavu na kojojsu tekle njegove riječi. Izvukao je Pradove zabilješke i usmjerio svjetlo nafotografiju. Bio je ministrant, dijete, kojem su prva strast bile svijeće naoltaru, a onda biblijske riječi, koje su se u svom svijetlom sjaju činilenedodirljivima. Ali onda su se uplele riječi iz drugih knjiga. Riječi koje su bujale u njemu dok od njega nije postao čovjek koji će sve tuđe riječi



stavljati na zlatarsku vagu i kovati vlastite.

Gregorius zakopča kaput, gurne hladne ruke u rukave i legne na klupu.Bio je iscrpljen. Iscrpljen od naporna slušanja i groznice nastojanja da

razumije. Ali bio je iscrpljen i od budnosti prema unutra, koja je išla podruku s tom groznicom, a katkad bi ga i preduhitrila kao da je sama groznica.Prvi put nedostajao mu je krevet u njegovu stanu u Bernu gdje je čitajućiobičavao čekati trenutak u kojem će napokon moći zaspati.

Pomislio je na Kirhenfeldski most, prije nego što je Portugalka stupila nanjega i preobrazila ga. Pomislio je na udžbenike za latinski na pultu uučionici. Deset dana prošlo je već od toga. Tko je umjesto njega uveo

ablativus absolutus? Objasnio strukturu Ilijade? Na nastavi hebrejskogzadnje su govorili o Lutherovu izboru riječi kad se odlučio da od Boganapravi Boga koji žudi. Objasnio je učenicima golemu razliku izmeđuhebrejskog i njemačkog teksta, razliku od koje je čovjeku mogao zastati dah.Tko će sada nastaviti taj razgovor?

Gregorius je zebao. Posljednji metro odavna je otišao. Nije bilo telefonani taksija, a potrajalo bi satima dok bi pješice stigao u hotel. Pred vratimaaule čuo se tih zvuk šišmiša. S vremena na vrijeme skviknuo bi poneki

štakor. Inače je vladala grobna tišina.Bio je žedan i sretan što je u džepu kaputa pronašao bombon. Kad ga je

stavio u usta, ugledao je pred sobom ruku Natalie Rubin, kako mu je nekoć pružala jarko crveni bombon. Na trenutak izgledalo je kao da mu ga samaželi ugurati u usta. Ili mu se sve to samo pričinjalo?

Protegnula se i nasmijala kad ju je pitao kako da pronađe Mariju João,kad očito nitko ne zna njezino prezime. On i Natalie stajali su već danima

kraj jednog kioska s pečenim pilićima nedaleko od groblja u Prazeresu, jer ondje je Mélodie posljednji put vidjela Mariju. Približavala se zima i počeloe sniježiti. Vlak za Ženevu polazio je s bernskog kolodvora. Strogi

kondukter upita ga zašto je ušao, pa još k tome u kola prvog razreda.Promrzao, Gregorius stane po svim džepovima tražiti voznu kartu. Kad se probudio i sav ukočen uspravio, vani se počelo daniti.



20.

U prvom vagonu bio je neko vrijeme jedini putnik pa mu se učinilo da jemetro samo jedna od epizoda u tihom, imaginarnom svijetu liceja, u kojem se počeo snalaziti. Onda su ušli Portugalci, portugalski radnici, koji nisu imalinikakve veze s Amadeuom de Pradom. Gregorius je bio zahvalan zbognjihovih trezvenih, namrgođenih lica, srodnih licima u Länggasse, koja biondje ujutro ulazila u autobus. Bi li mogao ovdje živjeti? Živjeti i raditi, mašto to značilo?

Vratar u hotelu zabrinuto ga je promatrao. Je li mu dobro? Da mu se nijenešto dogodilo? Onda mu preda omotnicu od debela papira, zatvorenucrvenim pečatnim voskom. Jučer popodne donijela ju je jedna starija žena,koja ga je čekala do dugo u noć.

Adriana, pomisli Gregorius. Od ljudi koje je upoznao ovdje, samo ona bizapečatila pismo. Ali vratarov opis nije joj odgovarao. A ne bi ona ni došlasama, ne žena poput nje. Mora da je to bila voditeljica kućanstva, žena čijimzadaćama pripada da prašinu drži podalje od Amadeuove sobe na tavanu

kako ništa ne bi podsjećalo na protjecanje vremena. Sve je u redu, potvrdiGregorius još jedanput i ode gore.

Quería vê-lo! Htjela bih Vas vidjeti. Adriana Soledade de Almeida Prado.To je bilo sve što je pisalo na skupom papiru. Napisano istom crnom tintomkoju je poznavao od Amadeua, slovima koja su djelovala nezgrapno iuobraženo u isti mah. Kao da se autorica s mukom morala prisjetiti svakogslova, ne bi li ga onda elegantno stavila na papir. Zar je zaboravila da on ne

zna portugalski i da su međusobno razgovarali na francuskom? Na trenutak Gregorius se prepadne lakonskih riječi koje su zvučale kao

naredba da se pojavi u plavoj kući. Ali onda pred sobom vidje blijedo lice icrne oči gorka pogleda, vidje ženu kako na rubu ponora hoda kroz sobu brata,čija se smrt nije smjela dogoditi, i sad riječi više ne zvučahu zapovjednički,nego kao poziv upomoć iz promukla grla s tajnovitom crnom baršunastom



trakom.

Promatrao je crnog lava, očito životinju s grba obitelji Prado, koji je bioumetnut točno na sredini pisma. Lav je pristajao uz očevu strogoću i

sumornost njegove smrti, pristajao je uz crninu Adrianina lika, a i uzneumoljivu smionost Amadeuova bića. S Mélodie međutim, tom lakonogom, prevrtljivom djevojkom proizišlom iz neuobičajene lakomislenosti na obaliAmazone, on nije imao nikakve veze. A s majkom, s Marijom Piedade Reis?Zašto nitko nije govorio o njoj?

Gregorius se istušira i odspava do podneva. Uživao je u činjenici da mu jeuspjelo da najprije misli na sebe, a Adrianu ostavi da čeka. Bi li to mogao i u

Bernu?Poslije, na putu prema plavoj kući, navratio je u antikvarijat Júlija Simõesa i pitao ga gdje bi mogao naći perzijsku gramatiku. I koja bi škola stranihezika bila najbolja ako odluči učiti portugalski.

Simões se nasmije. - Sve odjedanput, portugalski i perzijski?

Gregoriusova ljutnja potraje samo trenutak. Čovjek nije mogao znati da natoj točki njegova života između portugalskog i perzijskog više nije bilo

razlike; da su u određenom smislu bili isti jezik. Simões ga još upita dokle jestigao s potragom za Pradom. Sat vremena poslije, bila su već gotovo četirisata, Gregorius pozvoni na vrata plave kuće. Ženi koja je otvorila moglo je biti pedeset pet godina.

- Sou Clotilde, a criada- - reče ona. Ja sam sluškinja.

Rukom obilježenom kućanskim poslovima kojima se bavila cijeli život prošla je kroz prosijedu kosu i provjerila je li čvor i dalje čvrst.

- A senhora está non salão - reče i krene pred njim.Kao i prvi put, Gregorius je bio zadivljen veličinom i elegancijom salona.

Pogled mu pade na stojeći sat. Još uvijek je pokazivao šest sati i dvadeset triminute. Adriana je sjedila za stolom u kutu. Opor miris lijeka ili parfema isad se širio zrakom.



- Kasnite - reče ona.

Pismo je pripremilo Gregoriusa na tako stroge riječi bez pozdrava. Dok jesjedao za stol, zapanjeno osjeti kako dobro izlazi nakraj s oporim stilom te

žene. Kako mu lako pada da njezino ponašanje vidi kao izraz boli i samoće.- Ali sad sam ovdje - reče.

- Da - reče ona. A onda, nakon nekog vremena, još jedanput: - Da.Gregorius nije ni opazio da se sluškinja primaknula stolu.

- Clotilde - reče Adriana - liga o aparelho, uključi aparat.

Tek tada Gregorius zapazi kutiju. Bio je to prastari magnetofon, čudovište

s vrpcama veličine tanjura. Clotilde provuče vrpcu kroz utor pokraj tonskeglave i pričvrsti je za lijevi kalem. Onda pritisne tipku i valjci se počešeokretati. Potom izađe.

Neko vrijeme čuo se samo šum i pucketanje. Onda ženski glas reče:

- Porque não dizem nada? Zašto ništa ne govorite?

Više od toga Gregorius nije razumio, jer ono što je sad dopiralo iz aparata bila je kaotična zbrka glasova, prekrivena šumovima i glasnim zvukovima

koji mora da su bili posljedica nespretnog rukovanja mikrofonom.- Amadeu - reče Adriana kad se začuo muški glas. Njezina uobičajena

promuklost pojačala se dok je izgovarala ime. Stavila je ruku na vrat iobujmila crnu baršunastu traku, kao da je želi pritisnuti još čvršće na kožu.

Gregorius se ušima prilijepio za zvučnik. Glas je bio drukčiji nego što jezamišljao. Otac Bartolomeu govorio je o nježnom baritonu. Tonalitet je biotočan, ali je boja zvuka bila trpka, osjećalo se da taj čovjek govori s reskom

oštrinom. Je li to imalo veze s činjenicom da su jedine riječi koje jeGregorius razumio glasile não quero, neću?

- Fátima - reče Adriana kad se iz meteža izdvojio novi glas.Omalovažavanje u njezinu glasu dok je izgovarala ime govorilo je sve.Fátima je smetala. Ne samo u tom razgovoru. U svakom razgovoru. Ona nije bila vrijedna Amadeua. Dragog brata prisvojila si je sasvim protupravno.



Bilo bi bolje da se nikad nije pojavila u njegovu životu.

Fátima je imala nježan, taman glas, po kojem se odmah primjećivalo da jojnje bilo lako izboriti se ni za što. Je li se u nježnosti nalazio i zahtjev da ju se

sluša s posebnom pozornošću i obzirnošću? Ili je taj dojam stvarao šum? Nitko je ne prekida i na kraju je puste da kaže što ima i zašuti.

- Svi su uvijek tako obzirni prema njoj, tako prokleto obzirni - rekla jeAdriana još dok je Fátima govorila. - Kao da je njezino šušljanje stravičnasudbina koja opravdava sve, svaki religiozni kič, jednostavno sve.

Gregorius nije čuo šušljanje jer se izgubilo u pratećim zvukovima.

Sljedeći glas pripadao je Mélodie. Govorila je munjevitom brzinom, činilo

se da namjerno puše u mikrofon, a onda je prasnula u glasan smijeh. Adrianase zgađeno okrene i pogleda kroz prozor. Kad je čula vlastiti glas, hitro posegne rukom za prekidačem i ugasi magnetofon.

Nekoliko minuta Adriana nije odvajala pogled od stroja koji je prošlostčinio budućnošću. Bio je to isti pogled kao i u nedjelju, kad je spustila pogled na Amadeuove knjige i govorila o mrtvom bratu. Tu snimku čula je nastotine, možda i na tisuće puta. Znala je svaku riječ, svako pucketanje, svaku

škripu i šum. Sve je bilo kao da i sad još sjedi s ostalima, ondje u obiteljskojkući, u kojoj je sad stanovala Mélodie. Zašto dakle da o tome govoridrukčije nego u sadašnjem vremenu, ili u prošlom, koje izgleda kao da je biloučer?

- Nismo mogli povjerovati vlastitim očima kad je mama donijela kući tustvar. Ona nema smisla za strojeve, baš nikakvog. Boji ih se. Uvijek misli daće sve pokvariti. A onda donese kući baš magnetofon, jedan od prvih koji suse mogli kupiti.

- Ne, ne - rekao je Amadeu, kad smo poslije razgovarali o tome - nije riječo tome da bi htjela ovjekovječiti naše glasove. Posrijedi je nešto sasvimdrugo. Da joj ponovno posvetimo pažnju.

Ima pravo. Sad, kad je papá mrtav, a mi ovdje imamo ordinaciju, bezsumnje, život joj se učinio praznim. Rita se skiće okolo i jedva da je



posjećuje. Istina, Fátima odlazi k njoj svaki tjedan, ali to joj ništa ne pomaže.

- Radije bih vidjela tebe - kaže Amadeuu nakon povratka. Amadeu višeneće. Ne kaže on to, ali ja znam. Kukavica je kad je riječ o mami. Njegov

edini kukavičluk. On, koji se inače ne kloni nijedne neugodne stvari, nijedne.Adriana se uhvati za vrat. Na trenutak se činilo da će početi govoriti o

tajni koja se skrivala iza baršunaste vrpce pa Gregorius zadrži dah. Alitrenutak prođe i Adrianin pogled vrati se u sadašnjost.

Gregorius upita smije li još jedanput čuti što je Amadeu rekao na vrpci.

- Não me admira nada, tomu se ne čudim - počne Adriana citirati, a onda po sjećanju ponovi svaku Amadeuovu riječ. Bilo je to više od pukog

citiranja. Pa i više od oponašanja, kao što to u zvjezdanim trenucima uspijevadobrim glumcima. Blizina je bila mnogo veća. Bila je savršena. Adriana jebila Amadeu.

Gregorius je opet razumio não quero, ali uspjelo mu je razabrati i neštonovo: ouvir a minha voz de fora, čuti svoj glas izvana.

Kad je stigla dokraja, Adriana počne prevoditi. „Da je sve to moguće, ne,tomu se ne čudim”, rekao je Prado. Tehnički princip poznaje iz medicine.

„Ali ne volim što radi s riječima.” On svoj glas nije želio čuti izvana, nije sihtio tako nauditi jer ionako se već smatrao dovoljno nesimpatičnim. A ondazamrzavanje izgovorene riječi: Ta inače se ipak govori s oslobadajućomsviješću da će se većina toga zaboraviti. Izgleda mu strašno kad pomisli daće se sve sačuvati. Svaka nesmotrena riječ, svaki neukus. To ga podsjeća na božju indiskretnost.

- To je samo promrmljao - reče Adriana - mamã ne voli takve stvari, a

Fátimu čine bespomoćnom.Stroj uništava slobodu zaborava, nastavio je Prado. Ali ja ti ništa neredbacujem, mamã, pa zabavno je to. Ne smiješ sve što kaže tvoj sin

mudrijaš uzimati tako ozbiljno.

- Zašto, dovraga, uvijek misliš da je moraš tješiti i povući sve što si



rekao? - razljuti se Adriana. - Kad te je toliko mučila na svoj nježan način?Zašto ne možeš jednostavno stati iza onog što misliš? A inače uvijek to činiš!Uvijek !

Gregorius upita smije li svejedno još jedanput čuti traku, zbog glasa. Tamolba je dirne. Dok je premotavala vrpcu, imala je lice djevojčice, začuđenei sretne što odrasli smatraju važnim ono što je važno i njoj.

Gregorius se neprestance vraćao Pradovim riječima. Knjigu s portretomstavio je na stol i u lice unosio glas, dok se nisu u potpunosti sjedinili. Tada pogleda Adrianu i prepadne se. Mora da ga je neprekidno promatrala i pritom

oj se lice otvorilo, sva strogost i gorčina nestali su iz njega, a sve što je

ostalo bio je izraz dobrodošlice u svijetu njezine ljubavi i divljenja premaAmadeuu. „Budite oprezni, mislim s Adrianom”, čuo je Marianu Eçu kakogovori.

- Dođite - reče Adriana - rado bih vam pokazala gdje radimo. Kad je u prizemlje sišla ispred njega, korak joj je bio sigurniji i brži nego dotad. Išla jesvom bratu u ordinaciju, trebala mu je, bilo je hitno: „Koga muče bolovi ilistrah, taj ne može čekati”, običavao je govoriti Amadeu. Sigurna i odlučnagurnula je ključ u bravu, otvorila sva vrata i posvuda pustila svjetlo da ude.

Prije trideset jednu godinu Prado je ovdje liječio svog posljednjeg pacijenta. Na stolu je bila prostrta čista papirnata maramica. Na mjestu zaodlaganje instrumenata nalazile su se injekcije kakve se više neupotrebljavaju. Nasred pisaćeg stola stajala je otvorena kartoteka pacijenata,edan karton stajao je koso. Bio je tu i stetoskop. U kanti za smeće vata sa

starom krvlju. Na vratima dva bijela mantila. Nigdje ni zrnca prašine.

Adriana skine s klina jedan bijeli mantil i odjene ga.

- Njegov uvijek visi lijevo, on je ljevak - reče zakopčavajući gumbe.Gregorius se počeo bojati trenutaka u kojem se više neće snalaziti u

prošloj sadašnjosti, kojom se kretala poput mjesečarke. Ali taj trenutak jošnije došao. Opuštena lica, koje se počelo žariti od marljivosti, otvorila jeormar s lijekovima i provjerila zalihe.



- Gotovo da više nemamo morfija - promrmlja - moram nazvati Jorgea.

Zatvorila je ormar, prešla rukom preko maramice na stolu, poravnala postolje vage, provjerila je li umivaonik čist i zastala pred pisaćim stolom s

kartotekom. Ne pogledavši ukošen karton, počne govoriti o pacijentici.- Zašto je otišla k toj nadriliječnici, toj proizvodačici anđela? Dobro, ona

ne zna kako je meni strašno bilo. Ali svatko zna da je čovjek, što se toga tiče,kod Amadeua u dobrim rukama. Da mu se fućka za zakon ako to zahtijevaženina nevolja. Etelvina i još jedno dijete, ma to je nemoguće. „Sljedećitjedan”, kaže Amadeu, „moramo odlučiti hoće li ići u bolnicu na dodatnuterapiju.”

Njegova sestra, ona starija, pobacila je i pritom, zamalo umrla, čuo jeGregorius Joãa Eçu kako govori. Postalo je sablasno. Ovdje dolje, uordinaciji, Adriana je u prošlost utonula mnogo dublje nego u Amadeuovojsobi. Prošlost sobe mogla je pratiti samo izvana. S knjigom joj je naknadno podigla spomenik. Ali dok je Amadeu ondje sjedio za pisaćim stolom, pušio, pio kavu i držao u ruci staromodno nalivpero, ona nije mogla doprijeti donjega i Gregorius je bio siguran da je tada gorjela od ljubomore na samoćunjegovih misli. Ovdje, u ordinacijskim prostorijama, bilo je drukčije. Čula je

sve što je govorio, razgovarala s njim o pacijentima i asistirala mu. Tada joje sasvim pripadao. Mnogo godina ovdje je bilo središte njezina života,

mjesto njezine najživlje sadašnjosti. Njezino lice, koje je unatoč tragovimastarosti - takoreći, onkraj njih - u tom trenutku bilo mlado i lijepo, govorilo jeo Adrianinoj želji da zauvijek ostane u toj sadašnjosti i nikad ne napustivječnost tih sretnih godina.

Trenutak buđenja više nije bio daleko. Nesigurnim pokretima Adriana

provjeri jesu li svi gumbi bijelog mantila zakopčani. Sjaj u njezinim očima počeo je gasnuti, mlohava koža starog lica objesila se, a blaženstva minulihvremena nestade iz prostorija.

Gregorius nije htio da se ona probudi i vrati u hladnu samoću svog života,gdje joj je Clotilde morala namještati magnetofonsku vrpcu. Ne sad, bilo bito odveć okrutno. I tako je riskirao.



- Rui Luís Mendes. Je li ga Amadeu liječio ovdje?

Bilo je kao da je sa stola uzeo injekciju i ubrizgao joj drogu koja jemunjevitom branom strujala kroz tamne vene. Val potresenosti prođe kroz

nju, koščato tijelo drhtalo je nekoliko trenutaka kao u groznici, dah joj postade težak. Gregorius se prepadne i prokune svoju hitnju. Ali tada sekonvulzije smiriše, Adrianino tijelo se istegne, pogled joj postane čvrst i onaode do ordinacijskog stola. Gregorius je čekao da ga pita odakle zna zaMendesa. Ali Adriana je iznova bila u prošlosti.

Stavila je dlan na papir na ordinacijskom stolu.

- Ovdje je to bilo. Upravo ovdje. Vidim ga kako leži, kao da je otad

prošlo samo nekoliko minuta.I onda počne priču. Gotovo muzejske prostorije oživješe snagom njezinih

riječi, vrućina i nevolja tog davnog dana vratiše se u ordinaciju, u kojoj jeAmadeu Inácio de Almeida Prado, ljubitelj katedrala i neumoljivi neprijateljsvega okrutnog, napravio nešto što će ga zauvijek odrediti, nešto što čak nineumoljivom bistrinom svog razuma neće uspjeti savladati i okončati. I što će poput ljepljive sjene ležati nad posljednjim godinama njegova dogorjelaživota.

Dogodilo se to jednog vrućeg, vlažnog dana u kolovozu 1965., nedugonakon Pradova četrdeset petog rođendana. U veljači je, nakon što se pokušaovratiti iz alžirskog egzila i preko španjolske granice ući u zemlju, ubijenHumberto Delgado, negdašnji kandidat opozicije lijevog centra na predsjedničkim izborima 1958. Odgovornost za ubojstvo pripisana ješpanjolskoj i portugalskoj policiji, ali svi su bili uvjereni da je posrijedi bilodjelo tajne policije. Policía International de Defesa do Estado, P. I. D. E.,

koja je kontrolirala sve otkako je senilnost Antónija de Salazara postalaočita. U Lisabonu su ilegalno kružili leci u kojima se Ruia Luísa Mendesa,ozloglašenog časnika tajne policije, držalo odgovornim za to krvavo ubojstvo.

- I mi smo pronašli takav letak u poštanskom sandučiću - reče Adriana.Amadeu je buljio u Mendesovu fotografiju, kao da je želi uništiti pogledom.



Onda je rastrgao letak i bacio ga u toalet.

Bilo je rano popodne, nad gradom se nadvila tiha, paklena vrućina. Pradoe legao odspavati nakon ručka, što je činio svaki dan i što je trajalo točno

pola sata. Bilo je to jedino vrijeme u cijelom ciklusu dana i noći kad bi bezmuke uspio zaspati. Za tih minuta uvijek bi spavao duboko i bez snova, gluhza svaki šum, a ako bi ga nešto prenulo iz sna, bio bi neko vrijeme smeten i bez orijentacije. Adriana je bdjela nad tim snom kao nad svetinjom.

Amadeu je baš bio zaspao, kadli Adriana začu kako na cesti gromoglasni pucnjevi trgaju podnevnu tišinu. Pojurila je prema prozoru. Ispred ulaza ususjednu kuću na pločniku je ležao neki čovjek. Ljudi koji su stajali kraj

njega i zastirali joj pogled vikali su jedni na druge i divljački gestikulirali.Adriani se učini kao da jedna od žena vrhom cipele udara tijelo na podu.Dvojici visokih muškaraca napokon je pošlo za rukom potisnuti gomilu: podignuli su čovjeka s tla i odnijeli ga do ulaza Pradove ordinacije. Tek tadaga Adriana prepozna i srce joj zastane od šoka: Bio je to Mendes, čovjek sletka, pod čijom je fotografijom stajalo: o carniciero de Lisboa, Lisabonskikoljač.

- U tom trenutku točno sam znala što će se dogoditi. Znala sam to do u

svaku pojedinost, bilo je kao da se budućnost već dogodila - kao da u momužasu već postoji kao činjenica, a sad je važno samo još da se smjesti uvrijeme. I to da će sljedeći sati označiti dubok rez u Amadeuovu životu i bitimu najteži ispit koji je dotad morao položiti: Čak i to mi je s užasnomasnoćom bilo pred očima.

Muškarci koji su nosili Mendesa divljački su zvonili i Adriani se činilo daće si tim reskim zvukom, koji se javljao svako malo i bujao do neizdrživosti,

nasilnost i brutalnost diktature, prema kojima je dotad - ne bez grižnje savjeti- uspijevala držati distancu, sad ipak prokrčiti put u otmjenu, dobro čuvanutišinu njihove kuće. Dvije-tri sekunde razmišljala je kako bi bilo da ne učininišta i pravi se mrtva. Ali znala je: To joj Amadeu nikad ne bi oprostio. Itako je otvorila i otišla probuditi ga.

- Ništa nije rekao, znao je: ne bih ga bila probudila da nije riječ o životu i



smrti. „U ordinaciji”, rekla sam. Bosih nogu sjurio se niza stube i potrčao doumivaonika, gdje je umio lice hladnom vodom. Onda je pristupio ovomležaju, na kojem je ležao Mendes.

Skamenio se i dvije-tri sekunde samo u nevjerici buljio u blijedo, mlohavolice obliveno grašcima znoja. Okrenuo se i pogledao me kao da očekuje potvrdu. Kimnula sam. On na trenutak prekri lice rukama. Onda se trgne.Objema rukama rastrga Mendesu košulju tako da su se gumbi razletjeli.Prislonio je uho na dlakava prsa, a onda ga poslušao stetoskopom koji sammu pružila.

Digitalis!

Rekao je samo tu jednu jedinu riječ, a u prigušenosti njegova glasa ležalae sva mržnja protiv koje se borio, mržnja sjajna kao čelik. Dok sam pripremala injekciju, on je masirao Mendesovo srce, čula sam muklokrckanje kad su se slomila rebra.

Kad sam mu dodala injekciju, pogledi nam se na trenutak susretaše. Kakoli sam u tom trenutku samo voljela svoga brata! Nečuvenom snagom svoježeljezne, nepokolebljive volje borio se protiv želje da čovjeka na ležaju, kojie prema svim procjenama na savjesti imao mučenje i ubojstva, a u svom

gojaznom, znojnom tijelu nosio svu nemilosrdnu represiju države,ednostavno pusti da umre. Kako bi to bilo lako, kako nevjerojatno lako!

Dostajalo bi nekoliko sekundi nemara. Jednostavno da ne radi ništa! Ništa!

I zaista: Nakon što je Amadeu dezinficirao mjesto na Mendesovim prsima,zastao je i sklopio oči. Nikad, ni prije ni nakon toga, nisam bila u prilici promatrati čovjeka koji je na taj način pobjeđivao samog sebe. OndaAmadeu otvori oči i zarije Mendesu iglu ravno u srce. Činilo se poput smrtna

udarca i ja se sledih. Činio je to sa zapanjujućom sigurnošću, s kojom jedavao svaku injekciju, čovjeka bi obuzeo osjećaj da su ljudska tijela za njegau takvom trenutku kao od stakla. Bez najmanjeg drhtaja, nevjerojatnoravnomjerno, ubrizgao je Mendesu drogu u srčani mišić, ne bi li ga ponovno pokrenuo. Kad je izvukao injekciju, iz njega je nestalo sve siline. Zalijepio jeflaster na mjesto uboda i poslušao Mendesa stetoskopom. Tek me je tada



pogledao, i kimnuo. Ambulantno vozilo, rekao je.

Došli su i iznijeli Mendesa na nosilima. Pred vratima došao je k svijesti,otvorio oči i uhvatio Amadeuov pogled. Bila sam začuđena kad sam vidjela

kako ga je mirno, naprosto profesionalno, promatrao moj brat. Možda je posrijedi bila i iscrpljenost, jer on se samo naslonio na vrata poput nekog tko

e upravo preživio tešku krizu i sada jedva čeka da otpočine.

Ali dogodilo se suprotno. Amadeu nije znao ništa o ljudima koji su semaloprije bili sjatili oko Mendesa, a ja sam ih zaboravila. Zato nas je zateklonespremne kad smo odjednom čuli histerične glasove kako viču: Traidor!Traidor! Vjerojatno su vidjeli da je Mendes na nosilima bolničara bio živ i

sad su iskaljivali bijes na onome koji ga je istrgnuo iz ralja zaslužene smrti iu kojem su vidjeli izdajnika pravedne kazne.

Kao i maloprije, kad je prepoznao Mendesa, Amadeu prekri lice rukama.Ali sad je to bilo polako, a ako je prije glavu držao uspravno kao uvijek, sadu je spustio na dlanove. Umor i žalost, s kojima je gledao ususret onome što

mu predstoji, ništa nije moglo izraziti bolje od tog spuštanja glave.

Ali ni umor ni žalost nisu bili u stanju slomiti njegov duh. Sigurne rukeskine s klina bijeli mantil koji prije nije stigao navuci i stavi ga na sebe.Mjesečarski sigurne pokrete shvatila sam tek poslije: instinktivno je znao dase s ljudima mora suočiti kao liječnik i da će ga kao takvog najprije vidjetiodjene li odgovarajući odjevni predmet.

Kad se pojavio na ulaznim vratima, krikovi zanijemješe. Neko vrijemestajao je pognute glave, ruku zavučenih u džepove kute. Svi su čekali dakaže nešto u svoju obranu. Amadeu digne glavu i zagleda se u okupljeneljude. Učinilo mi se da njegove bose noge ne počivaju na kamenom podu,

već da njima prodire u njega.- Sou médico - reče četvorici pacijenata iz našeg susjedstva, koji su

zbunjeno gledali u pod.

- E um assassino! - viknu netko.

- Carniceirol - viknu netko drugi.



Vidjela sam kako se Amadeuova ramena od teška daha podižu i spuštaju.

- E um ser humano, uma pessoa, on je ljudsko biće, osoba - reče glasno irazgovijetno, ali bit će da sam samo ja, koja sam poznavala svaku nijansu

njegova glasa, čula lagano podrhtavanje kad je ponovio. Pessoa.Odmah zatim na bijeloj kuti rasprsne se rajčica. Bilo je to, koliko znam,

prvi i jedini put da je netko Amadeua fizički napao. Ne mogu znati u kojoj jemjeri taj napad važan za ono što se poslije događalo s njim - koliko je pridonio dubokoj potresenosti, koju je scena na vratima izazvala u njemu. Ali pretpostavljam da se nije moglo mjeriti s onim što se tad dogodilo: jednažena izdvoji se iz gomile, stane pred njega i pljune mu u lice.

Da je bilo posrijedi jedno jedino pljuvanje, mogao bi to možda još shvatitikao kratak spoj, usporediv s bijesnim, neobuzdanim trganjem. Ali žena je pljuvala i pljuvala kao da na taj način izbacuje dušu iz tijela i utapaAmadeua u sluzi svog gađenja koja mu se u dugim trakama slijevala niz lice.

Tom novom napadu odupro se zatvorenih očiju. Ali vjerojatno je prepoznao ženu, baš kao i ja: Bila je to supruga jednog pacijenta oboljelog odraka, kojeg je dugi niz godina kroz bezbroj kućnih posjeta za koje nije uzimaoni centava, otpratio u smrt. Kakve li nezahvalnostil pomislih najprije. Alionda u njezinim očima vidjeh bol i očaj koji su izbijali iza bijesa, i tu shvatih:Pljuvala ga je jer je bila zahvalna za to što je učinio. On je bio poput heroja,anđela zaštitnika, božanskog glasnika koji ju je pratio kroz mrklinu bolesti ukojoj bi se izgubila da je bila ostavljena sama. A on, upravo on, stao je na put pravdi koja bi se ispunila u tome da Mendes ne smije više živjeti. Ta pomisao izazvala je u duši te nezgrapne, malo ograničene žene tolikouzbuđenje da je samoj sebi mogla pomoći samo još izljevom gnjeva, koji je,

što je dulje trajao, zadobivao nešto mitsko, značenje koje je bitno nadilaziloAmadeua.

Kao da je gomila osjetila da je time prijeđena granica, ljudi su se razišlispuštena pogleda. Amadeu se okrene i priđe mi. Ja mu rupčićem ugruboobrisah lice. Unutra, na umivaoniku, gurnuo je lice pod mlaz vode, odvrnuvšislavinu tako jako da je voda u svim smjerovima prskala daleko preko



rubova. Lice, koje je osušio ručnikom, bilo je blijedo. Mislim da bi u tomtrenutku dao sve samo da može zaplakati. Stajao je i čekao suze, ali onenikako da krenu. Otkako je četiri godine prije umrla Fátima, on više nije

plakao. Napravio je nekoliko krutih koraka prema meni, doimajući se kao daiznova uči hodati. Onda je stao preda me, pogleda punog suza koje nisuhtjele poteći, uhvatio me objema rukama za ramena i priljubio svoje vlažnočelu uz moje. Prostajasmo tako možda tri - četiri minute, koje i danasubrajam u najvrednije minute svoga života.

Adriana zašuti. Te minute upravo je proživljavala iznova. Na njezinu licunešto se tržnu, ali ni ona nije zaplakala. Otišla je do umivaonika, zagrabilašakama vode i u njih zaronila lice. Ručnikom polako prijeđe preko očiju,

obraza i usana. Kao da priča zahtijeva nepomičnost pripovjedačice, potom sevrati na isto mjesto kako bi nastavila i ruku je opet položila na ležaj.

Amadeu se, rekla je, tuširao i tuširao. Onda je sjeo za pisaći stol, uzeonov list papira i odvrnuo čep nalivpera.

Ništa se nije dogodilo, nije napisao nijednu jedinu riječ.

- To je bilo najgore od svega - reče Adriana. - Gledati kako ga je ono štose dogodilo učinilo nijemim, kao da će se ugušiti od toga.

Na pitanje hoće li nešto pojesti odsutno je odmahnuo glavom.

Potom je otišao u kupaonicu i s kute oprao mrlje od rajčice. Na večeru je- to se još nikad nije bilo dogodilo - došao u kuti, prelazeći neprestancerukom preko mokrih mjesta. Adriana je osjećala da ti pokreti dolaze odnekudiz dubine, da Amadeua pogađaju i da ih on nije svjestan. Bojala se da će prednjezinim očima sići s uma i zauvijek ostati čovjek izgubljena pogleda, koji umislima nastoji sa sebe sprati prljavštinu kojom su ga zasuli ljudi kojima je

danomice darivao sve svoje umijeće i životnu snagu.Iznenada, usred žvakanja, otrči u kupaonicu i ispovraća se u nizu

beskrajnih grčeva. Potom je tiho rekao da će malo počinuti.

- Rado bih ga bila zagrlila - rekla je Adriana - ali to je bilo nemoguće, biloe kao da gori i opekao bi se svatko tko bi mu se previše približio.



Sljedeća dva dana bilo je gotovo kao da se ništa nije dogodilo. Prado je bio malo napetiji nego inače, a u njegovoj prijaznosti spram pacijenata bilo jenečeg eteričnog i nestvarnog. Povremeno bi zastao usred kretnje i nesigurna

se pogleda zagledao preda se, kao padavičar za slabijeg napadaja. A kad bikrenuo prema vratima čekaonice, u njegovim pokretima vidjelo sezastajkivanje, kao da se pribojava da bi ondje mogao sjediti netko iz gomilekoja ga je optužila za izdaju.

Trećeg dana se razbolio. Adriana ga je u cik zore pronašla u groznici zakuhinjskim stolom. Činilo se kao da je preko noći ostario i nije htio vidjetinikoga. Sa zahvalnošću joj prepusti brigu oko ordinacije i zapadne u duboku,gotovo sablasnu apatiju. Nije se brijao niti odijevao. Jedini posjetitelj kojeg

e pustio k sebi bio je Jorge, ljekarnik. Ali ni njemu gotovo nije rekao niriječi, a Jorge ga je poznavao previše dobro da bi ga tjerao na to. Adriana mue ispričala što se dogodilo, a on je šutke kimnuo.

- Nakon nekog vremena stiglo je Mendesovo pismo. Amadeu ganeotvorena spusti na noćni ormarić. Ondje je ležalo dva dana. U ranimutarnjim satima trećeg dana stavio ga je, i dalje neotvorena, u omotnicu i

adresirao. Inzistirao je da ga osobno odnese na poštu. Pošta se otvara tek u

devet, rekla sam. On je svejedno izašao na praznu ulicu, držeći u ruci velikuomotnicu. Gledala sam za njim i čekala kraj prozora dok se nekoliko sati poslije nije vratio. Hodao je uspravnije nego na odlasku. U kuhinji je probao podnosi li ponovno kavu. Išlo je. Onda se obrijao, obukao i sjeo za pisaćistol.

Adriana zašuti i lice joj se ugasi. Izgubljeno je pogledavala prema ležaju pred kojim je stajao Amadeu kad je Mendesu pokretom koji je nalikovao nasmrtni udarac u srce zabio spasonosnu iglu. Time što je završila priču, za nju

se zaustavilo i vrijeme.U prvi mah i Gregoriusu se učini da mu je vrijeme pred nosom stalo te da

ednim kratkim pogledom može obuhvatiti i nevolju s kojom je Adrianaživjela više od trideset godina: nevolju da mora živjeti u vremenu koje jeodavna došlo kraju.



Sad je maknula ruku s ležaja, a s prekidanjem te veze činilo se da gubi ivezu s prošlošću, koja je bila njezina jedina sadašnjost. Isprva nije znalakamo s rukom, a onda ju je gurnula u džep bijelog mantila. Njezina kretnja

istaknula je mantil kao nešto posebno, on se sad Gregoriusu učini poputmagijskog ogrtača u koji je Adriana pobjegla, ne bi li nestala iz svoje tihe, beživotne sadašnjosti i uskrsnula u dalekoj, plamtećoj prošlosti. Sad, kad seta prošlost ugasila, mantil se na njoj doimao izgubljenim poput kostima usobi s rekvizitima napuštena kazališta.

Gregorius nije više mogao izdržati prizor njezine beživotnosti. Najradije bi bio pobjegao, van u grad, u neki lokal s mnogo glasova, smijeha i glazbe. Namjesto kakva je inače izbjegavao.

- Amadeu sjeda za stol - reče. - Što piše?

Žar života vrati se u Adrianino lice. Ali radost što i dalje može govoriti onjemu izmiješala se s nečim drugim, nečim što je Gregorius samo polako prepoznavao. Bila je to srdžba. Njezina srdžba nije bila kratka daha, kakva se pali na sitnicama, malo plamti i brzo se opet ugasi, ne, bila je to duboka,spora srdžba, slična vatri što tinja.

- Voljela bih da to nije napisao. Niti pomislio. Bilo je poput podmuklaotrova koji je od tog dana kolao u njegovim žilama. Promijenilo ga je.Uništilo. Nije mi htio pokazati. Ali više nije bio isti. Uzela sam to onda iznjegove ladice i pročitala dok je spavao. Bilo je to prvi i posljednji put daradim takvo što. Jer sad je i u meni bilo otrova. Otrova povrijeđena poštovanja, uništena povjerenja. Ni među nama potom nije bilo isto kao prije.

Da prema sebi samome bar nije bio tako bezobzirno iskren! Istinu o sebi samome čovjek može podnijeti, običavao bi govoriti. Bilo je to poput

ispovijedanja vjere. Zavjet koji ga je povezivao s Jorgeom. Credo, koji jenaposljetku razorio čak i to sveto prijateljstvo, to prokleto sveto prijateljstvo. Ne znam točno kako je došlo do toga, ali imalo je veze s fantastičnimidealom samospoznaje koji su dvojica svećenika istinitosti još kao školarcinosili poput križarskog barjaka.



Adriana ode do zida kraj vrata i nasloni se čelom na njega, ruku ukrštenihna leđima kao da ju je netko vezao. Nijemo se svađala s Amadeuom, sJorgeom i sa samom sobom. Opirala se neumoljivoj činjenici da je drama o

Mendesovu spašavanju, koja joj je priskrbila one dragocjene minuteintimnosti s bratom, nedugo zatim pokrenula nešto što će promijeniti sve.Svom težinom tijela naslonila se na zid, pritisak na čelo zasigurno je bio bolan. A onda, sasvim iznenada, maknula je ruke s leda, podignula ih uvis istala udarati pesnicama o zid, stara žena, koja je htjela vratiti kotač vremena, bilo je to očajničko bubnjanje tupih udaraca, erupcija nemoćna gnjeva,očajničko jurišanje protiv gubitka sretnog vremena.

Udarci postajahu sve slabiji i lakši, uzbuđenje je splašnjavalo. Izmorena,

Adriana još neko vrijeme ostade naslonjena na zid. Onda se natraške vrati u prostoriju i sjedne na stolicu. Čelo joj je bilo prekriveno bijelim mrljama odžbuke, tu i tamo neko zrnce odvojilo bi se i skotrljalo niz obraz. Pogled joj sevrati na zid, Gregorius ga je pratio i onda vidje: ondje gdje je stajala bio jeveliki četverokut, svjetliji od ostatka zida. Trag slike koja je nekoć vjerojatnovisjela ondje.

- Dugo nisam shvatila zašto je skinuo kartu - reče Adriana. - Kartu mozga.

Ondje je visjela jedanaest godina, sve vrijeme otkako smo uredili ordinaciju.Prekrivena latinskim imenima. Nisam se usudila pitati zašto ju je skinuo, poludio bi kad bi mu se postavljala pogrešna pitanja. Ta nisam ja znala ništao aneurizmi, on mi je to prešutio. S tempiranom bombom u mozgu čovjek ne podnosi prizor takve karte.

Gregoriusa iznenadi vlastiti čin. Otišao je do umivaonika, uzeo ručnik istao pred Adrianu da joj obriše čelo. Isprva je kruto sjedila pred njim,zauzimajući obrambeni stav, ali onda izmorena i zahvalna pusti glavu da

padne na ručnik.- Biste li uzeli sa sobom to što je tada napisao? - upita ona, uspravivši se.

- Ne želim to više imati ovdje u kući.

Dok je išla gore po listove koje je krivila za toliko toga, Gregorius jestajao za prozorom i gledao van na ulicu, ondje gdje se Mendes bijaše srušio.



Zamišljao je da stoji pred vratima, a pred njim razjareno mnoštvo. Mnoštvo izkojeg se izdvaja jedna žena i pljuje ga, ne jedanput, nego sve vrijeme. Ženakoja njega, koji je uvijek tražio toliko mnogo od sebe, optužuje za izdaju.

Adriana je papire stavila u omotnicu.- Često sam razmišljala da ih spalim reče i preda mu kuvertu. Šutke ga je

ispratila do vrata, i dalje u bijelom mantilu. A onda, iznenada, kad je već bionapola vani, začuje glas Adriane djevojčice, što je također bila: - Hoćete limi vratiti te listove? Molim vas, njegovi su.

Hodajući niz ulicu, Gregorius ju je zamišljao kako skida bijelu kutu ivješa je kraj Amadeuove. Onda će ugasiti svjetlo i zaključati vrata. Gore će

e čekati Clotilde.



21.

Gregorius je bez daha čitao Amadeuove zapise. Najprije ih je samo preletio, ne bi li doznao zašto je Adriana njegove misli doživljavala kao prokletstvo nad godinama koje su uslijedile. Onda je u rječniku provjeriosvaku riječ. Naposljetku je prepisao tekst kako bi bolje shvatio kako je biloPradu dok ga je zapisivao.

Jesam li ja to učinio za njega? Jesam li u njegovu interesu htio da nastavi

ivjeti? Mogu li istinski reći da je to bila moja volja? Kod mojih pacijenatae tako, pa i kod onih koje ne volim. U svakom slučaju, ja se tome nadam ine bih volio da moram misliti da mojim djelovanjem meni iza leđaupravljaju sasvim drukčiji motivi od onih za koje mislim da ih poznajem.

Moja ruka kao da ima vlastito pamćenje i čini mi se da je to pamćenjevrednije povjerenja od svakog drugog izvora istraživanja samog sebe. I to

amćenje ruke koja je Mendesu zabola iglu u srce kaže: „Bila je to rukaubojice tirana koja je već mrtva tiranina u paradoksalnom činu vratila u

ivot.”

(I ovdje se potvrđuje ono čemu me je, protivno izvornom temperamentumog mišljenja, uvijek učilo iskustvo: da je tijelo manje potkupljivo od duha. Duh je šarmantno poprište samoobmana, satkano od lijepih, umirujućihriječi koje nas obmanjuju prisnošću lišenom zabluda, bliskom spoznajomkoja nas štiti da sami sebe ne iznenadimo. Kako bi samo bilo dosadnoivjeti u tako lakoj izvjesnosti sama sebe!)

Jesam li to zapravo učinio za sama sebe? Da preda se stanem kao dobar liječnik i hrabar čovjek, koji ima snagu othrvati se vlastitoj mržnji? Damogu slaviti trijumf samosvladavanja i odati se opijenosti pobjedom na samim sobom? Dakle, iz moralne oholosti, ili još gore: iz sasvim običneoholosti? Iskustvo tih sekundi - to nije bilo iskustvo uživalačke oholosti, toe izvjesno, naprotiv, bilo je iskustvo da djelujem protiv samog sebe i



uskraćujem si osjećaje zadovoljštine i zluradosti koji mi se nameću. Alimožda to i nije dokaz. Možda postoji oholost koja se ne osjeća i koja se skriva iza oprečnih osjećaja?

Ja sam liječnik - to je argument kojim sam se suprotstavio razjarenoj gomili. Mogao sam reći i: „Položio sam Hipokratovu zakletim, to je sveta

akletva i ja je nikad neću prekršiti, nikad, nek bude što mora biti.”Osjećam da bih volio tako govoriti, jer to su riječi koje me oduševljavaju,opčinjuju. Je li to zato što nalikuju na riječi svećeničkog zavjeta? Je li toapravo bio religiozan čin, kad sam njemu, Koljaču, vratio život koji već

bijaše izgubio? Čin nekoga tko potajice žali što se ne može osjećati još višeaštićen dogmom liturgije? Tko i dalje žali za nadzemaljskim sjajem svijeća

na oltaru? Dakle, nikakav prosvijećeni čin? Je li se, a da ja to nisamapazio, u mojoj duši vodila kratka, ali snažna, očajnička borba između

negdašnjeg svećeničkog pitomca i ubojice tiranina, koji svoj naum dosanije proveo u djelo? Zariti iglu sa spasonosnim otrovom u njegovo srce: je lito bio čin u kojem svećenik i ubojica daju jedan drugome ruku? Kretnja ukojoj su obojica dobila ono za čime su čeznuli.

Da sam umjesto Inês Salomão ja sama sebe pljunuo: što bih si mogao

reći?„Pa nismo mi od tebe tražili ubojstvo”, mogao sam reći, „dakle, nikakav

ločin, ni u smislu zakona ni u smislu morala. Da si mu pustio njegovu smrt, nijedan sudac ne bi te mogao progoniti i nitko te ne bi mogao odvesti

red Mojsijevu ploču na kojoj stoji: ‘Ne ubij!’ Ne, ono što smo mogliočekivati blo je nešto sasvim jednostavno, skromno, očito: da čovjeka kojinam je donio nesreću, muke i smrt, i kojeg nas je milostiva priroda napokonhtjela lišiti, ne održiš na životu omogućivši mu da nastavi sa svojim krvavim

anatom.” Kako bih se mogao braniti?

„Svatko zavređuje da mu se pomogne da ostane na životu, svejedno štoe učinio. On to zavređuje kao osoba, kao čovjek. Nije na nama da sudimo oivotu i smrti.”



„A ako to znači smrt drugih? Ne pucamo li na nekoga koga vidimo dauca na druge? Ne bi li i ti Mendesa koji bez sumnje ubija, spriječio u tom

ubijanju, ako treba i ubojstvom? I ne ide li to mnogo dalje od onog što si ti

mogao učiniti: ništa?” Kako bi mi sada bilo da sam ga pustio da umre? Da su me drugi umjesto

da me pljuju slavili zbog mog smrtonosnog propusta? Da su mi s uliceususret doprli razuzdani uzdasi olakšanja umjesto bijesom zatrovanarazočaranja? Siguran sam: pratilo bi me to još i u snovima. Ali zašto? Zato što ne mogu biti bez nečeg bezuvjetnog, apsolutnog? Ili jednostavno jer bito značilo otuđenje od samoga sebe, da sam ga hladnokrvno pustio daumre? Ali to što jesam, jesam slučajno.

Zamišljam: odlazim do Inês, zvonim i kažem:

„Nisam mogao drukčije, takav sam. Moglo je ispasti i drukčije, aličinjenica je da nije i sad sam kakav jesam i nisam mogao drukčije.”

„Nije riječ o tome kako je tebi s tobom”, mogla bi reći ona, „to je sasvimbeznačajno. Jednostavno zamisli: Mendes ozdravlja, oblači uniformu iizdaje svoje ubojite zapovijedi. Zamisli to. Zamisli to dobro. I sad presudi sam.”

Što bih mogao uzvratiti? Što? ŠTO?

„Hoću nešto učiniti”, rekao je Prado Joãu Eçi „razumiješ: učiniti. Reci mišto mogu učiniti?” Za što se točno želio iskupiti? „Ništa nisi skrivio”, rekaomu je Eça, „ti si liječnik.” On sam rekao je to gomili koja ga je optuživala, ai samome sebi rekao je to sigurno stotine puta. To ga nije moglo umiriti.Činilo mu se previše jednostavno, previše glatko. Prado je bio čovjek odduboka nepovjerenja prema svemu glatkom i površnom, preziratelj i

neprijatelj okoštalih rečenica poput ove: Ja sam liječnik. Otišao je na obalu i priželjkivao ledene vjetrove koji će pomesti sve što zvuči kao puka govornanavika, kao podmukla navika koja sprečava razmišljanje stvarajući iluziju dase ono već odigralo, a sad odzvanja u šupljim riječima.

Kad je Mendes ležao pred njim, on ga je vidio kao tog posebnog čovjeka,



pojedinca o čijem je životu bila riječ. Samo kao tog pojedinca. On taj životnije mogao vidjeti kao nešto s čime se treba računati s obzirom na druge, kaofaktor u većem računu. I upravo je to bilo ono što mu je zamjerala žena u

njegovu razgovoru sa samim sobom: da nije mislio na posljedice, koje su setakođer ticale pojedinačnih života, mnogih pojedinačnih života. Da nije biospreman žrtvovati pojedinca zbog mnogih pojedinaca.

Kad se priključio Pokretu otpora, pomisli Gregorius, to je također hilo danauči tako misliti. Promašio je. „Jedan život nasuprot mnogih života. Tako seipak ne može računati. Ili?” rekao je godinama poslije ocu Bartolomeuu.Otišao je svom negdašnjem mentoru, kako bi mu ovaj potvrdio njegoveosjećaje. Ali on ionako ne bi mogao drukčije. I onda je Estefâniju Espinhosu

preveo preko granice, izvan dosega onih koji su smatrali da je morajužrtvovati ne bi li spriječili nešto gore.

Njegova unutarnja gravitacija, koja ga je činila onime što je bio, nijedopuštala nikakvo drugo djelovanje. Ali jedna dvojba ostala je, jer se sumnjau moralnu samodopadljivost nije mogla ukloniti, sumnja koja je bila teška začovjeka koji je oholost mrzio kao kugu.

Tu sumnju Adriana je proklinjala. Ona je htjela brata samo za sebe, a

osjetila je da se za sebe ne može imati nikog tko nije načisto sam sa sobom.



22.

- Ne vjerujem! - rekla je Natalie Rubin u slušalicu. - Ja to jednostavno nevjerujem! Gdje ste?

- U Lisabonu - rekao je Gregorius - i trebaju mi knjige, knjige nanjemačkom.

- Knjige - nasmije se ona - što drugo!

Stao je nabrajati: najveći njemačko-portugalski rječnik koji postoji;opsežnu portugalsku gramatiku, suhoparnu poput knjige za latinski, bez

gluposti za navodno pojednostavnjenje učenja, povijest Portugala.

- I onda nešto što možda uopće ne postoji: povijest portugalskog Pokretaotpora pod Salazarom.

- Zvuči pustolovno - reče Natalie.

- I jest - reče Gregorius - na neki način.

- Faço o que posso - reče ona. Učinit ću što mogu. Gregorius je isprva

nije razumio, a onda se strese. Da neka od njegovih učenica zna portugalski -to nije moglo biti. To je poništavalo udaljenost između Berna i Lisabona.Uništavalo je čaroliju, svu suludu čaroliju njegova putovanja. Prokleo se štou je nazvao. - Jeste li još tu? Ako ste se začudili, moja majka je Portugalka.

- Osim toga, treba mi gramatika novoperzijskog - reče Gregorius i navedeknjigu koja je tada, prije četrdeset godina, stajala 13,30 franaka. - Ako taknjiga još postoji, ako ne, neku drugu. Rekao je to poput prkosna dječakakoji ne dopušta da mu se oduzmu snovi.

Onda je zabilježio njezinu adresu i rekao joj ime svoga hotela.

- Novac ću vam još danas poslati poštom - reče. - Ako nešto ostane - no,da, možda će mi poslije još nešto zatrebati.

- Vi takoreći otvarate račun kod mene? To mi se sviđa. Gregoriusu se



svidi način na koji je to rekla. Da barem ne govori portugalski.

- Ovdje ste prouzrokovali silnu gužvu - rekla je. S druge strane linijenastade tišina. Gregorius nije htio ni čuti za to. Trebao mu je zid neznanja

između Berna i Lisabona. Ipak je pitao što se dogodilo.- Taj se neće vratiti - rekao je Lucien von Graffenried u zabezeknutu tišinu

kad je Gregorius za sobom zatvorio vrata učionice.

- Ti si lud - rekli su drugi - Mundus neće samo tako pobjeći, ne Mundus,nikad.

- Kad ne znate čitati iz izraza lica - uzvratio je Graffenried. Takvo štoGregorius od Graffenrieda ne bi bio očekivao.

- Bili smo kod vas kod kuće i zvonili - reče Natalie. - Bila bih se zaklelada ste kod kuće.

Njegovo pismo Kägi je primio tek u srijedu. Cijeli utorak kod policije seraspitivao je li se dogodila kakva nezgoda. Sati grčkog i latinskog nisuodržani, učenici su zbunjeno sjedili vani na stubama. Sve se poremetilo.

Natalie zastane. - Žena... Mislim... To nam se činilo uzbudljivo, nekako...Oprostite - dodala je kad je on zašutio.

- A u srijedu?

- Pod velikim odmorom pronašli smo na oglasnoj ploči cedulju na kojoj jestajalo da do daljnjeg nećete održavati nastavu te da će je preuzeti Kägi.Sjedio je za pisaćim stolom i držao pred sobom vaše pismo. Bio je drukčijinego inače, mnogo skromniji, obzirniji, ne više kao ravnatelj i to. „Ne znamsmijem li to učiniti”, rekao je i pročitao ono mjesto iz Marka Aurelija kojeste vi citirali. Pitali smo ga misli li da ste bolesni. On je dugo šutio i gledao

kroz prozor. „To ne mogu znati”, reče napokon, „ali zapravo ne vjerujem, prije bih rekao da je iznenada osjetio nešto novo, nešto tiho, a ipak revolucionarno, bešumnu eksploziju koja je promijenila sve. Razgovarali smoo... o ženi.” „Da”, rekao je Kägi, „da, da.” Imala sam osjećaj da je nekakozavidan. „Kägi je cool”, rekao je poslije Lucien, „ne bih to očekivao od



njega.” Istina. Ali na nastavi je tako dosadan. Mi bismo... Mi bismo rado dase vratite.

Gregorius osjeti kako ga peku oči i skine naočale. Potom proguta knedlu.

- Ne... Ne mogu o tome sad ništa reći - reče.- Ali vi... vi niste bolesni? Mislim...

- Ne - reče on - bolestan nisam. Malo lud jesam, ali bolestan ne.

Ona se nasmije kao što je nikad prije nije čuo da se smije, bez prizvuka plemenite gospođice. Smijeh je bio zarazan i on joj se pridruži, iznenađennečuvenom, dotad nepoznatom lakoćom svog smijeha. Neko su se vrijemesmijali jednoglasno, on je pojačavao nju, a ona njega, nastavili su se smijati i

kad povod odavna više nije bio važan, nego samo još smijeh, bio je poputvožnje vlakom, kao osjećaj, kao zvuk kloparanja po tračnicama, zvuk punzaštite i budućnosti za koji želimo da nikad ne prestane.

- Danas je subota - reče Natalie brzo kad je smijeh utihnuo - danasknjižare rade samo do četiri. Bolje da odmah krenem.

- Natalie, želio bih da ovaj razgovor ostane između nas. Kao da ga nije ni bilo. Ona se nasmije. - Koji razgovor? Até logo.

Gregorius je promatrao omot bombona koji je noću u liceju ponovnostrpao u džep kaputa i jutros dodirnuo kad je posegnuo u džep. Podigao jetelefonsku slušalicu, okrenuo je i pravilno spustio. Za prezime Rubin nainformacijama je dobio tri broja. Drugi je bio pravi. Dok je birao, osjećao sekao da sa stijene skače u prazno. Nije se moglo reći da je to učinio prenagloili iz nekog slijepog impulsa.

Više puta držao je slušalicu u ruci, ponovno je spuštao i odlazio do

prozora. U ponedjeljak je bio 1. ožujka i svjetlo je ujutro bilo drukčije, prvi put bilo je to svjetlo koje je zamišljao kad je vlak kroz mećavu napuštao bernski kolodvor.

Ništa nije govorilo u prilog činjenici da nazove djevojku. Papir od bombona u džepu kaputa nije bio razlog da se iz vedra neba nazove učenica s



kojom čovjek još nikad nije vodio osoban razgovor. Posebno ne ako ječovjek pobjegao pa će njegov poziv izazvati malu dramu. Je li to bilo presudno u cijeloj stvari, da ništa nije govorilo tome u prilog, odnosno da je

sve bilo protiv?A sad su se neko vrijeme zajedno smijali. Bilo je to kao dodir. Lak,

lebdeći dodir bez otpora, nešto uza što bi se svaki tjelesni dodir činionezgrapnim, jednostavno smiješnim manevrom. U novinama je jednom pročitao vijest o nekom policajcu koji je uhićenog kradljivca pustio da pobjegne. „Zajedno smo se smijali”, rekao je policajac u znak isprike, „pa gaviše nisam mogao zatvoriti. Jednostavno nije išlo.”

Gregorius nazove Mariju Eçu i Mélodie. Nitko nije dizao slušalicu.Krenuo je prema Baixi, prema Rui dos Sapateiros, gdje je Jorge O’Kelly,kako je rekao pater Bartolomeu, i dalje stajao za pultom svoje ljekarne. Biloe to prvi put otkako je stigao da je kaput mogao nositi otkopčan. Na licu je

osjetio blagost zraka i zamijetio da je sretan što nijednu od žena nije dobio natelefon. Nije imao pojma što bi im rekao.

U hotelu su ga pitali koliko još namjerava ostati.

- Não faço ideía, nemam pojma - odgovorio je i platio račun za dotadašnji boravak. Žena s recepcije pratila ga je pogledom do izlaza, kako je vidio uogledalu na stupu. Sad je polako išao prema Praçi de Rossi. Pred sobom jevidio Natalie Rubin kako odlazi u knjižaru Stauffacher. Je li znala da će zbog perzijske gramatike morati do Haupta na Sokolskom trgu?

Na jednom kiosku vidio je plan Lisabona na kojem su bile ucrtane svecrkve. Gregorius ga kupi. Prado je - ispričao mu je pater Bartolomeu - poznavao sve crkve i znao sve o njima. U nekima od njih bio je zajedno s

paterom. „Ovo bi trebalo iščupati”, govorio bi kad bi prolazili pokrajispovjedaonica. „Takvo poniženje!”

O’Kellyjeva ljekarna imala je vrata i prozorske okvire u tamnozelenoj izlatnoj boji. Nad vratima Eskulapov štap, u izlogu starinska vaga. Dok jeGregorius ulazio, zazvonilo je više zvonaca koja su zajedno dala nježnu,



zveckavu melodiju. Bio je sretan što se može skriti iza velikog broja kupaca.A onda je ugledao ono što ne bi smatrao mogućim: ljekarnika koji je pušioiza pulta. Cijeli prostor mirisao je na dim i medicinu, a O’Kelly je na žaru

stare upravo palio novu cigaretu. Onda iz šalice na pultu popije gutljaj kave.Svojim zveketavim glasom objašnjavao je nešto kupcima, ili se šalio s njima.Gregorius je stekao dojam da je sa svima na ti.

To je dakle bio Jorge, tvrdi ateist i romantičar bez iluzija, kojeg jeAmadeu de Prado trebao da bi bio potpun. Čovjek čija je nadmoć u šahu bilatako važna za Amadeua, koji je inače bio nadmoćan u svemu. Čovjek koji je prvi prasnuo u smijeh kad je pas svojim lavežom okončao zbunjenu tišinunakon što je Prado održao svoj bogohulni govor. Čovjek koji je mogao piliti

po kontrabasu dok gudalo ne bi puknulo, jer je osjećao da je beznadnonetalentiran. Naposljetku i Čovjek kojem se Prado suprotstavio kad jeshvatio da je Estefâniju Espinhosu osudio na smrt, ženu kojoj je - ako je pretpostavka patera Bartolomeua bila točna - godinama poslije prišao nagroblju a da im se pogledi pritom nisu spojili.

Gregorius napusti ljekarnu i sjedne u kafić preko puta. Znao je da uPradovoj knjizi postoji bilješka koja je počinjala zazivanjem Jorgea. Kad je

sad, usred ulične buke, okružen ljudima koji su razgovarali ili samozatvorenih očiju puštali da ih obasjava proljetno sunce, počeo listati rječnik i prevoditi, osjeti da se s njim zbiva nešto veliko i zapravo nečuveno: pisanomriječju bavio se okružen glasovima, uličnom glazbom i isparavanjima kave.„Ali i ti katkada u kavani čitaš novine”, rekla je Florence kad joj je objasnioda tekstovi zahtijevaju zaštitne zidove, koji će buku držati na udaljenosti,najbolje debele, solidne zidove nekog podzemnog arhiva. „Ah, novine”,uzvratio je, „ja govorim o tekstovima.” I sad, odjednom, ti mu zidovi više

nisu nedostajali, portugalske riječi pred njim stapale su se s portugalskimriječima kraj njega i iza njega, mogao je zamisliti da Prado i O’Kelly sjede zasusjednim stolom, da ih konobar prekida a da riječi od toga ne trpe.

AS SOMBRAS DESCONCERTANTES DA MORTE. ZBUNJUJUĆE



SJENE SMRTI.

„Prestrašen sam se prenuo iz sna i osjetio strah od smrti”, rekao jeorge na telefon, „a i sad me još drži panika.” Bila su gotovo tri sata u

noći. Glas mu je zvučao drukčije od onog koji sam poznavao kad hirazgovarao s kupcima u ljekarni, nudio mi piće ili govorio: „Ti si na

otezu”. Nije se moglo reći da je potresen, ali zvučao je kao glas kojinajavljuje erupciju silovitih osjećaja koje inače s mukom svladavamo.

Sanjao je da sjedi na pozornici pred svojim novim Steinway klavirom, ane zna svirati. Nema tome dugo, kad je on, inače opsjednut racionalizmom,učinio nešto očaravajuće ludo: novcem koji mu je ostavio unesrećeni brat

kupio je Steinway, iako na klaviru dotad nije bio odsvirao ni takta. Prodavač se začudio što je jednostavno pokazao na jedan od sjajnih klavira,ne otvorivši ni poklopac nad tipkama. Otad je klavir obasjan muzejskim sjajem stajao u njegovu samotnom stanu poput kakvog monumentalnog nadgrobnog kamena.

„Probudio sam se i iznenada znao: koliko god poživio, ja neću naučiti svirati na tom klaviru onako kako on to zaslužuje.” U kućnom haljetku sjedio je nasuprot meni, zavaljen u fotelju nekako dublje nego inače.

Zbunjeno je trljao svoje vječno hladne ruke. „Sad sigurno misliš: pa to jeunaprijed bilo jasno. A to sam, naravno, i znao. Ali vidiš: kad sam se

robudio, prvi put sam to zaista znao. I sad se tako bojim.”

„Čega se bojiš?” pitao sam i čekao da mi uputi jedan od onihneustrašivih, izravnih pogleda u kakvima je bio majstor. „Čega točno?”

Nasmijao se: Inače je uvijek on taj koji me tjera da budem točan, suprotstavljajući svoj analitički um, svoj kemijski stručan um mojoj

sklonosti da posljednje stvari ostavljam da lebde u neizvjesnosti.„Straha od bolova i agonije umiranja kod ljekarnika ipak ne može biti”,

rekao sam, „a što se tiče ponižavajućeg iskustva tjelesne i duhovne propasti- pa, dovoljno smo često govorili o sredstvima i načinima za slučaj da se

rijeđe granica izdržljivog.” Što je dakle predmet njegova straha?



„Klavir - od noćas on me podsjeća da postoje stvari koje neću stićiučiniti.” Zatvorio je oči kao svaki put kad bi htio preduhitriti neku mojunijemu primjedbu. „Nije riječ o nevažnim malim radostima i površnim,

užicima, kao kad se na prašnoj vrućini iskapi čaša vode. Riječ je o stvarimakoje čovjek želi učiniti i doživjeti, jer bi tek one upotpunile taj naš sasvimoseban život koji bez njih ostaje nedovršen kao torzo ili puki fragment.”

„ Ali od trenutka smrti njega više neće biti, pa tako ni potrebe da trpiš tunedovršenost i žališ zbog nje”, rekao sam.

„Da, sigurno”, reče Jorge - zvučao je razdražljivo kao uvijek kad bi čuonešto što bi mu se učinilo beznačajnim - „ali riječ je o sadašnjoj, živoj

svijesti da će život ostati nezavršen, fragmentaran i bez očekivana sklada.To znanje je najgore - to je jednostavno strah od smrti.”

Ali nesreća se, primijetio sam, ne sastoji u tome da njegov život sad, karazgovaramo, još nije iznutra dovršen. Ili?

Jorge se usprotivi. On ne govori o žaljenju što još nije stekao svaiskustva, koja bi morala biti dijelom njegova života, ne hi li bio potpun. Kabi svijest o sadašnjoj nedovršenosti vlastita života bila nesreća sama po sebi, svatko bi nužno u životu morao biti nesretan. Obrnuto, svijest ootvorenosti uvjet je za to da je riječ o živom, a ne već umrlom životu.

esreću dakle čini nešto drugo: znanje da ni u budućnosti neće biti moguće steći ona iskustva koja zaokružuju i stvaraju cjelinu.

„ Ali”, rekao sam, „ako ni za jedan trenutak ne vrijedi da hi ganedovršenost koja postoji u njemu mogla učiniti nesretnim - zašto to ne bivrijedilo i za sve one trenutke koji su prožeti sviješću da se cjelina više nemože dostići? „Pa čini se da je željena cjelina poželjna samo kao buduća,

kao nešto prema čemu se krećemo, a ne nešto do čega se stiglo.” „Da seizrazim drukčije”, rekao sam, „s kojeg stajališta je nedostižna cjelovitost moguć predmet žaljenja i straha? Da to nije stajalište trenutaka u

rotjecanju, za koji nedostatak cjeline nije zlo nego neka vrsta pobude inaka živosti?”



„Neka bude dopušteno”, reče Jorge, „da čovjek, ne hi li osjetio onuvrstu straha s kojom se probudio, mora zauzeti drukčije stajalište od onog običnih trenutaka, otvorenih prema naprijed: Da nedostatak cjeline

repozna kao zlo, čovjek mora obuhvatiti pogledom život kao cjelinu,romatrati ga takoreći od kraja - upravo onako kako se to čini kad serazmišlja o smrti.”

„Ali zašto da taj pogled bude povod panici?” pitao sam. „Kao nešto što si doživio, sadašnja necjelovitost tvog života nije zlo, u tome smo se ipak složili. Gotovo se čini da je zlo samo ta necjelovitost koju više nećeš doživjeti jer se može konstatirati tek nakon smrti. Jer kao onaj kojidoživljava, ti se ipak ne možeš požuriti u budućnost pa da od nekog kraja

koji još nije nastupio budeš očajan zbog nedostatnosti svog života, koja tek mora dopuzati do te pretpostavljene krajnje točke. I tako se čini da tvoj strah od smrti ima čudesan predmet: nedovršenost tvog života koju nikanećeš doživjeti.”

„Rado bih još postao netko tko umije klaviru izmamiti glazbu”, rečeorge. „Netko tko - recimo - može na njemu odsvirati Bachove Goldberg-

varijacije. Estefânia, ona to može, odsvirala ih je samo za mene, a otad u

sebi nosim želju da i ja to mogu. Čini se da sam do prije sat vremena živio sneodređenim, nikad rasvijetljenim osjećajem da ću to imati vremena naučiti.Tek mi je san o pozornici dao da se probudim s izvjesnošću: moj život avršit će a da neću odsvirati Varijacije.”

„Dobro”, rekoh, „ali čemu strah?” „Zašto ne jednostavno bol,razočaranje, žalost? Ili bijes?” „Strah se osjeća pred nečim što tek trebadoći, što je još pred nama; ali tvoje znanje o zauvijek nijemom klaviru već jetu, mi govorimo o njemu kao o sadašnjem. To zlo može potrajati, ali ne

može se povećati pa se toga dakle ne treba bojati. Stoga te tvoja novaizvjesnost može tištiti i gušiti, ali ona nije razlog za paniku.”

„To je nesporazum”, uzvrati Jorge. „Strah se ne tiče nove izvjesnostinego onog o čemu je izvjesnost: doduše tek buduće, ali sad već sigurnenecjelovitosti života, koja se osjeća kao nedostatak koji zbog svoje veličine



izvjesnost iznutra pretvara u strah.”

Cjelovitost života, čiji pretpostavljen nedostatak čovjeku tjera znoj načelo - što bi ona mogla biti? U čemu se može sastojati, uzme li se u obzir da

e naš život, kako izvanjski, tako i unutarnji, rapsodijski promjenjiv inestalan? Pa mi nismo izliveni u jednom komadu, to nipošto. Govorimo liednostavno o potrebi da utažimo glad za doživljavanjem? Je li to što je

mučilo Jorgea bila iznenadna nedostižnost osjećaja da sjedi preSteinwayom i prisvaja Bachovu glazbu, koliko god to bilo moguće, kao djelovlastitih ruku? Ili je riječ o potrebi da doživimo dovoljno stvari kako bismoo životu mogli pripovijedati kao o cjelovitom?

Je li to na kraju pitanje naše slike o samima sebi, mjerodavne predodžbekoju smo stekli prije mnogo vremena o tome što bismo morali učiniti iroživjeti ne bi li iz toga nastao život kakav bismo prihvatili? Strah od smrti

kao strah od neispunjenog bio bi tada - tako se čini - sasvim u mojoj moći,er ja sam taj koji stvara sliku o vlastitu životu i kako bi se trebao ispuniti.

Pa zar ne bi bilo najlakše pomisliti: onda ću promijeniti sliku tako da jojmoj život odgovara - i strah od smrti smjesta bi morao nestati. Ako strah svejedno ostane u meni, onda je to zato što slika, iako sam je stvorio ja i

nitko drugi, ne proizlazi iz proizvoljnosti moje ćudi i nije dostupna zaroizvoljne izmjene, nego je usidrena u meni i izrasta iz odmjeravanja snaga mog osjećaja i znanja da jesam. I tako bi se strah od smrti mogaoopisati kao strah da nećemo postati osoba koja smo nakanili postati.

Kao dan jasna svijest o komičnosti - koja je Jorgea obuzela usred noći ikakvu kod mnogih svojih pacijenata vjerojatno razbuktavam kad im

riopćavam smrtnu dijagnozu, zbunjuje nas kao ništa drugo jer, često inesvjesno, živimo s ciljem postizanja takve cjelovitosti i jer svaki trenutak u

našem životu svoju živost crpi iz činjenice da je komadić u toj neprepoznatojcjelini. Kad nas obuzme izvjesnost da je nikad više nećemo dostići, iznenadaviše ne znamo kako da proživimo vrijeme, koje više ne možemo proživljavati s tim ciljem. To je razlog neobičnog, potresnog iskustva koje su stekli nekiod mojih pacijenata osuđenih na smrt: da više ne znaju što bi sa svojim



vremenom, ma koliko ono odjednom postalo kratko.

Kad sam nakon razgovora s Jorgeom izašao na ulicu, baš je izlazilo sunce, a malobrojni ljudi, koji su mi išli ususret, izgledali su na protusvjetlu

kao siluete, kao smrtnici bez lica. Sjeo sam na rub prozora u prizemlju iričekao da vidim hoće li mi se njihova lica pokazati dok se buduribližavali. Prva koja se približila bila je žena lelujava hoda.

Njezino lice, sad sam ga vidio, bijaše još zastrto koprenom sna, ali biloe lako zamisliti kako će se otvoriti na suncu i puno nade i očekivanjaogledati ususret događajima dana, očiju ispunjenih budućnošću. Potom

starac sa psom. Zastao je, pripalio cigaretu i pustio psa s uzice, da otrči u

ark. Volio je psa i svoj život sa psom, njegove crte nisu ostavljale mjestadvojbi. I starica s kukičanim rupcem, koja je došla nakon nekog vremena,voljela je svoj život, iako su joj otečene noge otežavale hodanje. Za ruku ječvrsto držala dječaka sa školskom torbom, možda unuka kojeg je - bio je

rvi dan škole - prije vremena vodila u školu da ne propusti taj važanočetak svoje nove budućnosti.

Svi će oni umrijeti i svi su se bojali kad bi pomislili na to. Umrijetiednom - samo ne sad. Pokušao sam se prisjetiti labirinta pitanja i

odgovora kroz koji sam s Jorgeom lutao pola noći, i jasnoće koja je bilanadomak ruke, a onda bi u posljednjem trenutku uzmakla. Gledao sam zamladom ženom koja se baš protezala, za starcem koji se obijesno poigravaouzicom, i za šepavom bakom koja je milovala unučića po kosi. Nije li biloočito, jednostavno i jasno u čemu bi se sastojao njihov očaj kad bi u tomtrenutku doznali za vlastitu blisku smrt? Okrenuo sam neispavano lice

rema jutarnjem suncu i pomislio: Oni jednostavno žele još više vlastitaživota, ma koliko taj život bio lak ili težak, oskudan ili obilan. Ne žele da je

kraj, iako im život nakon kraja neće nedostajati - i toga su svjesni.Otišao sam kući. U kakvoj je vezi komplicirano, analitičko mišljenje sa

ornom izvjesnošću? Kojem od njih trebamo vjerovati više?

U ordinaciji sam otvorio prozor i zagledao se u blijedoplavo nebo nakrovovima, dimnjacima i rublju na užadi: Kakav će nakon ove noći biti



odnos između Jorgea i mene? Hoćemo li, igrajući šah, sjediti jedannasuprot drugome kao uvijek ili nekako drukčije? Hoće li intimnost smrtiutjecati na nas?

Bilo je kasno popodne kad je Jorge izašao iz ljekarne i zaključao vrata.Gregorius se smrzavao cijeli sat, pijući kavu za kavom. Tada stavi novčanicu pod šalicu i krene za O’Kellyjem. Dok je prolazio poliraj ljekarne, zamijetio

e da unutra još gori svjetlo. Pogledao je kroz prozor: Nikog više nije bilo, a pretpotopna blagajna bila je pokrivena prljavim prekrivačem.

Ljekarnik skrene iza ugla, Gregorius se morao požuriti. Ruom da

Conceição išli su kroz Baixu i dalje u četvrt Alfama, prošavši putem pokrajtriju crkvi, koje su jedna za drugom oglasile puni sat. U Rui de SaudadeJorge nogom ugasi treću cigaretu, prije nego što će nestati u jednoj veži.

Gregorius prijeđe na drugu stranu ulice. Ni u jednom stanu nije se upalilosvjetlo. Oklijevajući, ponovno prijeđe ulicu i uđe u mračan hodnik.Vjerojatno je Jorge nestao ondje otraga, kod teških drvenih vrata. Nisuizgledala kao vrata stana, prije bi se reklo da se iza njih nalazi neka točionica,ali za krčmu nije bilo nikakvih naznaka. Igre na sreću? Je li to bilo moguće,

nakon svega što je o Jorgeu doznao? Ruku zavučenih u džepove kaputa,Gregorius se zaustavi pred vratima. Onda pokuca. Ništa. Kad je napokon pritisnuo kvaku, bilo je slično kao i jutros kad je okrenuo broj Natalie Rubin:skok u prazno.

Bio je to šahovski klub. U niskoj, zadimljenoj prostoriji sa slabomrasvjetom igralo se za dvanaest stolova, a svi igrači bili su muškarci. Uednom kutu bio je mali šank s pićima. Grijanja nije bilo, muškarci su nosili

kapute i tople jakne, neki i baskijske kape. Bilo je očito da se na O’Kellyjačekalo jer mu je partner, kad ga je Gregorius prepoznao iza dimne zavjese,upravo pružao šake s figurama na izbor. Do njega jedan je muškarac sjediosam, gledao na sat i lupkao prstima po stolu.

Gregorius se prepadne. Muškarac je sličio čovjeku protiv kojeg je nekoću juri deset sati igrao šah i na kraju ipak izgubio. Bilo je to na turniru u



Moutieru, jednog hladnog prosinačkog vikenda, za kojega se jednostavno nijehtjelo razdaniti, a planine su se nad mjestom nadvile kao brdska utvrda.Čovjek, domaći, koji je govorio francuski kao da je debil, imao je isto

četvrtasto lice kao i ovaj Portugalac, istu kratku frizuru, kao da su ga šišalikosilicom, isto koso čelo, iste klempave uši. Samo je Portugalčev nos biodrukčiji. A i pogled. Zagasito crn pod debelim obrvama, pogled poputgrobljanskog zida.

Tim pogledom sad se zagledao u Gregoriusa. Ne protiv tog čovjeka, pomisli Gregorius, ni u kom slučaju protiv tog čovjeka. Čovjek mu mahne.Gregorius se približi. Tako je mogao vidjeti O’Kellyja kako igra zasusjednim stolom. Mogao ga je promatrati neopazice. To je bila cijena. „To

prokleto, sveto prijateljstvo”, čuo je Adrianu kako govori. Sjeo je.- Novato? - upita muškarac.

Gregorius nije znao znači li to samo da je ovdje nov ili da je početnik.Odlučio se za prvu mogućnost i kimnuo glavom.

- Pedro - reče Portugalac.

- Raimundo - reče Gregorius.

Muškarac je igrao još sporije nego onaj čovjek iz Jure. Njegova sporost,olovna i paralizirajuća, počela je s prvim potezom. Gregorius pogleda okosebe. Nitko nije igrao sa satom. Satovi su u tom prostoru bili deplasirani.Sve osim šahovskih ploča bilo je deplasirano. Čak i govorenje.

Pedro spusti podlaktice na stol, nasloni se bradom na ruke i odozdo pogleda na ploču. Gregorius nije znao što mu više smeta: taj naporni pogled padavičara, šarenica izbuljenih nad žućkastom pozadinom oka, ili

manijakalno žvakanje vlastitih usana, koje ga je izluđivalo i onda, kodčovjeka iz Jure. Bit će to borba protiv nestrpljivosti. Protiv čovjeka iz Jureon ju je izgubio. Prokleo je sve silne kave koje je popio.

Tad razmijeni prvi pogled s Jorgeom, čovjekom koji se probudio usmrtnom strahu, a Prada do danas nadživio za trideset jednu godinu.



- Atenção! - reče O’Kelly i pokaže prstom na Pedra. - Adversáriodesagradável.

Neugodan protivnik.

Pedro se naceri ne dižući glavu. Sad je i on izgledao kao debil.

- Justo, muito justo, veoma točno - mrmljao je, a u kutovima usanastvoriše mu se sitni mjehurići.

Dokle god je bila riječ o pukom izračunavanju poteza, Pedro nećenapraviti pogrešku, u to je Gregorius nakon sat vremena bio siguran. Kosočelo i padavičav pogled čovjeka lako mogu zavarati: On je sve proračunavao, deset puta ako treba, i izračunavao najmanje deset poteza

unaprijed. Pitanje je bilo što će se dogoditi povuče li se iznenadan potez.Potez koji ne samo da se čini kao da nema smisla, nego ga zaista i nema.Gregorius je snažnim protivnicima na taj način često znao pomrsitikoncepciju. Samo kod Doxiadesa ta strategija nije palila.

- Glupost - govorio bi Grk, ne ispuštajući više iz ruke nastalu prednost.

Prošlo je sljedećih pola sata dok Gregorius nije odlučio da izazovezbunjenost žrtvujući pijuna a da time ne stekne ni najmanju pozicijsku

prednost.Pedro više puta pomakne usne naprijed-natrag pa digne glavu i pogleda

Gregoriusa. Gregorius poželi da nosi stare naočale, koje su bile bedem i protiv takvih pogleda. Pedro trepne očima, protrlja sljepoočnice i prijeđe sikratkim, zdepastim prstima preko kratke kose. Onda ostavi pijuna da stoji.

- Novato - promrmlja - diz novato. Tu Gregoriusu posta jasno: značilo je početnik. Činjenica da Pedro nije pojeo pijuna, jer je žrtvu smatrao stupicom,

dovela je Gregoriusa u poziciju iz koje je mogao napasti. Iz poteza u potezgurao je svoju vojsku naprijed i odsjekao Pedru sve mogućnosti za obranu.Portugalac počne svakih nekoliko minuta glasno šmrkati. Gregorius nije znaoe li to namjerno ili je posrijedi samo njegova zapuštenost. Jorge se naceri

vidjevši kako odvratni zvuk živcira Gregoriusa jer su ostali očito znali za tuPedrovu naviku. Svaki put kad bi Gregorius osujetio neki Pedrov plan još



prije nego što bi taj postao vidljiv, njegov pogled postao bi za nijansu oštriji,a oči mu postadoše poput sjajna škriljevca. Gregorius se izvali u stolici i baci pogled na partiju: mogla je potrajati još satima, ali ništa se više neće

dogoditi.Pogleda naoko uprta u prozor pred kojim se jedna ulična svjetiljka lagano

njihala na labavu kabelu, počeo je pomnije promatrati O’Kellyjevo lice. U priči oca Bartolomeua taj je čovjek isprva bio samo figura od svjetla, doduše bez sjaja - sve drugo samo ne zasljepljivač, ali ipak nepotkupljiv, neustrašivmladić koji je stvari nazivao pravim imenom. Ali onda je na kraju pričespomenut Pradov noćni posjet pateru. Ona. Ona je postala opasnost. Ona seneće moći oduprijeti. Ona će govoriti. Misle ostali. I Jorge? O tome neću

govoriti.O’Kelly povuče dim, prije nego što je lovca povukao preko ploče i pojeo

protivničku kulu. Prsti mu bijahu žuti od nikotina, a pod noktima crni. Njegovveliki, mesnati nos s otvorenim porama Gregoriusu je bio odbojan, djelujućimu kao izraslina nastala iz puke bezobzirnosti. Dobro je pristajao uz zluradcerek od maloprije. Ali sve što je čovjeka moglo odbiti poništavao jeumoran, dobrostiv pogled njegovih smeđih očiju.

Estefânia. Gregorius se prepadne i osjeti kako mu postaje vruće. Ime jestajalo u Pradovu tekstu koji je čitao to poslijepodne, ali on nije povezao...Goldberg-varijacije... Estefânia - ona to može, odsvirala ih je samo zamene, a otad u sebi nosim želju da i ja to mogu. Je li to mogla biti taEstefânia? Žena koju je Prado morao spasiti od O’Keliyja? Žena na kojoj seslomilo prijateljstvo između njih dvojice, prokleto, sveto prijateljstvo?

Gregorius počne grozničavo računati. Da, moglo je biti. Onda je to bila

najokrutnija stvar koja se može zamisliti: da je netko spreman Pokretu otporažrtvovati ženu koja ga je Bachovim tonovima podržala u njegovoj predivnoj,očaravajućoj stejnvejovskoj iluziji, koju je još u liceju nosio u sebi.

Što se tada na groblju dogodilo između njih nakon što je pater otišao? Je lise Estefânia Espinhosa vratila u Španjolsku? Bit će da je mlada odO’Kellyja, toliko mlada da se Prado tada mogao zaljubiti u nju, deset godina



nakon Fátimine smrti. Ako je bilo tako, onda drama između Prada i O’Kellyjanije bila samo drama različita morala, nego i ljubavna drama.

Što je o toj drami znala Adriana? Je li je uopće mogla pripustiti u svoj o

misli? Ili je svoj duh morala zapečatiti protiv toga, kao i protiv tolikih drugihstvari? Stoji li nedirnuti Steinway i dalje u O’Kellyjevu stanu?

Posljednje poteze Gregorius je povukao s rutiniranom letimičnomkoncentracijom s kojom je u Kirchenfeldu igrao simultanke protiv učenika.Sad je ugledao Pedra kako se zlobno cereka, a nakon pomnog promatranja ploče prepao se. Prednosti je nestalo, a Portugalac je počeo opasan napad.

Gregorius zatvori oči. Preplavio ga je olovan umor. Zašto nije jednostavno

ustao i otišao? Kako je uopće došlo do toga da u Lisabonu sjedne u nesnosnonisku, zadimljenu prostoriju i igra protiv odbojna čovjeka, za kojega ga nije bilo briga i s kojim nije mogao razmijeniti ni riječi?

Žrtvovao je posljednjeg lovca i time napravio uvod u završnicu. Pobijeditiviše nije mogao, ali za remi je moralo biti dovoljno. Pedro ode do toaleta.Gregorius pogleda oko sebe. Prostorija se bila ispraznila. Malobrojni ljudikoji bijahu ostali pristupiše njegovu stolu. Pedro se vrati, sjedne i smrkne.Jorgeov protivnik je otišao, on sam sjeo je tako da može promatrati završnicuza susjednim stolom. Gregorius je čuo njegov zveckavi dah. Ako nije htioizgubiti, morao je zaboraviti tog čovjeka.

Aljehin je jedanput dobio u završnici, iako je imao tri figure manje. Unevjerici Gregorius je, tada još kao učenik, ponovio tu partiju. U to dobamjesecima bi ponavljao svaku završnicu koju bi pronašao zabilježenu. To mue omogućilo da već na prvi pogled vidi što valja poduzeti. Vidio je to i sad.

Pedro je razmišljao pola sata, ali se potom svejedno uhvatio u stupicu.

Vidio je to tek što je povukao potez. Nije više mogao pobijediti. Pomicao jeusnice naprijed, pa natrag, naprijed, pa natrag. Fiksirao je Gregoriusa svojimkamenim pogledom.

- Novato - reče - novato. Onda žurno ustane i izađe.

- Donde és? - upita jedan od ljudi. Odakle si?



- De Berna, na Suiça - reče Gregorius i doda: - Gente lenta, spori ljudi.

Nasmijali su se i ponudili mu pivo. Neka dođe ponovno. Na cesti mu pristupi O’Kelly.

- Zašto ste me pratili? - upita na engleskom.

Vidjevši zapanjenost na Gregoriusovu licu, grubo se nasmije.

- Postojala su vremena kad mi je život ovisio o tome da primijetim kad menetko prati.

Gregorius je oklijevao. Što će se dogoditi ako taj čovjek iznenada predsobom vidi Pradov portret? Trideset godina nakon što se na groblju oprostio

od njega? Polako je izvukao knjigu iz džepa kaputa, otvorio je i pokazaoO’Kellyju sliku. Jorge trepne, uze Gregoriusu knjigu iz ruke, stade pod uličnusvjetiljku i privuče sliku očima. Gregorius nikad neće zaboraviti tu scenu:O’Kelly, koji na svjetlu zanjihane svjetiljke promatra sliku svog prijatelja, unevjerici, prestrašen, lica koje prijeti da će se raspasti.

- Pođite sa mnom - reče O’Kelly grubim glasom, koji je zvučaozapovjednički samo zato što je trebalo prikriti potresenost - stanujem u blizini.

Sad, kad je išao prvi, korak mu je bio krući i nesigurniji nego prije. Sad je bio starac.

Njegov stan bio je špilja, zadimljena špilja sa zidovima oblijepljenimfotografijama pijanista. Rubinstein, Richter, Horowitz. Dinu Pipati. MurryPerahia. Velik portret Marije João Pires, omiljene pijanistice Joãa Eçe.

O’Kelly je prolazio kroz dnevnu sobu i palio bezbroj svjetiljki, uvijek bise pronašao još pokoji snop svjetlosti za neku fotografiju koja bi potom

izronila iz tame. Jedan jedini kut prostorije ostao je neosvijetljen. Ondje jestajao klavir, čije je šutljivo crnilo sjenovito i blijedo odbacivalo svjetlosvjetiljci. Rado bih još - postao netko tko umije klaviru izmamiti glazbu...

oj život završit će se, a neću odmarati Varijacije. Već desetljećima taj jeklavir stajao ondje, mračna fatamorgana od uglačane elegancije, crni



spomenik za neostvariv san o zaokruženom životu. Gregorius pomisli nanedodirnute stvari u Pradovoj sobi jer ni na O’Kellyjevu klaviru kao da nije bilo ni truna prašine.

Život nije ono što živimo, on je ono što zamišljamo da živimo, glasila jeedna bilješka iz Pradove knjige.

O’Kelly sjedne u naslonjač, u kojem je očito uvijek sjedio. Promatrao jeAmadeuovu sliku. Njegov pogled, tek tu i tamo prekidan treptajem, umirivaoe planete. Crna šutnja klavira ispunjavala je prostor. Zavijanje motora kojee dopiralo izvana odbijalo se od tišine. Ljudi ne podnose tišinu, napisao je

Prado u jednoj kratkoj bilješci, jer bi to značilo da podnose sami sebe.

- Odakle vam knjiga? - upita Jorge i Gregorius počne govoriti. Cedrosvermelhos, pročita Jorge potom glasno.

- Podsjeća na Adrianu, na njezin način melodrame. On nije volio taj način,ali činio je sve da Adriana to ne primijeti. „Ona je moja sestra i pomaže mida živim svoj život”, govorio je. Znate li što zapravo znače crveni cedrovi?

- Mélodie - reče Gregorius - imam dojam da ona zna.

- Odakle poznajete Mélodie i zašto vas sve to zanima? - upita O’Kelly.

Ton pitanja zapravo nije bio oštar, ali Gregoriusu se činilo da čuje odjek oštrine, koja je jednom davno bila dio tog glasa, u doba kad je bilo važno dačovjek bude oprezan i budan ako bi mu se nešto učinilo neobičnim.

- Htio bih znati kako je bilo biti on - reče.

Jorge ga zapanjeno pogleda, spusti pogled na portret i zaklopi oči.

- Može li se to? Znati kako je to biti netko drugi? A da se ne bude tajdrugi?

- Ako ništa drugo, čovjek to može doznati ako zamisli da je taj drugi rečeGregorius.

Jorge se nasmije. Tako je vjerojatno zvučalo kad se nasmijao psu nazavršnoj svečanosti u liceju.



- I zato ste pobjegli? Fino ste vi ludi. Sviđa mi se to. „ A imaginação, onosso último santuário”, mašta je naša posljednja svetinja, običavao jegovoriti Amadeu.

S izgovaranjem Pradova imena u O’Kellyju je došlo do nekakve promjene. Desetljećima ga već nije izgovorio, pomisli Gregorius. Jorgeovi prsti zadrhte dok je palio cigaretu. Nakašljao se i otvorio Pradovu knjigu namjestu na kojem je Gregorius tog popodneva među stranice gurnuo bon izkafića. Njegov mršavi prsni koš dizao se i spuštao, dah mu je tiho zveckao.Gregorius bi ga najradije bio ostavio sama.

- A ja još živim - reče on i odloži knjigu. - Čak i strah, neshvaćeni strah od

nekoć, i dalje postoji. A i klavir je još tu. On više nije tu da upozorava.Jednostavno je tu. On je klavir, ništa drugo. Bez poruke. Nijemi suputnik.Razgovor o kojem piše Amadeu završio je 1970. Još tada, no da, ja bih se bio zakleo da ćemo zauvijek ostati prijatelji, on i ja. Bili smo kao braća, višenego braća.

- Sjećam se kako sam ga doživio prvi put kad sam ga vidio. Bilo je to na početku školske godine, došao je u razred s jednim danom zakašnjenja, neznam više zašto. A zakasnio je čak i na sat. Tada je već nosio haljetak za

izlaske, što ga je obilježavalo kao dječaka iz bogate kuće, jer nešto takvo nemožete kupiti u trgovini konfekcijske robe. Jedini nije imao školsku torbu,kao da time hoće reći: „Sve mi je u glavi”. Pristajalo je to uz njegovuedinstvenu samouvjerenost, s kojom je sjeo na slobodno mjesto. Nije u tome

bilo ni traga aroganciji ili posprdnosti. Jednostavno je znao da ne postoji ništašto on ne bi mogao naučiti bez muke. A ja ne vjerujem da je znao nešto o tojizvjesnosti jer to bi je suzilo, ne, on je bio ta izvjesnost. Kako je ustao, rekaosvoje ime i ponovno sjeo: bio je zreo za pozornicu, ne, ne zreo za pozornicu,

taj dječak nije htio pozornicu, a nije mu ni trebala, on je bio ljupkost,gracioznost sama, sve to strujalo je iz njegovih pokreta. Pater Bartolomeu se prepao kad je to vidio i na trenutak nije znao što dalje.

Kad je O’Kelly zašutio, Gregorius reče da je pročitao njegov završnigovor. Jorge ustane, ode u kuhinju i vrati se s bocom crnog vina. Natočio je i



ispio dvije čaše, ne brzo, ali poput nekog kome je to potrebno.

- Noćima smo radili na njemu. Znao bi se on za to vrijeme i obeshrabriti.Onda bi pomagao bijes. „Bog kažnjava Egipat zlima jer je faraon otvrdnuo u

svojoj volji”, uzviknuo je tad, „ali baš Bog ga je učinio takvim!” „A učinio gae takvim kako bi demonstrirao svoju moć! Ohola li, samodopadljiva boga!”

Kakav hvalisavac! Volio sam ga jer je bio pun tog bijesa i spreman da Bogu pruži čelo, svoje visoko, lijepo čelo.

Htio je da naslov glasi: „Strahopoštovanje i gađenje pred Božjomumirućom riječi”.

„To je patetično”, rekao sam, patetična metafizika, i na kraju je odustao

od toga. Bio je sklon patetici, nije to htio priznati, ali znao je i stoga se borio protiv kiča gdje god bi mu se za to pružila prilika, pri čemu je znao bitinepravedan, veoma nepravedan.

Jedina koju je štedio svojih užarenih zraka bila je Fátima. Ona je smjelasve. Nosio ju je na rukama, svih osam godina njihova braka. Trebao mu jenetko koga će moći nositi na rukama, takav je bio. To je nije činilo sretnom.Ona i ja nismo razgovarali o tome, nije me posebno voljela, možda je bila iljubomorna zbog prisnosti između njega i mene. Ali jednom, jednom sam jesusreo u gradu, u kavani, čitala je oglase za radna mjesta u novinama, a nekee bila i zaokružila. Sklonila je novine kad me je vidjela, ali ja sam joj došao

s leđai već sam ih bio vidio. „Voljela bih da od mene očekuje više”, rekla jeu jednom razgovoru. Ali jedina žena od koje je zaista nešto očekivao bila jeMaria João. Maria, Bože, da, Maria.

O’Kelly donese novu bocu. Riječi mu postadoše mutne. Otpije i zašuti.Gregorius upita kako se preziva Maria João.

- Ávila. Poput svete Terezije. U školi su je zbog toga zvali a santa,svetica. Gađala bi ljude predmetima kad bi to čula. Poslije, s vjenčanjem,uzela je neko sasvim neupadljivo, obično prezime, ali ja sam ga zaboravio.

O’Kelly otpije i zašuti.

- Zaista sam mislio da nikad nećemo izgubiti jedan drugoga - reče u tišinu.



- Mislio sam da je to nemoguće. Jednom sam negdje pročitao rečenicu: Prijateljstva imaju svoje vrijeme i završavaju. Ne za nas, mislio sam tada,ne za nas.

O’Kelly je pio sve brže i usta ga više nisu slušala. S mukom ustade i nanesigurnim nogama ode iz sobe. Nakon nekog vremena vratio se s listom papira.

- Evo, ovo smo jednom zapisali zajedno. U Coimbri, kad smo mislili danam pripada cijeli svijet.

Bio je to popis, a iznad njega pisalo je LEALDADE POR. Ispod toga suPrado i O’Kelly zabilježili sve razloge zbog kojih se može stvoriti odanost.

Krivnja prema drugome; zajednički razvojni koraci; podijeljena tuga;odijeljena radost; solidarnost smrtnika; zajednički pogledi; zajednička

borba; zajedničke snage; slabosti; zajednička potreba za blizinom;ajednički ukus; zajednička mržnja; podijeljene tajne; podijeljene fantazije,

snovi; podijeljeno oduševljenje; podijeljen humor; podijeljeni junaci;ajednički donesene odluke; zajednički uspjesi, neuspjesi, pobjede, porazi;

odijeljeno razočaranje; zajedničke pogreške

- Na popisu mu nedostaje ljubav - reče Gregorius. O’Kellyjevo tijelo senapne i na trenutak bio je onkraj pijanstva opet potpuno budan.

- U to nije vjerovao. Izbjegavao je čak i samu tu riječ. Smatrao ju jekičem. „Postoje ove tri stvari, i samo one”, običavao je govoriti, „žudnja,uživanje i zaštićenost.” I sve su one prolazne. Najletimičnija je žudnja, onda

uživanje, a nažalost je tako da će se i zaštićenost, osjećaj sigurnosti unekome, jednom također razbiti. Zahtjevi života, svih stvari s kojima moramoizaći nakraj, jednostavno su previše brojni i silni a da bi ih naši osjećaji mogli preživjeti neokrnjeni. Zbog toga je važna lojalnost. „Ona nije osjećaj”, rekao

e, „nego volja, odluka, duševno zauzimanje strane.” „Nešto što slučaj pokreta i slučajnost osjećaja pretvara u nužnosti.” „Dašak vječnosti”, rekao



e, „samo dašak, ali ipak.”

- Prevario se. Obojica smo se prevarili.

Poslije, kad smo opet bili u Lisabonu, bavio se pitanjem postoji li ilojalnost spram sebe samog. Obveza da se ne pobjegne ni pred sobom. Ni u predodžbi ni u činu. Spremnost da se stane uz vlastiti bok, makar se čovjek više i ne volio. Rado bi se bio prepjevao i onda pobrinuo da iz te poezijenastane istina. „Podnosim se samo još kad radim”, rekao je.

O’Kelly je šutio, napetost u njegovu tijelu popustila je, pogled mu semutio, a dah mu posta lagan kao u spavača. U tom trenutku nije se moglosamo tako otići.

Gregorius ustane i stane razgledavati police s knjigama. Jedna cijela polica puna knjiga o anarhizmu, ruskom, andaluzijskom, katalonskom. Mnogoknjiga čiji su naslovi sadržavali riječ justiçia. Pa Dostojevski, punoDostojevskog. Eça de Queirós, O CRIME DE PADRE AMARO, knjiga kojue kupio za prvog posjeta antikvarijatu Julija Simõesa. Sigmund Freud.

Biografije pijanista. Stručna literatura. I naposljetku, u jednoj niši, uska polica sa školskim knjigama iz liceja, od kojih su neke bile stare gotovosedamdeset godina. Gregorius izvadi grčku i latinsku gramatiku i stane listatiistrošene stranice s mnoštvom mrlji od tinte. Rječnici, vježbenice. Ciceron,Livije, Ksenofon, Sotoklo. Biblija, raščitana i obasuta primjedbama.

O’Kelly se probudi, ali kad je počeo govoriti, bilo je kao da se nastavljasan koji je upravo proživio.

- On mi je kupio ljekarnu. Cijelu ljekarnu na najboljoj lokaciji. Samotako. Sreli smo se u kavani i razgovarali o koječemu. Ni riječi o ljekarni. Bioe tajnovit, prokleto, prijazno tajnovit, nisam poznavao nikoga tko je bolje

ovladao umijećem tajne. To je bio njegov oblik taštine - makar to i ne želiočuti. Na povratku iznenada je zastao. „Vidiš li ovu ljekarnu?” pitao je.„Naravno da vidim”, rekao sam, „što s njom?” „Tvoja je”, reče on i pruži misvežanj ključeva, „pa oduvijek si želio ljekarnu, sad je imaš.” A onda je platio i uređenje. I znate što? Uopće mi nije bilo neugodno. Bio sam



preneražen i u početku sam svakog jutra trljao oči. Katkada bih ga nazvao irekao: „Zamisli, stojim u vlastitoj ljekarni.” Onda bi se on nasmijao svojimlaganim, sretnim smijehom, koji je iz godine u godinu bivao sve rjeđi.

Imao je nejasan, kompliciran odnos prema bogatstvu svoje obitelji.Događalo se da velikim gestama baca novac kroz prozor, za razliku od svogoca suca, koji si ne bi priuštio ništa. Ali onda bi vidio prosjaka i to bi gasmelo, uvijek bi bilo isto: „Zašto mu dajem samo nekoliko novčića?” pitao bi. „Zašto ne svežanj novčanica? Zašto ne svet I zašto bas njemu, a ne i svimadrugima? Pa puka je slučajnost što smo prošli upravo pokraj njega, a ne krajnekog drugog prosjaka.

I uopće: Kako si čovjek može kupiti sladoled, a nekoliko koraka daljenetko mora podnositi to poniženje? Tako to ne ide. Čuješ li: tako to ne ide!”Jednom je bio tako bijesan zbog te nejasnoće - te proklete, ljepljivenejasnoće, kako je on to nazivao - da se zaustavio, vratio i prosjaku u šešir bacio krupnu novčanicu.

O’Kellyjevo lice, koje se od sjećanja opustilo kao kod nekog kod koga je prestala dugotrajna bol, ponovno se smrači i postane ono staro.

- Kad smo izgubili jedan drugog, najprije sam htio prodati ljekarnu i datimu novac. Ali onda sam primijetio: bilo bi to kao da križam sve što je bilo,dugo, sretno vrijeme našeg prijateljstva. Kao da unatrag trujem našunegdašnju bliskost i povjerenje. Zadržao sam ljekarnu. A nekoliko dananakon te odluke dogodilo se nešto čudno: iznenada, ona je bila mnogo višemoja vlastita ljekarna nego prije. Nisam to shvatio. Ne shvaćam ni danas.

Na rastanku Gregorius mu reče da je u ljekarni ostavio upaljeno svjetlo.O’Kelly se nasmije.

- To je namjerno. Svjetlo gori uvijek. Uvijek. Puko rasipništvo. Samo dase osvetim siromaštvu u kojem sam odrastao. Svjetla je bilo samo u jednojedinoj prostoriji, u krevet se odlazilo u mraku. Onih nekoliko centava

džeparca koje sam dobivao, uložio sam u baterije za svjetiljku, uz pomoćkoje sam čitao noću. Knjige sam krao. Knjige ne smiju stajati ništa, mislio



sam tada, a i danas tako mislim. Neprestance su nam isključivali struju zbogneplaćenih računa. Cortar a luz, nikad neću zaboraviti tu prijetnju.Jednostavne stvari su te koje ne možemo preboljeti. Kako je nešto mirisalo;

kako je peklo nakon zaušnice; kako je bilo kad bi tama iznenada preplavilakuću; kako je grubo zvučala očeva psovka. Na početku je zbog svjetla policija znala dolaziti u ljekarnu. Ali sad svi to znaju i puštaju me na miru.



23.

Natalie Rubin nazvala je tri puta. Gregorius je nazove.- Rječnik i portugalska gramatika nisu bili problem - rekla je. - Zavoljet

ćete tu gramatiku! Stroga je poput zakonika, a tu su i hrpe popisa iznimaka.Čovjek je lud za iznimkama. Kao i vi. Oprostite.

S poviješću Portugala bilo je teže, ima ih više, a ona se onda odlučila zanajpotpuniju. Sve je to već na putu. Perzijska gramatika koju je naveo još jena tržištu, Haupt je može nabaviti do sredine tjedna. Ali povijest

portugalskog Otpora - to je pravi izazov. Knjižnice su već bile zatvorene kade došla. Tamo može ponovno otići tek u ponedjeljak. Kod Haupta su joj

savjetovali da se raspita na romanističkom seminaru, a ona već zna kome seu ponedjeljak treba obratiti.

Gregoriusa uplaši njezina marljivost, iako ju je mogao predvidjeti. Čuo jue kako govori da bi najradije došla u Lisabon i pomogla mu u njegovim

istraživanjima.

Usred noći Gregorius se probudi, nesiguran je li ona to rekla samo u snuili i u stvarnosti: „Cool”, govorili su Kägi i Lucien von Graffenried svevrijeme njegove partije protiv Pedra iz Jure, koji je svoje figure čelom gurao preko ploče i od bijesa udarao glavom o stol kad bi ga Gregorius nadmudrio.Igrati protiv Natalie bilo je neobično i jezivo, jer ona je igrala bez figura i bezsvjetla, „ja znam portugalski ¡ mogla bih ti pomagati”, rekla je. Pokušao joj jeodgovoriti na portugalskom, ali se osjećao kao na ispitu, kad riječiednostavno ne naviru. „Minha senhora”, počinjao je uvijek iznova.

„Minha senhora” i onda ne bi znao dalje. Nazvao je Doxiadesa.- Ne, niste me probudili - reče Grk - opet spavam veoma loše. I nije to

edina loša stvar.

Takvu rečenicu Gregorius od njega još nikad nije čuo pa se prepao.



- Što se dogodilo? - upita.

- Ah, ništa - reče Grk - jednostavno sam umoran, griješim u ordinaciji, htio bih prestati.

- Prestati? Vi da prestanete? A što onda?

- Recimo da odem u Lisabon - nasmije se on.

Gregorius mu stane govoriti o Pedru, njegovu kosom čelu i padavičarskom pogledu. Doxiades se sjećao čovjeka iz Jure.

- Nakon toga neko ste vrijeme igrali mizerno - reče. - Za vaše pojmove.

Vani se već danilo kad je Gregorius ponovno zaspao. Kad se dva sata

poslije probudio, nad Lisabonom se nadvilo nebo bez oblaka, a ljudi suhodali bez kaputa. Ukrcao se na brod i odvezao prijeko u Cacilhas, k JoãuEçi.

- Mislio sam da ćete danas doći - reče on. S njegovih uskih usana te škrteriječi zvučale su kao entuzijastički vatromet.

Pili su čaj i igrali šah. Eçina je ruka drhtala dok je povlačio poteze, a kad bi figuru spustio na ploču čulo bi se klak. Kod svakog poteza Gregorius bi se

iznova prepao ožiljaka od paljenja na hrptu njegove ruke.- Nisu bol i ozljeda ono najgore - reče Eça. - Najgore je poniženje.

Poniženje kad osjetiš da sereš u gaće. Kad sam izašao, gorio sam od potrebeza osvetom. Zario sam se. Skrio sam se i čekao da mučitelji izađu nakonslužbe. U običnim kaputima, s aktovkama, kao ljudi koji odlaze u ured.Slijedio sam ih do kuće. Htio sam im se osvetiti. Ono što me spasilo bila ječinjenica da sam se gnušao dodira. A toga bi ipak moralo biti. Pucanj bi bio previše milostiv. Mariana je smatrala da sam prošao proces moralnog

sazrijevanja. Ma kakvi. Uvijek sam odbijao sazrijeti, kako oni to kažu. Nevolim zrele. Tu takozvanu zrelost smatram oportunizmom ili pukomiscrpljenošću.

Gregorius je izgubio. Već nakon nekoliko poteza osjetio je da ne želi pobijediti takva čovjeka. Umijeće je bilo da on to ne osjeti pa se odlučio za



vratolomne manevre, koje bi igrač kakav je bio Eça prozreo, ali samo takavigrač.

- Sljedeći put nećete mi dopustiti da pobijedim - reče Eça kad se oglasio

signal za jelo.- Inače ću se razljutiti.

Jeli su raskuhani ručak iz doma, koji nije imao okus ni po čemu.

- Da, tako je uvijek - reče Eça, a kad je vidio Gregoriusovo lice, od srcase nasmijao. Gregorius je doznao nešto o Joãovu bratu, Marianinu ocu, kojise bogato oženio i o liječničinu propalom braku.

- Danas vas uopće ne zanima Amadeu - primijeti Eça.- Ovdje sam zbog vas, ne zbog njega - reče Gregorius.

- Premda i niste došli zbog njega - reče Eça na rastanku - imam nešto što bih vam rado pokazao. On mi je to dao, nakon što sam ga jednog dana pitaokako piše. Često sam to čitao, gotovo da znam napamet.

Potom Gregoriusu prevede te dvije stranice.

O BÁLSAMO DA DESILUSÃO. BALZAM RAZOČARANJA.azočaranje slovi za zlo. Nesmotrena je to predrasuda. Kroz što bismo, ako

ne kroz razočaranje, trebali otkriti što smo očekivali i čemu smo se nadali? u čemu bi, ako ne u razočaranju, trebala ležati samospoznaja? Kako dakle

da netko bez razočaranja postane jasan samome sebi?

Razočaranja ne treba uz uzdahe doživljavati kao nešto bez čega bi namivot bio bolji. Trebali bismo ih tražiti, tragati za njima, skupljati ih. Zašto

sam razočaran činjenicom da obožavani glumci moje mladosti sad nosenakove starosti i propadanja? Tko će me naučiti da se razočaram zbog ništavne vrijednosti uspjeha? Mnogima treba cijeli život ludio bi si priznalirazočaranje u roditelje. A što smo zapravo očekivali od njih? Ljudi koji su svoje živote morali proživljavati pod nemilosrdnom vladavinom bolova često su razočarani ponašanjem drugih, pa i onih koji ustrajavaju uz njih i daju



im lijekove. Premalo je to što oni čine i govore, a premalo je i što osjećaju.„A što oni očekuju?” pitam ja. Oni to ne mogu reći i potreseni su zbog toga što su godinama u sebi nosili očekivanje, u koje su se mogli razočarati a da

o njemu nisu znali ništa.Onaj tko bi zaista htio znati tko je, morao bi biti nemiran, fanatičan

skupljač razočaranja, a traganje za razočaravajućim iskustvima moralo bibiti opsesija koja određuje sve u njegovu životu, jer njemu bi jasno bilo darazočaranje nije vreo, razoran otrov, nego hladan, umirujući balzam kojinam otvara oči za istinske obrise nas samih.

I ne bi mu smjela biti važna samo razočaranja koja se odnose na druge

ili na okolnosti. Kad smo otkrili razočaranje kao nit vodilju prema sebi samima, žudjet ćemo doznati koliko smo razočarani samima sobom:rimjerice, nedostatkom hrabrosti ili iskrenosti, ili sramotno tijesnim

granicama vlastitih osjećaja, djelovanja i govora. A što smo očekivali o sebe ili se nadali od sebe? Da smo bezgranični, ili ipak sasvim drukčijinego što jesmo?

Netko bi mogao gajiti nadu da će smanjenjem očekivanja postati stvarniji, sažeti se do tvrde, pouzdane jezgre i time postati otporan na bol

razočaranja. Ali kako bi bilo voditi život koji zazire od svakog pozamašnog,neskromnog očekivanja, život u kojem bi postojala samo još banalnaočekivanja poput onog da stigne autobus?

- Nisam poznavao nikog tko bi se mogao tako neobuzdano izgubiti uvlastitim sanjarijama kao on - reče Eça. - I da je toliko mrzio biti razočaran.Ono što ovdje piše - piše protiv sebe samog. Kao što je često i živio protivsebe samog. Jorge se s time ne bi složio. Jeste li upoznali Jorgea? Jorgea

O’Kellyja, ljekarnika, u čijoj ljekarni danonoćno gori svjetlo? On je Amadeua poznavao mnogo dulje nego ja. Pa ipak.

Jorge i ja... No da. Jednom smo odigrali partiju šaha. Jedan jedini put.Remi. Ali kad je bila riječ o planiranju operacija, a posebice o rafiniranimobmanama, bili smo nepobjediva ekipa, poput blizanaca koji se slijeporazumiju.



Amadeu je bio ljubomoran na to slijepo razumijevanje, osjećao je da se nemože mjeriti s našom prefriganošću i beskrupuloznošću. „Vaša falanga”, takoe nazivao naš savez, koji bi katkada bio i savez šutnje, čak i prema njemu. A

onda bi se osjetilo: on bi je rado bio probio, tu falangu. Naslućivao je svašta.Katkada bi pogodio. A katkada i sasvim promašio. Posebice kad je bilo posrijedi nešto što se ticalo njega... Da, njega samog.

Gregoriusu zastane dah. Hoće li sad doznati nešto o Estefâniji Espinhosi? Ni Eçu ni O’Kellyja nije mogao pitati za nju, to je bilo isključeno. Je li sePrado na kraju prevario? Je li ženu spasio od opasnosti koja uopće nije postojala? Ili je Eçino oklijevanje bilo u vezi s nekim posve drugimsjećanjem?

- Uvijek sam mrzio nedjelje ovdje - reče Eça na rastanku. - Kolač bezokusa, šlag bez okusa, darovi bez okusa, floskule bez okusa. Pakaokonvencije. Ali sad... Poslijepodneva s vama... Mogao bih se naviknuti na to.

Izvukao je ruku iz džepa jakne i pružio je Gregoriusu. Bila je to ruka nakojoj su nedostajali nokti. Tijekom cijele vožnje brodom Gregorius je jošosjećao čvrstoću njezina stiska.



24.

U ponedjeljak ujutro Gregorius je avionom otputovao u Zürich. Probudiose u cik zore i pomislio: Na putu sam da se izgubim. Nije se najprije probudio pa onda mislio o tome iz neutralne budnosti, budnosti koja bi postojala i bez njega. Bilo je obrnuto: najprije je misao bila tu, a tek onda budnost. Tako da ta čudesna, staklena budnost, koja mu je bila nova irazlikovala se od budnosti koja ga je na putu u Pariz ispunila kao nešto novo,na određen način nije bila ništa drugo nego ta misao. Nije bio siguran da znana što misli s njom i u njoj, ali misao je uza svu nejasnoću imala

zapovjedničku određenost. Uhvatila ga je panika i on se drhtavih ruku počeo pakirati, miješajući mahnito knjige i odjeću. Kad je kovčeg bio spreman, prisilio se da se smiri i neko vrijeme stajao na prozoru.

Dan će biti sunčan. U salonu Adrianine kuće parket će zasjati na suncu. Na jutarnjem svjetlu Pradov pisaći stol činit će se još napuštenijim negoinače. Na zidu iznad stola visjeli su papirići s blijedim, jedva čitljivimriječima koje bi se s udaljenosti prepoznavale samo još po malobrojnim

točkama, na kojima je pero snažnije pritiskao na papir. Rado bi znao na štosu te riječi trebale podsjetiti liječnika.

Sutra ili prekosutra, a možda već i danas, Clotilde će doći u hotel s novimAdrianinim pozivom. João Eça čvrsto je vjerovao da će u nedjelju doći našah. O’Kelly i Mélodie začudit će se što ništa više neće čuti o njemu,čovjeku koji je izronio niotkuda i pitao za Amadeua, kao da mu spasenjeovisi o tome da razumije tko je on bio. Ocu Bartolomeuu bit će čudno što mu prijepis Pradova završnog govora šalje poštom. Ni Mariana Eça neće

razumjeti zašto je nestao s lica zemlje. Ni Silveira. Ni Coutinho.Dok je plaćao račun, žena na recepciji reče da se nada da njegov

iznenadan odlazak nije izazvalo ništa loše. Od taksistova portugalskog nijerazumio ni riječi. Dok je plaćao na aerodromu, u džepu kaputa pronađe papirić na koji mu je Julio Simões, antikvar, zapisao adresu škole stranih



ezika. Promatrao ga je neko vrijeme, a onda bacio u kantu za smeće predvratima čekaonice. „Avion u deset je napola prazan”, rekli su mu na šalteru idali mu mjesto kraj prozora.

U čekaonici na terminalu čuo se samo portugalski. Jedanput je čuo čak iriječ Português. Sad je to bila riječ koja ga je plašila a da nije znao rećizašto. Htio je spavati u svom krevetu u četvrti Länggasse, htio je koračati preko Savezne ceste i Kirhenfeldskog mosta, htio je govoriti o ablativusuabsolutusu i o Ilijadi, htio je stajati na Bubenbergovu trgu, koji je poznavao.Htio je kući.

Za slijetanja na Kloten probudi ga pitanje na portugalskom jedne

stjuardese. Pitanje je bilo dulje, on ga je razumio bez muke i odgovorio na portugalskom. Pogledao je dolje na Ciriško jezero. Veliki dijelovi krajolika bili su prekriveni prljavim snijegom. Na krila je pljuštala kiša.

Ali nisam ni htio u Zürich, htio sam u Bern, pomisli. Bio je sretan što uzase ima Pradovu knjigu. Kad je avion dodirnuo tlo, svi odložiše svoje knjige inovine, on izvadi knjigu i počne čitati.

JUVENTUDE IMORTAL. BESMRTNA MLADOST. U mladosti živimokao da smo besmrtni. Znanje o smrtnosti okružuje nas poput krhke vrpce oapira, koje nam jedva dodiruje kožu. Kad se u životu to mijenja? Kad se

vrpca počinje stezati oko nas, dok nas na kraju ne počne gušiti? Po čemurepoznajemo njezin nježan, ali nepopustljiv stisak koji nam daje do znanja

da nikadd više neće popustiti? Po čemu ga prepoznajemo kod drugih? A počemu kod sebe?

Gregorius poželi da je avion autobus, u kojem čovjek na posljednjojstanici može jednostavno ostati sjediti, nastaviti čitati i odvesti se natrag. Bioe posljednji koji je izašao.

Na šalteru s voznim kartama dvoumio se, dok žena nije počela nervoznovrtjeti narukvicu.



- Drugi razred - reče napokon.

Kad je vlak napustio ciriški glavni kolodvor i krenuo punom parom, sinumu da Natalie Rubin taj dan u knjižnicama za njega traži knjigu o

portugalskom Otporu i da su druge knjige već na putu za Lisabon. Sredinomtjedna, kad bude već dugo u Länggasseu, ona će samo nekoliko kuća daljeotići u knjižaru Haupt i odnijeti perzijsku gramatiku na poštu. Što da joj kažeako se susretnu? Što da kaže drugima? Kägiju i ostalim kolegama?Učenicima? S Doxiadesom bi bilo najjednostavnije, pa ipak: koje su bile prave riječi, riječi koje bi pogodile bit stvari? Kad je u daljini ugledao bernsku katedralu, učinilo mu se da ulazi u zabranjeni grad.

U stanu je bilo ledeno hladno. Gregorius u kuhinji digne žaluzine, koje jespustio prije dva tjedna u nakani da se skrije. Ploča jezičnog tečaja još jeležala na gramofonu, a omot na stolu. Telefonska slušalica ležala je obrnutona držaču i podsjećala ga na noćni razgovor s Doxiadesom. Zašto me tragovi

rošlog ražalošćuju, ma bili to i tragovi nečeg vedrog? upitao se Prado uednoj od svojih lakonskih bilješki.

Gregorius raspakira kovčeg i stavi knjige na stol. O GRANDETERRAMOTO. A MORTE NEGRA. U svim prostorijama uključio je

grijanje, uključio je stroj za pranje rublja i počeo čitati o portugalskojepidemiji kuge u 14. i 15. stoljeću. Knjiga nije bila pisana teškim jezikom paje dobro napredovao.. Nakon nekog vremena zapalio je posljednju cigaretuiz kutije koju je kupio u kafiću nedaleko od kuće u kojoj je stanovalaMélodie. U petnaest godina, koliko je stanovao ovdje, bilo je to prvi put dase u zraku osjetio duhanski dim. Povremeno, završivši neko poglavlje uknjizi, razmišljao bi o prvom posjetu Joãu Eçi i tada bi mu se činilo da u grluosjeća vreo čaj koji je sasuo u sebe da olakša stvar Eçinim drhtavim rukama.

Kad je otišao do ormara uzeti deblji pulover, prisjeti se pulovera u koji jeu liceju umotao hebrejsku Bibliju. Bilo je dobro sjediti u sobi senhoraCortêsa i čitati Knjigu o Jobu, dok snop sunčane svjetlosti luta prostorijom.Gregorius pomisli na Elifaza iz Temana, Bildada iz Šuaha i Sofara iz Naama.Pred sobom ugleda kolodvorsku ploču Salamance i osjeti kako se priprema



za Isfahan i na zidnoj ploči svoje sobe ispisuje prve perzijske riječi, samonekoliko stotina metara odavde. Uzeo je list papira i dao se u potragu zasjećanjem svoje ruke. Ispalo je nekoliko crtica i zavijutaka, poneka točkica

za vokale. Onda stade.Prepao se kad se na vratima oglasilo zvono. Bila je to gospoda Loosli,

njegova susjeda.

- Prema promijenjenom položaju otirača vidjela sam da ste tu - reče i preda mu poštu i ključ poštanskog sandučića. - Jeste li se dobro proveli naodmoru i hoće li odsad školski praznici uvijek biti tako rano u godini?

Jedino što je Gregoriusa zanimalo od pošte bilo je Kägijevo pismo.

Suprotno navici, nije uzeo nož, već je naglo pokidao omotnicu. Dragi Gregoriuse,

Ne bih želio da pismo koje ste mi napisali prođe bez odgovora. Za takvo što odveć me je ganulo. I pretpostavljam da će Vam, kamo god Vas vodiloveliko putovanje, jednom biti dostavljena pošta.

Najvažnije što bih Vam želio reći je ovo: u našoj gimnaziji neobično jerazno bez vas. Koliko je velika praznina pokazat će vam činjenica da je

Virginie Ledoyen danas u zbornici sasvim iznenada rekla: „Katkada sam gamrzila zbog njegova izravnog, neotesanog načina; i zaista ne bi štetilo da sekoji put odjenuo malo bolje. Uvijek te iznošene, izlizane stvari. Ali moramreći, moram to reći: nekako mi nedostaje. Étonnant.” A to što kaže

oštovana francuska kolegica nije ništa u usporedbi s onim što čujemo oučenika. I, ako smijem dodati, od nekolicine učenica. Kad stojim pred Vašimrazredom, osjećam Vašu odsutnost kao veliku, tamnu sjenu. A što će sad biti sa šahovskim turnirom?

Marko Aurelije: zaista. Moja supruga i ja, ako Vam to smijem povjeriti, uosljednje vrijeme sve češće imamo osjećaj da gubimo svoje dvoje djece.ije to gubitak zbog bolesti ili nezgode, mnogo je gore: oni odbijaju sav naš

način života, a u svom načinu izražavanja nisu baš izbirljivi. Postoje trenucikad moja žena izgleda kao da će se raspasti. Vaše prisjećanje na mudrog



cara došlo joj je kao naručeno. I dopustite mi da dodam nešto što, nadam se, nećete doživjeti kao nametljivost: Svaki put kad vidim omotnicu s Vašim

ismom, koje nikako da nestane s mog pisaćeg stola, osjećam ubod zavisti,

ednostavno ustati i otići: kakva hrabrosti „jednostavno je ustao i otišao”, govore učenici svako malo.

„Samo je ustao i otišao!”

Vaše mjesto će do daljnjeg ostati slobodno, tek toliko da znate. Jedan dionastave preuzeo sam sam, za ostatak pronašli smo studente kao zamjenu,čak i za hebrejski. Što se tiče financija, potrebnu dokumentaciju poslat ćeVam tajništvo škole.

Što da Vam na kraju kažem, dragi Gregoriuse? Najbolje samo ovo: sviVam želimo da Vas Vaše putovanje zaista odvede tamo kamo ste htjeli, kakona izvanjskom, tako i na unutarnjem planu.

Vaš Werner Kägi

P. S. Vaše knjige su kod mene u ormaru. Na sigurnom su. Što se tičeraktičnih stvari, imao bih jednu molbu: biste li mi - nije hitno - dostavili

svoje ključeve?

Ispod je Kägi dopisao rukom: ili biste ih radije zadržali? Za svaki slučaj?

Gregorius ostade dugo sjediti. Vani se mračilo. Ne bi bio ni pomislio da biKägi napisao takvo pismo. Prije dosta vremena vidio ga je s njegovo dvojedjece u gradu, smijali su se i činilo se da je sve u redu. Svidjelo mu se što jeVirginie Ledoyen rekla o njegovoj odjeći i gotovo da je bio malčice nesretankad je pogledao hlače svog novog odijela, koje je nosio na putovanju.

zravno, da. Ali, neotesano? I kojim je to učenicama nedostajao, osim Natalie Rubin i možda malo Ruth Gautschi?

Vratio se jer je ponovno htio biti na mjestu koje mu je bilo poznato. Gdjenije morao govoriti portugalski ili francuski ili engleski.

Zašto mu se nakon Kägijeva pisma ta nakana, najjednostavnija od svih,



odjednom činila teškom? Zašto mu je sad bilo još i važnije nego onda u vlakuda je noć, dok odlazi dolje do Bubenbergova trga?

Kad se sat vremena poslije našao na trgu, imao je osjećaj da ga više ne

može dotaknuti. Da, ma koliko neobično zvučalo, to je bila prava riječ: OnBubenbergov trg nije mogao dotaknuti. Tri puta obišao je trg, čekao nasemaforima i gledao u svim smjerovima: prema kinu, prema pošti, premaspomeniku, prema španjolskoj knjižari u kojoj je naišao na Pradovu knjigu,naprijed prema tramvajskoj stanici, prema crkvi Svetog Duha i prema robnojkući LOEB. Stao je postrani, zatvorio oči i usredotočio se na pritisak koji jenjegovo teško tijelo stvaralo na asfalt. Nožne pete postale su tople, cesta kaoda mu je izlazila ususret, ali on ostade tako: Nije mu više uspijevalo

dotaknuti trg. Ne samo cesta, cijeli trg sa svojom tijekom desetljeća naraslom prisnošću izlazio mu je ususret, ali ulicama i zgradama, svjetlima izvukovima nije više uspjelo doprijeti do njega i premostiti posljednji uski jaz,ne bi li u sjećanje ušli kao nešto što ne samo da je poznavao, odlično poznavao, nego nešto što je bio, kao što je to oduvijek bio na način kojeg je postao svjestan tek sad, kad mu nije uspio.

Taj tvrdoglavi, neobjašnjivi zijev nije ga štitio, nije bio odbojnik koji bi

amčio razmak i opuštenost. Štoviše, u Gregoriusu zbog njega nastade panika,strah da će s prisnim stvarima, koje je htio zazvati da se pronađe, izgubitisebe i ovdje doživjeti iste stvari kao i u jutarnjim suncem okupanomLisabonu, samo podmuklije i mnogo opasnije, jer dok je iza Lisabona postojao Bern, iza izgubljena Berna nikakav Bern više ne postoji. Kad se, pogleda uprta u čvrsto tlo koje je ipak izmicalo, zaletio u nekog prolaznika,obuze ga vrtoglavica, na trenutak sve se vrtjelo, on se objema rukama uhvatiza glavu, kao da je želi pridržati, a kad se opet osjeti sigurno i mirno, vidio je

kako za njim gleda neka žena u čijem se pogledu naziralo pitanje treba li mumožda pomoć.

Sat na crkvi Svetog Duha pokazivao je da će uskoro osam, a promet se počeo smirivati. Naoblaka se razišla, tako da su se mogle vidjeti zvijezde.Bilo je hladno. Gregorius prođe preko Malog šanca i dalje prema Saveznoj



cesti. Uzbuđen gledao je ususret trenutku kad će skrenuti na Kirhenfeldskimost, kao što je to godinama činio u petnaest do osam ujutro.

Most je bio zatvoren. Preko noći, sve do sljedećeg jutra, popravljale su se

tramvajske tračnice.- Strašna nesreća - reče netko vidjevši kako Gregorius zaprepašteno bulji

u ploču.

S osjećajem da mu nešto, što mu je bilo strano, postaje navikom, ušao je uhotel Bellevue i otišao do restorana. Prigušena glazba, konobarevasvijetlobež jakna, srebrnina. Naručio je nešto za jelo. Balzam razočaranja.„Često se rugao činjenici”, rekao je João Eça o Pradu, „da mi, ljudi, svijet

smatramo pozornicom na kojoj je riječ o nama i našim željama.” Obmanu jesmatrao izvorištem sve religije. „A u tome nema ni trunčice istine”, običavaoe govoriti, „svemir je jednostavno tu i njemu je sasvim svejedno, zaista,

sasvim svejedno što se s nama događa.”

Gregorius izvuče Pradovu knjigu i potraži naslov u kojem se javlja riječcena. Kad je jelo stiglo, pronašao je što je tražio:

CENA CARICATA. SMIJEŠNA POZORNICA. Svijet kao pozornica,koja čeka da insceniramo važnu i žalosnu, komičnu i beznačajnu dramu svoje predodžbe. Kako li je samo dirljiva i šarmantna ta ideja! I kakoneizbježna!

Gregorius polako ode u četvrt Monbijou i odatle preko mosta dogimnazije. Mnogo godina prošlo je otkako je zgradu posljednji put vidio iz

tog smjera pa mu se učini neobično stranom. Uvijek je ulazio kroz stražnjiulaz, a sad se našao pred prednjim. Sve je bilo u mraku. S crkvenog tornjaodjekivalo je pola deset.

Čovjek koji je sad sišao s bicikla, otišao do ulaza, otključao i nestao uunutrašnjosti, bio je bojnik Burri. Znao je dolaziti navečer kako bi pripremioneki fizikalni ili kemijski pokus za sljedeći dan. Straga, u laboratoriju, upalilo



se svjetlo.

Gregorius bešumno šmugne u zgradu. Nije imao pojma što želi. Navrhovima prstiju odšuljao se na prvi kat. Vrata učionica bila su zaključana, a

ni visoka vrata aule nisu se dala otvoriti. Osjećao se isključen, iako to,naravno, nije imalo nikakva smisla. Njegovi gumeni potplati tiho su cviljelina linoleumu. Mjesec je sjao kroz prozor. Na njegovu blijedom svjetlu promatrao je sve kao što još nikad nije, ne kao profesor, ali ni kao učenik.Kvake na vratima, rukohvat stuba, ormarići za učenike. Svi su mu oni tisuću puta vraćali negdašnje poglede, izlazeći iz njih kao predmeti koje nikad prijenije vidio. Rukom je posezao za kvakama, osjećao njihov hladan otpor inastavio kliziti hodnicima kao velika, troma sjena. U prizemlju, na drugom

kraju zgrade, Burriju nešto ispadne iz ruke i zvuk razbijena stakla odjeknehodnikom.

Jedna vrata popustiše. Gregorius je stajao u sobi u kojoj je kao učenik na ploči vidio prve grčke riječi. Bilo je to prije četrdeset tri godine. Uvijek jesjedio straga lijevo, pa je i sad sjeo na to mjesto. Tada je nevjerojatna Eva,koja je sjedila dva reda ispred njega, nosila crvenu kosu povezanu u konjskirep i on bi satima promatrao kako se taj rep njiše od ramena do ramena,

preko bluze i pulovera. Beat Zurbriggen, koji je sve te godine sjedio krajnjega, na nastavi bi često znao zaspati, zbog čega su mu se svi rugali. Poslijee otkriveno da je to bilo u vezi s poremećajem izmjene tvari, od kojeg je

umro u mladim godinama.

Kad je Gregorius napustio sobu, znao je zašto je bilo tako neobično bitiovdje: Trčkarao je hodnicima i kao bivši učenik, zaboravljajući pritom da jekroz te hodnike desetljećima prolazio kao profesor. Je li onaj mladi mogaozaboraviti starijega, iako je stariji bio pozornica na kojoj su se izvodile drame

mlađega? A ako posrijedi nije bio zaborav što onda jest?Dolje je Burri trčao hodnikom i psovao. Vrata kojima je zalupio vjerojatno

su bila vrata zbornice. Tada Gregorius začuje kako su se zalupila i ulaznavrata. Ključ se okrenuo, bio je zaključan.

Bilo mu je kao da se probudio. Ali to nije bilo buđenje u profesora,



nikakav povratak Mundusu, koji je život proveo u toj zgradi. Bila je to budnost potajnog posjetitelja, kojem nešto prije, iste te večeri nije pošlo zarukom dotaknuti Bubenbergov trg. Gregorius se spusti u zbornicu, koju je

Burri u svom bijesu zaboravio zaključati. Promatrao je stolicu na kojoj jeuvijek sjedila Virginie Ledoyen. Moram reći, moram to reći: Nekako minedostaje.

Neko vrijeme stajao je kraj prozora i gledao u noć. Pred sobom je vidioO’Kellyjeyu ljekarnu. Na staklu zeleno-zlatnih vrata pisalo je IRISH GATE.Otišao je do telefona, nazvao informacije i zamolio da ga spoje s ljekarnom.Prohtjelo mu se da u praznoj, jarko osvijetljenoj ljekarni cijelu noć zvonitelefon, dok se Jorge ne probudi iz pijanstva, stupi u ljekarnu i iza pulta

zapali prvu cigaretu. Ali nakon nekog vremena čuo se znak zauzeća iGregorius spusti slušalicu. Kad je ponovno nazvao informacije, zatražio ješvicarsko veleposlanstvo u Isfahanu. Javio se stran, promukao muški glas.Gregorius vrati slušalicu na stalak. Hans Gmür, pomisli, Hans Gmür.

Kraj stražnjeg izlaza izašao je kroz prozor, a onda se pustio da padne. Kadmu se zacrnjelo pred očima, pridržao se za stalak za bicikle. Potom ode do barake i stane izvana pred prozor, kroz koji je svojedobno napustio nastavu

grčkog. Vidio je kako se Nevjerojatna okreće svojoj susjedi ne bi li jojskrenula pozornost na nevjerojatan čin njegova izlaska. Njezin dah pomicaoe susjedinu kosu. Pjege na licu dodatno su pojačavale njezinu

zaprepaštenost, a škiljave oči kao da su se raširile. Gregorius se okrene i odeu smjeru Kirhenfeldskog mosta.

Zaboravio je da je most zatvoren. Ljutito krene putem preko Monbijoua.Kad je stigao do Medvjeđeg trga, zvono oglasi ponoć. Sutra ujutro je sajam,sajam s prodavačicama i blagajnama s novcem. „Knjige sam krao. Knjige ne

smiju stajati ništa, mislio sam tada, a i danas tako mislim”, čuo je O’Keliyjakako govori. Otišao je dalje u smjeru Ulice pravde.

U stanu u kojem je živjela Florence nije gorjelo svjetlo. Prije jedan onanikad nije lijegala. Nikad nije lijegala. Gregorius prijeđe na drugu stranuulice i pričeka iza jednog stupa. Posljednji put napravio je to prije više od



deset godina. Kući je tada stigla sama, a korak joj je bio umoran i bezživosti. Sad je bila u pratnji nekog muškarca. „Mogao bi si mirne duše kupitinešto nove odjeće. Napokon, ne živiš sam. I tu grčki nije dovoljan.”

Gregorius pogleda svoje novo odijelo: bio je bolje odjeven od tog drugogmuškarca. Kad je Florence zakoraknula prema kolniku pa joj je svjetlo jednesvjetiljke obasjalo kosu, prepao se: U tih deset godina ona je posijedjela. A sčetrdeset i kojom bila se odjenula kao da joj je najmanje pedeset. Gregoriusosjeti kako se u njemu diže bijes: zar nikad više nije bila u Parizu? Je linemarno odjeven tip pokraj nje, koji izgleda kao zapušteni porezni službenik,ubio u njoj smisao za eleganciju? Kad je Florence poslije otvorila prozor inaslonila se van, pao je u iskušenje da izađe iza stupa i mahne joj.

Poslije je otišao do veže i kućnih zvonaca. Florence de l’Arronge, to joj je bilo djevojačko prezime. Ako je točno protumačio redoslijed zvonaca, danasse prezivala Meier. Nije bilo dovoljno čak ni za otmjeniju inačicu Meyer.Kako se samo negdašnja doktorandica doimala elegantnom kad je sjedila uCOUPOLEU! A kako se običnom i ugaslom činila maloprije! Putem premakolodvoru i dalje za Länggasse, zapletao se sve jače u bijes koji je sa svakimkorakom razumio sve manje. Popustio je tek kad se našao pred trošnomkućom u kojoj bijaše odrastao.

Kućna vrata bila su zaključana, ali u umetku od mutna stakla nedostajaoe komad. Gregorius prisloni nos na otvor: dandanas mirisalo je na zelje.

Potražio je prozor sobička u kojem je tada na ploču napisao perzijske riječi. Netko ga je povećao i napravio nov okvir. Poludio bi od bijesa kad bi gamajka zapovjednički zvala na ručak, dok bi on uzbuđen čitao perzijskugramatiku. Vidio je domoljubne romane Ludwiga Ganghofera na njezinunoćnom ormariću. Kič je najpodmukliji od svih zatvora, zapisao je Prado.

ešetke su prevučene zlatom pojednostavnjenih, nestvarnih osjećaja, takoda ih se može smatrati stupovima palače.

Te noći Gregorius nije previše spavao, a kad bi se probudio, u prvimtrenucima nije znao gdje je. Tresao je gimnazijska vrata i penjao se kroz prozore. Kad se grad pred jutro stao buditi, a on je stajao kraj prozora, nije



više bio sasvim siguran je li zaista u Kirchenfeldu.

U redakciji velikih bernskih novina nisu bili baš prijazni i nije mogao rećida mu ne nedostaje Agostinha iz lisabonskog DIÁRIO DE NOTÍCIAS.

Oglas iz 1966.?

Nevoljko ga ostaviše samog u arhivu i on do podneva pronađe imeindustrijalca koji je tada za svoju djecu tražio kućnog učitelja. U telefonskomimeniku postojala su trojica Hannesa Schnydera, ali samo jedan diplomiraniinženjer. Adresa u Elfenauu.

Gregorius se odveze tamo i pozvoni s osjećajem da radi nešto pogrešno.Bračnom paru Schnyder u besprijekornoj vili učinilo se, po svemu sudeći,

dobrodošlom razbibrigom da popiju čaj s čovjekom koji nekoć zamalo danije postao kućni učitelj njihove djece. Oboje su se približavali osamdesetoj igovorili o prekrasnim vremenima pod šahom, u kojima su se obogatili.

- Zašto ste, zapravo, tada povukli svoju prijavu? Mladić s maturom izklasičnih jezika - bilo je to baš ono što smo trebali. Gregorius se ispričamajčinom bolešću, a onda skrene razgovor u drugom smjeru.

- Kakva je klima u Isfahanu? - upita napokon. - Vrućina? Pješčane oluje?

- Ništa čega bi se čovjek trebao bojati, u svakom slučaju ne ako stanujekao što smo mi tada stanovali. A onda su donijeli fotografije. Gregoriusostade do večeri, a Schnyderi bijahu iznenađeni i radosni zbog njegovazanimanja za njihova sjećanja. Na kraju mu darovaše ilustriranu monografijuo Isfahanu.

Prije nego što je otišao u krevet, Gregorius je promatrao isfahanskedžamije, slušajući uz to ploču s tečajem portugalskog. Zaspao je s osjećajem

da mu nisu uspjeli ni Lisabon ni Bern. I da više ne zna kako je to kad s nekimmjestom ne doživiš neuspjeh.

Kad se oko četiri sata probudio, poželi nazvati Doxiadesa. Ali što bi mumogao reći? Da je bio ovdje, a u isti mah i ne? Da je zbornicu gimnazijezlorabio kao telefonsku centralu za svoje konfuzne želje? I da nije bio čak ni



siguran je li se sve to zaista dogodilo?

A kome je mogao sve to ispričati ako ne Grku? Gregorius pomisli naneobičnu večer kad su pokušali prijeći na ti.

„Zovem se Konstantin”, rekao je Grk za vrijeme partije šaha.

„Raimund”, odgovorio je on.

Nije bilo rituala, nikakve čašice ni stiska ruke, nisu se bili čak ni pogledali.

„Baš si pokvaren”, reče Grk kad je Gregorius pustio jednu stupicu da sezatvori. Nije zvučalo kako treba i Gregorius stekne dojam da to obojica

osjećaju.„Ne bi trebao podcjenjivati moju pokvarenost”, reče Gregorius. Do kraja

večeri izbjegavali su oslovljavanje.

„Laku noć, Gregoriuse”, reče Grk na rastanku. „Dobro spavajte.”

„I vi, doktore”, reče Gregorius. Na tome je ostalo.

Je li to bio razlog da Grku ne ispriča ništa o lebdećoj zbunjenosti u kojoje posrtao bernskim ulicama? Ili je distancirana blizina između njih bila

upravo ono što mu je trebalo za takvu priču? Gregorius okrene broj i prekinevezu nakon drugog signala. Grk bi katkada bio grub, kao što je zacijelo bilouobičajeno među solunskim taksistima.

Izvukao je Pradovu knjigu. Dok je, kao i prije dva tjedna, onkraj spuštenihžaluzina sjedio za kuhinjskim stolom i čitao, obuze ga osjećaj da murečenice, što ih je plemeniti Portugalac zapisao u krovnoj prostoriji svoje plave kuće, pomažu da bude na pravom mjestu: ni u Bernu ni u Lisabonu.

AMPLIDÃO INTERIOR. UNUTARNJA DALJINA. Mi živimo sada iovdje, sve što je bilo prije i na drugom mjestu prošlost je, najvećim dijelomaboravljeno i kao mali ostatak još dostupno u neuređenim krhotinama

sjećanja, koje će rapsodijskom slučajnošću zasjati i ponovno se ugasiti.Tako smo se navikli misliti o sebi, i to je prirodan način mišljenja, ako su



drugi ti na koje usmjeravamo pogled: ta oni zaista sada i ovdje stoje prenama, nigdje drugdje i ni u koje drugo vrijeme, i kako da zamislimo njihovodnos prema prošlosti ako ne u obliku unutarnjih epizoda sjećanja čija se

isključiva stvarnost nalazi u sadašnjosti njihova događanja? Ali s gledišta vlastite unutarnjosti stvari stoje sasvim drukčije. Ondje

nismo ograničeni na vlastitu sadašnjost, nego smo prošireni daleko urošlost. To dolazi kroz naše osjećaje, poimence one duboke, dakle one koji

određuju tko smo i kako je to biti mi. Jer ti osjećaji ne poznaju vrijeme, neoznaju ga i ne priznaju ga. Bilo bi, naravno, pogrešno kad bih rekao:

„Ja sam i dalje dječak na stubama ispred škole, dječak s kapom u ruci

čiji pogled luta prema djevojačkoj školi, u nadi da će ugledati Mariju João.”aravno da je to pogrešno, jer u međuvremenu je prošlo više od trideset godina. A ipak je i istinito. Lupanje srca prije teških zadataka lupanje je srca kad je senhor Lanções, učitelj matematike, ulazio u učionicu; u bojazni

red svim autoritetima odjekuju moćne riječi mog pognutog oca; a pogodi lime svijetao pogled neke žene, zastaje mi dah kao i svaki put kad hi mi seučinilo da se između dvaju, školskih prozora moj pogled susreo s onim

arije João. Ja sam i dalje ondje, na onom udaljenom mjestu u vremenu, ja

nikad nisam otišao odatle nego živim protegnut u prošlost, ili iz nje izvan.Ta prošlost je sadašnjost, ne samo u obliku kratkih epizoda rasplamsala sjećanja. Tisuće promjena koje su tjerale vrijeme - letimične su u usporedbi s tom bezvremenskom sadašnjošću osjećanja i nestvarne poput sna, a ivarljive kao prizori iz snova: one me uvjeravaju da sam netko tko kaoliječnik kojem dolaze ljudi posjeduje bajkovitu samosvijest i neustrašivost. Abojažljivo povjerenje u pogledima onih koji traže pomoć tjera me davjerujem u to, dokle god stajali preda mnom. Ali tek što su otišli, ja bih im

rado doviknuo: „ Ali ja sam i dalje onaj preplašeni dječak na školskim stubama, sasvim je nebitno, štoviše, laž je da ja u bijelom mantilu sjedim zamoćnim pisaćim stolom i dijelim savjete, ne dajte da vas obmane ono što u svojoj smiješnoj površnosti nazivamo sadašnjošću.”

I nismo protegnuti samo u vremenu. I u prostoru protežemo se daleko



izvan onog što je vidljivo. Kad napuštamo neko mjesto, ostavljamo ondjenešto svoje, ostajemo ondje, iako odlazimo. I postoje stvari u nama kojemožemo ponovno pronaći samo tako da se vratimo tamo. Stižemo do sebe,

utujemo k sebi kad nam monotono lupanje kotača približava neko mjestona kojem smo odvalili jednu dionicu svoga života, ma koliko kratka onamogla biti. Kad nogom drugi put stanemo na peron stranog kolodvora,čujemo glasove iz zvučnika i osjetimo nezamjenjive mirise, mi nismo samo stigli na daleko mjesto nego smo i u daljini vlastite unutarnjosti, možda unekom sasvim zabačenom kutku sebe samih koji, kad smo drugdje, leži sasvim u tami i nevidljivosti. Zašto bismo inače bili tako uzbuđeni, takoizvan sebe kad kondukter izvikne ime mjesta, kad čujemo škripu kočnica i

roguta nas iznenadna sjena kolodvorske zgrade? Zašto bi inače biomagičan trenutak, trenutak bešumne dramatike kad se vlak posljednji put trzne i onda posve zaustavi? To je zato što od prvih koraka koje napravimona stranom, a opet i prisnom peronu, ponovno prihvaćamo život koji smo

rekinuli i napustili kad smo osjetili prve trzaje vlaka u polasku. Što bimoglo biti uzbudljivije nego ponovno prihvatiti prekinut život sa svimnjegovim obećanjima?

Pogreška je to, besmislen čin nasilja, ako se na sada i ovdjekoncentriramo u uvjerenju da time zahvaćamo ono što je bitno. Važno bihilo da se sigurno i opušteno, s primjerenim humorom i primjerenommelankolijom krećemo vremenski i prostorno protegnutim krajolikom kojiesmo. Zašto žalimo ljude koji ne mogu putovati? Jer nisu u stanju da se

time što se protežu izvana protegnu i iznutra, jer se ne mogu umnožavati itime im je oduzeta mogućnost poduzimanja dalekih izleta u vlastitu nutrinu iotkrivanja tko ili što su također mogli postati.

Kad se razdanilo, Gregorius ode do kolodvora i sjedne na prvi vlak zaMoutier u kantonu Jura. Ljudi su zaista putovali u Moutier. Zaista. Moutier nije bio samo grad u kojem je izgubio od čovjeka s četvrtastim licem, kosimčelom i kratko podšišanom kosom jer nije mogao izdržati sporost njegovih poteza. Moutier je bio stvaran grad s vijećnicom, samoposlugama i čajanama.



Gregorius je dva sata uzalud tragao za mjestom održavanja ondašnjeg turnira. Nije se moglo tražiti nešto o čemu se ništa više nije znalo.

Konobarica u čajani čudila se njegovim zbunjenim, nesuvislim pitanjima, a

poslije ga stade ogovarati s kolegicom.Rano poslijepodne ponovno je bio u Bernu i otišao dizalom do sveučilišta.

Bili su semestarski praznici. Sjeo je u praznu predavaonicu i pomislio namladog Prada u predavaonicama Coimbre. Kako je rekao pater Bartolomeu,znao je biti nemilosrdan kad bi pred sobom imao taštinu. „Nemilosrdan. Udžepu mu se rasklapao nož.” A kod sebe je imao vlastitu kredu, kad bi ganetko zvao pred ploču. Prošlo je mnogo godina otkako je Gregorius jednom,

praćen začuđenim pogledima studenata u ovoj predavaonici posjetio predavanje o Euripidu. Bio je začuđen koliko se učenih gluposti ondjeizgovorilo. „Zašto ponovno ne pročitate tekst?” bio bi Gregorius rado pitaomladog docenta. „Čitajte. Jednostavno samo čitajte!” Kad je čovjek počeoupletati francuske izraze, koji kao da su bili izmišljeni da pristaju uz njegovuružičastu košulju, Gregorius je otišao. Šteta, pomisli sad, što to šmokljanunije zaista doviknuo.

Vani se zaustavi nakon nekoliko koraka i zadrži dah. Prijeko, kod knjižare

Haupt, kroz vrata je prolazila Natalie Rubin. U vrećici je, pomisli, perzijska gramatika, a Natalie je krenula u smjeru pošte da je pošalje u Lisabon.

Samo to možda i ne hi bilo dovoljno, pomisli Gregorius poslije. Možda bisvejedno ostao i dugo stajao na Bubenbergovu trgu, dok ga ponovno ne bimogao dotaknuti. Ali onda se u rani smiraj mutna dana u svim ljekarnamaupalilo svjetlo. „Cortar a luz”, čuo je O’Kellyja kako govori, a kad riječi nehtjedoše uzmaknuti, Gregorius ode do banke i prebaci veću svotu novca na

svoj žiro-račun.- Napokon da vam treba malo vašeg novca - reče žena koja je upravljalanjegovom ušteđevinom.

Gospodi Loosli, svojoj susjedi, rekao je da mora otputovati na duljevrijeme.



- Hoćete li i dalje skupljati moju poštu i poslati mi je kad vam telefonomavim kamo? Žena bi rado bila doznala više, ali se nije usudila pitati.

- Sve je u redu - reče Gregorius i pruži joj ruku.

Nazvao je hotel u Lisabonu i zamolio da mu na neodređeno vrijemerezerviraju istu sobu kao i dosad.

- Dobro je da ste nazvali - rekoše mu ondje - stigao je naime paket za vas,a stara žena ponovno je donijela pisamce. I telefonski su se raspitivali za vas, brojevi su zapisani. Osim toga, u ormaru smo pronašli šah pa nas zanima je livaš.

Navečer Gregorius ode na večeru u Bellevue, bio je to najsigurniji način

da nikog ne susretne. Konobar je bio ljubazan, kao prema starom znancu. Nakon toga Gregorius stupi na Kirhenfeldski most, koji je opet bio prohodan.Otišao je do mjesta na kojem je Portugalka čitala pismo. Kad je pogledao udubinu, zavrtjelo mu se pred očima. Kod kuće je do kasno u noć čitao knjiguo portugalskoj epidemiji kuge. Listao ju je s osjećajem da zna portugalski.

Sljedeće jutro sjeo je u vlak za Zürich. Avion za Lisabon polijetao je malo prije jedanaest. Kad je rano popodne sletio, sunce je sjalo s posve vedra

neba. Taksi je vozio otvorena prozora. Hotelski sluga, koji mu je odnio usobu kovčeg i paket s knjigama koje mu je poslala Natalie Rubin, prepoznaoga je i govorio kao vodopad. Gregorius nije razumio ni riječi.



25.

Quer tomar alguma coisa? Hoćete li popiti nešto sa mnom, stajalo je u pisamcu, koje je Clotilde donijela u utorak. Ovaj put potpis je bio

ednostavniji i prisniji: Adriana.

Gregorius je promotrio bilješke uz tri telefonska poziva. U ponedjeljak navečer nazvala je Natalie Rubin i zbunila se kad su joj rekli da jeotputovao. Onda perzijsku gramatiku, koju je jučer imala kod sebe, moždanije ni odnijela na poštu?

Nazvao ju je.Bio je to nesporazum - rekao je - otišao sam na kratko putovanje i sad

opet stanujem u hotelu. Ona mu ispriča o svojoj bezuspješnoj potrazi zaliteraturom o Otporu.

- Da sam u Lisabonu, kladim se da bih vam je pronašla - reče. Gregoriusne odgovori.

- Poslali ste mi previše novca - primijeti tiho. - Perzijsku gramatiku

odnijet ću još danas na poštu.Gregorius je šutio.

- Nadam se da nećete imati ništa protiv ako i ja počnem učiti taj jezik? -upita ona. U glasu joj se sad nazirala bojažljivost, koja nikako nije pristajalauz otmjenu gospođicu, još manje od smijeha u koji ga je nedavno bila uvukla.

- Ne, ne - reče on i potrudi se da zvuči vedro. - Zašto bih?

- Até logo - reče ona.- Até logo - reče i on.

U utorak Doxiades, a sad djevojka: Zašto se odjednom ponašao kao da jenepismen, kad je posrijedi bila blizina i distanca? Ili je uvijek bio takav a dato nije primjećivao? I zašto nikad nije imao prijatelja kao što je Jorge



O’Kelly bio Pradu? Prijatelja s kojim bi mogao razgovarati o stvarima kaošto su lojalnost i ljubav, ili o smrti ?

Mariana Eça nazvala je, ali nije ostavila poruku. José António da Silveira

poručio mu je da bi ga rado pozvao na večeru k sebi vrati li se u Lisabon.Gregorius otvori paket s knjigama. Portugalska gramatika toliko je

nalikovala na udžbenik za latinski da se morao nasmijati, a onda ju je čitaodok se nije smračilo. Potom je otvorio povijest Portugala i ustanovio da sePradov životni vijek prilično točno poklapao s trajanjem Estada Nova. Čitaoe o portugalskom fašizmu i tajnoj policiji P. I. D. E., kojoj je pripadao Rui

Luís Mendes, Lisabonski koljač. TARRAFAL, doznao je, bilo je ime najgoreg

logora za političke zatvorenike. Nalazio se na zelenortskom otoku Santiagu, anjegovo ime bilo je ljudima simbol nemilosrdnog političkog progona. AliGregoriusa je najviše zanimala Mocidade Portugesa, paravojna organizacija prema njemačkom i talijanskom uzoru, koja je od fašističkog uzora preuzelarimski pozdrav. Njoj je morala pristupiti sva omladina od osnovne škole dosveučilišta. Počelo je to 1936., u doba Španjolskog građanskog rata, kad jeAmadeu imao šesnaest godina. Je li i on nosio propisanu zelenu košulju?Dizao ruku kao što se to radilo u Njemačkoj? Gregorius pogleda portret:

nezamislivo. Ali kako je to mogao izbjeći? Je li otac iskoristio svoj utjecaj?Sudac, po kojeg je unatoč Tarrafalu i dalje svakog jutra u deset do šestdolazio vozač, ne bi li bio prvi u palači pravde?

Kasno noću Gregorius je stajao na Praçi de Rossi. Hoće li ikad modidotaknuti taj trg kao što je nekoć mogao dotaknuti Bubenbergov?

Prije nego što se vratio u hotel, otišao je u Ruu dos Sapateiros. UO’Kellvjevoj ljekarni gorjelo je svjetlo. Na pultu je vidio pretpotopni telefon

koji je u ponedjeljak nazivao iz Kägijeva ureda.



26.

U petak ujutro Gregorius je nazvao Júlija Simõesa, antikvara, i zamolio gaoš jedanput za adresu preporučene škole stranih jezika, koju je bacio prije

polijetanja za Zürich. Uprava škole začudila se njegovoj nestrpljivosti, kad jerekao da ne može čekati do ponedeljka i da bi najradije počeo odmah.

Žena koja je nedugo zatim učla u učionicu za individualnu nastavu bila jesva u zelenom, čak joj je i sjenilo za oči pristajalo uz odjeću. U dobrougrijanoj prostoriji sjela je za katedru i navukla stolu oko ramena kao da joj

e hladno.- Zovem se Cecília - rekla je zvonkim, melodioznim glasom, koji nije

pristajao uz namrgođeno, pospano lice. - Molim vas, recite mi tko ste i zaštoželite naučiti jezik. Naravno, na portugalskom - dodala je s izrazom lica ukojem kao da se zrcalila najdublja dosada.

Tek kad je Gregorius tri sata poslije izmoren i s vrtoglavicom izašao naulicu, postade mu jasno što se u tom trenutku u njemu zbivalo: prihvatio jeneprimjeren izazov one namrgođene žene kao da je posrijedi preglednootvaranje na šahovskoj ploči. "Zašto se u životu nikad ne boriš ako ti to ušahu tako dobro ide?" rekla je Florence više nego jedanput. "Jer borbu uživotu smatram smiješnom", odgovorio bi on, "ta čovijek se dovoljno bori sasobom samim." A sad se zaista bio upustio u borbu sa zelenom ženom. Je liona u pukoj vidovitosti osjetila da ga u tom trenutku njegova života mora prihvatiti na takav način? Katkada bi mu se tako učinilo, posebice kad bi izanamrgođenog lica izronio trijumfalan smiješak u znak radosti zbog njegova

napredovanja.- Não, não - prosvjedovala je kad je izvukao gramatiku - tem que

aprender falando, morate učiti govoreći.

U hotelu Gregorius legne na krevet. Cecília mu je zabranila gramatiku. Njemu, Mundusu. Čak mu ju je i oduzela. Njezine usne neprestance su se



pomicale, a pomicale su se i njegove, iako nije imao pojma odakle dolazeriječi, mais doce, mais suave, govorila je neprestance, a kad bi preko usananavukla tanki zeleni rubac, koji bi se napuhivao dok bi govorila, on bi čekao

trenutak kad će opet vidjeti njezine usne.Kad se probudio, spuštao se sumrak, a kad je pozvonio kod Adriane, bila

e noć. Clotilde ga uvede u salon.

- Pa gdje ste bili? - upita Adriana tek što je ušao u prostoriju.

- Vraćam vam zabilješke vašeg brata - reče Gregorius i pruži joj omotnicus listovima. Njezine crte postadoše tvrde, ruke joj ostadoše u krilu.

- A što ste očekivali? - upita Gregorius, osjećajući se kao da na ploči

vuče smion potez, čije posljedice ne može sagledati. - Da čovjek poput njeganeće razmišljati što je ispravno? Nakon takva potresa? Nakon primjedbe kojastavlja u pitanje sve u što je vjerovao? Da bi se jednostavno vratiouobičajenom dnevnom redu? Ne mislite valjda zaista tako?

Prepao se zbog siline posljednjih riječi. Bio je spreman da ga izbaci izkuće.

Adrianine se crte izgladiše, a preko lica joj prođe gotovo radosno čuđenje.

Pružila je ruku i Gregorius joj pruži omotnicu. Neko vrijeme prelazila jerukom preko nje, kao što je to za prvog posjeta činila s pokućstvom uAmadeuovoj sobi.

- Otad odlazi k čovjeku kojeg je susreo prije mnogo vremena, u Engleskoj,na putovanju s Fátimom. Govorio mi je o njemu kad se... vratio prije roka,zbog mene. João se zove, João i još nekako. Sad često odlazi k njemu, noćune dođe kući, tako da moram otkazivati pacijente. Samo leži gore na tavanu i

studira sustave tračnica. Uvijek je bio lud za željeznicom, ali ne toliko. Tomu ne godi, to se vidi, obrazi su mu šuplji, izgubio je na težini, ne brije se,otjerat će ga to još u smrt, osjećam to.

Na kraju, glas joj je opet bio cmizdrav, čujno odbijanje da se prošlost prihvati kao nešto što je nepovratno prošlo. Ali prije, kad je vikao na nju, nanjezinu licu pojavilo se nešto što bi se moglo protumačiti kao spremnost, pa



čak i silna želja da sa sebe otrese tiraniju sjećanja i bude oslobođena iztamnice prošlosti. I zato je Gregorius odlučio riskirati.

- On već dugo više ne studira sustave tračnica, Adriana. On već dugo vise

ne odlazi Joãu. Dugo već ne ordinira. Amadeu je mrtav, Adriana. A vi toznate. Umro je od aneurizme. Prije trideset jednu godinu, prije pola ljudskogživota. Rano ujutro. U Rui Augusti. Nazvali su vas -Gregorius pokaže premasatu - u šest sati i dvadeset tri minute. Tako je bilo, zar ne?

Gregoriusu se zavrti u glavi do te mjere da se morao pridržavati za naslonstolice. Neće imati snage othrvati se još jednom ispadu stare žene, kao što gae tjedan dana prije doživio u prostorijama ordinacije. Čim vrtoglavica prođe,

on će otići i nikad se više neće vratiti. Zašto je, zaboga, mislio da je njegovzadatak da tu ženu, s kojom zapravo nije imao nikakve veze, oslobodiskamenjene prošlosti i vrati u sadašnji život? Zašto je u sebi vidio onoga kojie predodređen da razbije pečate njezina duha? Odakle mu samo ta sumanuta

ideja?

U prostoriji zavlada tišina. Vrtoglavica je popuštala i Gregorius otvori oči.Adriana se usukala na sofi, lice je prekrila rukama i plakala, mršavo tijelo setrzalo, ruke s tamnim venama drhtale su. Gregorius sjedne kraj nje i stavi joj

ruku na rame. Još jedanput se suze svom silinom prolomiše iz nje, a onda segrčevito uhvati za njega. Ridanje postupno utihnu i nastupi mir iscrpljenosti.

Kad se uspravila i posegnula za maramicom, Gregorius ustane i ode dosata. Polako, kao na usporenoj snimci, otvorio je stakleni poklopac inamjestio kazaljke prema točnom vremenu. Nije se usudio okrenuti, jedan pogrešan pokret ili pogled mogli bi uništiti sve. Poklopac pred brojčani komtiho se zatvori. Gregorius otvori kutiju s klatnom i stavi ga u pogon.

Kuckanje sata bilo je glasnije nego što bi bio očekivao. Tijekom prvihsekundi činilo se kao da u salonu postoji samo još to kuckanje. Počelo jenovo računanje vremena.

Adrianin pogled bio je usmjeren prema satu, nalikujući na poglednepovjerljiva djeteta. Ruka s maramicom zastala je usred pokreta i činilo sekao da ju je netko izrezao iz vremena. A onda se dogodilo nešto što se



Gregoriusu učini kao nepokretan potres: Adrianin pogled se rasplamsa,izgori, ugasi se pa se vrati i iznenada stekne sigurnost i svjetlinu pogledasasvim okrenuta sadašnjosti. Pogledi im se susretoše i Gregorius u svoj

pogled unese svu sigurnost koju je posjedovao ne bi li odolio njezinu kad seopet bude počeo rasplamsavati.

Clotilde se pojavi i zastane s čajem na vratima, pogleda uprta u kuckajućisat.

- Graças a Deus! - reče tiho. Pogledala je Adrianu, a dok je spuštala čajna stol, oči joj se zacakliše.

Nakon nekog vremena Gregorius upita kakvu je glazbu Amadeu slušao.

Isprva mu se učini da Adriana nije razumjela pitanje. Njezina pozornostmorala je očito prevaliti dug put prije nego što će stići do sadašnjosti. Sat jekuckao, kao da svakim udarcem objavljuje vijest da se sve promijenilo.Iznenada, Adriana bez riječi ustane i stavi na gramofon ploču HectoraBerlioza. Les Nuits d’Été, La Belle Voyageuse, La Captive, La Morid’Ophélie.

- Satima je mogao to slušati - reče. - Ma što satima: danima. Adriana ponovno sjedne na sofu.

Gregorius je bio siguran da je htjela još nešto dodati. Omot ploče pritiskala je tako jako da su joj zglobovi pobijeljeli. Tad proguta slinu. Ukutovima usana stvoriše se sitni mjehurići. Jezikom prijeđe preko usana.Potom spusti glavu na naslon sofe, kao netko tko se predaje umoru. Vrpca odcrnog baršuna klizne uvis i otkrije komadić ožiljka.

- Bila je to Fátimina omiljena glazba - reče.

Kad je glazba prestala, a kuckanje sata ponovno izronilo iz tišine, Adrianase uspravi i poravna baršunastu vrpcu. U glasu joj se začuše začuđenasmirenost i olakšanje, sigurnost nekoga tko je upravo savladao unutarnjuzapreku koju je smatrao nepremostivom.

- Srčani udar. Sa samo trideset pet godina. On u to nije mogao povjerovati. Moj brat, koji se nečuvenom, gotovo neljudskom brzinom mogao



prilagoditi svemu novom i čija je duhovna prisebnost bila to veća što biizazovi s kojima se sučeljavao bili nenadaniji, tako da se činilo da živi tek kad je suočen s lavinom nekog neočekivanog, nadmoćnog zbivanja - taj

čovjek, kojem nikad nije bilo dosta stvarnosti, nije mogao, nije htio povjerovati da bijela tišina na njezinu licu nije samo mir prolazna sna.Zabranio je obdukciju, pomisao na noževe bila mu je neizdrživa, pogreb jeneprestance odgađao, vikao je na ljude koji su ga podsjećali na stvarnost.Posve se izgubio, naručio zadušnicu, otkazao je, zaboravio da ju je otkazao iukorio svećenika što se nije pojavio. „Mogao sam to znati, Adriana”, govorioe, „imala je aritmiju srca, ja to nisam uzeo ozbiljno, liječnik sam, a nisam to

uzeo ozbiljno, kod svakog pacijenta uzeo bih to ozbiljno, kod nje sam sve

svalio na živce, bilo je svađe s drugim ženama u domu, govorile su da onauopće nije obrazovana njegovateljica djece nego samo razmažena kći izdobre kuće i žena bogatog liječnika koja ne zna kako da inače ubije vrijeme,to ju je uvrijedilo, strahovito uvrijedilo, jer išlo joj je tako dobro, bila je prirodni talent, djeca su joj jela iz ruke, ostali su bili zavidni, uspjelo joj jekanalizirati žalost zato što nije imala vlastite djece, uspjelo joj je tako dobro,zaista dobro, i zato ju je to vrijeđalo, nije se mogla opirati, uvlačila je to usebe i onda je počelo to sa srcem, katkada bi se činilo kao tahikardija, morao

sam to shvatiti ozbiljno, Adriana, zašto je nisam poslao k specijalistu, znamednog s kojim sam studirao u Coimbri, postao je istaknuti stručnjak na svom

području, trebao sam ga samo nazvati, zašto to nisam učinio, Bože, zašto tonisam učinio, nisam je čak ni pregledao, zamisli, čak ni pregledao.”

Godinu dana nakon mamine smrti bili smo dakle opet na zadušnici: „Ona bi to željela”, rekao je, „osim toga, smrti valja dati formu, tako bar kažureligije, ne znam”. Iznenada je i u mislima postao nesiguran: „Não sei, não

sei”, govorio je neprestance. Na misi za mamu sjeo je u mračan kut, da se ne primijeti da ne sudjeluje u liturgiji, Rita to nije razumjela: „Pa to su samogeste, okvir”, rekla je, „bio si ministrant, a kod tate ti nije bio problem.” Alisad, kod Fátime, toliko je izgubio ravnotežu da je u jednom trenutkusudjelovao, a u drugom skamenjen ostajao sjediti umjesto da se moli, anajgore je bilo to što je u latinskom tekstu pravio pogreške. On! Pogreške!



Nikad u javnosti nije plakao, pa tako ni na grobu. Bio je 3. veljače,neobično blag dan, ali on je neprestance trljao ruke, koje su mu lagano zeble,a onda, kad je lijes počeo tonuti u grob, zavukao je ruke u džepove i pratio

ga pogledom kakav ni prije ni poslije kod njega nisam vidjela, bio je to pogled nekoga tko mora pokopati sve što ima, jednostavno sve. Sasvimdrukčije nego na grobu tate i mame, ondje je stajao poput nekog tko se dugo pripremao za taj rastanak i zna da on znači i korak u vlastitu životu.

Svi smo osjetili da kraj groba želi još neko vrijeme ostati sam pa smootišli. Kad sam se okrenula, stajao je kraj Fátimina oca, koji je također ostao.Bio je tatin stari prijatelj, Amadeu je Fátimu upoznao u njegovoj kući i vratiose odatle kao hipnotiziran. Amadeu je zagrlio tog krupnog čovjeka koji si je

rukavom prelazio preko očiju, a onda otišao pretjerano odlučna koraka.Pognute glave, zatvorenih očiju i prekriženih ruku, moj brat prostajao je sam pred otvorenim grobom zacijelo još dobrih četvrt sata. Mogla bih se zakletida se molio, htjela bih da je to činio.

Volim, ljude koji se mole. Treba mi njihov prizor. Treba mi protivodmukla otrova površnih i nemarnih. Gregorius pred sobom ugleda učenika

Prada, kako u auli liceja govori o svojoj ljubavi prema katedralama. „O

sacerdote aceu”, čuo je Joãa Eçu kako govori.Gregorius je očekivao da će se na rastanku prvi put rukovati. Ali onda mu

starica, kojoj je sad na lice pao siv pramen, priđe tako blizu da je mogaoosjetiti čudesnu mješavinu lijeka i parfema na njoj. Htio je ustuknuti, ali unačinu na koji je sklopila oči i ispružila ruke prema njegovu licu bilo jenečeg zapovjedničkog. Kao da je slijepa, pratila je hladnim, drhtavim prstima,koji su tražili samo najmanji dodir, crte njegova lica. Zastala je kad jedodirnula naočale. Prado je nosio naočale s okruglim staklima i zlatnim

okvirom. On, Gregorius, bio je stranac koji je pokrenuo zaustavljeno vrijemei zapečatio bratovu smrt. A bio je i sam taj brat, koji je ponovno oživio u priči. Brat - u to je Gregorius u tom trenutku bio siguran - koji je imaonekakve veze i s ožiljkom ispod baršunaste vrpce, kao i s crvenimcedrovima.



Adriana je zbunjena stajala pred njim, spuštenih ruku i oborena pogleda.Gregorius je objema rukama uhvati za ramena.

- Doći ću ponovno - reče.



27.

Nije ležao u krevetu još ni pola sata, kadli vratar javi da ima posjet. Nijemogao povjerovati vlastitim očima: Bila je to Adriana, koja je, oslonjena naštap, stajala usred hotelskog predvorja, zavijena u dugi, crni kaput, a na glavie nosila crni kukičani rubac. Bio je to dirljiv, a u isti mah i patetičan prizor

žene koja je prvi put nakon mnogo godina napustila kuću i sad stoji u svijetukoji više ne poznaje, tako de se ne usuđuje čak ni sjesti.

Tad otkopča kaput i izvuče dvije omotnice.

- Ja... Željela bih da ovo pročitate - reče kruto i nesigurno, kao da je govor vani u svijetu teži, ili barem drukčiji nego unutra. - Ovo pismo pronašla samkad smo nakon mamine smrti spremali kuću. Malo je nedostajalo da ga vidiAmadeu, ali mene je, kad sam ga vadila iz tajnog pretinca očeva pisaćegstola, neka slutnja natjerala da ga skrijem. Drugo sam pronašla nakon što jeAmadeu umro, zakopano u hrpi drugih papira na njegovu stolu. - Plaho je pogledala Gregoriusa, spustila pogled i pogledala ga ponovno. - Ne bih htjelaostati jedina koja poznaje ta pisma. Rita, no, da, Rita ih ne bi razumjela. A

inače nemam nikoga.Gregorius prebaci omotnice iz jedne ruke u drugu. Tražio je riječi, ali nije

ih pronašao. -Kako ste uopće došli ovamo? - upita napokon.

Vani u taksiju čekala je Clotilde. Kad je Adriana utonula u sjedalo, činilose kao da je taj izlet u stvarni svijet potrošio svu njezinu snagu.

- Adeus - rekla mu je prije nego što je ušla u automobil. Pritom mu je pružila ruku, a on je na prednjoj strani šake osjetio kosti i vene, koje su

popuštale pod pritiskom. Iznenađen zamijeti kako je stisak njezine rukesnažan i odlučan, gotovo kao stisak nekog tko od jutra do mraka živi vani, usvijetu, i svaki dan stišće na desetke ruku.

Taj iznenađujuće snažan, gotovo rutiniran stisak ruke dojmio seGregoriusa dok je gledao za taksijem. U mislima pretvorio je Adrianu



ponovno u četrdesetogodišnjakinju koju mu je opisao stari Coutinho kad jespomenuo zapovjednički način na koji se odnosila prema pacijentima. Da nije bilo šoka pobačaja i da je nakon toga umjesto bratova živjela vlastiti život,

kakva bi to danas bila drukčija osoba!U sobi najprije otvori deblju omotnicu. Bilo je to pismo koje je Amadeu

uputio svom ocu, sucu. Pismo, nikad poslano, a tijekom godina neprestancemijenjano, što se vidjelo po mnoštvu ispravaka, iz kojih se uz tintu različitestarosti mogao iščitati i razvoj rukopisa.

Poštovani oče, glasilo je izvorno oslovljavanje: nakon toga nastalo je Poštovani, strahopoštovani oče, nešto poslije Amadeu je još dodao voljeni

papá, dok je posljednja verzija glasila potajice voljeni papá.

Kad me jutros Vaš vozač vozio na kolodvor i kad sam sjedio na mekom sjedalu, na kojem inače svakog jutra sjedite Vi, znao sam da ću sve

roturječne osjećaje, koji prijete da će me rastrgati, morati sažeti u riječi,ne bih li prestao biti njihovom žrtvom. „Mislim da izraziti neku stvar značiadržati njezinu snagu i oduzeti joj užas”, piše Pessoa. Na kraju ovog isma znat ću ima li pravo. Ali na to znanje morat ću čekati dugo jer već

sad, tek što sam počeo, osjećam da će biti dug i kamenit put do jasnoće kojuišući tražim. I bojim se kad pomislim na nešto što je Pessoa propustio

napisati: mogućnost da bi izražavanje moglo promašiti stvar. Jer što seonda događa s njezinom snagom i njezinim užasom?

„Želim ti uspješan semestar”, rekli ste kao i svaki put kad bih se vraćaou Coimbru. Nikad - ni na ovom rastanku ni inače - niste se koristili riječimalioje bi izrazile želju da mi započeti semestar donese zadovoljstvo ili čak da

mi bude zabavan. Dok sam u automobilu prelazio rukom preko otmjenetkanine sjedala, pomislio sam: Poznaje li on uopće riječ prazerl Je li ikad bio mlad? Ta jednom je morao upoznati majku. Jednom.

Ali iako je bilo kao uvijek, ovaj put bilo je i drukčije, papá. „Još godinudana i ti ćeš se, nadam se, vratiti”, rekao si kad sam već bio vani. Te riječi su me gušile i pomislio sam da ću se spotaknuti. Bila je to rečenica koja je



dopirala iz izmučena čovjeka zgrbljenih leđa, a ne rečenica iz usta suca. Dok sam sjedio u autu, pokušao sam je čuti kao izraz obične, čistenaklonosti. Ali nisam uspio jer znao sam: on bi prije svega htio da njegov

sin, liječnik, bude u njegovoj blizini i pomaže mu u borbi protiv bolova.„Govori li katkad o meni?” pitao sam Enriquea za upravljačem. Dugo nijeodgovorio, praveći se da je zaokupljen prometom.

„Mislim da se veoma ponosi vama”, reče napokon.

Da su se portugalska djeca svojim roditeljima do pedesetih godina rijetkoobraćala s ti, već najčešće u neodređenom obliku o pai, o mãe, Gregorius jeznao od Cecílije, koja mu je prvo relda voce, ali se nakon nekog vremena

ispravila i predložila da si govore tu, jer ono drugo je tako kruto, naposljetku,to je skraćenica od vossa mercê, Vaša milosti. S tu i você mladi je Pradokako u prisnom, tako i u formalnom smislu otišao korak iznad uobičajenog, aonda je odlučio da se naizmjence koristi obama ekstremima. Ili to uopće nije bila odluka nego prirodan, nesmotren izraz njegovih osjećaja?

Vi ste sudac, oče - čovjek dakle koji prosuđuje, osuđuje i kažnjava. „Nenam više kako je došlo do toga”, rekao mi je jednom stric Ernesto, „čini

mi se da je bilo određeno još za njegova rođenja.” Da, pomislih tada, točno. Priznajem: kod kuće se niste ponašali kao sudac. Presude niste izricali

češće nego drugi očevi, prije bih rekao, rjeđe. A ipak, oče, ja sam Vašu škrtost na riječima, Vašu nijemu nazočnost, često osjećao kao nešto

rosudbeno, nešto sudačko, pa i sudsko.

Vi ste - zamišljam - pravedan sudac, ispunjeni i određeni dobrohotnošću,niste sudac čije bi teške, nepomirljive presude proistjecale iz srdžbe zbog

odricanja i neuspjeha u vlastitu životu, a ni iz nečiste savjesti zbog potajnihvlastitih promašaja. Vi iscrpljujete prostor obzirnosti i blagosti koji vamostavlja zakon. Svejedno sam uvijek patio od toga da si ti čovjek koji sudidrugima. „Jesu li suci ljudi koji druge šalju u zatvor?” pitao sam te nakon

rvog dana u školi, kad sam javno morao odgovoriti na pitanje što mi jeotac po zanimanju. O tome su naime pod odmorom govorili drugi. To što su



rekli nije zvučalo prezrivo, ni kao optužba; prije bi se reklo da su govorili iznatiželje i senzacionalizma, koji jedva da su se razlikovali od znatiželje

koja je nastala kad je jedan drugi učenik rekao da mu otac radi u klaonici.

Od tog dana išao sam svim zaobilaznim putovima, samo da ne moram proćiokraj zatvora.

Imao sam dvanaest godina kad sam se pokraj stražara ušuljao u sudnicu, kako bih Vas u odori vidio za povišenim sudbenim stolom. Tada ste

oš bili običan sudac, niste još radili na Vrhovnom sudu. Osjetio sam ponos,ali sam u isti mah bio duboko prestrašen. Riječ je bila o izricanju presudeednoj kradljivici iz navike i presuda je glasila zatvor, zbog ponavljanja

radnje bezuvjetno. Žena je bila srednjih godina, očajna i ružna, i nije imala

lice koje bi u čovjeku moglo izazvati simpatiju. Svejedno se sve u meni stisnula, svaka pojedinačna stanica, činilo mi se, bila je obuzeta grčem iukočenošću, kad je odvedena i nestala u katakombama suda, koje samamišljao kao mračne, hladne i vlažne.

Činilo mi se da branitelj svoj posao nije obavio dobro, bio je tovjerojatno branitelj po službenoj dužnosti koji je svoje rečenice izgovaraobez strasti, ništa se nije moglo doznati o razlozima te žene, ona ih nije

mogla objasniti, a ne bih se čudio ni da je bila nepismena. Poslije sam umraku ležao budan i branio je, a obrana nije bila toliko usmjerena protivdržavnog tužitelja koliko protiv Vas. Govorio sam dok mi od promuklostinije zakazao glas, dok nije presahnula rijeka riječi. Na kraju sam prazne glave stajao pred Vama, paraliziran nedostatkom riječi, koji mi se učiniobudnom nesvjesticom. Kad sam se probudio, postalo mi je jasno da sam sena kraju hranio od optužbe koju Vi nikad niste izrekli. Meni, svomobožavanom sinu, Vi nikad niste zamjerili nešto presudno, ni jedan jedini

ut, i katkada mislim da sam sve što sam činio činio upravo zbog toga: dareduhitrim moguću optužbu, koju sam očito poznavao a da o njoj nisamnao ništa. Nije li to naposljetku i razlog što sam postao liječnik? Da učinim

sve što je u ljudskoj moći protiv paklena oboljenja kralješaka u tvojimleđima? Da budem zaštićen od prigovora da se dovoljno ne uživljavam utvoju nijemu patnju? Protiv prigovora, dakle, kojim si od sebe otjerao



driana i Ritu, tako da se on potvrdio sam od sebe?

No, vratimo se sudu. Nikad neću zaboraviti nevjericu i užas koji meobuzeše kad sam vidio kako državni tužitelj i branitelj nakon izricanja

resude prilaze jedan drugome i zajedno se smiju. Mislio sam da je takvo što nemoguće i do dana današnjeg ja to ne mogu shvatiti. Vama u prilog rećiću: kad ste Vi s knjigama pod miškom napuštali dvoranu, lice vam je biloozbiljno, moglo se iz njega iščitati žaljenje. Koliko sam samo želio da je onoaista u Vama, to žaljenje zbog toga što će se sad za kradljivicom zatvoriti

teška vrata ćelije i da će se u ključanici okrenuti veliki, nesnosno glasanključ!

Nikad nisam zaboravio tu kradljivicu. Mnogo godina poslije promatrao sam u robnoj kući jednu drugu, mladu ženu očaravajuće ljepote, u čijim sudžepovima artističkom spretnošću nestajale razne svjetlucave stvari. Zbunjen zbog radosna osjećaja koji je pratio moje zapažanje, pratio sam jeu njezinu smionom pohodu na svim katovima. Postupno sam shvaćao da jeta žena u mojoj predodžbi osvećivala onu drugu kradljivicu, koju ste Vi

oslali u zatvor. Kad sam vidio čovjeka koji ju je vrebao i krenuo premanjoj, požurio sam se do nje i šapnuo: „Cuidado!” Zabezeknuo sam se o

njezine duhovne prisebnosti. „Vem, amor”, rekla je, uhvatila me pod ruku i spustila glavu na moje rame. Na ulici me pogledala i sad se u njezinuogledu vidjela bojažljivost, koja je stajala u zapanjujućoj opreci spram

njezina nonšalantnog, hladnokrvnog čina.

- Zašto? - Vjetar joj je prekrivao lice bujnom kosom i na trenutak skrioogled. Maknuo sam joj kosu s čela.

- Duga je to priča - rekao sam ja - ali da skratim: Ja volim kradljivice,

uz pretpostavku da im znam imena. Napućila je usne i kratko razmislila. - Diamantina Esmeralda Ermelinda.

Nasmiješila se, poljubila mi usne i nestala iza ugla. Sjedio sam poslije za stolom nasuprot Vama, s osjećajem trijumfa i blagosti neprepoznata

objednika. U tom trenutku sve kradljivice svijeta izrugivale su se svim



akonicima svijeta.

Vaši zakonici: otkako umijem misliti ti su me jednooblični svesci od crnekože ispunjavali strahopoštovanjem, mojsijevskim strahopoštovanjem. Nisu

to bile knjige poput drugih, a ono što je pisalo u njima bilo je od posebnanačaja i sasvim jedinstvena digniteta. Toliko bijahu uzmakle pred svime

običnim da sam se čudio što u njima nailazim na portugalske riječi - iako suto bile teške, barokne i zakučaste riječi što su ih, kako mi se činilo, smislili stanovnici neke druge, hladne zvijezde. Njihovu stranost i daljinu pojačavao

e miris prašine koji je dopirao s polica i navodio me na nejasnu misao da se u bit tih knjiga mora ubrajati i činjenica da ih nikad nitko nije uzeo uruku i da su svoj uzvišen sadržaj zadržavale samo za sebe.

Mnogo poslije, kad sam počeo shvaćati u čemu se sastoji samovoljadiktature, vidio bih katkada pred sobom nekorištene zakonike iz djetinjstva

a bih Vam u djetinjim misaonim igrama prigovarao što ih niste skidali solica da ih bacite u lice Salazarovim oružnicima.

Vi nikad niste izrekli zabranu da ih se uzme s police, ne, niste jeizgovorili Vi, bili su to sami teški, velebni svesci koji su mi drakonskom strogoćom zabranili da ih makar i samo pomaknem. Koliko sam se često

kao dječak znao ušuljati u tvoju radnu sobu i ondje se sav uzbuđen borio saeljom da uzmem u ruke bar jedan svezak i bacim pogled na njegov sveti

sadržaj! Imao sam deset godina kad sam to napokon učinio, drhtavih prstijui nakon višekratna pogleda u hodnik koji me je trebao zaštititi da me se neuhvati. Htio sam ući u trag misteriju Vašeg zanimanja i razumjeti kakav sibio onkraj obitelji, vani u svijetu. Bilo je silno razočaranje vidjeti da suhoparan jezik koji je vladao među koricama u sebi nije imao baš ništa ootkrivenja, pred kojim bi se mogla osjetiti jeza koje sam se pribojavao, ali

oj se i nadao. Prije nego što ste tada, nakon postupka protiv kradljivice, ustali, naši

ogledi se susretaše. Nadao sam se - ata je nada potrajala tjednima - da ćeš sam otvoriti tu temu. Na kraju nada promijeni boju i posta razočaranjem,koje je i dalje mijenjalo boju, dok nije došlo blizu pobune i bijesa: Jeste li



me smatrali premladim, previše ograničenim za to? Ali to se nije poklapalo s onim što ste inače od mene tražili i očekivali kao da se razumije samo po sebi. Je li Vam bilo neugodno što Vas je sin vidio u odori? Ali ja nikad nisam

imao osjećaj da biste se sramili svoga zanimanja. Jeste li se naposljetkubojali moje sumnje? Ja bih sumnjao, ma bio i napola dijete; to ste znali, zato ste me dovoljno dobro poznavali, bar se nadam da je tako. Je li posrijedi,dakle, bio kukavičluk - neka vrsta slabosti, koju inače nikad ne bih doveo uvezu s Vama?

A ja? Zašto sâm nisam natuknuo tu temu? Odgovor je jednostavan iasan: pozvati Vas na red - to je bilo nešto što se jednostavno nije moglo

učiniti. To bi srušilo cijeli sklop i cijelu arhitekturu obitelji. A i nije to bilo

samo nešto što se nije moglo učiniti, bilo je to nešto na što se nije moglo ni pomisliti. Umjesto da to mislim ili učinim, preklopio sam u mašti dvije slike:

risnog, privatnog oca, gospodara nijemosti, i čovjeka u odori, koji je sonornim, autoritarnim glasom, prepunim formalne elokvencije govorio u sudnici, dvorani u kojoj su glasovi izazivali odjeke od kojih bi me prolazili

marci. I kad god bih prolazio tu vježbu zamišljanju, prepao bih se jer ondjenije bilo proturječja koje bi me moglo utješiti, već mi se sve činilo likomizlivenim u jednom komadu. Bilo je strašno, oče, da se sve sklapalo na tajeljezni način, a kad više ne bih mogao podnijeti da ste u meni nazočnioput kamena monumenta, u pomoć bih pozvao jednu misao, od koje sam

inače zazirao jer je oskvrnjivala svetinju intimnosti: mora da si povremenoipak znao zagrliti mamu.

Zašto si postao sudac, papá, a ne branitelj? Zašto si stao na stranu onihkoji kažnjavaju? „Suci moraju postojati”, zacijelo bi bio rekao, a naravnoda znam da se protiv takve rečenice ne može učiniti previše. Ali zašto je

upravo moj otac morao postati jedan od njih?

Do tog mjesta bilo je to pismo ocu koji je još živio, pismo koje je studentPrado napisao u Coimbri, lako je bilo zamisliti da ga je počeo pisati odmahnakon već spomenuta povratka. Na sljedećem arku promijenili su se tinta i



rukopis. Potezi pera sad su bili lakši, s više samosvijesti i kao preslikani iz poslovne rutine liječničkih bilješki. Glagolski oblici otkrivali su vrijemenakon sučeve smrti.

Gregorius izračuna: od kraja Pradova studija do očeve smrti prošlo jedeset godina. Zar je započeti, nijemi razgovor s ocem u sinu stajao takodugo? U najdubljoj dubini osjećaja deset godina bilo je poput sekunde, nitkoto nije znao bolje nego Prado.

Je li sin morao čekati očevu smrt kako bi mogao nastaviti s pismom? Nakon studija Prado se vratio u Lisabon i zaposlio se ondje na neurološkojklinici. Gregoriusu je to rekla Mélodie.

„Imala sam devet godina i bila sam sretna što se vratio; danas bih rekla dae to bila pogreška”, rekla je. „Ali on je osjećao čežnju za Lisabonom, uvijek ga je mučila ta čežnja, tek što bi otišao, već bi htio natrag, kao što je u njemu postojala suluda ljubav prema željeznici, tako je postojala i ta čežnja zadomom, bio je pun proturječja, moj veliki, sjajni brat, u njemu je postojao putnik, čovjek koji čezne za daljinama, fascinirala ga je Transsibirskaželjeznica, u njegovim ustima Vladivostok je bilo sveto ime, ali postojao je ionaj drugi, onaj koji čezne za domom: „To je poput žeđi”, govorio bi, „kad

me spopadne čežnja za domom, to je poput neizdržive žeđi, možda moram poznavati sve željezničke trase, kako bih se u svakom trenutku mogao vratitikući, ja u Sibiru ne bih izdržao, zamisli: kotači lupaju danima, noćima, nosećime sve dalje od Lisabona, sve dalje.”

Već se danilo kad je Gregorius odložio rječnik i protrljao upaljene oči. Navukao je zavjese i legao odjeven pod pokrivač. „Na putu sam da seizgubim”, to je bila misao koja ga je nagnala da otputuje na Bubenbergov trg,

koji onda više nije mogao dotaknuti. Kad je to bilo? A što ako se hoću izgubiti?

Gregorius zapadne u lagan san, kroz koji je meo vihor krhotina misli.Zelena Cecília oslovljavala je suca neprestance s Vaša milosti, krala vrijedne,svjetlucave stvari, dijamante i drugo drago kamenje, ali prije svega imena,



imena i poljupce, nošene udaranjem kotača kroz Sibir do Vladivostoka,odakle je bilo predaleko do Lisabona, do mjesta sudova i boli.

Kad je Gregorius oko podneva razmaknuo zavjese i otvorio prozor, okrznu

ga topao vjetar. Zastao je na nekoliko minuta i osjetio kako mu lice podnaletom pustinjskog zraka postaje suho i vrelo. Drugi put u životu naručio jeelo u sobu, a kad je vidio pladanj pred sobom, pomislio je na prvi put, u

Parizu, na onom suludom putovanju koje je Florence predložila nakon prvogzajutarka u njegovoj kuhinji. Žudnja, užitak, zaštićenost.

„Najpovršnija je žudnja”, rekao je Prado, „onda dolazi užitak, a na krajuse raspada i zaštićenost.” Zato je važna lojalnost, duševno zauzimanje strane

onkraj osjećaja. Dašak vječnosti. „Nikad nisi stvarno mislila na mene”, rekaoe Florence na kraju, a ona mu nije proturječila.

Gregorius nazove Silveiru, koji ga pozove na večeru. Onda zapakiramonografiju Isfahana, koju su mu darovali Schnyderi u Elfenauu, i zamolikonobara da mu objasni gdje može kupiti škare, čavliće i ljepljivu vrpcu. Baše htio krenuti, kadli ga nazove Natalie Rubin. Bila je razočarana što

perzijska gramatika unatoč žurnoj pošiljci još nije stigla.

- Trebala sam vam je jednostavno donijeti! - reče, a onda ga uplašena i pomalo zbunjena vlastitim riječima upita što radi za vikend.

Gregorius nije mogao odoljeti, - Sjedim u jednoj školi bez struje i saštakorima i čitam o kompliciranoj ljubavi jednog sina prema ocu, koji si jeoduzeo život zbog bolova ili krivnje, to nitko ne zna.

- Vi me... - reče Natalie.

- Ne, ne - reče Gregorius - ne zavitlavam vas. Točno je tako kao što

kažem. Samo: nemoguće je to objasniti, jednostavno nemoguće, a onda, tu jei taj vjetar iz pustinje...

- Ja vas... Ja vas... jedva prepoznajem. Kad to...

- Možete to mirne duše reći, Natalie, ja to katkada ni sam ne mogu povjerovati. I nazvat ću vas čim gramatika bude stigla.



- Hoćete li i perzijski učiti u legendarnoj štakorskoj školi? - nasmijala sevlastitoj dosjetki.

- Naravno. Ondje i jest Perzija.

- Odustajem. Oboje se nasmijaše.



28.

Zašto, papá, nikad sa mnom nisi razgovarao o svojim sumnjama, svojimunutarnjim borbama? Zašto mi nisi pokazao svoja pisma ministru

ravosuđa, svoje molbe za otpust iz službe? Zašto si ih sva uništio pa se sačini da ih nikad nisi ni napisao? Zašto sam o tvojim pokušajima oslobođenjamorao doznati od mame, koja mi je to ispričala sa stidom, iako hi imalarazloga ponositi se?

Ako su holovi bili ti koji su te naposljetku otjerali u smrt, dobro, protiv

njih ni ja ne bih mogao učiniti ništa. Kod holova snaga riječi brzo se iscrpi.li ako posrijedi nisu bili bolovi nego osjećaj krivnje i toga da si zakazao,er na kraju ipak nisi smogao snage otići od Solazara, ni zatvoriti oči pre

krvlju i mučenjem: zašto onda nisi razgovarao sa mnom? Sa svojim sinom,koji je nekad htio postati svećenik?

Gregorius pogleda uvis. Vreli zrak iz Afrike strujao je kroz prozore senhora Cortêsa. Lutajući snop svjetla na natrulim podnim daskama bio je

danas žući nego nedavno. Na zidovima su visjele slike Isfahana, koje jeizrezao. Ultramarin i zlato, zlato i ultramarin, sve više i više toga, kupole,minareti, tržnice, bazari, zastrta ženska lica s dubokim, crnim očima željnimživota. Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama.

Najprije je pogledao Bibliju na svom puloveru, koji je već vonjao navlagu i plijesan.

„Bog kažnjava Egipat zlima jer je faraon otvrdnuo u svojoj volji”, rekao je

Prado O’Kellyju, „ali sam je Bog bio taj koji ga je učinio takvim! A učinio gae takvim kako bi mogao demonstrirati svoju moć! Ohola li, samodopadljiva

Boga! Kakav hvalisavac!” Gregorius provjeri priču: Bila je točna.

Pola dana, govorio je O’Kelly, svađali su se o tome treba li Prado u svomgovoru o Bogu zaista govoriti kao o hvalisavcu, o gabaroli ili o fanfarrãu.



Neće li ipak otići predaleko stavi li GOSPODINA - makar i samo za trajanjaedne jedine drske riječi - na istu razinu s oholim uličnim dječacima. Jorge je

pobijedio Amadeua i on je odustao od tog nauma. Na trenutak, Gregorius je

bio razočaran O’Kellyjem.Gregorius je išao kroz zgradu, izbjegavao štakore, sjeo na učeničko mjesto

koje nedavno bijaše pripisao Pradi, odakle se moglo vidjeti Mariju João, tena donjem katu napokon pronašao negdašnju knjižnicu, u kojoj se mladiAmadeu, kako reče otac Bartolomeu, davao zaključati, kako bi mogao čitaticijelu noć. Kad Amadeu čita knjigu, ona poslije više nema slova. Police su bile prazne, prašne i prljave. Jedina preostala knjiga ležala je kao potporanjispod jedne police, ne bi li spriječila njezino prevrtanje. Gregorius odlomi kut

edne trule podne daske i ugura ga pod policu umjesto knjige. Onda otreseknjigu i uzme je listati. Bila je to biografija Ivane Lude. Uzeo ju je i ponio uured senhora Cortêsa.

Nasjesti na plemenitog profesora Antónija de Oliveiru Salazara bilo jemnogo lakše nego na Htiera, Staljina ili Franca. S takvim ološem nikad sene bi slizao, od toga bi te štitila tvoja inteligencija i tvoj besprijekoran

smisao za stil, i ti nikad ne bi dignuo ruku, za to stavljam ruku u vatru. Aličovjek u crnom, inteligentna, napregnuta lica ispod polucilindra: katkadabih pomislio da s njim možda osjećaš bliskost. Ne zbog njegove bespoštedneambicioznosti i ideološke zaslijepljenosti; ali svakako s obzirom na strogost spram sebe samog. Ali, oče: Ta on je paktirao s ostalima! I gledao zločine

a koje nikad neće biti primjerenih riječi, dokle god na svijetu budu živjeliljudi! A kod nas je postojao i

Tarrafal! Postojao je Tarrafal, oče. TABRAFAL! Gdje Vam je bila mašta?Trebali ste jedan jedini put pred sobom vidjeti ruke kakve sam ja vidio kooãa Eçe: spaljene, pune ožiljaka, osakaćene. Ruke koje su nekad svirale

Schuberta. Zašto nikad niste pogledali takve ruke, oče?

Je li to bio strah, bolesnika, koji se zbog fizičke slabosti bojao uhvatitiukoštac s državnom silom? i koji je stoga gledao u stranu? Ali ne, opirem se



takvu tumačenju, bilo bi nepravedno jer bi ti upravo ovdje, gdje je važno,odreklo dostojanstvo, koje si inače uvijek dokazivao: Snagu da se u svojimmislima i djelima nikad ne podčiniš svojim tegobama.

Jedanput, oče, jedan jedini put bio sam sretan što ste u stanju vuči konceu krugovima dobro odjevena zločinca s cilindrom, to moram priznati: ka ste me uspjeli osloboditi Mocidade. Vidjeli ste užas na mom licu kad sam

amišljao kako bi bilo da odjenem zelenu košulju i podižem ruku. Neće sedogoditi, rekli ste jednostavno, a ja sam bio sretan zbog prijazneneumoljivosti u Vašem pogledu i u tom trenutku ne bih Vam bio protivnik.

aravno, ni ti nisi htio zamišljati svoga sina kao kičastog proletera krajlogorske vatre. Svejedno, taj sam tvoj čin - u čemu god da se sastojao, ne

elim to ni znati - shvatio kao izraz duboke naklonosti i u noći nakonoslobođenja moji najsnažniji osjećaji bili su posvećeni tebi.

Kompliciranije je bilo kad ste spriječili da pred sud odem zato što samozlijedio Adrianu. Sučev sin: Ne znam koje ste veze povukli, koje razgovorevodili. Kažem Vam danas: ja bih radije stao pred suca i borio se za moralno

ravo da život smijem staviti iznad zakona. Svejedno me je silno ganulo to što si učinio, ma što da je to bilo. Nisam to mogao objasniti, ali bio sam

siguran da se nisi vodio ni za jednom od dviju stvari meni neprihvatljivih: strahom od sramote i radošću da možeš upotrijebiti svoj utjecaj. Napravio si to jednostavno da me zaštitiš. Ponosim se tobom, rekao si, kad sam tiobjasnio medicinsko stanje stvari i pokazao poglavlje u udžbeniku. Nakontoga zagrlio si me jedini put nakon mog djetinjstva. Osjetio sam mirisduhana u tvojoj odjeći i miris sapuna na licu. Osjećam ih dandanas, baš kaoi pritisak tvojih ruku, koji je potrajao dulje nego što sam očekivao. Sanjao sam o tim rukama, ali tada su to bile molećive ruke, ispružene prema sinu s

molbom da te poput dobrostiva čarobnjaka oslobodi bolova.U taj san upleli su se preveliko očekivanje i nada, koji bi ti se na licu

ojavili kad god bih ti objašnjavao mehanizam tvoje bolesti, nepovratne grbljenosti kralježnice, nazvane po Vladimiru Behterevu, i kad bismo

govorili o misteriju bola. Bili su to trenuci velike i duboke intimnosti, kad ti



e pogled bio prikovan uz moje usne i kad si svaku riječ budućeg liječnikaupijao kao otkrivenje. Tada sam ja bio mudar otac, a ti potrebiti sin. Nakonednog od naših razgovora pitao sam mamu kakav je bio tvoj otac i kakav je

bio prema tebi: „Ponosan, usamljen, nesnosan tiranin koji mi je jeo izruke”, rekla je. Rekla je i da je bio fanatičan zagovornik kolonijalizma.„Okrenuo bi se u grobu kad bi znao što ti misliš o tome.”

Gregorius se odveze u hotel i preodjene za večeru kod Silveire. Stanovaoe u vili u četvrti Belém. Vrata je otvorila sluškinja, a onda mu Silveira izađe

ususret u velikoj dvorani koja se sa svojim lusterom činila poput predvorjanekog veleposlanstva. Primijetio je kako se Gregorius zadivljen ogledava.

- Nakon rastave i odlaska djece, sve je odjednom bilo preveliko. Alinisam se htio ni iseliti - reče Silveira, na čijem je licu Gregorius otkrio istiumor kao i za njihova prvog susreta u noćnom vlaku.

Poslije se više nije mogao sjetiti kako je došlo do toga. Sjedili su uzdesert i on je pričao o Florence, o Isfahanu i o svojim suludim boravcima uliceju. Situacija je pomalo podsjećala na onu u spavaćim kolima, kad je tomčovjeku ispričao kako je u učionici ustao i otišao. - Kaput joj je bio vlažan

kad ga je skinula s klina, točno se sjećam, padala je kiša - rekao je Silveira pri juhi - i znam još kako se na hebrejskom kaže svjetlo: ōr.

Tu mu Gregorius ispriča o bezimenoj Portugalki, koju za razgovora uspavaćim kolima nije bio spomenuo.

- Pođite sa mnom - reče Silveira nakon kave i odvede ga u podrum. - Evo,ovo je bila oprema za kampiranje za djecu. Najbolje kvalitete. Ništa nijekorišteno, jednog dana samo su ostavili te stvari, bez zanimanja, bez

zahvalnosti, bez ičeg. Grijalica, stojeća svjetiljka, aparat za kavu, sve naakumulator. Zašto to jednostavno ne uzmete? Za licej? Reći ću vozaču da provjeri baterije i odveze to tamo.

Nije to bilo samo zbog velikodušnost. Bilo je zbog liceja. Još maloprijetražio je da mu se opiše napuštena škola i bivao pritom sve znatiželjniji; ali to



e još mogla biti puka znatiželja, znatiželja poput one koju gajimo spramukleta dvorca iz bajke. To što mu je ponudio opremu za kampiranje,međutim, svjedočilo je o razumijevanju spram njegova nesvakidašnjeg čina -

odnosno, ako posrijedi nije bilo razumijevanje, onda o poštovanju - koje ne bi bio očekivao ni od koga, a najmanje od poslovnog čovjeka čiji se život vrtiooko novca.

Silveira primijeti Gregoriusovo čuđenje. - Priča s licejom i štakorimaednostavno mi se sviđa - reče nasmiješeno. - Nešto sasvim drukčije, bez

proračunatosti. Čini mi se kao da ima neke veze s Markom Aurelijem.

Kad je na trenutak ostao sam u dnevnoj sobi, Gregorius je razgledao

Silveirine knjige. Literatura o porculanu. Trgovačko pravo. Putopisi. Rječniciengleskog i francuskog poslovnog jezika. Leksikon za dječju psihologiju.Regal pun nabacanih romana.

Na stoliću u kutu stajala je fotografija dvoje djece, dječaka i djevojčice.Gregorius pomisli na Kägijevo pismo. U jutrošnjem razgovoru Natalie Rubinspomenula je da ravnatelj nastavu ne drži redovito jer mu je žena u Waldauuu bolnici. Postoje trenuci kad moja žena izgleda kao da će se raspasti,stajalo je u pismu.

- Razgovarao sam telefonom s jednim poslovnim partnerom koji je često uIranu - reče Silveira kad se vratio. - Potrebna je viza, ali inače nije problemotići u Isfahan.

Zastao je vidjevši izraz koji se pojavio na Gregoriusovu licu.

- Ah, da - reče polako - ah, da. Naravno. Nije riječ o tom Isfahanu. I nije posrijedi Iran nego Perzija.

Gregorius kimne. Mariana Eça zanimala se za njegove oči i vidjela unjima nesanicu. Ali inače je Silveira bio jedini čovjek koji se ovdje zanimaoza njega. Za njega. Jedini kojem nije bio samo zrcalo sa sposobnošćurazumijevanja, kao što je to bio za stanovnike Pradova svijeta.

Kad su na rastanku ponovno stajali u predvorju, gdje je kućna pomoćnicaGregoriusu donijela kaput, Silveirin pogled odluta prema gornjem katu,



odakle se išlo u druge sobe. Pogledao je na pod, potom opet uvis.

- Dječji kat. Bivši dječji kat. Hoćete pogledati?

Dvije izdašne, svijetle prostorije s vlastitom kupaonicom. Na policamacijeli metri knjiga Georgesa Simenona.

Silveira odjednom kao da više nije znao kamo bi s rukama.

- Ako želite, možete stanovati ovdje. Naravno, besplatno. Ne neodređenovrijeme. Nasmijao se. - Kad niste baš u Perziji. Bolje je od hotela. Nitko vamneće smetati, mene često nema kod kuće. Ni sutra ujutro neću biti ovdje.Kućna pomoćnica Julieta pobrinut će se za vas. A jednom ću vas pobijediti ušahu.

- Cliamo-me José - rekao je kad su stiskom ruke zapečatili dogovor. - E tu?



29.

Gregorius se pakirao. Bio je uzbuđen kao da kreće na putovanje svijetom.U mislima maknuo je u dječakovoj sobi nekoliko Simenona s polica i postavio tamo svoje knjige: one dvije o kugi i potresu, Novi zavjet, koji mu

e prije mnogo vremena darovao Coutinho, Pessou, Eçu de Queirósa,Salazarovu ilustriranu biografiju, knjige Natalie Rubin. U Bernu je spakiraoMarka Aurelija i jednog starog Horacija, grčke tragedije i Sapfu. U posljednjem trenutku još i Augustina, Ispovijesti. Knjige za sljedeću etapu

uta.

Torba bijaše teška, a kad ju je uzeo s kreveta i odnio do vrata, zavrtjelomu se u glavi. Legao je. Nakon nekoliko minuta vrtoglavica prođe pa semogao ponovno posvetiti Pradovu pismu.

Zadrhtim od same pomisli na neplaniranu i nepoznatu, ali i neizbježnu inezaustavljivu silinu kojom roditelji u svojoj djeci ostavljaju tragove, koji se

oput tragova vatre nikad neće moći ukloniti. Obrisi roditeljskog htijenja i

bojazni upisuju se užarenom iglom u duše malenih, koji su puni nemoći ineznanja o tome što se događa s njima. Treba nam cijeli život da

ronađemo i dešifriramo utisnuti tekst, i nikad ne možemo biti sigurni da smo ga razumjeli.

I znaš li, papá, tako mi je bilo s tobom. Nema tome dugo kad mi jenapokon sinulo da u meni postoji jedan moćni tekst koji je vladao nad svime što sam do danas osjećao i činio, skriven, užaren tekst, čija podmukla moć

leži u tome da mi unatoč svem obrazovanju nikad nije sinula pomisao damožda nema onu vrijednost koju sam mu pripisao a da o tome nisam imaonikakva pojma. Tekst je kratak i starozavjetno konačan: DRUGI SU TVOJE SUDIŠTE.

Ja to ne mogu dokazati tako da bi pred sudom vrijedilo kao dokaz, alinam - da sam taj tekst odmalena čitao u Vašem pogledu, oče, u pogledu



koji je put odricanja, bola i strogosti izvirivao iza Vaših naočala i pratio mekamo god bih pošao. Jedino mjesto na koje me nije uspio pratiti bio je velik naslonjač u knjižnici liceja, iza kojeg bih se noću skrivao kako bih mogao

nastaviti s čitanjem. Čvrsta predmetnosi naslonjača činila je zajedno stamom nepropustan zid, koji me štitio od sve nametijivosti. Tamo Vaš poglenije prodirao i tako nije bilo ni sudišta pred kojim bih se trebao opravdavatikad bih čitao o ženama bijelih udova i svim stvarima koje su se smjele činiti samo skrivajući se.

Možete li zamisliti moj bijes kad sam kod proroka Jeremije pročitao:Misliš li da bi se netko mogao tako dobro skriti da ga ja ne vidim? govoriGOSPODIN. Nisam li ja taj koji ispunjava nebo i zemlju? govori

GOSPODIN.„Što hoćeš?” rekao je pater Bartolomeu, „on je Bog.” „Da, i upravo to

govori protiv Njega: da je Bog”, uzvratio sam.

Pater se nasmijao. Nikad mi ništa nije uzeo za zlo. Volio me je.

Kako bih volio, papá, da sam imao oca s kojim bih mogao govoriti O tim stvarima! O Bogu i njegovoj samodopadnoj okrutnosti, o križu, giljotini i garoti. O ludilu s drugim obrazom. O pravdi i osveti.

Tvoja leđa ne podnose crkvene klupe tako da sam te samo jedan jediniut vidio da klečiš, bilo je to na zadušnici za strica Ernesta. Siluetu tvog

izmučenog tijela nikad neću zaboraviti, imala je neke veze s Danteom ičistilištem, koje sam uvjek zamišljao kao plamteće more ponižavanja, spramkojeg najsnažnija bol nije ništa. I tako se nikad nije dogodilo darazgovaramo o tim stvarima. Mislim da sam riječ Deus od tebe čuo samo uotrcanim frazama, nikad stvarno, nikad tako da bi iz toga progovarala

vjera. A ipak nisi učinio ništa protiv nijema dojma da u sebi ne nosiš tek svjetovne zakonike nego i crkvene, iz kojih je proizišla inkvizicija. Tarrafal,oče, TARRAFAL!



30.

Kasno poslijepodne Silveirin vozač došao je po Gregoriusa. Natovario je baterije i stvari za kampiranje te uzeo dva pokrivača, na kojima su se nalazilikava, šećer i keksi. U hotelu su ga nerado pustili da ode. „Foi um grande

razer”, rekoše.

Tijekom noći je kišilo i na automobilima se nahvatala fina prašina koju jedonio pustinjski vjetar. Filipe, vozač, otvori Gregoriusu stražnja vratavelikog, sjajnog vozila. Dok sam u autu prelazio rukom preko otmjene

tkanine sjedala - tu se rodio Pradov plan da ocu napiše pismo.Gregorius se sa svojim roditeljima taksijem vozio jedan jedini put, na

povratku s ljetovanja na Tunskom jezeru, gdje je otac uganuo nogu pa zbog prtljage nije išlo drukčije. Gledao je ocu u potiljak i svejedno vidio da se neosjeća dobra. Za majku sve je to bilo kao u bajci, oči su joj se sjajile inajradije ne bi ni izlazila iz automobila.

Filipe ode do vile, a onda do liceja. Put kojim su teretna kola nekoćdovozila stvari za školsku kuhinju bio je sasvim zarastao u korov. Filipe sezaustavi. - Ovdje? - upita zaprepašteno. Krupan čovjek s ramenima kao ukonja bojažljivo se klonio štakora. U ravnateljevu uredu polako je hodao pokraj zidova i s kapom u ruci promatrao slike Isfahana.

- I što radite ovdje? - upita. - Mislim, nije na meni da...

- Teško je to reći - reče Gregorius. - Veoma teško. Znate što je sanjarenje.U neku ruku, to je to. Ali onda i sasvim drukčije. Ozbiljnije. I lude. Kadživotni vijek krene svom kraju, nikakva pravila više ne vrijede, i onda se čini

kao da je čovjek prolupao i da je zreo za ludnicu. Ali u biti je obrnuto: tamo pripadaju oni koji ne žele prihvatiti da je vremena sve manje. Oni kojinastavljaju kao da ništa nije bilo. Razumijete li?

- Prije dvije godine imao sam srčani udar - reče Filipe. - Bilo mi jeneobično da nakon toga ponovno odem na posao. Sad mi je to palo na pamet,



već sam bio zaboravio.

- Da - reče Gregorius.

Kad je Filipe otišao, na nebu se skupiše oblaci i postade hladno i mračno.Gregorius uključi grijalicu, upali svjetlo i skuha kavu. Cigarete. Izvukao ih jeiz džepa. „Koje su marke bile cigarete kad ste ono bili prvi put u životuzapalili?” pitao ga je Silveira. Onda je ustao i vratio se s kutijom istih.„Izvolite. Tu marku pušila je moja žena. Već godinama leže u ladici noćnogormarića. S njezine strane kreveta. Nisam ih mogao baciti. Duhan je sigurnosuh kao barut.” Gregorius otvora kutiju i zapali. U međuvremenu je naučiouvlačiti a da ne zakašlje. Dim je bio oštar i imao je okus spaljena drva.

Gregoriusa preplavi val vrtoglavice, a srce kao da mu stade preskakati.Kod Jeremije pročita mjesto o kojem je pisao Prado, a potom se vrati naIzaiju: Jer misli vaše nisu moje misli i puti moji nisu vaši puti, rečeGOSPODIN. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših

utova, i misli moje iznad vaših misli.

Prado je shvaćao ozbiljno da je Bog osoba koja može misliti, htjeti iosjećati. Onda je, kao i kod svake druge osobe, poslušao što govori izaključio: „S tako umišljenim karakterom neću imati nikakve veze. Ima liBog karakter ?” Gregorius pomisli na Ruth Gautschi i Davida Lehmanna i navlastite riječi o ozbiljnosti poezije, povrh koje veća ozbiljnost i ne postoji.Ali Bern bijaše daleko.

Vaša nedostupnost, oče. Mama kao prevoditeljica, koja nam je moralarevoditi Vašu nijemost. Tašto niste sami naučili govoriti o sebi i svojim

osjećajima? Ja ću Vam reći: bili ste previše komotni, hilo je tako divnokomotno skrivati se iza južnjačke uloge plemenite glave obitelji. A uz to

uloga patnika škrta na riječima, kod kojeg je nijemost vrlina, dakakonajveća, da se ne žali na bolove. I tako je Vaša bolest bila oprost zanedostatak volje da se naučite izražavati. Vaša arogancija: drugi su trebalinaučiti kako da Vas odgonetnu u Vašoj tegobi.

Zar niste primijetili koliko ste prokockali samoodređenja, koje čovjek



ipak ima samo u mjeri u kojoj razumije kako da se artikulira u jeziku?

Zar nikad nisi pomislio, papá, da bi svima nama također moglo biti teret što ti nisi govorio o bolovima i poniženjima pogrbljenih leđa? Da je tvoje

nijemo, herojsko trpljenje, koje nije bilo bez oholosti, za nas moglo biti teženego da si bar jedanput opsovao ili prolio suze sažaljenja nad samim sobom, koje bismo ti mi mogli obrisati s očiju? Jer to je značilo: mi, tvojadjeca, i prije svih ja, tvoj sin, uhvaćeni u krugu tvoje hrabrosti nemamo

ravo žaliti se jer svako takvo pravo - prije nego što bi bilo tko od nasomislio da ga utuži - tvoja su hrabrost i tvoja hrabro podnesena patnja

upili, progutali i uništili.

Nisi htio sredstva protiv boli, nisi htio izgubiti prisebnost, u tome si bioapodiktičan. Jednom, kad si mislio da te nitko ne vidi, ja sam te promatraokroz odškrinuta vrata. Uzeo si tabletu, a nakon kratkotrajne borbe stavio siu usta i drugu. Kad sam nakon nekog vremena opet pogledao, sjedio si unaslonjaču, s glavom na jastuku i naočalama u krilu, usta napola otvorenih.

aravno da je to bilo nezamislivo: ali kako bih rado bio ušao i pomilovaote!

Ni jedan jedini put nisam te vidio da plačeš, nepromijenjena izraza lica

stajao si s nama kad smo pokapali Cariosa, našeg voljenog psa - i ti si gavolio. Nisi bio bezdušan, daleko od toga. Ali zašto si se cijeli život pretvaraokao da je duša nešto čega bi se moralo stidjeti, nešto nedolično, mjesto slabosti koje moramo držati skrivenim, gotovo pod svaku cijenu?

Kroz tebe smo svi odmalena naučili da smo u prvom redu tijela i da unašim mislima nema ničeg što prije toga nije bilo u tijelu. A onda - kakva li

aradoksa! - ti si nam uskratio svaku naobrazbu u nježnosti, tako da nismo

mogli povjerovati da si se mami približio dovoljno da nas začneš. „Nije tobio on”, rekla je jednom Mélodie, to je bila Amazona.” Samo jedanput samosjetio da si znao što je to žena: kad je ušla Fátima. Ništa na tebi nije se

romijenilo, a promijenilo se sve. Što je magično polje - tada sam shvatiorvi put.

To je bio kraj pisma. Gregorius vrati listove u omotnicu. Pritom zamijeti



ednu bilješku, napisanu olovkom na poleđini posljednjeg lista. Što sam znaoo tvojoj fantaziji? Zašto znamo tako malo o fantazijama roditelja? Štonamo o nekome ako ne znamo ništa o slikama koje mu pruža mašta?

Gregorius spremi omotnicu i ode do Joãa Eçe.



31.

Eça je imao bijele figure, ali nije počeo. Gregorius je skuhao čaj i natočiosvakome po pola šalice. Pušio je jednu od cigareta koje je Silveirina ženaostavila u spavaćoj sobi. João Eça također je pušio. Pušio je, pio i nijegovorio ništa. Sumrak se spuđtao nad grad, još malo i zvonit će na večeru.

- Ne - reče Eça kad je Gregorius otišao do prekidača. - Ali zaključajtevrata.

Ubrzo se smračilo. Žar Eçine cigarete povećavao se i smanjivao. Kad je

napokon počeo govoriti, zvučalo je kao da je, kao kod nekog glazbala, nausne stavio prigušivač, od kojeg mu riječi nisu postale samo nježnije itamnije nego i grublje.

- Djevojka. Estefânia Espinhosa. Ne znam što znate o tome. Ali siguransam da ste čuli za nju. Dulje me već želite o tome pitati. Osjećam to. Neusuđujete se. Od posljednje nedjelje razmišljam o tome. Bolje je da vamispričam svoju priču. Ona je, mislim, samo dio istine. Ako ovdje postojiistina. Ali taj dio trebate znati. Ma što rekli drugi.

Gregorius dolije čaja. Eçine ruke drhtale su dok je govorio.

- Radila je na pošti. Pošta je važna za Otpor. Pošta i željeznica. Bila jemlada kad ju je O'Kelly upoznao. Dvadeset tri ili dvadeset četiri. Bilo je to1970., u proljeće. Imala je nevjerojatno pamćenje. Nije zaboravljala ništa, ništo je vidjela ni što je čula. Adrese, telefonske brojeve, lica. Postojala je šalao telefonskom imeniku koji je znala napamet. Zbog toga nije bila umišljena."Zar vi to ne možete?" govorila bi. "ne razumijem kako čovjek može biti

toliko zaboravan." Njezina majka bijaše pobjegla ili je umrla veoma rano, nesjećam se više, a oca su joj jednog jutra uhitili i odveli, bio je željezničar isumnjičili su ga zbog sabotaže.

Postala je Jorgeova djevojka. Bio je lud za njom, zabrinuli smo se zbogtoga, takvo što je uvijek opasno. Voljela ga je, ali nije bio njezina strast. To



ga je mučilo, bio je razdražljiv, bolesno ljubomoran. „Bez brige”, govorio bikad bih ga zamišljeno pogledao, „nisam ja početnik, baš kao ni ti.”

Škola za nepismene bila je njezina ideja. Briljantno. Salazar je pokrenuo

kampanju protiv nepismenosti, učenje čitanja bila je domoljubna dužnost.Organizirali smo prostoriju i stavili u nju stare klupe i katedru. Veliku zidnu ploču. Djevojka je nabavila sve nastavne materijale koji su postojali, slike uzslova, takve stvari. U razredu nepismenih može sjediti svatko, svake dobi. Toe bio trik: nitko nije trebao opravdavati svoju prisutnost, osim toga, spram

njuškala moglo se inzistirati na diskreciji, ta nedostatak je ne znati čitati.Estefânia je slala pozive, provjeravala da nisu otvarani, iako je unutra stajalosamo: Vidimo se u petak? Pusa, Noëlia; ime iz mašte bilo je znak

raspoznavanja.Sastajali smo se, dogovarali akcije. Ako bi se pojavio netko iz P. I. D. E.-

a, ili uopće neko strano lice, djevojka bi jednostavno posegnula za kredom, a ploču je bila tako pripremila kao da smo usred nastave. I to je bio dio trika:mogli smo se sastajati javno, nismo se trebali skrivati. Plesali smo svinjamana nosu. Nije bilo ničega smiješnog u Otporu. Ali katkada smo se smijali.

Estefânijino pamćenje bilo nam je sve važnije. Ništa nije trebalo zapisivati

pa za nama nisu ostajali pisani tragovi. Cijela mreža nalazila se iza njezinačela. Katkada bih razmišljao ovako: „Što ako joj se dogodi kakva nesreća?”Ali bila je tako mlada i tako lijepa, sam rascvali život. Potisnuo bih svojemisli pa bismo nastavili i bilježili uspjeh za uspjehom.

Jedne večeri, bilo je to ujesen 1971., Amadeu je ušao u prostoriju. Bio jeočaran čim ju je vidio. Kad se skup razišao, otišao je do nje i razgovarali su.Jorge je čekao dolje na vratima. Jedva da je pogledala Amadeua. Spustila je

pogled. Vidio sam što će biti. Ništa se nije dogodilo. Jorge i Estefânia ostali su zajedno. Amadeu višenije dolazio na sastanke. Poslije sam doznao da je odlazila k njemu uordinaciju. Bila je luda za njim. Amadeu ju je odbijao. Bio je lojalanO’Kellyju. Odan do samozatajnosti. Taj napeti mir potrajao je cijelu zimu.Katkad smo viđali Jorgea s Amadeuom. Nešto se promijenilo, nešto



neshvatljivo. Kad bi hodali jedan uz drugog, činilo se da ne idu više ukorak kao nekad. Kao da im je zajedništvo postalo naporno. Nešto se promijenilo iizmeđu O’Keliyja i djevojke. Svladavao se, ali tu i tamo zabljesnula bi

razdraženost, on bi je ispravljao, ali bi ga njezino pamćenje opovrgnulo pa biizašao. Možda bi i tako došlo do drame, ali bila bi bezazlena u usporedbi sonim što se dogodilo potom.

Krajem veljače jedan Mendesov sluga upao je na sastanak. Nečujno jeotvorio vrata i stajao u prostoriji, bio je inteligentan i opasan čovjek, poznavali smo ga. Estefânia je bila nevjerojatna. Tek što ga je vidjela, prekinula je rečenicu, a bilo je riječi o jednoj opasnoj operaciji, posegnula zakredom i štapom i docirala o ç-u , točno se sjećam, bila je riječ o ç- u.

Badajoz - tako se čovjek zvao, baš kao i španjolski grad - sjedne. Dandanasčujem škripanje klupe u potpunoj tišini. Estefânia svuče jaknu, iako je u prostoriji bilo prohladno. Za svaki slučaj, uvijek se odijevala zavodnički kad bismo se sastajali. Golih ruku i prozirne bluze bila je... Čovjek bi na mjestuizgubio razum. O’Kelly bi to mrzio. Badajoz prekriži noge.

Dražesnim pokretom tijela Estefânia prekine navodni nastavni sat.

„Do sljedećeg puta”, reče. Ljudi ustadoše, mučno samosvladavanje bilo je

više nego očito. Pokraj mene ustade profesor glazbe, kojemu je Estefâniaodlazila na sate. Badajoz mu priđe. Znao sam, znao sam da je to bilakatastrofa.

„Nepismeni profesor”, reče Badajoz i lice mu se razvuče u podmukao,odvratan cerek, „e, to je nešto novo. Čestitam na obrazovnom doživljaju.”

Profesor problijedi i prijeđe si jezikom preko suhih usana. Ali s obziromna okolnosti, dobro se držao.

„Nedavno sam upoznao nekog tko nikad nije naučio čitati i pisati. Znaosam za tečajeve koje drži senhora Espinhosa, ona je moja učenica, i htio samvidjeti kako to izgleda prije nego što dotičnom predložim da se ovdje upiše.”

„Aha”, reče Badajoz. „Kako mu je ime?”

Bio sam sretan što su drugi nestali. Nisam imao nož kod sebe i proklinjao



sam se zbog toga.

„João Pinto”, reče profesor.

„Kako originalno”, cerio se Badajoz. „A adresa?”

Adresa koju je naveo profesor, nije postojala. Pozvali su ga i zadržali.Estefânia nije više odlazila kući. Zabranio sam joj da stanuje kod O’Kellyja.„Urazumi se”, rekao sam mu, „to je preopasno, ako otkriju nju, otkrili su itebe.”

Smjestio sam je kod svoje stare tete.

Amadeu me zamolio da ga posjetim u ordinaciji. Razgovarao je s

Jorgeom. Bio je posve smeten. Sasvim izvan sebe. Na onaj tihi, blijedi načinkoji mu je bio svojstven.

„Hoće je ubiti”, reče gotovo nečujno, „nije on to rekao tim riječima, aliasno je: hoće ubiti Estefâniju. Da joj se izbriše pamćenje prije nego što je

uhite. Zamisli: Jorge, moj stari prijatelj, Jorge, moj najbolji prijatelj, mojedini istinski prijatelj. Poludio je pa sad hoće žrtvovati ženu koju voli.”

„Riječ je o mnogo ljubavi”, govorio je neprestance. „Jedan život nasprammnogih, to je njegova računica. Pomozi mi, moraš mi pomoći, to se ne smije

dogoditi.”Da to nisam oduvijek znao - vjerojatno bi mi u tom razgovoru postalo

asno: Amadeu ju je volio. Nisam, naravno, mogao znati kako je bilo sFátimom, ta vidio sam njih dvoje samo tada u Brightonu, a ipak sam biosiguran: ovo sad bilo je nešto sasvim drukčije, divlje, užarena lava prederupciju. Amadeu je ipak bio hodajući paradoks: samosvjestan i neustrašivanastupa, a ispod toga netko tko neprestance osjeća na sebi pogled drugih i

pati zbog toga. Zato je i došao k nama, htio se obraniti od optužbi zbogMendesa. Estefânia je, mislim, bila njegova prilika da napokon izađe izsudnice na slobodno, vrelo poprište života i da taj jedan jedini put živisasvim prema svojim željama, svojim strastima, i da sve drugo pošalje k vragu.

Znao je za tu mogućnost, u to sam siguran, poznavao je sebe prilično



dobro, bolje nego većina, ali postojala je i barijera, ta čelična barijeralojalnosti spram Jorgea. Amadeu je bio najlojalniji čovjek u svemiru, odanoste bila njegova religija. Bila je to lojalnost protiv slobode i malo sreće, ništa

manje. Usprotivio se bio unutarnjoj lavini žudnje i odvraćao svoj gladan pogled kad bi vidio djevojku. Htio je da Jorgeu i dalje može pogledati u oči ane da se četrdeset godina staro prijateljstvo uruši zbog tlapnje, ma kolikorazorna ona bila.

A sad mu je Jorge htio oduzeti djevojku koja mu nikad nije pripadala.Htio je uništiti labilnu unutarnju ravnotežu koja je postojala između odanostii zanijekane nade. To je bilo previše.

Razgovarao sam s O’Kellvjem. Zanijekao je da je rekao ili samo natuknuotakvo što. Na neobrijanu licu vidjele su mu se crvene mrlje i bilo je teškoreći jesu li imale više veze s Estefânijom ili s Amadeuom.

Lagao je. Ja sam to znao, a on je znao da znam.

Počeo je piti, osjećao je da mu Estefânia izmiče, s Amadeuom ili beznjega, a to nije više mogao izdržati.

„Možemo je odvesti izvan zemlje”, rekao sam.

„Uhvatit će je”, reče on. „Profesor je dobrohotan, ali nije dovoljno snažan,slomit će ga, a onda će znati da se sve nalazi iza njezina čela pa će je goniti,upotrijebit će sve što imaju, to im je previše važno, zamisli, cijela lisabonskamreža, nitko od njih neće sklopiti oka dok je ne uhvate, a oni su ipak vojska.”

Njegovateljice su zbog večere kucale na vrata i vikale, ali Eça ih jeignorirao i nastavio govoriti. U sobi je bilo mračno, a njegov glas Gregoriusu

e zvučao kao da dopire iz nekog drugog svijeta.- Ovo što ću sad reći, šokirat će vas: Razumio sam O’Keliyja. Razumiosam njega i njegove argumente, jer to su bile dvije različite stvari. Da su jojubrizgali nešto i provalili u njezino pamćenje, svi bismo nadrapali, otprilikedvije stotine ljudi. Da su zatim krenuli ispitivati svakog ponaosob, bilo bi nasi mnogostruko više. To se nije moglo ni zamisliti. Dovoljno je bilo pokušati i



već bi čovjek rekao: „Ona mora otići.”

U tom smislu razumio sam O’Keliyja. I danas vjerujem: bilo bi toubojstvo koje bi se dalo opravdati. Tko tvrdi suprotno, olakšava si stvar.

Nedostatak mašte, rekao bih. Želja za čistim rukama kao vrhovni princip. Tome odbija.

Mislim, Amadeu u vezi s tim nije mogao jasno misliti, vidio je predsobom njezine žarke oči, neobičan, gotovo azijatski ten, zarazan smijeh ilelujav hod, i jednostavno nije htio da se sve to ugasi, on to nije mogao htjetii sretan sam što nije, jer sve bi drugo od njega napravilo monstruma,monstruma u nijekanju samog sebe.

O’Keliyja sam, naprotiv, sumnjičio da u tome vidi i izbavljenje,izbavljenje od muke da je više ne može zadržati, a zna da je strast vuče k Amadeuu. I u tome sam ga razumio, ali u sasvim drugom smislu, jer na tonisam mogao gledati s odobravanjem. Razumio sam ga, jer sam u njegovuosjećaju prepoznavao sebe. Prošlo je otad mnogo vremena, ali i ja samizgubio ženu zbog nekog drugog, ženu koja je u moj život unijela glazbu, neBacha, kao kod O’Kellyja, nego Schuberta. Znao sam što znači sanjati otakvu izbavljenju i znao sam koliko čovjek može tražiti izliku za takav plan.

I upravo zato sam u posljednji tren spriječio O’Kellyja u njegovoj nakani.Pokupio sam djevojku iz skrovišta i odveo je u Plavu ordinaciju. Adriana mezbog toga mrzila, ali ona me mrzila i prije, jer za nju sam bio čovjek koji joje zbog Pokreta otpora oteo brata.

Razgovarao sam s ljudima koji su poznavali planine na granici i instruiraoAmadeua. Nije ga bilo tjedan dana. Kad se vratio, razbolio se. Estefânijunikad više nisam vidio.

Mene su nedugo zatim uhitili, ali to nije bilo ni u kakvoj vezi s njom. Navodno je došla na Amadeuov pogreb. Mnogo godina poslije čuo sam da sezaposlila u Salamanci, kao docentica na katedri za povijest.

S O’Kellyjem deset godina nisam progovorio ni riječi. Danas opetmožemo razgovarati, ali ne tražimo jedan drugog. On zna što sam tada mislio,



a to baš i ne pojednostavnjuje stvar.

Eça je snažno izvlačio dim iz cigarete, žar je izjedao papir, koji se u tamisvijetlo bljeskao. Zakašljao se.

- Svaki put kad me Amadeu posjetio u zatvoru, padao sam u iskušenje daga pitam za O’Kellyja, za njihovo prijateljstvo. Nisam se usudio. Amadeunikad nikome nije prijetio, takav je bio njegov kredo. Ali on je mogao biti prijetnja a da toga ne bude ni svjestan. Prijetnja da će puknuti pred tuđimočima. Jorgea, naravno, također nisam mogao pitati. Možda danas, nakonviše od trideset godina, ne znam. Može li jedno prijateljstvo preživjeti takvošto?

Kad sam izašao iz zatvora, tragao sam za profesorom. Od dana uhićenjanitko o njemu ništa više nije čuo. Proklete svinje. Tarrafal. Jesti li čuli zaTarrafal? Mislio sam da ću i ja završiti ondje. Salazar je bio senilan, a ljudi izP. I. D. E.-a radili su što su htjeli. Mislim da je bila puka slučajnost što se tonije dogodilo, jer slučaj je brat samovolje. Da se dogodilo, odlučio sam,glavu bih si smrskao o zid ćelije.

Šutjeli su. Gregorius nije znao što reći.

Naposljetku Eça ustane i upali svjetlo. Protrljao je oči i povukao potezotvaranja, isti onaj koji je vukao uvijek. Igrali su do četvrtog poteza, a ondaEça gurne ploču u stranu. Obojica ustadoše. Eça izvuče ruke iz džepova pletena prsluka. Priđoše jedan drugome i zagrliše se. Eçino tijelo zadrhti.Hrapav zvuk animalne snage i bespomoćnosti otme mu se iz grla. Ondaomlohavi i uhvati se za Gregoriusa. Gregorius ga pomiluje po glavi. Kad jetiho otključao vrata, Eça je stajao na prozoru i gledao u noć.



32.

Gregorius je stajao u salonu Silveirine kuće i promatrao niz fotografija,snimaka nekog velikog slavlja. Većina gospode nosila je sve čana odijela, adame večernje haljine, čijim su skutima mele sjajan parket. Vidio se i JoséAntónio da Silveira, mnogo godina mladi, u pratnji svoje žene, raskošne plavuše koja je Gregoriusa podsjećala na Anitu Ekberg u Fontani di Trevi.Djeca, njih možda osmero, ganjala su se ispod jednog od beskrajnih stolova s bifeom. Nad jednim stolom vidio se obiteljski grb, srebrni medvjed scrvenom lentom. Na drugoj slici svi su sjedili u salonu i slušali mladu ženu

kako svira na klaviru, alabastarnu ljepoticu koja je izdaleka nalikovala na bezimenu Portugalku s Kirhenfeldskog mosta.

Gregorius je nakon dolaska u vilu dugo sjedio na krevetu i čekao da seutiša potresenost zbog rastanka od Joãa Eçe. Hrapav zvuk iz njegova grla,suh jecaj, vapaj upomoć, sjećanje na mučenje ili sve to zajedno - nikad višeneće nestati iz njegova sjećanja. Poželio je da u sebe može sasuti toliko vrelačaja da njime odnese bol iz Eçinih prsa.

U svijest mu se polako vratiše pojedinosti iz priče o Estefâniji deEspinhosi. Salamanca, postala je docentica u Salamanci. Pred njim se pojavikolodvorska ploča sa srednjovjekovno mračnim imenom. Potom pločanestane, a on pomisli na scenu koju mu je opisao pater Bartolomeu: kako suO’Kelly i žena, ne pogledavši se, išli jedno prema drugome, a onda zastali naPradovu grobu. „Činjenica da su izbjegavali međusobne poglede stvorila jemeđu njima veću blizinu nego što bi je moglo stvoriti da su se pogledali.”

Naposljetku Gregorius raspakira kovčeg i postavi knjige na policu. U kućie bilo veoma tiho. Julieta, kućna pomoćnica, otišla je, ostavivši mu nakuhinjskim stolom poruku na kojoj je napisala gdje će pronaći jelo.Gregorius nikad prije nije bio u takvoj kući i sve mu se činilo zabranjenim,čak i zvuk vlastitih koraka. Išao je od prekidača do prekidača i palio svjetla.U blagovaonici, gdje su zajedno večerali. U kupaonica. Bacio je kratak



pogled čak i u Silveirinu radnu sobu, samo da odmah potom zatvori vrata.

Sad je stajao u salonu gdje su pili kavu i izgovorio u prostor riječnobreza, svidjela mu se, svidjela mu se neobično jako, tako da ju je

neprestance ponavljao. I riječ plemstvo uvijek mu se sviđala, to mu je tek saddoprlo do svijesti, bila je to riječ u koju je stvar utjecala, ili obrnuto. Del’Arronge - Florenceino djevojačko prezime nikad ga nije poticalo darazmišlja o plemstvu, a ni njoj nije bilo stalo do toga. Lucien von Graffenried:To je bilo nešto drugo, staro bernsko plemstvo, pritom je mislio na plemenite, besprijekorne strukture od pješčanika, na zavoj Ulice pravde i na to da je postojao jedan von Graffenried, koji je u Beirutu igrao nejasnu ulogu.

I, naravno, Eva von Muralt. Nevjerojatna. Bila je to samo kućna zabava nakoju je bio pozvan s ostalim učenicima, ni na koji način usporediva saSilveirinim fotografijama, a ipak, u prostorijama s visokim tavanicama on seznojio od uzbuđenja. „Nevjerojatno!” rekla je Eva kad ju je jedan dječak pitao može li se kupiti plemićka titula. „Nevjerojatno!” uzviknula je i kad jeGregorius na kraju zabave htio prati posude.

Silveirina zbirka gramofonskih ploča bila je prašna. Kao da je razdobljenjegova života, u kojem je glazba igrala ulogu, odavna prošlo. Gregorius

pronađe Berlioza, Les Nuits d’Eté, La Belle Voyageuse i La Mort d’Ophélie,glazbu koju je Prado volio jer ga je podsjećala na Fátimu. „Estefânia je bilanjegova prilika da napokon izađe iz sudnice na slobodno, vrelo poprišteživota.”

Maria João. Morao je napokon pronaći Mariju João. Ako je netko znaošto se događalo tada u bijegu i zašto se Prado razbolio nakon povratka, ondae to bila ona.

Proveo je nemirnu noć u kojoj je osluškivao svaki neuobičajen zvuk.Konfuzne slike iz sna: sve je vrvjelo od plemenitih žena, limuzina i vozača. Igonili su Estefâniju. Gonili su je a da on nije vidio ni jednu jedinu sliku toglova. Probudio se podivljala srca, morao se boriti s vrtoglavicom, a u pet satie s drugim pismom, koje mu je donijela Adriana, sjeo za kuhinjski stol.



Cijenjeni moj, dragi sine,

Tijekom godina počinjao sam i bacio tolika pisma upućena tebi da višene znam koje je ovo po redu. Zašto je to tako teško?

Možeš li zamisliti kako je to imati sina koji je blagoslovljen tolikombudnošću i tolikim darom? Rječita sina, zbog kojega njegov otac ima osjećajda mu preostaje samo još nijemost, da ne bi zvučao kao početnik? Kao student prava bio sam na glasu da dobro baratam riječima. A u obitelj Reis,obitelj tvoje majke, uveli su me kao elokventna odvjetnika. Moji govori

rotiv Sidónija Paisa, galantnog obmanjivača u uniformi, a u obranuTeófila Brage, čovjeka s kišobranom u tramvaju, ostavili su dojam. Kako se

dakle dogodilo da zanijemim? Imao si četiri godina kad si s prvom knjigom došao k meni, kako bi miročitao dvije rečenice: „Lisabon je naš glavni grad. Prekrasan je to grad.”

Bila je subota poslijepodne, nakon snažne kiše, kroz otvoren prozor dopiraoe sparan, težak zrak, natopljen mirisom vlažna cvijeća.

Pokucao si, pomolio glavu i pitao: „Imaš li minutu?” Kao što seodrastao sin plemenite kuće s poštovanjem približava glavi obitelji i moli zaaudijenciju. Starmalo ponašanje mi se svidjelo, ali u isti mah bio sam

restrašen. Što smo učinili da nisi utrčao poput druge djece? Tvoja majkanije mi rekla ništa o knjizi i ja sam ostao zabezeknut kad si mi pročitaorečenice bez imalo zastajkivanja i s jasnim glasom recitatora. A tvoj glasnije bio samo jasan, nego i prepun ljubavi prema riječima, tako da su dvijeednostavne rečenice zvučale kao poezija. (Bedasto je, ali katkada bihomislio da se u njima nalazi ishodište tvoje čežnje za domom, u kojoj si se

sviđao samom sebi a da ona zbog toga nije bila manje prava; istina, nika

rije nisi bio izvan Lisabona i nisi mogao poznavati čežnju za domom pa sie tako zasigurno osjećao prije nego što si je mogao osjetiti, ali tko zna, otebe se može očekivati svašta, pa i takve stvari koje se uopće ne mogumisliti.)

Sjajna inteligencija ispunila je prostor i još se sjećam da sam pomislio:Kako slabo jednostavnost rečenica pristaje njegovoj pameti! Poslije, kad sam



opet bio sam, ponos se izmaknuo pred jednom drugom mišlju: Njegov duhbit će odsad kao svijetao reflektor, koji nemilosrdno osvjetljava sve moje slabosti. Mislim da je to bio početak mog straha od tebe. Jer da, bojao sam

te se. Kako je teško za oca da opstane pred svojom djecom! I kako je teško

odnijeti misao da se sa svim svojim slabostima, sljepilom, zabludama ikukavštinom upisuje u njihove duše! Isprva bi me ta misao spopadala kabih razmišljao o nasljeđivanju Behterevljeve bolesti koje ste, hvala Bogu,ostali pošteđeni. Poslije sam više mislio na dušu, našu unutarnju stranu,koja je prijemčiva za dojmove poput voštane ploče i zapisuje sve seizmografskom točnošću. Stajao sam pred ogledalom i mislio: Što će ovo

strogo lice učiniti u njima? Ali nitko nije kriv za svoje lice! Nije, nije, jer ne mislim ja na

ednostavnu fizionomiju. Ali tu se ne može mnogo učiniti. Mi nismo kiparicrta svog lica i nismo redatelji svoje ozbiljnosti, svog smijeha i plača.

Iz prvih dviju rečenica nastale su stotine, tisuće, milijuni. Katkada sečinilo da ti knjige pripadaju kao ruke koje ih drže. Jednom, kad si čitao vanina stubama, lopta neke djece koja su se igrala zalutala je k tebi. Tvoja ruka

odvojila se od knjiga i vratila loptu. Kako li je taj pokret ruke bio čudan!Volio sam te kao onog koji čita, jako sam te volio, lako si mi postao

sablastan u svojoj gorljivoj žudnji za čitanjem.

Još sablasniji bio si mi u maru s kojim si nosio svijeće k oltaru. Zarazliku od tvoje majke, ja ni trenutka nisam vjerovao da bi mogao postati svećenik. Tvoja je ćud buntovnička, a buntovnici ne postaju svećenici. Kakavbi dakle naposljetku bio cilj tog mara, koji bi predmet on potražio za sebe?

Da je taj mar posjedovao razornu snagu, to je bilo očito. Bojao sam seeksplozije koju hi mogao iznjedriti.

Osjetio sam taj strah kad sam te vidio na sudu. Morao sam osuditikradljivicu i poslati je u zatvor, zakon je to zahtijevao. Zašto si me za stolom gledao kao mučitelja? Ukočio sam se od tvog pogleda i nisam mogao



govoriti. Zar imaš bolju ideju, što da radimo s kradljivcima? Imaš li je?

Gledao sam kako rasteš, divio se svježini tvoga duha, slušao tvoje kletverotiv Boga. Nisam volio tvog prijatelja Jorgea, anarhista se bojim, ali bio

sam sretan da imaš prijatelja, dječak kao ti, moglo je ispasti i sasvimdrukčije, tvoja majka sanjala te je blijeda i tiha iza zidina ustanove. Strašno se prepala zbog teksta tvog govora povodom završetka škole.

„Bogohulni sin, čime sam to zaslužila?” rekla je.

I ja sam pročitao taj tekst. I ponosio sam se! I zavidio ti! Zavidio zbog samostalnosti tvog mišljenja i uspravna hoda koji su progovarali iz svakog retka. Bili su poput svijetla obzorja, koje bih i sam bio rado dosegnuo, ali to

nikad neću moći jer za to je olovna sila teža mog odgoja bila prevelika.ako sam ti mogao objasniti svoju ponosnu zavist? A da se ne učinimmalim, manjim još i stisnutijim nego što sam to ionako već bio?

Bilo je ludo, pomisli Gregorius: Dvojica muškaraca, otac i sin, stanovalisu na suprotstavljenim brežuljcima u gradu kao suparnici u antičkoj drami, povezani arhaičnim strahom jedan od drugog i naklonošću za koju nisu

pronašli riječi. Pisali su jedan drugome pisma koja se nisu usudili odaslati.Sputani u nijemosti koju jedan kod drugog nisu razumjeli i slijepi spramčinjenice da je jedna nijemost izazivala drugu.

- I milostiva gospođa katkada bi sjedila ovdje - reče Julieta, kad je došlakasno prijepodne i zatekla ga za kuhinjskim stolom. - Ali nije čitala knjige,samo časopise.

Odmjerila ga je.

- Zar niste dobro spavali? Da nešto nije u redu s krevetom?- Dobro mi je - reče Gregorius - već dugo mi nije bilo tako dobro.

- Sretna sam što je sad još netko u kući - reče ona - senhor da Silveira postao je tako tih i zatvoren.

- „Mrzim hotele” - rekao je nedavno, dok sam mu pomagala da spremi



stvari. „Zašto nastavljam? Možeš li mi to reći, Julieto?”



33.

Cecília mu reče da je najneobičniji učenik kojeg je ikad imala.- Znate više književnih riječi od većine ljudi u tramvaju, ali kad hoćete

psovati, kupovati ili rezervirati putnu kartu, nemate pojma. O flertovanju da ine govorimo. Ili biste znali što biste mi morali reći?

Zimogrozno navuče zelenu stolu na ramena.

- A posjedujete i najsporiju duhovitost koju sam ikad susrela. Spor, aliipak duhovit - nikad ne bih pomislila da je to moguće. Ali kod vas...

Pod njezinim prijekim pogledom Gregorius izvuče gramatiku i upozori jena pogrešku.

- Da - reče ona i zeleni rupčić napuhne joj se pred usnama - ali katkada jeono nemarno zapravo ono pravo. Sigurno je i kod Grka bilo tako.

Na putu prema Silveirinoj kući Gregorius preko puta O’Kellyjeve ljekarne popije kavu. Povremeno bi kroz staklo izloga vidio ljekarnika kako puši.„Bio je lud za njom”, čuo je Joãa Eçu kako govori. „Voljela ga je, ali nije bionjezina strast. To ga je mučilo, bio je razdražljiv, bolesno ljubomoran.”

Ali kad pokušamo shvatiti nekog u njegovoj nutrini? Je li to putovanjekoje jednom dospijeva do svog kraja? Je li duša mjesto činjenica? ili su

retpostavljene činjenice samo varljive sjene naših priča?

U tramvaju za Belém odjednom osjeti da će se njegovi osjećaji premagradu promijeniti. Dotad, Lisabon je bio isključivo mjesto njegovihistraživanja, a vrijeme, koje je pretjecalo kroz njega, uobličilo se u nakani dadozna što više o Pradu. Kad se sad zagledao kroz prozor tramvaja, vrijeme, ukojem je vozilo škripavo i uz cvilež puzalo, pripadalo je samo njemu, bilo jeto jednostavno vrijeme u kojem je on, Raimund Gregorius, živio svoj novi



život. Ponovno se vidio kako stoji u bernskom tramvajskom depou i pita štoe sa starim tramvajima. Prije tri tjedna imao je osjećaj da se ovdje vozi kroz

Bern svog djetinjstva. Sad se vozio kroz Lisabon i samo kroz Lisabon.

Osjetio je kako se u njegovoj dubini nešto preslaguje.Iz Silveirine kuće nazvao je gospodu Loosli i izdiktirao joj novu adresu.

Onda je nazvao hotel i doznao da je stigla perzijska gramatika. Balkon je bioosvijetljen toplim proljetnim suncem. Slušao je ljude na ulici i začudio sekoliko toga razumije. Odnekud je dopirao miris jela. Pomislio je na sićušni balkon svog djetinjstva, nad kojim su se protezali oblaci odbojnih kuhinjskihmirisa. Kad je poslije u sobi Silveirina sina legao pod pokrivač, zaspao jenakon nekoliko trenutaka i zatekao se na natjecanju iz duhovitosti, na kojem

e pobjeđivao onaj najsporiji. S nevjerojatnom Evom von Muralt stajao jekraj sudopera i prao posuđe nakon zabave. Naposljetku je sjedio u Kägijevuuredu i satima nazivao u daleke zemlje u kojima nitko nije dizao slušalicu.

I u Silveirinoj kući vrijeme je počelo pripadati njemu. Prvi put otkako je bio u Lisabonu uključio je televizor i pogledao večernje vijesti. Sasvim se približio televizoru, da između njega i riječi bude što je moguće manjaudaljenost. Začudio se što se sve dogodilo u međuvremenu i kako je drukčiji

bio isječak svijeta koji se ovdje smatrao važnim. S druge strane, bilo jezačuđujuće da je ono poznato ovdje bilo isto kao i kod kuće. Pomisli:Stanujem ovdje. Vivo aqui. Igrani film koji je uslijedio nije mogao pratiti. Usalonu stavi na gramofon ploču s Berliozovom glazbom, koju je Prado nakonFátimine smrti slušao danima. Odjekivala je kroz cijelu kuću. Nakon nekogvremena sjeo je u kuhinji za stol i pročitao dokraja pismo koje je sudacnapisao sinu kojeg se bojao.

Katkada, sine, a sad sve češće, činiš mi se licemjernim sucem koji miamjera što i dalje nosim odoru. Što posve očito zatvaram oči pre

okrutnošću režima. Tada osjećam tvoj pogled na sebi kao užareno svjetlo.molim se Bogu da te ispuni razumijevanjem i ukloni iz tvojih očiju krvičko svjetlucanje. „Zašto mu, kad je riječ o meni, nisi podario više iluzija?” rado



bih mu doviknuo, a bio bi to povik pun srdžbe.

Jer vidiš: ma koliko tvoja fantazija bila velika, pa i prevelika, ti nemaš ojma što bolovi i pogrbljena kralježnica mogu napraviti od čovjeka. No,

dobro, nitko o tome očito nema pojma, osim onih koji pate. Nitko. Možeš miredivno objasniti što je to otkrio Vladimir Behterev. I ja ne bih volioropustiti nijedan od tih razgovora, vrijedni su to sati kad se osjećamaštićen kod tebe. Ali onda je gotovo, a ja se vraćam u pakao pogrbljenosti i

trpljenja. A jedno ti očito nikad nije na umu: da se od robova ponižavajućeogrbljenosti i neprestanih holova ne može očekivati isto što i od onih koji

mogu zaboraviti svoje tijelo i ostaviti ga za sobom, ne bi li, kad mu se vrate,uživali u njegovim ugodama. Da se od njih ne može očekivati isto! i da su

upućeni na to da to ne moraju govoriti sami, jer kakvo bi to samo bilo novooniženje!

Istina - da, istina - sasvim je jednostavna: ne znam kako bih podnio život kad Enrique ne bi svakog jutra deset minuta do šest došao po mene.

edjelje - ti nemaš pojma kakva su one tortura. Katkada subotnjim noćimane spavam, jer znam kako će biti. Da i subotom u šest i petnaest ulazim u

raznu zgradu - o tome se zbijaju šale. Katkada mislim da iz nesmotrenosti

može proizaći više okrutnosti nego iz svake druge ljudske slabosti. Svakomalo molio sam da mi se za nedjelju dade ključ. Odbijali su. Katkada želimda samo jedan jedini dan imaju moje bolove, kako bi me razumjeli.

Kad uđem u ured, bolovi malčice popuste pa se čini kao da se prostorijaretvara u potporanj koji iznutra rasterećuje tijelo. Do malo prije osam u

gradi vlada tišina. Obično proučavam spise za taj dan, moram biti siguranda neće biti iznenađenja jer njih se čovjek poput mene boji. Događa se i dačitam pjesme, dah mi se smiruje, čini mi kao da gledam na pučinu mora, a

katkada i to pomaže protiv bolova. Razumiješ li?„Ali Tarrafal”, reći ćeš. Da, Tarrafal, znam, znam. Zar da zbog toga

vratim ključ? Probao sam, i to ne jedanput. Skinuo sam ga sa svežnja i stavio na pisaći stol. Potom sam napustio zgradu i hodao ulicama kao da sam to zaista učinio. Udisaje sam usmjeravao prema leđima, kao što mi je



reporučio liječnik, moj dah bivao je sve glasniji i glasniji, hropćući samhodao ulicama, vreo od straha da bi se imaginaran čin jednog dana mogao

retvoriti u stvaran. Košulje mokre od znoja sjedio sam poslije za sudačkim

stolom. Razumiješ li sad? Nisam samo tebi pisao nebrojena pisma, koja su nestala. Pisao sam i

ministru, svako malo. A jedno od tih pisama stavio sam i u kućnu poštu.urira, koji bi ga odnio ministru, presreo sam na ulici. Bio je ljutit što je

morao prekapati po vreći, pogledavao je prema meni s prezirnomnatiželjom, s kakvom neki ljudi promatraju luđake. Pismo sam bacio

onamo gdje su završila i ostala: u rijeku. Da se spere izdajnička tinta.azumiješ li sad?

Maria João Flores, tvoja vjerna prijateljica iz školskih dana, razumjelae to. Jednog dana, kad nisam više mogao podnijeti kako me gledaš, sreo

sam se s njom.

„On bi htio da vas može obožavati”, rekla je i stavila svoju ruku namoju, „obožavati i voljeti, kao što se voli uzor.” „Neću ga gledati kaobolesnika., kojem se oprašta sve”, kaže on.

„To bi bilo kao da više nemam oca.”

„On drugima u svojoj duši pripisuje sasvim određeno mjesto inemilosrdan je ako tom mjestu ne odgovaraju. Uzvišen način samoljublja.”

Pogledala me i darovala mi smiješak koji je dopirao iz daleke steperobuđena života.

„Zašto ne pokušate s bijesom?”

Gregorius posegne za posljednjim listom. Malobrojne rečenice bile su

napisane drugom tintom, a sudac ih je i datirao 8. lipnja 1954. Jedan dan prijesvoje smrti.

Hrvanju je došao kraj. Što da ti, sine, kažem za rastanak?

Zbog mene si postao liječnik. Što bi bilo da nije bilo sjene moje tegobe, ukojoj si odrastao? Tvoj sam dužnik. Ti nisi odgovoran za to što su bolovi



ostali i što su slomili otpor.

Ostavio sam ključ u uredu. Sve će svaliti na bolove. Da čovjeka možeubiti i to što je zakazao - ta misao im je strana.

Hoće li ti moja smrt biti dovoljna?

Gregoriusu postade hladno. Uključio je grijanje. „Malo je nedostajalo daga Amadeu vidi, ali mene je neka slutnja natjerala da ga skrijem”, čuo jeAdrianu kako govori. Grijanje nije pomagalo. Uključio je televizor i ostaosjediti pred nekom sapunicom od koje nije razumio ni riječi. Mogli su istotako govoriti i kineski. U kupaonici je pronašao tabletu za spavanje. Kad je počela djelovati, vani se razdanilo.



34.

Postojale su dvije Marije João Flores, koje su stanovale na Campo deOurique. Sljedećeg dana, odmah nakon učenja jezika, Gregorius se odvezetamo. Iza prvih vrata na koja je pozvonio stanovala je mlada žena s dvojedjece, koja joj se držahu za skute. U drugoj kući dobio je obavijest da je senhora Flores otputovala na dva dana.

U hotelu je preuzeo perzijsku gramatiku i odvezao se u licej. Ptice selice brujale su nad napuštenom zgradom. Nadao se da će se vreo afrički vjetar

vratiti, ali ostalo je na blagom ožujskom zraku, u kojem se još osjećao dašak zimske oštrine.

U gramatici se nalazila poruka Natalie Rubin: Uspjela sam doći većdovde!

- Pismo je zeznuto - rekla je kad ju je nazvao da joj kaže da je knjigastigla. Danima ona ne radi ništa drugo, roditelji se čude njezinoj marljivostitoliko da su je pitali kad planira putovati u Iran, usput primijetivši da je to udanašnje vrijeme ipak malčice opasno.

Godinu dana prije Gregorius je u novinama pročitao glosu o čovjeku kojie s devedeset godina počeo učiti kineski. Autor se rugao tom čovjeku. Vi

nemate pojma - tom rečenicom Gregorius je počeo svoje pismo čitatelja.

- Zašto si nečim takvim kvarite dan - pitao je Doxiades vidjevši kako se proždire od ljutnje. Nije poslao pismo. Ali Doxiadesova nemarnost i te kakomu je zasmetala.

Kad je nekoliko dana prije u Bernu provjeravao prisjeća li se još znakova perzijskog pisma, u sjećanje mu se nije vratilo previše toga. Ali sad, sknjigom pred očima, išlo je brzo. Ja sam i dalje ondje, na onom udaljenommjestu u vremenu, ja odatle nikad nisam otišao nego živim protegnut u

rošlost, ili iz nje, zabilježio je Prado. Tisuće promjena koje su tjeralevrijeme - kratkotrajne su u usporedbi s tom bezvremenskom sadašnjošću



osjećanja i nestvarne poput sna.

Snop svjetlosti lutao je kroz ured senhora Cortêsa. Gregorius pomisli natiho lice svog mrtvog oca. On bi mu se tada rado bio obratio za pomoć, kad

ga je uhvatio strah od perzijske pješčane oluje. Ali nije on bio takav otac.Dug put prema Belému prevalio je pješice, isplaniravši smjer kretanja

tako da je prošao pokraj kuće u kojoj je živio sudac sa svojom nijemošću,svojim bolovima i svojim strahom od sinovljeva suda. Cedrovi su stršili ucrno noćno nebo. Gregorius pomisli na ožiljak ispod baršunaste vrpce naAdrianinu vratu. Iza osvijetljenih prozora Mélodie je išla iz prostorije u prostoriju. Ona je znala jesu li to bili crveni cedrovi. I kakve je veze imala s

činom zbog kojeg bi sud mogao Amadeua optužiti za nanošenje tjelesneozljede.

Bila je to već treća večer u Silveirinoj kući. Vivo aqui. Gregorius je prošao kroz kuću, a onda kroz mračni vrt na cestu. Prošetao je kroz četvrt i promatrao ljude kako kuhaju, jedu ili gledaju televiziju. Kad se vratio na polaznu točku, promatrao je blijedožuto pročelje i osvijetljene stupove.Otmjena kuća u imućnoj četvrti. Ovdje sad živim. U salonu je sjeo unaslonjač. Što bi to moglo značiti? Bubenbergov trg nije više mogao

dodirnuti. Hoće li moći trajno dodirivati lisabonsko tlo? Kakav će to bitidodir? I kakvi bi bili njegovi koraci na tom tlu?

Živjeti trenutak: zvuči tako ispravno, a i lijepo, zapisao je Prado u jednojod svojih kratkih bilješki, ali što više to želim, to manje razumijem što znači.

Gregorius se još nikad u životu nije dosađivao. Da netko ne zna što učinitis vremenom svoga života: Malo toga smatrao je tako nerazumljivim kao to. Ni sad se nije dosađivao. Ono što je osjećao u tihoj, prevelikoj kući bilo je

nešto drugo. Vrijeme je stajalo, odnosno ne, nije stajalo, ali ga nije vuklo sasobom, nije ga nosilo ususret nikakvoj budućnosti, već je bez dodira isudjelovanja pretjecalo pokraj njega.

Otišao je u dječakovu sobu i promatrao naslove Simenonovih romana. L’homme qui regardait passer les trains. To je bio roman prema kojem je



snimljen film čije su slike visjele u izlogu kina Bubenberg. Crno-bijele slikesa Jeanne Moreau. Jučer se navršilo tri tjedna od ponedjeljka kad je pobjegao. Film je vjerojatno snimljen šezdesetih godina. Prije četrdeset

godina. Koliko je to bilo vremena?Gregorius je oklijevao da otvori Pradovu knjigu. Čitanje pisama nešto je

promijenilo. Očeva pisma još više nego sinovljeva. Naposljetku ipak počnelistati. Nije ostalo previše stranica koje još nije poznavao. Kako će biti nakon posljednje rečenice? Posljednje rečenice uvijek se pribojavao, a od sredineneke knjige redovito bi ga mučila misao da će posljednja rečenica neizbježnodoći. Ali ovaj put s njom će biti još teže nego inače. Bit će kao da pucanevidljiva nit, koja ga je dotad držala u vezi sa španjolskom knjižarom na

Hirschengrabenu. On će odgađati okretanje posljednje stranice i usporiti pogled koliko god bude moguće, jer čovjek time baš i ne vlada dokraja.Posljednji pogled u rječnik, dulji nego što bi trebao biti. Posljednja riječ.Posljednja točka. Onda će stići u Lisabon. Lisabon, u Portugalu.

TEMPO ENIGMÁTICO. ZAGONETNO VRIJEME. Trebalo mi je godinudana da otkrijem koliko traje mjesec. Bilo je to u listopadu prošle godine,

osljednjeg dana u mjesecu. Dogodilo se ono što se događa svake godine i što me svejedno svake godine uzruja kao da to nikad prije nisam doživio:novo, bijede jutarnje svjetlo najavljivalo je zimu. Nije više bilo vrela sjaja,ni bolna zasljepljivanja, ni užarena daha pred kojim bi čovjek najradije

objegao u sjenu. Blago, pomirljivo svjetlo koje je u sebi nosilo kratkoćudana koji su slijedili. Daleko od toga da bih se tom novom svjetlu suprotstavio kao neprijatelj, kao netko tko ga s bespomoćnom komičnošćuodbija i pobija. Ušteda je to snage, kad svijet izgubi oštre rubove ljeta i

stane nam pokazivati mutnije obrise, koji toliko ne prisiljavaju na odlučnost. Ne, nisam se prepao blijedog, mliječnog vela novog svjetla. Prepao sam

se činjenice da slomljeno, oslabljeno svjetlo ponovno naznačuje kraj jednog razdoblja u prirodi i jednog vremenskog odsječka mog života. Što samnapravio od ožujka, od dana kad bi se šalica na kavanskom stolu na suncu



onovno ugrijala do te mjere da je nisam mogao uhvatiti za uho? je li otaroteklo mnogo vremena ili malo? Sedam mjeseci - koliko je to vremena?

U pravilu izbjegavam kuhinju, ona je Anino carstvo, a u njezinu

energičnom žongliranju tavama ima nešto što ne volim. Ali tog dana trebaomi je netko pred kime ću izraziti svoju nečujnu prestrašenost, makar se idogodilo da je pritom ne spomenem.

„Koliko traje mjesec?” pitao sam bez ikakva uvoda.

Ana, koja se upravo spremala upaliti plin, puhne u šibicu. „Kako tomislite?” Celo joj se naboralo kao nekome tko se suočava s nerješivomagonetkom.

„Kao što kažem: koliko traje mjesec dana?” Oborena pogleda, zbunjenoe trljala ruke.

„No, koji put trideset dana, koji put...”

„To znam”, rekao sam osorno, „ali pitanje glasi: koliko je to vremena?”

Ana posegne za kuhačom, kako bi joj ruke bile zaokupljene nečim.

Jednom sam gotovo mjesec dana njegovala svoju kćer”, rekla je s

oklijevanjem i s obzirnošću psihijatra koji se boji da bi se od njegovih riječiu pacijentu moglo urušiti nešto što se potom nikako neće moći ponovnoizgraditi. „Mnogo puta na dan stubama gore-dolje, s juhom, koju nisam smjela proliti - to je bilo dugo.”

„A kako je bilo nakon toga, pogledaš li unatrag?”

Sad Ana riskira smiješak u kojem je do izražaja dolazilo olakšanje što jojodgovor očito nije bio sasvim promašen. „I dalje dugo, ali nekako je onda

ostalo kraće, ne znam ni sama.”„Vrijeme sa svom tom juhom, nedostaje li ti sad?”

Ana je okretala kuhaču, potom iz pregače izvukla maramicu i obrisalanos. „Naravno da sam je rado njegovala, u to doba uopće nije bila prkosna.Svejedno, ne bih voljela da to moram doživjeti još jedanput, neprestance



sam se bojala, jer nismo znali što se događa i je li opasno.”

„Mislim na nešto drugo: žališ li što je taj trenutak prošao; što je prošlovrijeme i što od njega više ne možeš učiniti ništa?”

„No, da, prošlo je”, reče Ana koja se više nije činila poput zamišljenog liječnika, nego poput prestrašenog studenta na ispitu.

„Sve je u redu”, rekao sam i krenuo prema vratima. U odlasku čuo samkako pali novu šibicu. Zašto sam uvijek bio tako škrt i nezahvalan nariječima drugih, ako je bilo posrijedi nešto što mi je bilo zaista važno?Odakle potreba da se ono važno rabijatno brani od drugih, kad mi to nitko ine želi oduzeti?

Sljedećeg jutra, prvog dana u studenom, otišao sam u zoru do luke nakraju Rue Auguste, najljepše ulice na svijetu. More se na blijedom svjetlu svitanja doimalo poput glatke plohe od zagasita srebra. Doživjeti s

osebnom budnošću koliko traje mjesec - to je bila ideja, koja me je bilaistjerala iz kreveta. U kavani sam bio prvi. Kad je u šalici ostalo samo još nekoliko gutljaja, usporio sam, uobičajen ritam ispijanja. Nisam bio siguran što da učinim kad šalica bude prazna. Taj prvi dan bit će veoma dug ostanem li samo sjediti. A ono što htjedoh doznati nije bilo koliko trajemjesec dana onima koji ne rade baš ništa. Ali što je onda bilo to što htjedohdoznati?

Katkada sam tako spor. Tek danas, kad se ponovno prelama svjetloranog studenog, primjećujem da pitanje koje sam postavio Ani - oneopozivosti, prolaznosti, žaljenju i žalosti - uopće nije bilo ono koje me jemučilo. Pitanje koje sam htio postaviti bilo je sasvim drukčije: o čemu ovisida smo mjesec dana doživjeli kao ispunjeno, svoje vrijeme, a ne kao

vrijeme koje je proteklo, koje smo samo otrpjeli i koje nam je prošlo krozrste pa nam se čini izgubljenim, propuštenim vremenom, kod kojeg nismoalosni jer je prošlo, nego zato što od njega nismo mogli učiniti ništa

drugo? Pitanje dakle nije: koliko traje mjesec dana, nego što bismo uvremenu od jednog mjeseca mogli učiniti za sebe. Kad se to dogodi, daimam dojam da je taj mjesec bio sasvim moj?



Pogrešno je dakle kad kažem trebalo mi je godinu dana da otkrijemkoliko traje mjesec. Zapravo valja reći: Trebalo mi je godinu dana daotkrijem što sam htio znati kad sam postavio provokativno pitanje o daljini

ednog mjeseca.

Rano poslijepodne sljedećeg dana, kad se vraćao s nastave jezika,Gregorius susretne Marianu Eçu. Kad je vidio kako skreće iza ugla i prilazimu, odjednom mu postade jasno zašto se ustručavao nazvati je: Govorio bioj o svojim napadajima vrtoglavice, ona bi glasno razmišljala što bi to moglo

biti, a on to ne bi želio čuti.

Predložila je da odu na kavu, a onda je pričala o Joãu.- Čekao sam ga u subotu cijelo prijepodne - rekao je o Gregoriusu. - Ne

znam u čemu je stvar, ali s njim si mogu olakšati dušu. Ne da bi teret tadanestao, ali nekoliko sati mi je lakše.

Gregorius je pričao o Adriani i satu, o Jorgeu i šahovskom klubu, i oSilveirinoj kući. Tek što nije spomenuo i putovanje u Bern, osjeti: to se nijedalo ispričati.

Kad je završio, pitala ga je za nove naočale, pri čemu joj se oči suziše u pogled koji provjerava.

- Premalo spavate - rekla je. Pomislio je na jutro kad ga je pregledala, aon više nije mogao ustati iz naslonjača ispred njezina pisaćeg stola. Nadetaljan pregled. Na zajedničku vožnju brodom u Cacilhas i rumeno-zlatniasam koji je poslije pio kod nje.

- U posljednje vrijeme zna mi se zavrtjeti u glavi - rekao je. A nakon

kratke stanke dodao je: - Bojim se.Sat vremena poslije napustio je njezinu ordinaciju. Još jedanput je

provjerila oštrinu njegova vida i izmjerila mu krvni tlak, morao je raditičučnjeve i vježbe ravnoteže te joj do u tančine opisati vrtoglavicu. Onda mue napisala adresu jednog neurologa.



- Ne čini mi se da je opasno - rekla je - a i ne čudim se uzme li se u obzir koliko se toga u tako kratkom roku promijenilo u vašem životu. Aliuobičajene stvari valja provjeriti.

Vidio je prazan četverokut na zidu Pradove ordinacije, gdje je visjelamapa mozga. Ona primijeti njegovu paniku.

- Tumor bi se manifestirao posve drukčijim ispadima - reče i pomiluje ga po ruci. Nije bilo daleko od kuće u kojoj je stanovala Mélodie.

- Znala sam da ćete doći još jedanput - reče ona, nakon što mu je otvorilavrata. - Nakon vašeg posjeta Amadeu je nekoliko dana bio veoma prisutan umom životu.

Gregorius joj dade da pročita pisma oca i sina.- To je nepravedno - reče, pročitavši posljednje riječi očeva pisma. -

Nepravedno. Nije pošteno. Kao da ga je Amadeu otjerao u smrt. Njegovliječnik bio je pronicav čovjek. Tablete za spavanje propisivao mu je samo umalim količinama. Ali papá je umio čekati. Strpljenje mu je bilo vrlina.Strpljiv kao nijem kamen. Mamã je znala što će se dogoditi. Ona je uvijek sve znala unaprijed. Nije učinila ništa da to spriječi. „Sad ga više ne boli”,

rekla je dok smo stajali nad otvorenim lijesom. Voljela sam je zbog tih riječi.„I ne mora se više mučiti”, rekla sam ja. „Da”, reče ona, „ni to.”

Gregorius joj ispriča o svojim posjetima Adriani.

- Nakon Amadeuove smrti više nisam bila u plavoj kući - reče Mélodie -ali ne čudim se da je Adriana od nje napravila hram u kojem je vrijeme stalo.

- Divila mu se još kao djevojčica. On je bio veliki brat, koji je mogao sve.Koji se usudio usprotiviti tati. Papá! Godinu dana nakon njegova odlaska na

studij u Coimbru Adriana je prešla na djevojačku školu preko puta liceja. Uistu školu koju je pohađala i Maria João. Ondje je Amadeu bio junak prošlihdana, a ona je uživala u tome da bude junakova sestra. Svejedno: stvari bi serazvijale drukčije, normalnije, da nije bilo one drame u kojoj joj je spasioživot.



Dogodilo se to kad je Adriani bilo devetnaest godina. Amadeu, koji je bio pred državnim ispitom, bio je kod kuće i danonoćno sjedio za knjigama.Spuštao se samo na objede. Na jednom takvom obiteljskom objedu Adriana

se zagrcnula.- Svi smo gledali u svoje tanjure i isprva nismo primijetili ni šta. Iznenada

Adriana ispusti neobičan zvuk, krkljanje, vrat je slegnula rukama, a nogamagrčevito udarala o tlo. Amadeu je sjedio kraj mene, u mislima sav u svojim pripremama za ispit, bili smo se naviknuli da sjedi s nama kao nijema sablasti slijepo trpa u sebe. Udarila sam ga laktom i pokazala prema Adriani. Onzbunjeno digne pogled. Adrianino lice bilo je ljubičasto i oteklo, nije višeimala zraka, a njezin bespomoćni pogled bio je uperen u Amadeua. Izraz koji

se pojavio na njegovu licu svi smo poznavali, bio je to izraz bijesnekoncentracije, koji bi imao uvijek kad bi se pojavilo nešto teško, što ne biodmah razumio, jer bio je naviknut da sve razumije smjesta.

Tad poskoči, sruši stolicu, hitro priskoči Adriani, uhvati je ispod ruku,uspravi je, okrene tako da su joj leđabila okrenuta prema zidu, potom jeuhvati za ramena, udahne zrak i trgne joj gornji dio tijela silnim trzajem premanatrag. Iz Adrianina grla dopiralo je prigušeno krkljanje. Inače se ništa nije

promijenilo, Amadeu je trgne još dvaput na isti način, ali komad mesa koji joje skliznuo u dušnik ni sad se nije pomaknuo.

Ono što se dogodilo potom urezalo nam se svima zauvijek u sjećanje,sekundu po sekundu, pokret po pokret. Amadeu posjedne Adrianu natrag nastolicu i naredi mi da dođem. Nagnuo joj je glavu unatrag.

„Drži je čvrsto”, prosiktao je, „najčvršće!”

Onda uzme oštar nož za meso i obriše ga ubrusom. Nama zastade dah.

„Ne!” viknu mamã. „Ne!”Mislim da je nije ni čuo. Sjeo je na Adrianino krilo i pogledao je u oči.

„Moram ovo učiniti”, rekao je, a ja se i dandanas čudim smirenostinjegova glasa.



„Inače ćeš umrijeti. Makni ruke. Vjeruj mi.”

Adriana skine ruke s vrata. On prstima napipa prazninu između štitaste i prstenaste hrskavice. Potom vrh noža prisloni uz procjep. Dubok uzdah,

kratko zatvaranje očiju i ubod.Ja sam se usredotočila na to da Adrianinu glavu držim čvrsto kao u

škripcu. Nisam vidjela kako prska krv, vidjela sam je tek poslije na njegovojkošulji. Adrianino tijelo se osovi. Da je Amadeu pronašao put do dušnikačulo se po zvižduku kojim je Adriana polako uvlačila zrak kroz novi otvor.Otvorila sam oči i sva užasnuta vidjela da Amadeu vrh noža okreće u rani,činilo se kao čin posebne brutalnosti: tek poslije shvatila sam da je dušnik

morao držati otvorenim. Tad Amadeu iz džepa izvuče kemijsku olovku,stisne je zubima, odvrne gornji dio, iščupa minu pa donji dio utisne u ranukao iglu vodilju. Polako je izvlačio oštricu i čvrsto držao kemijsku olovku.Adriana je disala na mahove i uz glasno zviždanje, ali bila je živa, a bojagušenja polako joj je nestajala s lica.

„Ambulantno vozilo!” naredi Amadeu.

Papá se strese i ode do telefona. Adrianu, iz čijeg je grla stršila kemijskaolovka, odnijeli smo na dvosjed. Amadeu je pomiluje po kosi.

„Nije išlo drukčije”, reče.

Liječnik, koji se pojavio nekoliko minuta poslije, stavi Amadeu ruku narame.

„Ovo je bilo u posljednji čas”, reče. „Takva prisebnost duha, takvahrabrost, u vašim godinama.”

Kad je vozilo hitne pomoći otišlo, Amadeu u košulji poprskanoj lavlju

sjedne na svoje mjesto za stolom. Nitko nije rekao ni riječi. Mislim da je toza njega bilo najgore: da nitko nije rekao ništa. Liječnik je u nekoliko riječiustanovio da je Amadeu postupio ispravno i Adriani spasio život. Pa ipak,nitko sad nije rekao ni riječi, a tišina koja je ispunila blagovaonicu bila je puna užasnute začuđenosti nad njegovom hladnokrvnošću. „Zbog te tišineosjećao sam se kao koljač”, rekao je godinama poslije. Bilo je to jedini put



da smo razgovarali o tome.

Nikad nije prežalio što smo ga u tom trenutku ostavili tako potpuno samai njegov odnos prema obitelji promijenio se zbog toga zauvijek. Rjeđe je

dolazio kući, a i onda samo kao pristojan gost.Iznenada se tišina rasprsnula i Amadeu je počeo drhtati. Prekrio je lice

rukama i još danas mogu čuti suho jecanje koje mu je potresalo cijelo tijelo. Iopet ga ostavismo sama. Ja sam mu rukom prešla preko nadlaktice, ali to je bilo premalo. Ja sam bila samo osmogodišnja sestrica, njemu je trebalo neštodrugo.

Činjenica da to nije uslijedilo prelila je čašu. Iznenada je poskočio, otrčao

u svoju sobu, vratio se odatle s medicinskim udžbenikom i tresnuo njime ostol toliko silovito da je pribor za jelo udario o tanjure, a čaše zazveckale.„Ovdje”, viknu. „Ovdje sve piše. Koniotomija, tako se zove zahvat. Što tako buljite u mene? Sjedili ste ovdje kao drvene Marije! Da nije bilo mene,morali bismo je iznijeti u lijesu!”

Adrianu su operirali, a potom je još dva tjedna ostala u bolnici. Amadeuu je svakodnevno posjećivao, uvijek sam, nije htio ići s nama. Adriana je

bila ispunjena zahvalnošću, koja gotovo da je zadobila religiozne crte.Zamotana vrata ležala je bijela među jastucima i uvijek iznova proživljavaladramatičnu scenu. Kad sam bila sama s njom, pričala mi je o tome.

- Nedugo prije nego što me ubo cedrovi pred kućom postadoše crveni,krvavo crveni - reče. - Onda sam se onesvijestila.

- Iz bolnice se - rekla je Mélodie - vratila u uvjerenju da život mora posvetiti bratu, koji joj ga je spasio. Amadeuu je to bilo sablasno i pokušavao je sve da joj tu misao izbije iz glave. Na neko vrijeme činilo se da

mu je uspjelo. Upoznala je jednog Francuza koji se zaljubio u nju idramatična epizoda kao da je u njoj počela blijedjeti. Ali ta se ljubav razbilau trenutku kad je Adriana ostala trudna. I opet je došao Amadeu, da prisustvuje jednom zahvatu na njezinu tijelu. Žrtvovao je zbog toga putovanjes Fátimom i vratio se iz Engleske. Nakon škole ona je završila školu za



medicinske sestre, a kad je tri godine poslije otvorio Plavu ordinaciju, bilo jeasno da će raditi kao njegova asistentica. Fátima nije dopustila da stanuje u

kući. Uslijedile su dramatične scene i morala je otići. Nije prošlo ni tjedan

dana nakon Fátimine smrti, a Adriana se ponovno uselila. Amadeu je bio u potpunosti smeten zbog gubitka i nesposoban pružiti otpor. Adriana je pobijedila.



35.

- Katkada sam pomišljala da je Amadeuov duh prije svega bio jezik -rekla je Mélodie pred kraj razgovora. - A da mu je duša bila načinjena odriječi, kao što to nisam doživjela ni kod koga drugog.

Gregorius joj je pokazao bilješke o aneurizmi. Ni ona o tome nije znalaništa. Ali bilo je nešto čega se prisjetila.

- Prepao bi se kad bi se netko koristio riječima koje bi imale veze s prelaženjem, protjecanjem, sjećam se prije svega riječi correr i passer.

Uopće, bio je čovjek koji je na riječi reagirao tako žustro, kao da su mnogovažnije od stvari koje imenuju. Tko je htio razumjeti mog brata, to je bilonajvažnije što je morao znati. Govorio je o diktaturi pogrešnih i slobodiispravnih riječi, o nevidljivoj tamnici jezičnog kiča i svjetlu poezije. Bio ječovjek opsjednut, začaran jezikom, kojeg je pogrešna riječ boljela više oduboda nožem. A onda, odjednom, snažna reakcija na riječi koje su govorile o površnosti i prolaznosti. Nakon jednog njegova posjeta, na kojem jedemonstrirao tu svoju plašljivost, moj suprug i ja bavili smo se pola noći tom

zagonetkom. „Ne te riječi, molim vas, ne te riječi!” rekao je. Nismo seusudili pitati. Moj brat znao je biti poput vulkana.

Gregorius u Silveirinu salonu sjedne u naslonjač i počne čitati jedanPradov tekst, koji mu je dala Mélodie.

- Panično se bojao da bi mogao dospjeti u pogrešne ruke - rekla je.„Možda bi bilo bolje da ga uništim”, znao je reći. Ali onda mi ga je povjeriona čuvanje. Omotnicu sam smjela otvoriti tek nakon njegove smrti. Odmah

mi je sve bilo jasno.Prado je tekst napisao u zimskim mjesecima, nedugo nakon majčine smrti

i dao ga Mélodie netom prije Fátimine smrti u proljeće. Tekst se sastojao odtri dijela, započeta na različitim listovima papira, a razlikovali su se i premanijansi tinte. Premda su se sklapali u jedno oproštajno pismo majci, nije bilo



oslovljavanja. Umjesto toga tekst je imao naslov poput mnogih bilješki uknjizi.

DESPEDIDA FALHADA Ä MAMÃ. NEUSPIO RASTANAK ODMAME. Moj rastanak od tebe ne može uspjeti, mamã. Ti nisi više tu, a

ravi rastanak morao bi biti susret. Predugo sam čekao, a to, naravno, nije slučajnost. Što razlikuje iskreni rastanak od kukavičkog? Iskren rastanak otebe - to bi bio pokušaj da s tobom postignem suglasnost o tome kako je biloizmeđu nas, između tebe i mene, jer to je smisao rastanka u punom, važnom smislu riječi: da se dvoje ljudi, prije nego što se raziđu, sporazume o tomekako su vidjeli i doživljavali jedno drugo. Što je između njih uspjelo, a štonije. U to se ubraja i neustrašivost: mora se izdržati bol zbog disonanci.

iječ je o tome da se prizna i ono što je bilo nemoguće. Oprostiti se, to jenešto što se radi i sa sobom samim: stajati uz sebe samog pred pogledomdrugog. Kukavištvo rastanka, naprotiv, leži u pretvaranju: u pokušaju da seono što je bilo uroni u zlatno svjetlo, a sve tamno odstrani lažima. Ono štočovjek time može prokockati nije ništa manje nego priznanje sebe samog ucrtama koje su iznjedrile tminu.

Sa mnom si postigla veliku stvar, mama, a ja ću sad napisati ono što samti trebao reći prije mnogo vremena: bila je to savršena stvar koja jeopteretila moj život kao ništa drugo. Ti si mi naime dala do znanja - a u sadržaj te poruke nije se moglo ni najmanje sumnjati - da od mene, svog sina - svog sina - ne očekuješ ništa manje nego ovo: da bude najbolji.čemu, to nije bilo toliko važno, ali to što sam imao postići trebalo jenadmašiti postignuća svih ostalih i to ne bilo kako, već apsolutno. Perfidnost: nikad mi to nisi rekla. Tvoja očekivanja nikad nisu dospjela do

izričitosti koja bi mi dopustila da prema tome zauzmem stav, da o tomerazmislim i dodirnem se toga osjećajima. A ipak sam to znao, jer to sedogađalo: znanje koje se ulijeva bespomoćnom djetetu, kap po kap, iz danau dan a da ono ne primijeti to nečujno znanje. Neprimjetno znanje širi se unjemu poput podmukla otrova, prodire u tkivo tijela i duše i određuje boju iosjenčanost njegova života. Iz tog znanja, koje se čini nespoznatim, a moć



mu leži u skrivenosti, nastalo je u meni nevidljivo, neotkriveno tkanjebespoštednih, nemilosrdnih očekivanja od sebe samog, što ga istkašeokrutni pauci ambicioznosti rođene iz straha. Kako sam često, kako

očajnički i kako groteskno komično poslije u sebi mlatarao oko sebe, ne bihli se oslobodio - samo da se zapletem još dublje u mrežu! Bilo je nemogućeoduprijeti se tvojoj prisutnosti u meni: Odveć savršeno bijaše tvojeumjetničko djelo, odveć besprijekorno, majstorsko djelo veličanstvene

erfekcije od koje zastaje dah.

U njegovo savršenstvo ubrajalo se i to da svoja zagušljiva očekivanjanisi ostavljala samo neizgovorenima, nego si ih skrivala među riječima i gestama, koji su izražavali suprotnost. Ne kažem: bio je to svjestan, podao i

odmukao plan. Ne, ti si sama povjerovala svojim varljivim riječima i bila si žrtva maske čija je inteligencija daleko nadmašivala tvoju. Otad znamkako ljudi u svojoj dubini mogu biti međusobno povezani i prisutni jedni udrugima a da o tome nemaju ni najmanjeg pojma.

I još nešto bilo je dijelom umjetničkog načina prema kojem si me - kaobogohulna kiparica tuđe duše - stvorila prema svojoj volji: imena koja si midala. Amadeu Inácio. Većina ljudi pritom ne misli ni na što, katkada netko

kaže nešto o melodiji, ali ja to znam bolje, jer ja u uhu imam zvuk tvog glasa, zvuk koji je bio pun ohole predanosti. Trebao sam biti genij. Trebao sam posjedovati božansku lakoću. A istodobno - istodobno! - trebao samutjeloviti ubitačnu strogost svetog Ignacija i steći njegovu sposobnost svećenika - vojskovođe.

Zla je to riječ, ali pogađa u srž stvari kao malo koja druga: Moj život odredilo je trovanje majkom.

Postoji li i u meni skrivena, za život bitna prisutnost roditelja, moždamaskirana i izvrnuta u suprotnost, pitao se Gregorius, šećući tihim ulicamaBeléma. Vidio je pred sobom tanku knjižicu, u koju je majka zapisivalakoliko je zarađivala kao čistačica. Otrcane naočale sa socijalnim okvirima iuvijek prljavim staklima, preko kojih ga je umorno promatrala. „Kad bih



samo još jedanput mogla vidjeti more, ali mi si to ne možemo priuštiti.” Biloe nešto u njoj, nešto lijepo, čak i sjajno, na što već dugo nije pomišljao:

njezino dostojanstvo, s kojim je na ulici susretala ljude s čijom se

prljavštinom patila. Ni traga podčinjavanju, njezin pogled bio je na istoj visinikao i pogledi onih koji su je plaćali da kleči. „Smije li ona to?” pitao se kaomali dječak, da bi se poslije ponosio njome, svaki put kad bi to zamijetio.Samo da nije bilo domoljubnih romana Ludwiga Ganghofera, za kojima bi posezala za rijetkih sati čitanja. „Sad i ti bježiš među knjige.” Ona nije bilačitateljica. Boljelo je, ali ona nije bila čitateljica.

„Koja će banka meni dati krediti”, ču Gregorius svog oca kako govori, „a posebno za takvo što.” Vidio je pred sobom njegovu veliku ruku kratko

podrezanih noktiju, kad mu je kovanicu po kovanicu izbrojio na dlan 13,30franaka za perzijsku gramatiku. „Jesi li siguran da hoćeš tamo”, rekao je, „toe tako daleko, tako daleko od onog na što smo navikli. Već su im i slova

tako drukčija, uopće nisu kao slova Mi onda uopće više nećemo znati ništa otebi.” Kad mu je Gregorius vratio novac, otac ga je pomilovao po kosivelikom rukom, rukom koja je odveć rijetko vjerovala da može biti nježna.

Otac nevjerojatne Eve, stari Muralt, bio je sudac. Na učeničke zabavi

kratko se pojavio, bio je gorostas od čovjeka. Kako bi bilo, pomisliGregorius, da je svoj život proživio kao sin strogog, bolesnog suca ičastohlepne majke, koja je svoj život živjela u životu obožavana sina? Bi li svejedno mogao postati Mundus, Mundus-Papirus? Može li se takvo što

nati?

Kad se Gregorius s hladnog noćnog zraka vratio u toplu kuću, zavrtjelomu se u glavi. Sjeo je u naslonjač kao i prije i čekao da prođe. „Ne čudim se,uzme li se u obzir koliko se toga u tako kratkom roku promijenilo u vašem

životu”, reída je Mariana Eça. „Tumor bi sa sobom donio sasvim drukčijeispade.” Prognao je liječničin glas iz svoje glave i nastavio čitati.

Moje prvo veliko razočaranje u tebe bilo je kad nisi htjela slušati pitanjakoja su me mučila u vezi s očevim zanimanjem. Pitam se: jesi li se - kao



apostavljena žena u zaostalom Portugalu - smatrala nesposobnom da otome razmišljaš? Jer su pravo i sud bile stvari koje su se ticale samomuškaraca? Ili je bilo još gore: da si spram tatina posla jednostavno bila

bez pitanja i bez sumnji? Da te sudbina ljudi u Tarrafalu jednostavno nijeanimala?

Zašto tatu nisi prisilila da razgovara s nama umjesto da samo bude znak upozorenja? Jesi li bila sretna zbog moći koja ti je na taj način pripadala? Bila si virtuoz nijemog, štoviše zanijekanog sudioništva sa svojom djecom. Avirtuozna si bila i kao diplomatski posrednik između tate i nas. Voljela si tuulogu i nisi je igrala bez taštine. Je li to bila tvoja osveta za skučen prostor koji ti je ostavljao brak? Obeštećenje za nedostatak društvenog priznanja i

teret očevih bolova? Zašto si pokleknula svaki put kad bih ti proturječio? Zašto mi se nisi

oduprla i tako me naučila da izdržim sukobe? To nisam mogao naučiti krozigru, s treptajem oka, nego razrađivati s mukom, kao iz udžbenika, sogorčenom temeljitošću koja je dovoljno često dovodila do toga da izgubimmjeru i odem predaleko.

Zašto si mi natovarila hipoteku najboljega? Papá i ti: zašto ste o

driane i Mélodie očekivali tako malo? Zašto niste osjetili poniženje koje jeroizlazilo iz nedostatna povjerenja?

Ali bilo bi nepravedno, mamã, kad bi to bilo sve što ću ti reći narastanku. Tijekom šest godina nakon tatine smrti ja sam ti pristupao snovim osjećajima i bio sam sretan da mogu osjetiti da oni postoje. zgubljenost s kojom si stajala kraj njegova groba duboko me dirnula i bio

sam sretan da postoje religiozne navike u kojima si se osjećala zaštićenom.

Bio sam sretan kad su se pojavile prve naznake oslobođenja, mnogo brženego što bih očekivao. Bilo je kao da se prvi put budiš u vlastiti život.Tijekom prve godine često si dolazila u plavu kuću i Fátima se bojala da ćeš se uhvatiti za mene, za nas. Ali ne: tad kad se urušio dotadašnji kostur tvoga života, koji je određivao i unutarnji odnos snaga, činilo se da otkrivaš što ti je zbog prerane udaje ostalo nedostupno: vlastiti život onkraj uloge u



obitelji. Počela si pitati za knjige i listala ih kao znatiželjna učenica,nespretno, bez iskustva, ali sa sjajem u očima. Jednom sam te, a da to nisi

rimijetila, vidio kako stojiš pred policom u knjižari, držeći u ruci otvorenu

knjigu. U tom trenutku sam te volio, mamã, i pao sam u iskušenje da tiriđem. Ali to bi bilo pogrešno: vratilo hi te u stari život.



36.

Gregorius je hodao gore-dolje po sobi senhora Cortêsa i nazivao svestvari njihovim bernsko-njemačkim imenima. Onda se zaputio mračnim,hladnim hodnicima liceja i radio to isto sa svime što je ondje vidio. Govorioe glasno i bijesno, grlene riječi odjekivale su zgradom i začuđeni promatrač

olako bi zaključio da je u napušteno zdanje zalutao netko tko je zbog nečegsišao s uma.

Počelo je ujutro u školi stranih jezika. Odjednom na portugalskom više

nije znao najjednostavnije stvari, stvari koje je poznavao još iz prve lekcijena gramofonskoj ploči što ju je slušao prije odlaska. Cecília, koja se zbognapadaja migrene pojavila sa zakašnjenjem, htjela je nešto ironično primijetiti, ali je zastala, stisnula oči i pokušala ga umiriti pokretom ruke.

- Sossega - reče - smirite se. To se događa svima koji uče strani jezik.Iznenada ništa više ne ide. To će proći. Sutra ćete opet biti na visini zadatka.

Zatim je i pamćenje perzijskog počelo štrajkati, jezično pamćenje u kojese inače uvijek mogao pouzdati. Obuzet panikom recitirao je stihoveHoracija i Sapfe, ponavljao rijetke Homerove riječi i listao Solomonovu Pjesmu nad pjesmama. Sve je došlo kao što se bio naviknuo, ništa nijenedostajalo, nigdje nije bilo ponora iznenadnog gubitka pamćenja. A ipak,osjećao se kao nakon potresa. Vrtoglavica. Vrtoglavica i gubitak pamćenja.Pristajalo bi jedno uz drugo.

U ravnateljevu uredu mirno je stajao kraj prozora. Taj dan nije bilo snopasvjetla koji bi lutao prostorijom. Kišilo je. Odjednom, sasvim iznenada, on se

razbjesni. Bio je to snažan, vreo bijes, pomiješan s očajem zbog činjenice danije imao prepoznatljiva predmeta. Sasvim polako postade mu jasno da proživljava revolt, ustanak protiv sve jezične stranosti koju si je bionametnuo. Isprva se činilo da se ticalo samo portugalskog, a možda ifrancuskog i engleskog, jezika kojima je ovdje morao govoriti. Postupno si jemeđutim uz opiranje priznao da se bura njegova bijesa odnosila na klasične



ezike, u kojima je živio više od četrdeset godina.

Prestrašio se kad je osjetio dubinu pobune. Tlo se zaljuljalo. Morao jeučiniti nešto, posegnuti za nečim, zatvorio je oči, stao na Bubenbergov trg i

nazivao stvari koje je vidio njihovim bernsko-njemačkim imenima. Govorioe stvarima i samome sebi sporim, jasnim rečenicama tog narječja. Potres se

smiri i on ponovno osjeti čvrsto tlo pod nogama. Ali prestrašenost je imalaodjek, suočio se s njime bijesan poput nekog tko je bio izložen velikojopasnosti i tako se dogodilo da je poput luđaka koračao hodnicima praznezgrade, kao da duhove mračnih hodnika valja pobijediti bernsko-njemačkimriječima.

Dva sata poslije, kad je sjedio u salonu Silveirine kuće, sve mu se to učinisablasnim, kao nešto što je možda samo sanjao. Čitanje latinskog i grčkogdogađalo se kao i uvijek, a kad je otvorio portugalsku gramatiku, sve jeodmah bilo tu i on je dobro napredovao s pravilima za konjunktiv. Samo slikeiz sna podsjećale su ga na to da je nešto u njemu bilo napuklo.

Kad je u naslonjaču na trenutak zadrijemao, usnuo je da kao jedini učenik sjedi u velikoj učionici i brani se rečenicama svog narječja protiv pitanjâ nastranim jezicima i zahtjeva koje mu je sprijeda upućivao netko koga nije

mogao vidjeti. Probudio se vlažne košulje, istuširao se i krenuo k Adriani.Clotilde ga izvijesti da se Adriana promijenila otkako su se s kucanjem

sata u salonu vrijeme i sadašnjost vratili u plavu kuću. Gregorius ju je susreou tramvaju, kad se vraćao iz liceja.

- Događa se - rekla je i strpljivo ponavljala riječi, za slučaj da je nerazumije - da zastane pred satom kao da ga ponovno želi zaustaviti. Ali ondaipak produži, a hod joj je brži i odlučniji. Ustaje ranije. Čini se da dane

više... Da, da ih više samo ne trpi.Jela je više i jednom je zamolila Clotilde da s njom ode u šetnju.

Kad su se otvorila vrata plave kuće, Gregorius doživi iznenađenje.Adriana nije nosila crninu. Ostala je samo crna vrpca iznad ožiljka na vratu.Suknja i prsluk bili su svijetlosivi s plavim prugama, a bluza bijela poput



snijega. Naznaka smiješka pokazivala je da uživa u tragovima preneraženostina Gregoriusovu licu. Vratio joj je pisma za oca i sina.

- Zar to nije ludo? - reče ona. - Ta zanijemjelost, éducation sentimentale,

običavao je govoriti Amadeu, morala bi nas prije svega uputiti u umjetnostotkrivanja osjećaja i u iskustvo da osjećaji kroz riječi postaju bogatiji. Kakomu je to slabo uspijevalo s ocem! - Pogledala je u tlo. - I kako slabo samnom!

- Rado bih pročitao bilješke s papirića iznad Amadeuova radnog stola -reče Gregorius. Kad su ušli u sobu u potkrovlju, iznenadio se; stolica višenije stajala koso prema pisaćem stolu. Nakon trideset godina Adriani je

uspjelo izvući je iz skamenjene prošlosti i poravnati, tako da više nije bilokao da je brat upravo ustao. Kad ju je pogledao, ona spusti pogled i zavučeruke u džepove jakne, predana stara žena, koja je ujedno bila poput školarkekoja je upravo riješila težak zadatak i sa stidljivim ponosom očekuje pohvalu. Gregorius joj na trenutak stavi ruku na rame.

Plava porculanska šalica na bakrenom tabletiću bila je oprana, a pepeljaraispražnjena. Samo je kandis-šećer još bio u zdjelici. Prastaro nalivperoAdriana je začepila, a sad je na pisaćem stolu uključila svjetiljku sa sjenilom

boje smaragda. Stolicu kraj pisaćeg stola povukla je natrag i pokretom ruke,u kojem se mogao prepoznati posljednji trag oklijevanja, ponudila Gregoriusuda sjedne.

Velika, na sredini otvorena knjiga i dalje je ležala na stalku, a i hrpa papiraoš je bila tu. Nakon upitna pogleda upućena Adriani, on podigne knjigu da

pročita naslov i ime autora. João DE LEDESMA, O MAR TENEBROSO,mračno, stravično more. Veliki kaligrafski tipovi pisma, bakrorezi obala,

crteži pomoraca u tušu. Gregorius ponovno pogleda Adrianu.- Ne znam - reče ona - ne znam zašto ga je to odjednom počelo zanimati,ali bio je lud za knjigama koje su se bavile strahom koji su osjećali ljudisrednjeg vijeka kad bi mislili da stoje na najzapadnijoj točki Europe i pitalise što bi moglo biti onkraj beskrajna mora.



Gregorius privuče knjigu i pročita jedan španjolski citat: Más allá no haynada más que las aguas del mar, cuyo término nadie más que Dios conoce.Onkraj toga nema više ničeg osim voda mora, čije granice ne poznaje nitko

osim Boga.- Cabo Finisterre - reče Adriana - gore u Galiciji. Najzapadnija točka

Španjolske. Time je bio opsjednut. Kraj tadašnjeg svijeta. „Ali kod nas uPortugalu ipak postoji točka koja je još zapadnija, zašto dakle Španjolska?”rekla sam i pokazala mu zemljovid. Ali on za to nije htio ni čuti, već jeneprestance spominjao Finisterre, bila mu je to fiksna ideja. Kad bi govorio otome, doimao se izmučeno, grozničavo.

SOLIDÃO. USAMLJENOST, stajalo je pri vrhu posljednjeg lista koji jePrado ispisivao. Adriana je pratila Gregoriusov pogled.

- Posljednjih godina često se žalio da uopće ne razumije u čemu sezapravo sastoji ta usamljenost, koje se svi tako bojimo. „Što je to, štonazivamo usamljenošću”, govorio je, to jednostavno ne može biti odsutnostdrugih, čovjek može biti sam a da uopće ne bude usamljen, a može biti iusamljen među ljudima, dakle što je posrijedi?” Uvijek se iznova baviočinjenicom da možemo biti usamljeni i usred vreve. „Dobro”, govorio je,

„nije riječ o tome da su drugi tu, da ispunjavaju prostor kraj nas. Ali čak ikad nas slave ili nam u prijateljskom razgovoru daju savjet, pametan,suosjećajan savjet: Čak i tada može biti da smo usamljeni. Usamljenost daklenije nešto što bi jednostavno imalo veze s prisutnošću drugih, a ni s onim štooni čine. S čime onda? S čime onda, za sve na svijetu?”

O Fátimi i svojim osjećajima prema njoj sa mnom nije razgovarao.„Intimnost je naša posljednja svetinja”, znao bi reći. Jedan jedini put otela mu

se primjedba. „Ležim kraj nje, čujem njezin dah, osjećam njezinu toplinu - istrašno sam usamljen”, rekao je. „Što li je to? ŠTO?”

Solidão por proscrição, usamljenost zbog izopćenja, zapisao je Prado.ad nam drugi uskraćuju naklonost, poštovanje i priznanje: Zašto im

ednostavno ne možemo reći: „Meni sve to ne treba, dovoljan sam sam sebi?” Nije li činjenica da to ne možemo, užasan oblik neslobode? Ne čini li



nas to robovima drugih? Koje osjećaje tomu suprotstaviti kao bedem, kaoaštitu? Koje vrste mora biti naša unutarnja čvrstoća?

Gregorius se sagne nad pisaći stol i pročita izblijedjele riječi na papiru na

zidu.Ucjena povjerenjem. - Pacijenti su mu povjeravali najintimnije, a i

najopasnije stvari - reče Adriana, - Politički opasne, mislim. A onda biočekivali da i on nešto prizna. Da se ne bi morali osjećati golima. On je tomrzio. Mrzio je to iz dna duše. „Ne želim da bilo tko od mene očekuje bilošto”, govorio bi tada i lupao nogom. „I zašto mi, dovraga, pada tako teško dase distanciram?” - Mama, došlo mi je da kažem, mamã. Ali nisam to rekla.

Znao je to i sam.Opasna krepost strpljenja. - Paciência: tijekom posljednjih godina svogživota razvio je pravu alergiju na tu riječ, njegovo lice iznenada bi sesmračilo kad bi netko tražio strpljenje. „Ništa drugo doli blagoslovljenanačina da se promašimo”, rekao bi razdražljivo. „Strah od vodoskoka kojimogu šiknuti u nama.” Dokraja sam to shvatila tek kad sam doznala zaaneurizmu.

Na tom papiriću stajalo je više nego na ostalima. Ako uzburkanošću dušene možemo raspolagati, a i moćnija je od nas: čemu onda pohvala i

rijekor? Zašto ne jednostavno: imali smo sreću. Nismo imali sreću. I onae moćnija od nas, ta uzburkanost; ona je to uvijek.

- Prije je cijeli zid bio zasut papirićima - reče Adriana. - Neprestance jenešto zapisivao i lijepio na zid. Sve do onog nesretnog putovanja uŠpanjolsku, godinu i po! prije smrti. Nakon toga samo se još rijetko laćao pera, često bi sjedio za radnim stolom i samo zurio preda se.

Gregorius je čekao. Katkad bi joj dobacio pogled. Ona je sjedila u foteljiza čitanje, kraj gomile knjiga na podu koje nije dirala: i dalje se na toj hrpinalazila velika knjiga s prikazima mozga. Prekrižila je ruke s tamnim venama,opustila ih, pa ponovno prekrižila. Na njezinu licu nešto se zbivalo. Otpor prema sjećanju kao da je počeo prevladavati.



- Rado bih nešto doznao i o tom vremenu - reče Gregorius. - Da ga još bolje razumijem.

- Ne znam - reče ona i zapade potom ponovno u šutnju. Kad je ponovno

počela govoriti, njezine riječi kao da su dopirale iz neke neodredive daljine.- Mislila sam da ga poznajem. Da, rekla bih: Poznajem ga, znam ga

napamet, napokon, godinama sam ga vidala svaki dan i slušala kako govori osvojim mislima i osjećajima, čak i o svojim snovima. Ali onda se vratio s togsastanka, bilo je to dvije godine prije smrti, u prosincu navršio bi pedesetednu. Bio je to jedan od onih sastanaka na kojima je bio i João, João... Ne

sjećam se više prezimena. Čovjek koji mu nije godio. I Jorge je, mislim, bio

ondje, Jorge O’Kelly, njegov sveti prijatelj. Voljela bih da nije odlazio na tesastanke, nisu mu činili dobro.

- Ondje su se sastajali ljudi iz Otpora - reče Gregorius. - Amadeu je radioza Otpor, to ste vjerojatno znali. Htio je učiniti nešto, učiniti nešto protiv ljudikakav je bio Mendes.

- Resistência - reče Adriana i ponovi: Resistência. Izgovarala je tu riječkao da za tu stvar nikad nije čula i opire se povjerovati da bi takvo što moglo postojati.

Gregorius je prokleo svoju potrebu da je prisiljava da prizna stvarnost, jer na trenutak se činilo kao da će zanijemjeti. Ali onda se ljutnja na njezinu licuugasi i ona je opet bila uz brata, koji se noću vratio s jednog zlosretnogsastanka.

- Nije spavao, na sebi je još imao odjeću od prethodne večeri kad sam gaujutro srela u kuhinji. Znala sam ja kakav je on ako nije spavao. Ali taj put bio je drukčiji. Unatoč podočnjacima nije se doimao izmučen kao inače. I

radio je nešto što inače nije: gurnuo je stolica unatrag i ljuljao se. Poslije, kadsam razmišljala o tome, rekla sam sebi: „Činilo se kao da je krenuo na putovanje. U ordinaciji je bio nevjerojatno poletan i brz u svemu, stvari sumu uspijevale same od sebe, a svaki put, kad bi nešto bacio, bez problema bi pogodio koš.”



Zaljubljen, pomislit ćete možda, zar to nisu bile jasne naznake da je biozaljubljen? Naravno da sam i ja pomislila na to. Ali zar da se zaljubi naednom od tih sastanka, koji su ipak bili sastanci muškara ca? A zatim, bilo

e tako drukčije nego s Fátimom. Divlje, razuzdano, požudno. Posve bezgranica, da se tako izrazim. Bilo me strah. Postao mi je stran. Posebice nakonšto sam je vidjela. Kad je ušla u čekaonicu, osjetila sam da nije pacijentica.Rane dvadesete, možda dvadeset pet. Čudesna mješavina nevine djevojčice ivampa. Svjetlucave oči, azijatski ten, lelujav hod. Muškarci u čekaonicikradomice su je promatrali, dok su se oči žena sužavale.

Odvela sam je u ordinaciju. Amadeu je baš prao ruke. Okrenuo se i činilose da ga je pogodio grom. Krv mu je šiknula u lice. Onda se pribrao.

„Adriana, ovo je Estefânia”, rekao je. „Hoćeš li nas, molim te, na trenutak ostaviti nasamo, moramo se nešto dogovoriti.”

To se još nikad nije dogodilo. Ničeg nije bilo u toj prostoriji a da ja to ne bih smjela čuti. Ničeg.

Dolazila je ponovno, četiri-pet puta. Svaki put me slao van, razgovarao snjom, a onda je otpratio do vrata. Svaki put lice bi mu bilo crveno, a ostatak dana radio je traljavo, injekcije mu nisu išle, njemu kojeg su obožavali zbogsigurne ruke. Posljednji put nije došla u ordinaciju nego je pozvonila ovdjegore, bilo je već blizu ponoći. On uze kaput i ode dolje. Vidjela sam ih kakonestaju iza ugla, on se žestoko unosio u nju. Nakon sat vremena vratio seraščupane kose, a osjetila sam i miris.

Nakon toga nije je bilo. Amadeu je patio zbog njezine odsutnosti. Kao daga je neka nevidljiva sila vukla u dubinu. Bio je razdražljiv, katkada i grub,čak i prema pacijentima. Bilo mi je to prvi put da pomislim: „On više ne voli

svoje zanimanje, ne radi dobro, htio bi pobjeći.”Jednom sam srela Jorgea i djevojku. On ju je uhvatio oko struka, njoj je,

čini se, bilo neugodno zbog toga. Bila sam zbunjena, Jorge se pretvarao dame ne prepoznaje i odvukao je djevojku u sporednu ulicu. Iskušenje da toispričam Amadeuu bilo je veliko. Nisam to učinila. Patio je. Jednom, jedne



posebno grozne večeri, zamolio me da mu odsviran Bachove Goldberg-varijacije. On je sklopljenih očiju sjedio kraj mene i bila sam sasvim sigurnada misli na nju.

Partije šaha s Jorgeom, koje su bile dijelom ritma Amadeuova života,izostale su. Cijelu zimu Jorge nije došao k nama ni jedan jedini put, čak ni zaBožić. Amadeu ga nije spominjao.

Jednog od prvih dana ožujka O’Kelly je navečer stajao pred vratima. Čulasam kako mu Amadeu otvara.

„Ti”, reče.

„Da, ja”, reče Jorge.

Otišli su dolje, u ordinaciju, nisam trebala čuti njihov razgovor. Otvorilasam vrata stana i prisluškivala. Ništa, nijedna glasna riječ. Poslije sam čulakako se ulazna vrata zatvaraju. Podignuta ovratnika, s cigaretom izmeđuusana, O’Kelly nestade iza ugla. Tišina. Amadeu nikako da dođe. Napokonsam sišla. Sjedio je u mraku i nije se micao.

- Pusti me - reče - ne želim razgovarati.

Kad je kasno noću došao gore, bio je blijed, tih i sasvim smušen. Nisamse usudila pitati što se dogodilo.

Sljedećeg dana ordinacija je ostala zatvorena. Došao je João. Nisamdoznala ništa o razgovoru. Otkako se djevojka pojavila, Amadeu je živioizbjegavajući me, a iz vremena što smo ga zajedno provodili u ordinacijinestalo je života. Mrzila sam tu osobu, njezinu dugu, crnu kosu, lelujav hod,kratku suknju. Nisam više svirala klavir. Nisam više vrijedila. Bilo je... Biloe ponižavajuće.

Dva ili tri dana poslije na vratima se usred noći pojaviše João i djevojka.- Htio bih da Estefânia ostane ovdje - reče João.

Rekao je to tako da mu je bilo nemoguće proturječiti. Mrzila sam njega injegov nametljiv način. Amadeu ode s njim u ordinaciju. Kad ju je ugledao,nije rekao ni riječi, ali pobrkao je ključeve i pustio da svežanj padne na



stube. Namjestio joj je ležaj za spavanje, to sam vidjela poslije.

Pred jutro je došao gore, istuširao se i napravio zajutrak. Djevojka jeizgledala neispavano i bojažljivo, nosila je radno odijelo i sve dražesno

nestalo je iz njezina izgleda. Svladala sam se, pripremila drugi lončić kave ioš jedan za put. Amadeu mi ništa nije objasnio.

„Ne znam kad ću se vratiti”, rekao je samo, „ništa se ne brini.”

Spakirao je stvari u torbu, ponio nešto lijekova, a onda iziđoše na cestu. Na moje iznenađenje, Amadeu iz džepa izvuče ključeve i otključa jedanautomobil, koji dan prije nije stajao ondje. Pa on uopće ne zna voziti, pomislila sam, ali onda je za upravljač sjela djevojka. To je bilo posljednji

put da sam je vidjela.Adriana ostade mirno sjediti, ruku položenih u krilo, spuštene glave i

zatvorenih očiju. Dah joj bijaše brz, bila je sva u ondašnjim događajima.Vrpca od crna baršuna skliznu prema gore i Gregorius vidje ožiljak na vratu,ružan, nazupčan ožiljak s malom izraslinom koja je sivkasto svjetlucala.„Amadeu joj je sjeo u krilo. Moram ovo učiniti, rekao je, inače ćeš umrijeti.Makni ruke. Vjeruj mi. Onda je ubo.” Pola života poslije, Adriana je vidjelakako je sjeo kraj mlade žene u auto i bez objašnjenja nestao na neodređenovrijeme.

Gregorius pričeka da se Adrianin dah smiri. Potom je upita kako je bilokad se Amadeu vratio.

- Izašao je iz taksija baš kad sam slučajno stajala kraj prozora. Sam.Vjerojatno je došao vlakom. Prošlo je tjedan dana. O tom vremenu nije rekaoni riječi, ni tada ni poslije. Bio je neobrijan i ispijen, mislim da tih dana nije baš jeo. Gladan kao vuk proždirao je sve što bih mu ponudila. Onda je legao

onamo na krevet i spavao jedan dan i jednu noć, zasigurno je uzeo nekosredstvo, jer sam poslije pronašla kutiju.

Oprao je kosu, obrijao se i pomno odjenuo. Ja sam u međuvremenuočistila ordinaciju.

„Pa tu se sve sjaji”, rekao je i pokušao se nasmijati. „Hvala, Adriana. Što



bih ja bez tebe?”

Obavijestili smo pacijente da je ordinacija ponovno otvorena i satvremena poslije čekaonica je bila krcata. Amadeu je bio sporiji nego inače,

možda je to bilo naknadno djelovanje sredstva za spavanje, a možda inagovještaj bolesti. Pacijenti osjetiše da nije kao inače i nesigurno ga promatrahu. Usred prijepodneva zamolio je kavu, to se nije dogodilo nikad prije.

Dva dana poslije zapao je u vrućicu i trpio silne glavobolje. Nikakav lijek tu nije bio od koristi.

„Nema razloga za paniku”, smirivao me, držeći se rukama za sljepoočnice.

„Napokon, tijelo je i duh.”Ali kad sam ga potajice promatrala, vidjela sam strah, zasigurno je mislio

na aneurizmu. Zamolio me da pustim Berliozovu glazbu. Fátiminu glazbu.

„Isključi to!” viknuo je nakon nekoliko taktova. „Isključi to smjesta!”

Možda je to bila glavobolja, ali možda je osjetio i da se nakon djevojke nemože samo tako vratiti Fátimi.

Onda su uhvatili Joãa, mi smo to doznali preko jednog pacijenta.Amadeuova glavobolja postala je tako jaka da je hodao gore-dolje poputluđaka, držeći se objema rukama za glavu. U jednom oku pukla mu je žilica,krv mu je obojila oko zagasito crveno, izgledao je užasno, očajan, a i pomalozapušten. „Da dovedem Jorgea?” pitala sam ne znajući što bih.

„Samo se usudi!” viknuo je.

On i Jorge susreli su se ponovno tek godinu dana poslije, nekolikomjeseci prije Amadeuove smrti. Te godine Amadeu se promijenio. Nakon

dva-tri tjedna prestala je vrućica, a povukla se i glavobolja. Moj brat postaoe čovjek nad kojim se nadvila duboka melankolija. Melancolía -volio je on

tu riječ još kao dječak, a poslije je čitao knjige o njoj. Smatrao ju je bezvremenskim iskustvom i mislio da je ona nešto najvrednije što ljudi poznaju.



„Jer se u njoj pokazuje sva ljudska krhkost”, govorio je.

Nije bilo bezopasno. Naravno da je znao da melankolija i bolesnaturobnost nisu isto. Ali kad bi pred sobom imao turobna pacijenta, katkada bi

oklijevao predugo prije nego što bi ga poslao na psihijatriju. Razgovarao je snjim kao da je riječ o melankoliji i pokazivao sklonost da idealizira pacijentovo stanje i grubo ga suoči sa svojim oduševljenjem za njegovutegobu. Nakon putovanja s djevojkom to se pojačalo i katkada bi graničilo snemarom.

U svojim tjelesnim dijagnozama ostao je precizan do kraja. Ali bio jeskršen čovjek i katkada više ne bi bio dorastao zadatku, kad bi imao posla s

osobito teškim pacijentom. Spram žena bio je odjednom pristran i slao ih brženego prije specijalistu.

Što god da se dogodilo na tom putovanju, smutilo ga je kao ništa prije,čak više nego Fátimina smrt. Bilo je kao da se dogodio tektonski poremećajkoji je pomaknuo najdublje slojeve njegova duha. Sve što bi ti slojeviuzvitlali, poljuljalo bi se od najmanjeg daška vjetra. Posve se promijeniloozračje u kući. Morala sam ga zakriliti i štititi kao da živimo u sanatoriju.Bilo je strašno.

Adriana obriše suzu.

- I predivno. On je... On je ponovno pripadao meni. Ili bi mi pripadao, dase jedne večeri na vratima nije pojavio Jorge.

O’Kelly je donio sa sobom šahovsku ploču s rezbarenim figurama sBalija.

„Toliko je vremena prošlo otkako nismo igrali šah”, rekao je. „Previše,

previše vremena.”Prvih nekoliko puta tijekom igre malo se govorilo. Adriana je donosilačaj.

- Bila je to naporna, napeta šutnja - reče. - Ne baš neprijateljska, alinapeta svakako. Tražili su se, tragali u sebi za mogućnostima da ponovno



budu prijatelji.

Povremeno bi pokušali s nekom šalom ili krilaticom iz školskih dana. Ne bi im uspjelo, smijeh bi zamro prije nego što bi pronašao put do njihovih lica.

Mjesec dana prije Pradove smrti otišli su nakon partije šaha dolje uordinaciju. Razgovor koji se razvio potrajao je do dugo u noć. Adriana je svevrijeme stajala kraj otvorenih vrata stana.

- Otvorila su se vrata ordinacije i oni izađoše. Amadeu nije palio svjetlo,a luč iz ordinacije samo je slabo osvjetljavala hodnik. Išli su polako, gotovokao na usporenoj snimci. Udaljenost između njih činila mi se neprirodnovelikom. Napokon stigoše do ulaznih vrata.

„Dakle”, reče Amadeu.„Da”, reče Jorge.

Onda se... Onda padoše jedan u drugog, ne znam kako da se bolje izrazim.Vjerojatno su se htjeli zagrliti, posljednji put, ali onda im se započeta kretnjaučini nemogućom, no više se nije mogla zaustaviti. Posrtali su jedan premadrugome, tražili se rukama, bespomoćno poput slijepaca, udarali glavomedan drugome o rame, onda se uspraviše, ustuknuše, ne znajući što da učine

s rukama. Sekunda-dvije strašne zbunjenosti, a onda Jorge silovito otvorivrata i pojuri van. Vrata se zatvoriše. Amadeu se okrene prema zidu, naslonise če lom i počne jecati. Bili su to duboki, grubi, gotovo animalni glasovi, praćeni snažnim trzajima tijela. Sjećam se da sam pomislila: „Kako li je samoduboko bio u njemu cijeli život! I ostat će, čak i nakon ovog rastanka.” Bio jeto posljednji put da su se sastali.

Pradova nesanica postala je gora nego inače. Žalio se na vrtoglavicu, prisiljen da između pregledâ pacijenata uzima stanke. Molio je Adrianu da

mu svira Goldberg - varijacije. Dvaput se odvezao do liceja i vratio s jasnimtragovima suza na licu. Na pogrebu je Adriana doznala od Mélodie da ga jevidjela kako izlazi crkve.

Bilo je i nekoliko dana za kojih je ponovno posegnuo za perom. Tih dananišta nije jeo. Navečer prije smrti žalio se na glavobolju. Adriana ostade kraj



njega dok sredstvo nije počelo djelovati. Kad je odlazila, činilo se da ćezaspati. Ali kad je u pet sati ujutro došla provjeriti kako mu je, krevet bijaše prazan. Bio je na putu prema voljenoj Rui Augusti, gdje se sat vremena

poslije srušio. U šest sati i dvadeset tri minute obavijestili su Adrianu.Poslije, kad je stigla kući, vratila je kazaljke i zaustavila klatno.



37.

Solidão por proscrição, usamljenost zbog izopćenja, time se Prado bavio pred sam kraj. Činjenicom da smo upućeni na poštovanje i naklonost drugih ida nas to čini ovisnima o njima. Koliko dalek bijaše put koji je prevalio?Gregorius je sjedio u Silveirinu salonu, čitajući još jedanput bilješku ousamljenosti, koju je Adriana uvrstila u knjigu.

SOLIDÃO FURIOSA. BIJESNA USAMLJENOST. Je li istina da sve što

činimo činimo iz straha od usamljenosti? Je li to stoga što želimo odustatiod svih stvari zbog kojih ćemo žaliti na kraju života? Je li to razlog zaštotako rijetko kažemo što mislimo? Zašto se inače držimo svih tih uništenihbrakova, lažnih prijateljstava, dosadnih rođendanskih proslava? Što bi sedogodilo kad bismo otkazali sve to, napravili kraj gmizavoj ucjeni i stali uza sebe same? Kad bismo svoje podjarmljene želje i bijes zbog njihova

odjarmljivanja pustili da šiknu uvis poput vodoskoka? Jer usamljenost koje se bojimo - u čemu se ona zapravo sastoji? U tišini koja nastaje zbog

neizrečenih primjedbi? U nedostatku nužnosti da se zaustavljena daha šuljamo minskim poljem bračnih laži i prijateljskih poluistina? U slobodi danam kod jela nitko ne sjedi nasuprot? U punini vremena, koje se otvara kautihne doboš sastanaka? Nisu li to predivne stvari? Rajsko stanje? Čemudakle strah od toga? Je li to na kraju bojazan koja postoji samo zato štonismo promislili njezin predmet? Bojazan koju su nam usadili nesmotreniroditelji, učitelji i svećenici? I zašto smo zapravo tako sigurni da nam drugine bi pozavidjeli kad bi vidjeli kako je velika postala naša sloboda? I da

nakon toga ne bi tražili naše društvo?

Tu još ništa nije znao o ledenom vjetru izopćenja koji će poslije osjetiti:kad bude spasio Mendesa i odveo Estefâniju Espinhosu izvan zemlje. Tastarija bilješka prikazivala ga je kao ikonoklasta, koji si ne da zabraniti



nijednu misao, kao nekog tko se nije ustručavao ni da pred nastavničkimvijećem kojem su pripadali i svećenici, održi bogohulan govor. Tada je pisaoiz sigurnosti koju mu je davalo prijateljstvo s Jorgeom. Ta sigurnost, pomisli

Gregorius, vjerojatno mu je pomogla da izađe nakraj s pljuvačkom koja mu se pred razjarenom gomilom cijedila niz lice. A onda je ta sigurnost prestala.

„Zahtjevi života jednostavno su previše brojni i silni a da bi ih našiosjećaji mogli preživjeti neokrnjeni”, rekao je još za vrijeme studija uCoimbri. I rekao je to baš Jorgeu.

Sad se obistinilo njegovo lucidno proročanstvo i on je zaostao u mrazuneizdržive izolacije, protiv koje ni sestrina skrb nije mogla učiniti ništa.

Odanost, na koju je gledao kao na spasonosno sidro u plimi i oseci osjećaja -i ona se pokazala nepouzdanom. „Više nije odlazio na sastanke Otpora”,rekla je Adriana. Samo je Joãa Eçu posjećivao u zatvoru. Dozvola da to čini bila je jedini znak zahvalnosti koji je prihvaćao od Mendesa. „Njegove ruke,Adriana”, govorio bi po povratku, „njegove ruke. One su jednom sviraleSchuberta.”

Zabranio joj je da prozračuje ordinaciju kako ne bi rastjerala dim odJorgeova posljednjeg posjeta. Pacijenti su se žalili. Prozori ostadoše

zatvoreni danima. Ustajali zrak upijao je poput droge za sjećanje. Kad se prozračivanje više nije moglo izbjeći, sjedio je sav usukan na jednoj stolici ičinilo se da s dimom i njegova životna snaga napušta prostoriju.

- Dođite - rekla je Adriana Gregoriusu - želim vam nešto pokazati.

Sišli su u ordinaciju. U jednom kutu na podu ležao je mali sag. Adriana ganogom odgurne u stranu. Netko je razbio pod i izvadio jednu od velikihkeramičkih pločica.

Ispod toga nalazilo se udubljenje u podu, u kojem su ležali sklopljenašahovska ploča i kutija. Adriana uze kutiju i pokaza Gregoriusu rezbarenešahovske figure.

Gregoriusu ponestade zraka. Otvorio je prozor i udahnuo hladni noćnizrak. Pritom ga uhvati vrtoglavica i on se pridrži za prozorsku kvaku.



- Ja sam ga pritom iznenadila - reče Adriana. Zatvorila je otvor i stala krajnjega. Plamteće rumenilo preplavilo mu je lice.

„Htio sam samo...” počeo je, „Nema razloga da se stidiš”, rekla sam. Te

večeri bio je nezaštićen i krhak kao malo dijete. Naravno da se činilo da jeriječ o grobnici za šah, za Jorgea, za njihovo prijateljstvo. Ali on, kako samdoznala, to uopće nije tako doživio. Bilo je složenije. A nekako i ispunjenonadom. On nije htio pokopati igru. Htio ju je samo gurnuti preko granice svoga svijeta a da je ne uništi i htio je sigurnost da je u svakom trenutkumože izvaditi. Njegov svijet bio je sada svijet bez Jorgea. Ali Jorgea je idalje bilo. Bilo ga je. „Sad kad njega više nema, čini mi se da nema ni mene”,rekao je jednom zgodom.

Nakon toga bio je danima bez samopouzdanja, a prema meni gotovo ponizan. „Kakav kič, ta stvar sa šahom”, procijedio je napokon, kad sam ga pozvala na red.

Gregorius pomisli na O’Kellyjeve riječi: „Bio je sklon patetici, nije to htio priznati, ali znao je i stoga se borio protiv kiča gdje god bi mu se za to pružila prilika, a pritom bi znao biti nepravedan, veoma nepravedan.”

Sad, u Silveirinu salonu, pročitao je još jedanput bilješke o kiču uPradovoj knjizi:

Kič je najpodmukliji od sviju zatvora, zapisao je Prado. Rešetke surevučene zlatom pojednostavnjenih, nestvarnih osjećaja, kao da su stupovi

neke palače.

Adriana mu je dala hrpu papira, jednu od hrpa s Pradova pisaćeg stola,stiješnjenu među kartonskim koricama i svezanu crvenom vrpcom. - To sustvari kojih nema u knjizi. O njima svijet ne treba ništa znati - rekla je.

Gregorius odveže vrpcu, rastvori korice i pročita:



Jorgeov šah. Način na koji mi ga je pružio. To može samo on. Neoznajem nikog tko može hiti tako nasilan. Prisila koju ni za što na svijetu

ne bih želio propustiti. Poput njegovih prisilnih poteza na ploči. Što je htio

izgladiti? Je li uopće ispravno reći da je htio nešto izgladiti? On nije rekao:„Tada si me pogrešno shvatio zbog Estefânije.” On je rekao:

„Mislio sam tada da možemo razgovarati o svemu, o svemu što namrolazi kroz glavu. Uvijek smo to mogli, zar se više ne sjećaš?” Nakon tih

riječi mislio sam nekoliko sekundi, samo nekoliko sekundi, da bismo semogli ponovno pronaći. Bio je to vreo, prekrasan osjećaj. Ali se ponovnougasio. Njegov golemi nos, njegove suzne vrećice, njegovi smeđi zubi. Prijee to lice bilo u meni, bilo je dio mene. Sad je ostalo vani, stranije od lica

stranca koji nikad nije bio u meni. Tako me je boljelo u prsima, tako meboljelo.

Zašto bi to što sam napravio sa šahom bio kič? Zapravo je toednostavna, prava gesta. I ja sam je napravio samo za sebe, ne za publiku.ad bi netko radio nešto samo za sebe, a promatralo bi ga bez njegova

nanja milijun ljudi i gromoglasno ga ismijavalo, jer bi to što radi smatralikičem: Kako bismo sudili?

Kad je Gregorius sat vremena poslije ušao u šahovski klub, O’Kelly se baš bio zapleo u kompliciranu završnicu. I Pedro je bio ondje, čovjek epileptičnih očiju, koji je neprestance šmrkao, podsjećajući Gregoriusa naizgubljen turnir u Moutieru. Nije bilo slobodne ploče.

- Sjednite ovamo - reče O’Kelly i povuče slobodnu stolicu za svoj stol.

Cijelim putem do kluba Gregorius se pitao što očekuje od toga. Što hoće

od O’Keliyja. Kad je bilo jasno da ga ne može pitati kako je tada bilo sEstefânijom Espinhosom i je li zaista bio u stanju žrtvovati je. Nije pronašaoodgovor, ali nije se mogao ni okrenuti.

Sad, s dimom cigarete u licu, iznenada je znao: Htio se još jedanput mjeritikako je sjediti kraj čovjeka kojeg je Prado cijeli život nosio u sebi, koji mu



e, kako reče pater Bartolomeu, trebao da bi bio potpun. Čovjek od kojeg jeuživao gubiti i kojem je, ne očekujući zahvalnost, darovao ljekarnu. Čovjekukoji se prvi grohotom nasmijao kad je lavež pasa prekinuo neugodnu tišinu

nakon skandalozna govora.- Hoćemo li? - upita O’Kelly nakon što je dobio završnicu i oprostio se od

suigrača.

Tako Gregorius još nikad protiv nikog nije igrao. Tako da nije bila riječ o partiji, nego o prisutnosti drugog. Isključivo o njegovoj prisutnosti. O pitanjukako je bilo biti netko čiji je život bio ispunjen tim čovjekom, čiji su prstižuti od nikotina s crnim pod noktima nemilosrdnom preciznošću postavljali

figure.- Ono što sam vam nedavno govorio o Amadeuu i sebi, mislim: Zaboraviteto.

O’Kelly pogleda Gregoriusa pogledom u kojem su se miješali plahost iljutita spremnost da se sve odbaci.

- Vino. Sve je bilo posve drukčije.

Gregorius kimne nadajući se da mu se u licu može prepoznati poštovanje

spram tog dubokog i kompliciranog prijateljstva.- Prado se pitao - reče on - je li duša uopće mjesto činjenica ili su

pretpostavljane činjenice samo varljive sjene naših priča, koje pričamo odrugima i o sebi samima.

- Da - reče O’Kelly - to je bilo nešto čime se Amadeu bavio cijeli život.„U nutrini čovjeka, govorio je Amadeu, stvari su ipak mnogo složenije negošto bi nas htjela uvjeriti naša shematična, neozbiljna upozorenja. Sve je to

mnogo kompliciranije. U svakom trenutku mnogo je kompliciranije. Vjenčalisu se jer su se voljeli i htjeli dijeliti život; Ona je ukrala jer joj je trebaonovac; Lagao je jer nije htio nanijeti bol: Kakve li su to samo smiješne pričice! Mi smo slojevita bića, bića puna ponora, s dušom od nestalne žive, sćudi čiji se boja i oblik mijenjaju kao u kaleidoskopu koji se neprestancetrese.”



Jorge mu je pak prigovarao da to zvuči kao da ipak postoje duševnečinjenice, samo što su, eto, veoma složene.

„Ne, ne”, prosvjedovao bi tada Amadeu, „mi bismo svoja objašnjenja

mogli istančavati do u beskonačnost, a i dalje ne bismo imali pravo. A ono pogrešno bila bi upravo pretpostavka da postoji istina koju valja otkriti.Duša, Jorge, ona je puki izum, naš najgenijalniji izum, a njegova genijalnostleži u sugestiji, zapanjujuće uvjerljivoj sugestiji da se u duši može otkritinešto kao u nekom stvarnom komadu svijeta. Istina, Jorge, sasvim jedrukčija: Mi smo dušu izmislili kako bismo imali predmet razgovora, nešto očemu možemo govoriti kad se sretnemo. Zamisli da ne možemo govoriti oduši: što da radimo jedni s drugima? Bio bi to pakao!”

- Mogao je o tome govoriti do opijenosti, onda bi se doslovce zažario, akad bi vidio da uživam u njegovoj opijenosti, rekao bi: „Znaš, mišljenje jedruga najljepša stvar. Najljepša je poezija. Kad bi postojali poetičkomišljenje i misleća poezija - to bi bio raj.” Poslije, kad je počeo s bilješkama,mislim da su one bile pokušaj krčenja puta u taj raj.

Vlažan sjaj pojavi se u O’Kellyjevim očima. Gregorius povuče beznačajan potez. Bili su posljednji u prostoriji.

- Jednom se intelektualna igra pretvorila u gorku ozbiljnost. Ne tiče vas sešto je bilo posrijedi, to se ne tiče nikoga.

Ugrizao se za usne.

- Ni Joãa prijeko u Cacilhasu. Povukao je dim i zakašljao.

„Obmanjuješ samog sebe”, rekao mi je, „htio si to zbog posve drugograzloga od onog koji si inscenirao preda mnom.”

- To bijahu njegove riječi, njegove proklete, bolne riječi: „koji siinscenirao preda mnom”. Možete li zamisliti kako je to kad vam netko kažeda svoje razloge samo inscenirate? Možete li zamisliti kako je to kad vam tokaže prijatelj?

„Odakle misliš da to znaš?” vikao sam na njega. „Za mene tu nema



istinitog i neistinitog, ili ti više ne misliš tako?”

Na O’Kellyjevu neobrijanom licu pojave se crvene pjege.

- Znate, jednostavno sam vjerovao da možemo razgovarati o svemu štonam prođe kroz glavu. O svemu. Romantično. Prolkleto romantično, znam.Ali tako je bilo između nas, više od četrdeset godina. Od dana kad se u svomskupom haljetku i bez školske torbe pojavio u učionici.

Ta on je bio taj koji se nije bojao nijedne misli. On je bio taj koji jenaočigled svećenika htio govoriti o umirućoj Božjoj riječi. A kad sam ja htioisprobati jednu smionu i, moram priznati, užasnu misao - primijetio sam dasam precijenio njega i naše prijateljstvo. Pogledao me kao da sam čudovište.

Inače je uvijek znao razliku između misli koja se samo isprobava i one kojanas zaista pokreće. On je bio taj koji me naučio toj razlici, toj oslobađajućojrazlici. A onda iznenada više ništa o tome nije znao. Iz njegova lica nestalo jesve krvi. U toj jednoj jedinoj sekundi mislio sam da se dogodilo ono najgore:da se naklonost koju smo oduvijek gajili jedan prema drugome, pretvorila umržnju. To je bio trenutak, užasan trenutak u kojem smo izgubili jedandrugoga.

Gregorius je htio da O’Kelly dobije partiju. Želio je da ga matira prisilnim potezima. Ali Jorge više nije pronašao put natrag u igru pa Gregoriusnamjesti remi.

- Jednostavno nije moguća ta bezgranična otvorenost - reče Jorge dok suse rukovali na ulici. - Ona nadilazi naše snage. Usamljenost kroz prisilu prešućivanja, i to postoji.

Ispuhnuo je dim.

- Sve je to bilo davno, prošlo je više od trideset godina. A kao da je biloučer. Sretan sam što sam zadržao ljekarnu. U njoj mogu stanovati u našem prijateljstvu. A povremeno mi uspije povjerovati da jedan drugog nikadnismo izgubili. Da je on jednostavno samo umro.



38.

Više od sat vremena Gregorius se već šuljao oko kuće Marije João i pitaose zašto mu srce lupa tako jako. „Velika, netaknuta ljubav njegova života”,tako ju je nazvala Mélodie.

„Ne bih se čudila da je nije ni poljubio. Ali nitko, nijedna žena, nije joj bila ravna. Ako netko poznaje sve njegove tajne, onda je to Maria João. Uodređenom smislu samo je ona znala tko je bio.” A Jorge je rekao da je bilaedina žena od koje je Amadeu zaista nešto očekivao. „Maria, moj Bože, da,

Maria”, govorio je.Kad je otvorila vrata, Gregoriusu najednom sve postade jasno. Jednom je

rukom držala šalicu vrele kave, a drugu grijala na njoj. Pogled jasnih, smeđihočiju odmjeravao ga je, ali mu nije prijetio. Nije bila žena koja bi zračila. Nižena za kojom bi se čovjek okrenuo. Takva žena nije bila ni u mladimgodinama. Ali Gregorius nikad prije nije susreo ženu koja bi isijavala takoneprimjetnu, a ipak i savršenu sigurnost i samostalnost. Vjerojatno joj je biloviše od osamdeset godina, ali čovjek se ne bi začudio da i dalje sigurne ruke

može obavljati svoje dužnosti.- Bavim se životom i zabilješkama Amadeua de Prada - reče na

francuskom. - Doznao sam da ste ga poznavali. Da ste ga poznavali boljenego itko drugi.

Prema njezinu pogledu očekivalo bi se da je ništa ne može izbaciti iztakta. A sad se to ipak dogodilo. Ne na površini. U svojoj tamnoj vunenojhaljini ostala je naslonjena na okvir vrata tako sigurno i opušteno kao i prije,

a slobodna ruka i dalje je trljala šalicu, samo sad malo sporije. Ali njezinotreptanje postalo je brže, a na čelu joj se pojaviše bore koncentracije, kao dase iznenada suočila s nečim neočekivanim, što bi moglo imati posljedice. Ništa nije rekla. Na nekoliko sekundi zatvorila je oči. Onda ponovno ovladasobom.



- Ne znam hoću li se vraćati onamo - reče. - Ali nema smisla ni da stojiteovdje vani, na kiši.

Francuske riječi dolazile su bez zastajkivanja, a akcent joj je odisao

dremljivom elegancijom Portugalke koja bez muke govori francuski a da ipak ni na trenutak ne napušta vlastiti jezik.

Upitala ga je tko je, nakon što je pred njega stavila šalicu kave, neuglađenim gestama pažljive domaćice nego trezvenim, neuvijenim pokretimanekog tko obavlja ono što je nužno.

Gregorius joj ispriča o španjolskoj knjižari u Bernu i rečenicama koje mue preveo knjižar. Od tisuću iskustava koje stječemo govorit ćemo najviše o

ednom, citirao je. Među svim nijemim iskustvima skrivena su ona kojanašem životu neopazice daju oblik, boju i melodiju.

Maria João zatvori oči. Velike usne, na kojima su se vidjeli ostacimjehurića od groznice, počeše neprimjetno drhtati. Spustila se malo dublje unaslonjač. Rukama obujmi koljeno i pusti ga. Sad nije znala kamo bi srukama. Njezine vjeđe s tamnim žilicama trzale su se. Polako joj se umiridah. Otvorila je oči.

- Vi ste to čuli i pobjegli iz škole - reče ona.- Pobjegao sam iz škole i čuo to - reče Gregorius.

Ona se nasmiješi. Pogledala me i darovala mi smiješak koji je dopirao izdaleke stepe proživljena života, napisao je sudac Prado.

- Dobro, ali pristajalo je. Pristajalo je tako dobro da ste ga poželjeliupoznati. Kako ste stigli do mene?

Kad je Gregorius završio svoju priču, ona ga pogleda.

- Nisam znala za tu knjigu. Rado bih je vidjela.

Otvorila ju je, vidjela sliku, a onda se činilo kao da je udvostručena silateža pritišće u naslonjač. Iza žilicama prošaranih, gotovo prozirnih vjeđaurcale su jabučice. Uzela je zamah, otvorila oči i prilijepila snažan pogled za

sliku. Naboranom rukom polako prijeđe preko nje, jedanput, a onda još



edanput. Tad nasloni ruke na koljena, ustane i bez riječi napusti sobu.

Gregorius uze knjigu i stade promatrati sliku. Razmišljao je o trenutku kade sjedio u kavani na Bubenbergovu trgu i prvi put je vidio. Mislio je na

Pradov glas iz Adrianina starog magnetofona.- Sad sam se dakle ipak vratila onamo - reče Maria João, smje stivši se

ponovno u naslonjač. „Kad je riječ o duši, malo je toga što držimo u ruci”,običavao je govoriti.

Lice joj je djelovalo pribranije. Počešljala je i raščupane pramenove sčela. Zamolila je za knjigu i promatrala sliku.

- Amadeu.

Iz njezinih usta ime je zvučalo sasvim drukčije nego iz usta ostalih. Kaoda je posrijedi sasvim drugo ime koje nikako ne može pripadati istomčovjeku.

- Bio je tako bijel i tih, tako užasno bijel i tih. Možda stoga što se takoako poistovjećivao s jezikom. Nisam mogla, nisam htjela povjerovati da od

njega nikad više neće dopirati riječi. Nikad više. Krv iz napukle žile odnijelae riječi. Sve riječi. Krvavo lomljenje bedema razorne siline. Kao medicinska

sestra vidjela sam mnoge mrtvace. Ali nikad mi se smrt nije učinila takookrutnom. Kao nešto što jednostavno nije smjelo nastupiti. Kao nešto što je bilo jednostavno neizdrživo. Neizdrživo.

Unatoč buci prometa pred prozorom prostoriju ispuni tišina.

- Vidim ga pred sobom, kako dolazi k meni, a u ruci drži liječnički nalaz,omotnica je bila žućkaste boje. Otišao je onamo zbog reske glavobolje ivrtoglavice. Bojao se da bi mogao biti tumor. Angiografija, kontrastna

sredstva. Ništa. Samo aneurizma. „S tim možete doživjeti stotinu godina”,rekao je neurolog. Ali Amadeu je bio blijed poput trupla. „Može prsnutisvaki tren, svaki tren, kako da živim s tom tempiranom bombom u mozgu?”rekao je.

- Sa zida je skinuo mapu mozga - reče Gregorius.



- Znam, bilo je to prvo što je učinio. Što to znači može se shvatiti samoako se zna kakvo je bezgranično divljenje gajio prema ljudskom mozgu injegovim zagonetnim učincima. „Dokaz za postojanje boga, govorio je, puki

dokaz za postojanje boga. Samo što boga nema.” A onda je za njega počeoživot u kojem će se kloniti svake pomisli na mozak. Svaku sliku bolesti, koja bi imala i najmanje veze s mozgom, prebacivao je smjesta specijalistima.

Gregorius je vidio pred sobom veliku knjigu o mozgu koja je u Pradovojsobi ležala na vrhu hrpe s knjigama. „O cérebro sempre o cérebro”, čuo jeAdrianu kako govori.

„Porquê não disseste nada?”

- Nitko osim mene nije to znao. Ni Adriana. Čak ni Jorge. Ponos se jedvačuo, ali bio je tu.

- Poslije bismo rijetko razgovarali o tome, a i to ne bi potrajalo dugo. Nije bilo mnogo toga što bi se moglo reći. Ali prijetnja krvave poplave u njegovojglavi ležala je poput sjene nad posljednjih sedam godina njegova života.Postojali su trenuci u kojima je želio da se to napokon dogodi. Ne bi li senapokon oslobodio straha.

Pogledala je Gregoriusa. - Dođite.Povela ga je u kuhinju. S gornje police jednog ormara skinula je veliku,

plitku kutiju od lakirana drva, poklopca urešena intarzijama. Sjeli su zakuhinjski stol.

- Neke od njegovih bilješki nastale su kod mene u kuhinji. Bila je to jednadruga kuhinja, ali bio je ovaj stol. „Stvari koje pišem ovdje najopasnije su”,rekao je. Nije htio govoriti o tome. „Pisanje je nijemo”, rekao je. Znalo se

dogoditi da cijelu noć prosjedi ovdje, a onda bez spavanja ode u ordinaciju. Nemarno se odnosio prema vlastitu zdravlju. Adriana je to mrzila. Mrzila jesve što je imalo veze sa mnom. „Hvala”, govorio bi na odlasku, „kod tebe jekao u tihoj, zaštićenoj luci.” Listove sam uvijek čuvala u kuhinji. Ondje im jemjesto.

Otvorila je cizelirani zatvarač kutije i izvadila tri gornja lista papira.



Nakon što je u sebi pročitala nekoliko redaka, gurnula ih je Gregoriusu.

Čitao je. Svaki put kad nešto ne bi razumio, pogledao bi je, a ona bi prevodila.

MEMENTO MORI. Tamne samostanske zidine, spušten pogled, snijegomrekriveno groblje. Mora li to biti?

Prisjetiti se što se zapravo želi. Svijest o ograničenom vremenu na istekukao izvor snage da se suprotstavimo vlastitim navikama i očekivanjima, a

rije svega očekivanjima i prijetnjama drugih. Kao nešto, dakle, što otvarabudućnost umjesto da je zatvara. Tako gledano memento je opasnost za

moćne, za tlačitelje koji gledaju da stvari urede tako da potlačeni sa svojimeljama ne nailaze na odjek, čak ni kod sebe samih.

„Zašto misliti na to, kraj je kraj, doći će kad bude došao, zašto mi to govorite kad to ne mijenja ama baš ništa?” Što uzvratiti?

„Ne trati svoje vrijeme, napravi od njega nešto isplativo.”

Ali što to može značiti: isplativo? Da se napokom prijeđe na ostvarivanjedavnih želja. Da se napadne zabluda da će za to biti vremena i poslije.

emento kao instrument u borbi protiv komotnosti, samoobmane i straha,koji je povezan s nužnom promjenom. Otići na odavna snivano putovanje,naučiti još i ovaj jezik, pročitati one knjige, kupiti ovaj nakit, provesti noć uonom poznatom hotelu. Ne promašiti samog sebe.

U to ulaze i veće stvari: odustati od nevoljena zanimanja, pobjći izomražena miljea. Činiti ono što pridonosi autentičnosti, jačem približavanju samome sebi.

Ležati od jutra do mraka na plaži ili sjediti u kavani: i to može bitiodgovor na memento, odgovor nekog tko je dotad samo radio.

„Misli na to da jednom moraš umrijeti, možda već sutra. “

„Sve vrijeme mislim na to, zato potajice odlazim iz ureda i puštam da meobasjava sunce.”



Naoko tmurno upozorenje neće nas zaključati u snijegom zameten samostanski vrt. Ono otvara put prema van i budi nas u sadašnjost.

Ispraviti naočigled smrti odnos prema drugima. Okončati neprijateljstvo,

ispričati se zbog počinjene nepravde, odati priznanje za koje zbog sitničavosti nismo bili spremni. Stvari koje smo uzimali preozbiljno neuzimati više tako ozbiljno: bockanju drugih, njihovu hvalisavost, uopćećudljiv sud koji donose o nekome. Memento kao poziv da se osjeća drukčije.

Opasnost: odnosi nisu više istinski i živi, jer im nedostaje ozbiljnosti kojaretpostavlja određenu lišenost distance. I: za mnogo toga što doživljavamoresudno je da nije povezano s mišlju na konačnost, nego s osjećajem da će

budućnost biti još veoma duga. Kad bi u to procurda svijest o predstojećoj smrti, to bi značilo da se taj doživljaj guši u zametku.

Gregorius ispriča o Ircu koji se usudio da se u All Souls Collegeu pojavina večernjem predavanju s crvenom nogometnom loptom.

- Amadeu je zabilježio: Što bih dao da sam mogao biti taj Irac!

- Da, to se slaže - reče Maria João. - To točno odgovara početku, našem

prvom susretu, u kojem su, kako bih danas rekla, već bila zadana svaosnovna načela. Bilo je to za moje prve godine na djevojačkoj školi u liceju.Sve smo silno poštovale dečke tamo prijeko. Latinski i grčki! A jednog dana, bilo je toplo svibanjsko jutro, jednostavno sam otišla prijeko, bilo mi je dostatog glupog poštovanja. Igrali su se, smijali, igrali. Samo on ne. On je sjediona stubama, rukama je obgrlio koljena i gledao me. Kao da me čekagodinama. Da nije tako gledao - ja ne bih samo tako sjela kraj njega. Aliovako je to bila najprirodnija stvar na svijetu.

„Ti se ne igraš?” rekla sam. On kratko odmahne glavom, gotovo otresito.

„Čitao sam”, rekao je nježnim, neodoljivim tonom diktatora koji još nena ništa o svojoj diktaturi, a na određen način nikad neće ni znati, „knjigu

o sveticama, Tereziji iz Lisieuxa, Tereziji Avilskoj i tako dalje. Nakon togami se sve što radim čini tako banalnim. Nedovoljno važnim. Razumiješ li?”



Nasmijala sam se. „Zovem se Ávila, Maria João Ávila”, rekla sam.

On se nasmijao sa mnom, ali bio je to usiljen smijeh jer nije osjećao dasam ga shvatila ozbiljno.

„Ne može sve biti važno, i ne uvijek”, rekla sam. „To bi bilo strašno.”

Pogledao me, a smiješak mu više nije bio usiljen. Zvono liceja zazvoni imi se rastadosmo.

„Hoćeš li sutra opet doći?” pitao je. Nije prošlo ni pet minuta, a izmeđunas je već postojala prisnost kao nakon mnogo godina.

Naravno da sam sljedeći dan ponovno otišla prijeko, a on je već znao sve

o mom prezimenu i održao mi predavanje o Vacu Ximenu i grofu Raimundude Borgonhi koje je kastilijski kralj Alfonso VI. poslao u to mjesto, o Antãu iJoãu Gonçalvesu de Ávili koji su u 15. stoljeću donijeli ime u Portugal i takodalje.

„Mogli bismo zajedno otići u Ávilu”, reče.

Sljedeći dan gledala sam iz učionice prema liceju kadli na prozoruugledah dvije zasljepljujuće svijetle točke. Bilo je to sunčano svjetlo ustaklima njegova opernog dalekozora. Sve je išlo tako brzo, kod njega jeuvijek sve išlo tako brzo.

Pod odmorom mi je pokazao operni dalekozor.

„Mamin je”, rekao je. „Ona tako rado odlazi u operu, ali papá...”

Htio je od mene napraviti dobru učenicu. Da mogu postati liječnica. Ali jato uopće nisam htjela, rekla sam mu, htjela sam postati medicinska sestra.

„Ali ti...” počne on.

„Medicinska sestra”, rekla sam, „jednostavno medicinska sestra.”Trebalo mu je godinu dana da to prihvati. Činjenica da sam ustrajala u

svojoj predodžbi i da mu nisam dala da mi nametne svoju - obilježila je naše prijateljstvo. Jer to je bilo to: doživotno prijateljstvo.

- Imaš tako smeđa koljena i haljina ti tako lijepo miriše na sapun - rekao



e tri tjedna nakon što smo se prvi put susreli.

Darovala sam mu naranču. Ostali u razredu bili su puni zavisti: plemić iseljančica.

„Zašto baš Maria?” pitala je jedna, ne znajući da sam u blizini. Izmišljalesu svašta. Ni pater Bartolomeu, za Amadeua najvažniji učitelj, nije me volio.Kad bi me vidio, okrenuo bi se i krenuo drugim smjerom.

Za rođendan sam dobila novu haljinu. Zamolila sam mamu da je maloskrati. Amadeu nije rekao ništa.

Katkada bi znao doći pa bismo pod odmorom otišli u šetnju. Pričao jekako mu je kod kuće, o očevim leđima, o majčinim prešutnim očekivanjima.

Doznala sam sve što ga je pokretalo. Postala sam njegova osoba od povjerenja. Da, to je ono što sam postala: njegova doživotna osoba od povjerenja.

Nije me pozvao na vjenčanje. „Samo bi se dosađivala”, rekao je. Stajalasam iza stabla kad su izlazili iz crkve. Skupo vjenčanje plemenitaša. Velikisjajni automobili, dugi bijeli skuti. Muškarci u frakovima i polucilindrima.

Bilo je to prvi put da sam vidjela Fátimu. Proporcionalno, lijepo lice,

bijelo kao alabaster. Duga, crna kosa, dječački stas. Nikakva lutkica, rekla bih, ali nekako... zaostala. Ne znam to zasigurno, ali rekla bih da se premanjoj odnosio skrbnički. A da ona to nije primijetila. Bio je tako dominantanmuškarac, nije imao želju za gospodarenjem, ne, nikakvu, ali bio jedominantan, sjajan, nadmoćan. U biti, u njegovu životu uopće nije bilo mjestaza ženu. Kad je umrla, bio je duboko potresen.

Maria João je šutjela i gledala kroz prozor. Kad je nastavila, oklijevala je

kao da ima nečistu savjest.- Kao što sam rekla... bio je duboko potresen. Nedvojbeno. A ipak...Kako da kažem: nije to bila potresenost koja bi prodirala u posljednju,najdublju dubinu. Prvih dana često je sjedio kod mene. Ne da bih ga tješila.Znao je da... da to ne može očekivati od mene. Da, da, znao je to. Zasigurnoe to znao. Htio je jednostavno da budem tu. Tako je bilo često: morala sam



biti tu.

Maria João ustane, stane kraj prozora i ostane ondje. Gledala je van, ruku prekriženih na leđima. Kad je nastavila govoriti, učinila je to tihim glasom

tajni.- Treći ili četvrti put napokon je skupio hrabrost, nevolja je bila prevelika,

morao je to nekome reći. Nije mogao imati djecu. Dao se operirati da ni ukojem slučaju ne postane otac. Bilo je to mnogo prije nego što je susreoFátimu.

„Ne želim da bude male, bespomoćne djece koja će morati nositi teretmoje duše”, rekao je. „Pa znam kako je bilo kod mene - i kako i dalje jest.”

Obrisi roditeljskog htijenja i bojazni upisuju se užarenom pisaljkom uduše malenih koji su puni nemoći i neznanja o tome što se događa, s njima.Treba nam cijeli život da pronađemo i dešifriramo utisnut tekst, i nikad nemožemo biti sigurni da smo ga razumjeli. Gregorius joj je ispričao što je pisalo u pismu ocu.

- Da - reče ona - da. Ono što ga je tištalo nije bio zahvat, nikad on nijezažalio zbog toga. Bilo je to što Fátimi nije rekao ništa o tome. Ona je patila

što nemaju djece, a on se gotovo ugušio od nečiste savjesti. Bio je hrabar muškarac, muškarac nevjerojatne hrabrosti. Ali u vezi s tim bio je kukavica itu kukavštinu nikad nije prebolio.

„Kukavica je kad je posrijedi mama”, rekla je Adriana. „Njegov jedinikukavičluk. On, koji se inače ne kloni nijedne neugodne stvari, nijedne.”

- Razumjela sam to - reče Maria João - da, mislim da mogu reći:razumjela sam to. Pa doživjela sam kako su duboko u njemu bili otac i mati.

A ipak: bila sam smetena. I zbog Fátime. Ali još više me smelo onoradikalno, štoviše brutalno u njegovoj odluci. Dvadeset i koja godina, a on seodlučio za to. Zauvijek. Trebalo mi je otprilike godinu dana da s time izađemnačistac. Dok si nisam mogla reći: „On ne bi bio on kad ne bi mogao takvošto.”

Maria João uze u ruke Pradovu knjigu, stavi naočale i počne listati. Ali u



mislima je i dalje bila u prošlosti pa je ponovno skinula naočale.

- Nikad ne bismo dulje govorili o Fátimi, o onome što je bila za njega.Ona i ja, nas dvije smo se jedanput susrele u kavani, ona je ušla, a ja sam se

osjećala obveznom da sjednem kraj nje. Prije nego što je stigao konobar objesmo znale da je to bila pogreška. Srećom, popile smo samo espresso.

- Ne znam jesam li razumjela sve to ili ne. Nisam sigurna čak ni je li on torazumio. To je moj kukavičluk: nisam pročitala ništa od onog što je zapisao oFátimi. „To smiješ čitati tek nakon moje smrti”, rekao je kad mi je daozapečaćenu omotnicu. „Ali ne bih želio da to dospije do Adriane.” Više negoedanput držala sam omotnicu u ruci. U nekom trenutku odlučila sam da ne

želim znati. I tako je omotnica i dalje ovdje u kutiji.Maria João vrati tekst o spomenu smrti u kutiju i gurne je u stranu.

- Jedno znam: kad se dogodila ta stvar s Estefânijom, nisam bila nimaloiznenađena. Takve se stvari događaju: da čovjek ne zna što mu nedostaje dok to ne dobije, a onda je odjednom jasno da je to bilo to.

On se promijenio. Prvi put u četrdeset godina činilo se da se stidi predamnom i da preda mnom hoće skriti nešto svoje. Znala sam samo da je

postojao netko, netko iz Otpora, tko je imao neke veze i s Jorgeom. I daAmadeu to nije mogao ni želio dopustiti. Ali ja sam ga poznavala:neprestance je mislio na nju. Iz njegove šutnje bilo mi je jasno: nisam jetrebala vidjeti. Kao da bih, kad bih je vidjela, mogla doznati nešto o njemušto ne bih smjela znati. Što nitko ne bi smio znati. Takoreći ni on sam. Ondasam otišla onamo i čekala pred kućom gdje su se sastajali ljudi iz Otpora.Izašla je jedna jedina žena i meni odmah postade jasno da je to ona.

Pogled Marije João lutao je prostorijom i zalijepio se za neku daleku

točku.- Ne želim vam je opisivati. Reći ću samo ovo: odmah sam mogla

zamisliti što mu se dogodilo. Da je svijet za njega iznenada izgledao sasvimdrukčije. Da se srušio dotadašnji red. Da su se odjednom brojile sasvimdruge stvari. Takva je ona bila žena. Pritom joj je bila tek dvadeset i neka.



Nije bila samo lopta, crvena irska lopta na koledžu. Bila je mnogo više odsvih crvenih irskih lopti zajedno: zasigurno je osjetio da je ona za njega prilika da postane sasvim drukčiji. Kao muškarac, mislim.

Samo time se može objasniti činjenica da je sve stavio na kocku: poštovanje drugih, prijateljstvo s Jorgeom, koje mu je bilo sveto, pa čak iživot. I da se vratio iz Španjolske kao da je... uništen. Uništen, da, to je pravariječ. Postao je spor, teško se koncentrirao. U njegovim žilama nije više bilo prijašnje žive, a nije bilo više ni njegove negdašnje smionosti. Zar njegovaživota bio se ugasio. Govorio je da cijeli život mora učiti iznova.

„Bio sam vani u liceju”, rekao je jednog dana. „Tada je sve još bilo preda

mnom. Toliko toga još je bilo moguće. Sve je bilo otvoreno.”Mariji João stegnu se grlo. Nakašlja se, a kad je nastavila govoriti,zvučala je promuklo.

- Rekao je još nešto. Zašto nikad nismo zajedno otišli u Ávilu, to je rekao.Mislila sam da je to zaboravio. Nije. Plakali smo. Jedini put da smo zajedno plakali.

Maria João izađe. Kad se vratila, vrat joj je bio umotan u šal, a preko ruke

nosila je debeo kaput.- Htjela bih da se zajedno odvezemo u licej - rekla je. - U ono što je ostalo

od njega.

Gregorius zamisli kako će promatrati slike Isfahana i postavljati pitanja.Bio je začuđen jer se ne stidi. Ne pred Marijom João.



39.

Ona, osamdesetogodišnjakinja, vozila je automobil mirno i precizno poputtaksista. Gregorius je promatrao njezine ruke na upravljaču i mjenjaču. Nisuto bile elegantne ruke, a očito nije posvećivala mnogo vremena njihovoj njezi.Ruke koje su se skrbile za bolesnike, praznile noćne posude, stavljale zavoje.Ruke koje su znale što čine. Zašto je Prado nije imenovao svojomasistenticom?

Zaustavili su se i otišli pješice kroz perivoj. Najprije je htjela u zgradu

djevojačke škole.- Trideset godina nisam bila ovdje. Od njegove smrti. Tada sam dolazila

gotovo svakodnevno. Mislila sam da bi me zajedničko mjesto, mjesto prvogsusreta, moglo naučiti da se rastanem od njega. Nisam znala kako da tonapravim: da se rastanem od njega. Kako se rastaje od nekog tko je čovjekuobilježio život kao nitko drugi?

Darovao mi je nešto što prije nisam poznavala, a ni nakon njega nisamiskusila: svoju nevjerojatnu sposobnost uživljavanja. Mnogo se bavio samimsobom i mogao je biti egoman do neizdržljivosti. Ali u isti mah je, kad bi posrijedi bili drugi, posjedovao fantaziju koja je bila tako brza i precizna da bi se čovjeku zavrtjelo u glavi. Događalo se da mi kaže kako se osjećam, još prije nego što bih počela tražiti riječi. Razumjeti druge, to je bila njegovastrast, njegova pasija. Ali on ne bi bio on kad u mogućnost takvograzumijevanja ne bi bio sumnjao, toliko radikalno da bi se čovjeku sadzavrtjelo u glavi u suprotnom smjeru.

Kad bi prema meni bio takav, to bi stvaralo nevjerojatnu blizinu od koje bizastao dah. Kod kuće jedni prema drugima nismo bili osobito nepristojni, ali bili smo veoma trezveni, takoreći svrsishodni. A onda je došao netko tko je bio u stanju pogledati u mene. Bilo je to otkrivenje. I pružilo je nadu.

Stajali su u učionici Marije João. Ondje više nije bilo klupa, samo se



ploča još nalazila ondje. Slijepi prozori u kojima je tu i tamo nedostajaokomad stakla. Maria João otvorila je prozor, iz škripe progovoriše desetljeća.Pokazala je prijeko, prema liceju.

Ondje. Ondje, na trećem katu, bile su svjetlosne točke opernog dalekozora- Progutala je slinu - Da me je netko, dječak iz plemenite kuće, tražioopernim dalekozorom: to... to je bilo nešto. I kao što sam rekla, pružio mi jenadu. Ta nada još je imala djetinji oblik i naravno da nije bilo jasno što je posrijedi. Svejedno, bila je to u nekom nesigurnom obliku nada da ćemodijeliti život.

Krenula je niza stube, na kojima je, kao i u liceju, ležao sapunast film od

vlažne prašine i trule mahovine. Maria João je šutjela dok nisu prošli kroz perivoj.

- A nekako se to onda i dogodilo. Dijelili smo život, mislim. Dijelili smoga u daljini, u dalekoj blizini.

Pogled joj se popne uz pročelje liceja.

- Ondje, na onom prozoru, sjedio je i, jer je već znao sve i dosađivao se, pisao mi kratke poruke na papiriće koje bi mi davao pod odmorom. Nisu to

bili... nikakvi billets doux. Nije ondje pisalo ono čemu sam se svaki putiznova nadala. Bile su to njegove misli o bilo čemu. O Terezi Avilskoj imnogočemu drugom. Učinio me stanovnicom svijeta svojih misli. „Osimmene, samo ti stanuješ ondje”, govorio bi.

A svejedno je vrijedilo ono što sam shvatila tek polako i mnogo poslije: Nije htio da budem upletena u njegov život. U određenom smislu, koji jeveoma teško objasniti, on je htio da ostanem izvan. Čekala sam da me pitahodu li raditi u Plavoj ordinaciji. U snovima sam radila ondje, mnogo puta, i

bilo je predivno, razumjeli smo se bez riječi. Ali on nije pitao, čak ni unaznakama.

Volio je vlakove, za njega su bili simbol života. Rado bih se vozila unjegovu kupeu. Ali ondje me nije htio. Htio me na peronu, htio je da usvakom trenutku može otvoriti prozor i pitati me za savjet. I htio je da se i



peron pokrene kad krene vlak. Ja sam, nalik na anđela, trebala stajati na putujućem peronu, na anđeoskoj platformi, koja je trebala kliziti uz vlak

ednakom brzinom.

Ušli su u licej. Maria João osvrne se oko sebe.- Djevojčice nisu smjele ovamo. Ali on bi me prošvercao nakon nastave i

pokazao mi sve. Otac Bartolomeu nas je ulovio. I pobjesnio. Ali bio je toAmadeu pa nije rekao ništa.

Stajali su pred sobom senhora Cortêsa. Sad se Gregorius ipak uplašio.Ušli su. Maria João prasnula je u smijeh. Bio je to smijeh živahne školarke.

- Vi?

- Da.

Stala je do zida, pred slikom Isfahana i uputila mu upitan pogled.

- Isfahan, Perzija. Kao školarac htio sam tamo. Na Istok.

- A sad, kad ste pobjegli, nadoknađujete to. Ovdje.

Kimnuo je. Nije znao da postoje ljudi koji shvaćaju tako brzo. Mogao jeotvoriti prozor vlaka i pitati anđela.

Maria João učini nešto iznenađujuće. Stade kraj njega i stavi mu ruku narame.

- Amadeu bi to razumio. I ne samo da bi razumio. Volio bi vas zbog toga.„ A imaginação, o nosso último santuário”, običavao je govoriti. Mašta iintimnost, to su uz jezik bile jedine dvije svetinje koje je priznavao. „I oneedna s drugom imaju mnogo veze, mnogo”, govorio je.

Gregorius je oklijevao. Ali onda ipak otvori ladicu pisaćeg stola i pokaže

Mariji João hebrejsku Bibliju.- Kladim se da je to vaš pulover!

Sjela je na stolicu i prekrila noge jednim od Silveirinih pokrivača.

- Čitajte mi, molim vas. I on je to radio. Ja, naravno, nisam razumjela



ništa, ali bilo je prekrasno.

Gregorius je čitao priču o postanku. On, Mundus, čitao je u ruševnoj portugalskoj gimnaziji osamdesetogodišnjoj ženi koju još jučer nije poznavao

i koja nije znali ni riječi hebrejskog priču o postanku. Bilo je to najluđe što jeikad napravio. Uživao je u tome kao što nikad prije ni u čemu nije uživao.Bilo je kao da iznutra skida sve okove, ne bi li taj jedan put neobuzdanoudarao oko sebe, kao netko tko zna za svoj skorašnji kraj.

- A sad idemo u aulu - reče Maria João. - Aula je tada bila zaključana.Sjeli su u prvi red, pred povišenu katedru.

- Ondje je dakle održao svoj govor. Voljela sam ga. Bilo je u tim riječima

toliko njega. On je bio taj govor. Ali bilo je tu i nečeg, čega sam se preplašila. Ne u verziji koju je izlagao, u njoj je to ispustio. Sjetit ćete se, nakraju, kad kaže da mu je potrebno oboje, svetost riječi i neprijateljstvo premasvemu okrutnom. Onda dolazi: I neka me nitko ne prisiljava da biram. To je bila posljednja rečenica koju je iznio. Ali u izvornom obliku bila je tu irečenica: Seria uma corrida atrás do vento, da je to trka za vjetrom.

„Kakva predivna slika”, viknula sam.

Onda on uze Bibliju i stade mi čitati iz Solomona: Vidjeh svako djelo štobiva pod suncem, -a eto: sve je taština i trka za vjetrom! Prepala sam se.

„Pa ne možeš tako”, rekla sam. „To će svi svećenici odmah prepoznati ismatrati te megalomanom.”

Ono što nisam rekla bilo je da sam se u tom trenutku bojala za njega, zanjegovo duševno zdravlje.

„Ali zašto?” upita on začuđeno. „Pa sve je to samo poezija.”

„Ali ne možeš govoriti biblijsku poeziju! Biblijsku poeziju! U svoje ime!”„Poezija nadmašuje sve”, rekao je on, „ona sva pravila stavlja izvan

snage.”

Ali postao je nesiguran i prekrižio tu rečenicu. Osjetio je da samzabrinuta, on bi uvijek sve osjetio. Nikad više nismo govorili o tome.



Gregorius joj ispriča o Pradovoj diskusiji s O’Kellyjem o umirućoj riječi božjoj.

- To nisam znala - reče ona i zašuti. Sklopila je ruke, otklopila ih, pa

ponovno sklopila.- Jorge. Jorge O’Kelly. Ne znam. Ne znam je li on za Amadeua bio sreća

ili nesreća. Velika nesreća prerušena u veliku sreću, to postoji. Amadeu ječeznuo za Jorgeovom snagom, a ta je snaga bila gruba. Uopće je čeznuo zanjegovom grubošću, koja se mogla prepoznati već i po njegovim grubim,ispucanim rukama, njegovoj čvrstoj, kuštravoj kosi i cigaretama bez filtra,koje je već i u ono doba pušio jednu za drugom. Ne želim mu nanositi

nepravdu, ali nije mi se svidjelo to što se Amadeu toliko nekritičkioduševljavao njime. Bila sam seljančica, znala sam kakvi su seljačići. Nije bilo razloga za romantiku. Kad bi zagustilo, Jorge bi mislio najprije na sebe.

Ono što ga je fasciniralo, doslovce opijalo kod O’Keliyja bila je činjenicada je bez teškoća povlačio granicu između sebe i drugih. Jednostavno birekao ne i nacerio se preko svog velikog nosa. Amadeu bi se, naprotiv, borioza svoje granice kao da je riječ o njegovu spasenju.

Gregorius joj ispriča o pismu ocu i rečenici: Drugi su tvoje sudište.

- Da, točno, to je to. Učinio ga je duboko nesigurnim čovjekom,najtankoćutnijim kojeg se može zamisliti. Imao je tu nevjerojatnu potrebu za povjerenjem, a potom i za time da bude prihvaćen. Mislio je da tunesigurnost mora skrivati. A mnogo toga što se činilo kao hrabrost i smionostednostavno je bilo bijeg prema naprijed. Beskrajno mnogo zahtijevao je od

sebe, previše toga, a povrh svega toga postao je samouvjeren i oštar sudac.

Svi koji su ga bolje poznavali bojali su se da neće udovoljiti njemu i

njegovim očekivanjima, da će uvijek zaostajati za njim. Činjenica da je malodržao do sebe samo je pogoršavala stvar. Nije mu se mogla zamjeriti čak nisamodopadljivost.

Kako li je primjerice samo mrzio kič! Prije svega u riječima i gestama. Akako li se samo bojao vlastita kiča! „Ako hoće postati slobodan, čovjek mora



biti u stanju prihvatiti samoga sebe i u vlastitu kiču”, govorio je. Onda bineko vrijeme disao mirnije, slobodnije. Imao je fenomenalno pamćenje. Alitakve stvari zaboravljao bi brzo, a onda bi ga opet počelo gušiti.

Borio se protiv sudišta. Bože, kako se borio! I izgubio je. Da, mislim dase to mora reći: izgubio je.

Za mirnih vremena, kad se jednostavno bavio poslom u ordinaciji, zbogčega su mu ljudi bili zahvalni, katkada bi se činilo da je uspio. Ali onda sedogodila ona stvar s Mendesom. Pljuvačka na licu pratila ga je i on ju jesanjao do samog kraja. Pogubljenje.

Bila sam protiv toga da se priključi Otporu. Nije on bio čovjek za to,

pamet je imao, ali nedostajalo mu je živaca. I nisam smatrala da bi neštomorao ispraviti. Ali ništa se tu nije moglo napraviti. „Kad je riječ o duši,malo je toga u našoj moći”, govorio je. Već sam vam pričala o tim riječima.

A i Jorge je bio u Otporu. Jorge, kojeg je naposljetku izgubio na taj način.Sav usukan mozgao je o tome u mojoj kuhinji, ali nije rekao ni riječi.

Otišli su uza stube i Gregorius joj pokaže klupu u koju je u mislima biosmjestio Prada. Bio je pogrešan kat, ali inače gotovo točno. Maria João

stajala je na prozoru i gledala prijeko, prema svome mjestu u djevojačkojškoli.

- Sudište drugih. Tako je to doživio i kad je Adriani zarezao vrat. Ostalisu sjedili za stolom i promatrali ga kao monstruma. A on je napravio jedinošto je bilo ispravno. Svojedobno u Parizu, posjećivala sam tečaj medicine zahitne slučajeve, ondje su nam to pokazali. Koniotomija. Mora se poprijeko presjeći ligamen conicum, a potom zračnicu držati otvorenu trahealnomkanilom. Inače će pacijent umrijeti od začepljenja dušnika. Ne znam bih li

mogla i bih li pomislila na kemijsku olovku kao nadomjestak za kanilu.„Ako ikad poželite raditi za nas...” rekoše mu liječnici koji su poslije

operirali Adrianu.

Za Adrianin život to je imalo pogubne posljedice. Ako nekome spasiteživot, morali biste se od njega rastati brzo i lako. Za spašenoga, ali i za



spasitelja, to je teret koji je teško nositi. Zato bi se prema njemu trebaloodnositi kao prema sretnom slučaju prirode, otprilike kao prema spontanomizlječenju. Nečem neosobnom.

Amadeu se teško nosio s Adrianinom zahvalnošću, u kojoj je bilo nečegreligioznog, fanatičnog. Katkad bi mu se to smučilo, jer znala je biti ponizna poput robinje. Ali tu su bili njezina nesretna ljubav, pobačaj, strah odusamljenosti. Katkada sam se pokušavala uvjeriti da me u ordinaciju nijeuzeo zbog Adriane. Ali to nije istina.

S Mélodie, njegovom sestrom Ritom, stvari su stajale sasvim drukčije, svee išlo lako i neopterećeno. Na jednoj je fotografiji snimljen kako na glavi

nosi balon-kapu njezina djevojačkog orkestra. Zavidio joj je na hrabrosti da bude prevrtljiva. Poštovao je to što je kao neplanirano, kasnije rodeno dijete breme odnosa s roditeljima tištalo manje nego njega i Adrianu. Ali znao bi sei razbjesniti, kad bi pomislio koliko je i sam lakše mogao živjeti u ulozi sina.

Ja sam ga samo jedan jedini put posjetila kod kuće. Bilo je to još dok smoišli u školu. Ispostavilo se da je to bila pogreška. Svi su bili prijazni, aliosjećalo se da ne pripadam ondje, ne u tu bogatu, plemenitu kuću. Amadeu je bio nesretan zbog tog poslijepodneva.

„Nadam se da...”, rekao je „ne mogu...”

„Pa, nije važno” rekla sam ja.

Mnogo poslije srela sam se sa sucem, on je zamolio za susret. Osjećao jeda mu Amadeu zamjera njegov posao pod vladom koja na savjesti imaTarrafal. „Prezire me, rođeni sin me prezire”, izbilo je iz njega. A onda mi jegovorio o svojim bolovima i kako mu posao pomaže da nastavi živjeti.Amadeuu je zamjerao nedostatak empatije. Ispričala sam što mi je Amadeu

bio rekao: „Neću ga gledati kao bolesnika kojem se oprašta sve. To bi bilokao da više nemam oca.”

Nisam mu ispričala kako je Amadeu bio nesretan u Coimbri. Jer jesumnjao da kao liječnik ima budućnost. Jer nije bio siguran ne slijedi limožda ipak samo očevu želju i pritom zanemaruje vlastitu.



Krao je u najstarijoj robnoj kući u gradu, pritom zamalo da ga nisu ulovili,a poslije je pretrpio živčani slom. Posjetila sam ga.

„Znaš li razlog?” pitala sam. Kimnuo je.

Nikad mi to nije objasnio. Ali mislim da je imalo neke veze s ocem, sasudom i osudama. Neka vrsta bespomoćnog, šifriranog revolta. Na hodniku u bolnici susrela sam O’Keliyja.

„Da je bar ukrao nešto zaista vrijedno!” reče on. „Ali ta starudija!”

Ne znam jesam li ga u tom trenutku voljela ili mrzila. Ne znam ni danas.

Prigovor zbog nedostatka moći uživljavanja bio je sve samo ne opravdan.

Koliko je često Amadeu u mojoj prisutnosti zauzimao stav pacijenta koji boluje od Behtereva i ostajao u njemu dok ne bi dobio grč u leđima, nakončega bi se još više zgrbio, isturio glavu poput ptice i stisnuo zube.

„Ne znam kako on to izdržava”, rekao je. „Ne samo bolove, poniženje!”

Ako mu je empatija i s kim zatajila, onda je to bilo s majkom. Njegovodnos prema njoj ostao mi je misterij. Bila je ljupka, njegovana, ali neuglednažena. „Da”, govorio bi, „da. U tome i jest stvar. Nitko to ne bi povjerovao.”

Krivio ju je za toliko toga, što zapravo nije moglo biti istina. Za to što munije bilo lako povlačiti granice prema drugima; za bjesomučan nagon premaradu; za opsjednutost samim sobom; za nesposobnost da pleše ili svira; sve jeto trebalo imati veze s njom i njezinom nježnom diktaturom. Ali o tome se snjom nije moglo razgovarati:

„Neću razgovarati, hoću samo biti bijesan! Jednostavno bijesan! Furioso!aivoso!”

Počeo je padati mrak. Maria João vozila je upaljenih svjetala. - Poznajeteli Coimbru?

- upita ona. Gregorius odmahne glavom.

- Obožavao je Bíbliotecu Joaninu na sveučilištu. Nije bilo tjedna a da bar edanput ne ode tamo. I Salu Grande dos Actos, gdje je primio diplomu. I



poslije je često odlazio tamo kako bi vidio prostorije.

Kad je Gregorius izašao iz auta, zavrtjelo mu se u glavi pa se morao pridržati za krov automobila. Maria João stisnu oči.

- Češće vam je tako? Oklijevao je. Onda slaže.

- Ne bi trebalo olako s tim - reče ona. - Poznajete li ovdje nekogneurologa? On kimnu.

Vozila je polako, kao da razmišlja o povratku. Tek je na križanju ubrzala.Svijet se okretao, a Gregorius se morao pridržati za kvaku prije nego što jeuspio otključati vrata.

Popio je čašu mlijeka iz Silveirina kuhinjskog ormara, a onda polakootišao gore, stubu po stubu.



40.

„Mrzim hotele. Zašto nastavljam? Možeš li mi to reći, Julieto?” Kad jeGregorius u subotu u podne čuo kako Silveira otključava vrata, pomislio jena te njegove riječi, o kojima je govorila djevojka. Uz riječi je pristajalačinjenica da je Silveira kovčeg i kaput jednostavno pustio da padnu, sjeo u predvorju u naslonjač i iscrpljen zatvorio oči. Kad je vidio Gregoriusa kakose spušta niza stube, lice mu se ozari.

- Raimundo, nisi u Isfahanu? - upita nasmijan.

Bio je prehlađen i šmrcao je. Posao u Biarritzu nije se okončao kao što jeočekivao, od konobara u spavaćim kolima dvaput je izgubio, a Filipe, vozač,nije pravodobno stigao na kolodvor. Osim toga, i Julieta je imala slobodandan. Na licu su mu se jasno vidjeli tragovi izmorenosti, veće i dublje od oneu vlaku. „Problem je”, rekao je Silveira kad je vlak tada stajao na kolodvoruu Valladolidu, „da nemamo pregled nad svojim životima. Ni nad onim što je pred nama, ni nad onim što je iza nas. Ako se dogodi nešto dobro,

ednostavno smo imali sreću.”

Pojeli su što je Julieta pripremila večer prije, a onda u salonu popili kavu.Silveira primijeti da Gregoriusov pogled bježi prema fotografijama s otmjenezabave.

- Prokletstvo - reče - to sam sasvim zaboravio. Slavlje, prokleto obiteljskoslavlje. Ne idem tamo, jednostavno ne idem - reče i udari vilicom po stolu. Nešto u Gregoriusovu licu ga zbuni.

- Osim ako ti hoćeš sa mnom - reče. - Kruta obiteljska zabava plemića.

Nešto najgore! Ali ako hoćeš...Bilo je oko osam kad ih je Filipe pokupio i iznenađen vidio kako stoje u

predvorju i tresu se od smijeha. Sat vremena prije Gregorius je rekao danema što odjenuti. Onda je probao nekoliko Silveirinih stvari, koje su mu sve bile tijesne. A sad se promatrao u velikom ogledalu: preduge hlače, naborane



preko nedolično običnih cipela, smoking, koji se nije mogao zakopčati,košulja, čiji ga je ovratnik gušio. Prepao se kad je to vidio, ali onda ga je ponio Silveirin prolom smijeha pa je počeo uživati u klaunskom prizoru. Ne

bi to znao objasniti, ali činilo mu se da se tom maskeradom može osvetitiFlorence.

Pritajena osveta sasvim se zahuktala tek kad su stupili u vilu Silveirinetete. Silveira je uživao, predstavljajući nadutim gostima svog švicarskog prijatelja Raimunda Gregoria, pravog učenjaka, koji je ovladao bezbrojnim

ezicima. Kad je Gregorius čuo riječ erudito, prepao se kao hohštapler predraskrinkavanje. Ali za stolom odjednom ga spopade vrag i on kao dokazsvoje mnogojezičnosti stade ispremiješano govoriti hebrejski, grčki i bernski

njemački, uživajući u divljim, nemogućim kombinacijama riječi koje su izminute u minutu postajale sve lude. Nije ni znao da posjeduje toliko jezičnogduha, bilo mu je kao da ga mašta u smionom, dalekom luku nosi prostorom,sve dalje i sve više, dok se u jednom trenutku ne stropošta na tlo. Uhvatila gae vrtoglavica, ugodna vrtoglavica načinjena od riječi, crnog vina, dima i

glazbe, a on je tu vrtoglavicu htio i činio je sve da je zadrži, bio je zvijezdavečeri. Silveirini rođaci bili su sretni da se ne moraju dosađivati sami sasobom, Silveira je pušio cigaretu za cigaretom i uživao u predstavi, žene sugledale Gregoriusa pogledima na kakve nije bio naviknut, nije bio siguranznače li ono što mu se činilo da znače, ali bilo je svejedno, jedino važno biloe to da je toliko višeznačnih pogleda dobačeno njemu, Mundusu, čovjeku od

najkrhkijeg pergamenta, kojeg su zvali Papirus.

U nekom trenutku usred noći stajao je u kuhinji i prao sude, bila je tokuhinja Silveirinih rođaka, ali bila je i kuhinja Muraltâ, a Eva, nevjerojatnaEva gledala ga je sva užasnuta. Pričekao je da dvije sluškinje odu, onda se

ušuljao u kuhinju i sad je s vrtoglavicom i zaljuljan stajao naslonjen nasudoper i trljao tanjure. Nije htio strahovati od vrtoglavice, ne sad, htio jeuživati u ludosti večeri koja se sastojala u tome da nakon četrdeset godinanadoknađuje ono što nekoć, na učeničkoj zabavi, nije mogao učiniti.

- Može li se u Portugalu kupiti plemićka titula? - pitao je za desertom, ali



očekivana neugoda ipak je izostala jer su pitanje smatrali trabunjanjemezičara, samo se Silveira sve vrijeme cerio.

Od vrele vode za ispiranje posuda orosiše mu se naočale, Gregorius

posegne u prazno i pusti jedan tanjur da mu sklizne iz ruke i razbije se nakamenom podu.

- Espera, au ajudo - reče Silveirina nećakinja Aurora, koja se odjednomnašla u kuhinji. Zajedno čučnuše i stadoše skupljati porculanske krhotine.Gregorius i dalje nije vidio ništa pa se sudario s Aurorom, čiji je parfem, pomislio je poslije, pristajao uz njegovu vrtoglavicu.

- Não faz mal - reče ona kad se ispričao i on zapanjeno osjeti da mu je

pritisnula poljubac na čelo.- Što uopće radite tur - upita ga kad su se ponovno uspravili i kad mu je

nasmijana pokazala na pregaču koju je bio navukao. - Perete posuđe? Vi?Gost? Učeni poliglot? lncrível ! Nevjerojatno.

Zaplesali su. Aurora mu je skinula pregaču, uključila kuhinjski radio,stavila mu ruku na rame i sad ga je uz zvukove valcera vrtjela po kuhinji.Svojedobno je Gregorius nakon jedne i pol lekcije iz plesne škole pobjegao

glavom bez obzira. Sad se okretao kao medvjed, spoticao se o preduge hlače,vrtoglavica se pojačavala, sad će pasti, pokušao se uhvatiti za Aurom, kojase pretvarala da ne primjećuje ništa i zviždukala uz glazbu, a tad mu popustiše koljena i samo je čvrst zahvat Silveirine ruke uspio spriječiti pad.

Gregorius nije razumio što je Silveira rekao Aurori, ali ton je odavao dase otresao. Pomogao je Gregoriusu da sjedne i donio mu čašu vode.

Nakon pola sata otišli su.

- Takvo što nikad prije nisam doživio - reče Silveira u autu. - Pa vi steokrenuli naglavce cijelo uštogljeno društvo. Dobro, Auroru i inače pratiglas... Ali ostali... Molili su da vas sljedeći put svakako opet dovedem!

Dali su vozaču da ih odveze do njegove kuće, onda je Silveira sjeo zaupravljač pa se odvezoše u licej.



- Sad nekako odgovara, zar ne? - rekao je Silveira putem.

U svjetlu svjetiljke za kampiranje Silveira je promatrao slike Isfahana.Kimnuo je. Dobacio je Gregoriusu pogled i iznova kimnuo. Na stolici je

ležao pokrivač, kako ga je namjestila Maria João. Silveira sjedne. Postavljaoe Gregoriusu pitanja kao nitko prije, čak ni Maria João. Zanimalo ga je

odakle on među klasičnim jezicima i zašto nije na fakultetu. Sjećao se jošsvega što mu je Gregorius ispričao o Florence. Zar nakon nje nije bilo višenikakve žene?

A onda mu je Gregorius pričao o Pradi. Bilo je to prvi put da je pričao onekome koga nije poznavao. Začudio se što je sve o njemu znao i koliko je

razmišljao o njemu. Silveira je grijao ruke na grijalici i slušao ga, ne prekinuvši ga ni jedan jedini put.

- Smijem li vidjeti Knjigu crvenih cedrova? - upita na kraju.

Pogled mu je dugo mirovao na portretu. Pročitao je uvod o tisuću nijemihiskustava. Pročitao ga je drugi put. Onda počne listati. Nasmijao se i pročitao naglas: Sitničavo knjigovodstvo velikodušnosti: i to postoji.Okrenuo je stranicu, zastao, vratio je i pročitao:

AREIAS MOVEDIÇAS. ŽIVI PIJESAK. Ako smo dobro shvatili da je uza sav napor ipak stvar sreće hoće li nam nešto uspjeti ili ne; ako smo daklerazumjeli da smo u svom djelovanju i doživljavanju živi pijesak pred sobom samim i za sebe same: što li će se onda dogoditi sa svim prisnim i hvaljenimosjećajima kao što su ponos, shrvanost ili stid?

Tad Silveira ustane sa stolice i stane hodati gore-dolje, držeći pred očimaPradov tekst. Kao da ga je uhvatila vrućica. Čitao je: Razumjeti sebe: je li tootkriće ili stvaranje? Listao je i nastavio: Je li netko zaista zainteresiran zamene, a ne samo za svoj interes za mene? Naišao je na dulji komad teksta pa je sjeo na rub pisaćeg stola senhora Cortêsa i zapalio cigaretu.



PALAVRAS TRAIÇOEIRAS. IZDAJNIČKE RIJEČI. Kad govorimo o sebi samima, o drugima ili jednostavno o stvarima, mi bismo se u svojimriječima - moglo bi se reći - rado otkrili: Želimo dati do znanja Što mislimo i

osjećamo. Dajemo drugima da nam zavire u dušu. (We give them a piece oour mind, kako se kaže na engleskom. Jedan Englez rekao mi je to kad smo stajali za ogradom jednog broda. To je jedino dobro što sam ponio sa sobom iz te čudnovate zemlje. Možda još i sjećanje na Irca s crvenomloptom u Ali Soulsu.) U tom razumijevanju stvari mi smo suvereni redatelji, samozvani dramaturzi, što se tiče otvaranja nas samih. Ali možda je to sasvim pogrešno? Samoobmana? Jer mi svojim riječima ne samo da seotkrivamo, mi se i izdajemo. Odajemo mnogo više od onog što hoćemo

otkriti, a katkada je to puka suprotnost. Drugi naše riječi mogu tumačiti kao simptome za nešto o čemu mi sami možda ništa i ne znamo. Kao simptomea bolest da budemo oni koji jesmo. Može biti zabavno kad drugeromatramo tako, može nas učiniti tolerantnijima, ali nam može dati i

oružje u ruke. A ako u trenutku kad počnemo govoriti pomislimo na to dadrugi prema nama postupaju na isti način, riječ nam može zastati u grlu, aod šoka možemo zanijemjeti zauvijek.

Na povratku zaustavili su se pred zgradom od čelika i stakla.

- To je moja tvrtka - reče Silveira. - Rado bih fotokopirao Pradovu knjigu.

Ugasio je motor i otvorio vrata. Jedan pogled na Gregoriusovo lice bio jedovoljan da zastane.

- Ah, tako. Da. Taj tekst i fotokopirni stroj, to baš i ne ide zajedno - prešao je rukom preko upravljača. - Osim toga, ti bi tekst rado zadržao kodsebe. Ne samo knjigu. Tekst.

Poslije, dok je Gregorius ležao budan, neprestance je mislio na terečenice. Zašto prije u njegovu životu nije bilo nikoga tko bi ga razumio tako brzo i bez muke. Prije nego što su otišli na počinak Silveira ga je na trenutak zagrlio. Bio je čovjek kojem će moći govoriti o svojoj vrtoglavici. Ovrtoglavici i strahu od neurologa.



41.

Kad je João Eça jednog nedjeljnog popodneva stao pred vrata svoje sobeu staračkom domu, Gregorius je na njegovu licu vidio da se nešto dogodilo.Eça je oklijevao prije nego što ga je zamolio da ude. Bio je hladan dan uožujku, a prozor je ipak bio otvoren. Prije nego što će sjesti, Eça namjestihlače. Borio se sa sobom dok je drhtavih ruku postavljao figure. Borba se, pomislio je Gregorius poslije, ionako ticala njegovih osjećaja, kao i pitanjabi li trebalo govoriti o njima.

Eça povuče pijuna.- Noćas sam se posrao u krevet - reče gruba glasa. - I ništa nisam

primijetio. Pogled mu ostade spušten prema ploči.

Gregorius povuče. Nije smio predugo šutjeti.

- Jučer navečer vrtjelo mi se u glavi i takav sam teturao po tuđoj kuhinjite nehotice gotovo završio u naručju jedne razuzdane žene - rekao je.

- To je nešto drugo - razdražljivo će Eça.

- Jer se ne tiče donjeg dijela? - upita Gregorius. - U oba slučaja riječ je otome da se izgubila uobičajena kontrola nad tijelom.

Eça ga pogleda. U njemu se nešto zbivalo.

Gregorius je skuhao čaj i natočio mu pola šalice. Eça vidje pogled koji je pao na njegove drhtave ruke.

- A dignidade - reče.

- Dostojanstvo - reče Gregorius. - Nemam pojma što to zapravo jest. Aline mislim da je nešto što bi se izgubilo samo zato što je tijelo zakazalo.

Eça pokvari otvaranje.

- Kad su me vodili na mučenje, ja bih srao u hlače i oni bi mi se smijali.Bilo je to užasno poniženje, ali nisam imao osjećaj da gubim dostojanstvo.



Ali što je ono onda?

- Misliš li da bi izgubio dostojanstvo da si progovorio? - upita gaGregorius.

- Nisam rekao ni riječi, ni jedne jedine riječi. Sve moguće riječi ja sam usebi... zaključao. Da, tako je: Ja sam ih zaključao i zakračunao vrata. Time je bilo isključeno da progovorim, o tome se više nije moglo raspravljati. To jeimalo neobičan učinak: prestao sam mučenje doživljavati kao djelovanje iličin drugih. Sjedio sam ondje kao puko tijelo, hrpa mesa, na koje su se bolovistuštili poput olujne tuče. Prestao sam mučitelje priznavati kao djelatneosobe. Oni to nisu znali, ali ja sam ih degradirao, degradirao u mjesta

slijepog zbivanja. To mi je pomoglo da od mučenja ne napravim agoniju.- A da su ti drogom razvezali jezik?

- Često sam se to pitao - reče Eça - i sanjao o tome.

Došao je do zaključka da su ga time mogli uništiti, ali dostojanstvo mu nataj način ne bi mogli oduzeti. Da čovjek izgubi dostojanstvo, mora ga

rokockati sam.

- I onda se uzrujavate zbog zaprljanog kreveta? - reče Gregorius i zatvori

prozor. - Hladno je i ne osjeća se nikakav miris. Baš nikakav.Eça prijeđe rukom preko očiju. - Ja neću tražiti crijeva ni pumpe samo da

bi potrajalo nekoliko tjedana dulje.

- Da, postoje stvari koje netko ne bi ni pod koju cijenu učinio ili dopustio:možda se u tome sastoji dostojanstvo - reče Gregorius. - Ne moraju to bitimoralne granice - dodao je. - Svoje dostojanstvo čovjek može proigrati i nadruge načine. Učitelj koji zbog robovanja ženi u varijeteu izigrava pijetla.

Uvlačenje zbog karijere. Bezgranični oportunizam. Pokvarenost i bijeg odkonflikta, da se spasi brak. Takve stvari.

- Prosjak? - upita Eça. - Može li netko s dostojanstvom biti prosjak?

- Možda, ako u njegovoj priči postoji neka nužnost, nešto neizbježno, zbogčega ne može ništa. I ako stoji iza toga. Iza samog sebe - reče Gregorius.



- Stajati iza sebe - i to je dio dostojanstva. Tako netko možedostojanstveno pretrpjeti javni linč. Galileo, Luther. Ali i netko tko je kriv, aodolijeva iskušenju da to zaniječe. Dakle, ono za što su političari

nesposobni. Iskrenost, hrabrost da budemo iskreni. Pred drugima i predsamima sobom.

Gregorius zašuti. Što čovjek misli, zna tek kad to izgovori.

- Postoji gađenje - reče Eça - posebno gađenje koje čovjek osjeća kad pred njim stoji netko tko neprestance laže samome sebi. Možda je to gađenjekoje se tiče nepostojanja dostojanstva. U školi sam sjedio kraj jednog koji jeljepljive ruke brisao o hlače i to na neki poseban način, vidim ga još i danas:

kao da nije istina da ih briše. Rado bi bio postao moj prijatelj. Nije išlo. I tone zbog hlača. Općenito je bilo tako.

- I kod rastanaka i isprika postoji pitanje dostojanstva - dodao je. -Amadeu je znao govoriti o tome. Posebno ga je zanimala razlika izmeđuoprosta koji drugome ostavlja dostojanstvo i oprosta koji mu ga oduzima.„Ne smije biti oprost koji zahtijeva podčinjavanje”, rekao je. „Dakle, neonako kao u Bibliji, gdje sebe moraš shvatiti kao slugu Boga i Isusa. Kaoslugu! Tako ondje piše!”

- Znao bi poludjeti od bijesa - reče Eça. - I često bi potom govorio onepostojanju dostojanstva, koje svoje izvorište ima u novo-zavjetnoj smrti.„Umrijeti s dostojanstvom znači umrijeti priznajući činjenicu da je kraj. Iodoljeti svem kiču o besmrtnosti.” Na dan Uzašašća njegova je ordinacija bila otvorena i on bi radio više nego inače.

Gregorius se preko Teja vratio u Lisabon. Ako smo razumjeli da smo u svom djelovanju i doživljavanju živi pijesak... Što je to značilo za

dostojanstvo?



42.

U ponedjeljak ujutro Gregorius je sjedio u vlaku i putovao u Coimbru, ugrad u kojem je Prado živio s mučnim pitanjem nije li studij medicine moždaipak bio velika pogreška jer je njime udovoljavao očevoj želji, iznevjerivšisamog sebe. Jednog dana otišao je u najstariju robnu kuću u gradu i ondjeukrao stvari koje mu nisu trebale. On koji si je mogao priuštiti da prijateljuJorgeu daruje kompletnu ljekarnu. Gregorius pomisli na njegovo pismo ocu ilijepu kradljivicu Diamantinu Esmeraldu Emerlindu, kojoj je u Pradovojmašti pripala uloga osvetnice kradljivice koju je osudio njegov otac.

Prije nego što je krenuo nazvao je Mariju João i pitao je u kojoj je uliciPrado tada stanovao. Na njezino zabrinuto pitanje o njegovoj vrtoglaviciizbjegao je odgovor. To jutro još nije osjetio vrtoglavicu, ali nešto je bilodrukčije. Bilo mu je kao da mora svladati tanki zračni jastuk najnježnijegotpora kako bi došao u doticaj sa stvarima. Sloj zraka koji je valjalo probitimogao je doživjeti kao zaštitni omotač, da nije bilo onog rasplamsanog strahada mu svijet onkraj njega nezaustavljivo izmiče. Na peronu u Lisabonu hodao

e odlučna koraka gore-dolje, da osjeti otpor kamena. Pomoglo je pa je biomirniji kad se smjestio u prazan kupe vlaka.

Prado je bezbroj puta putovao tom trasom. Maria João govorila je natelefonu o njegovoj strasti prema željeznici, koju je opisao i João Eça kad je pričao kako je njegovo znanje o tim stvarima, „njegov sumanuti željeznički patriotizam” spasio život ljudima iz Otpora. „Posebno su ga fasciniraleskretnice”, rekao je. Maria João istaknula je nešto drugo: vožnju željeznicomkao riječni tok moći zamišljanja, kao kretnju u kojoj bi mašta postala tekuća i

pokazivala čovjeku slike iz zatvorenih komora duše. Razgovor s njom potrajao je to jutro dulje nego što je očekivao, čudesna, vrijedna prisnostkoja bijaše nastala kad joj je dan prije čitao iz Biblije. Gregorius je ponovnočuo O’Kellyjeve uzdahe:

„Maria, moj Bože, da, Maria.” Nije prošlo više od dvadeset četiri sata



otkako mu je otvorila vrata, a njemu je već bilo savršeno jasno zašto je Pradomisli koje je smatrao najopasnijima zapisivao u njezinoj kuhinji i nigdjedrugdje. Što je to bilo? Njezina neustrašivost? Dojam da pred sobom ima

ženu koja je tijekom života pronašla put da se u sebi ograniči od drugih istekne neovisnost, o čemu je Prado mogao samo sanjati?

Na telefonu su razgovarali kao da i dalje sjede u liceju, on za pisaćimstolom senhora

Cortêsa, ona u naslonjaču, s pokrivačem prebačenim preko nogu.

- Što se putovanja tiče, bio je neobično kontradiktoran - rekla je. - Htio je putovati, sve dalje, htio se izgubiti u prostorima koje mu je otvarala mašta.

Ali tek što bi se udaljio iz Lisabona spopala bi ga čežnja za domom,strahovita čežnja, bilo ga je teško gledati.

„Dobro, Lisabon je lijep, ali...” govorili su mu ljudi.

Nisu razumjeli da zapravo uopće nije bio posrijedi Lisabon nego on,Amadeu. Njegova čežnja za domom nije naime bila čežnja za prisnim ivoljenim. Bilo je to nešto mnogo dublje, nešto što ga se ticalo u njegovoj biti:želja da pobjegne natrag iza čvrstih, oprobanih bedema u nutrini, koji su ga

štitili od opasnih plima i podmuklih struja njegove duše. Iz iskustva je znaoda bi unutarnji bedemi obično bili najčvršći kad bi bio u Lisabonu, uroditeljskom domu, u liceju, ali prije svega u Plavoj ordinaciji. „Plavo je bojamoje zaštićenosti”, govorio je.

Činjenica da je bila riječ o zaštiti pred njim samim objašnjava zašto je unjegovoj čežnji za domom uvijek postojao prizvuk panike i katastrofe. Kad biga spopala, morao je brzo otići i onda bi naprasno prekinuo putovanje i pobjegao kući. Kako je često Fátima bila razočarana kad bi se to dogodilo!

Maria João malo zastade pa doda:

- Dobro je da nije razumjela o čemu je bila riječ u toj njegovoj čežnji zadomom. Inače bi morala pomisliti: „Očito mi ne uspijeva da ga oslobodimstraha pred njim samim.”



Gregorius otvori Pradovu knjigu i tko zna koji put pročita bilješku, kojamu se činila ključem svega, važnom kao nijedna druga.

ESTOUA VIVER EM MIM PRÓPRIO COMO NUM COMBOIO AANDAR. STANUJEM U SEBI KAO U JUREĆEM VLAKU. Nisam ušaodobrovoljno, nisam imao izbora i ne poznajem odredište. Jednog dana udalekoj prošlosti probudio sam se u svome kupeu i osjetio kotrljanje. Bilo jeuzbudljivo, osluškivao sam udaranje kotača, gurnuo glavu u vjetar i uživaou brzini kojom su stvari jurile pokraj mene. Želio bih da vlak nikad ne

rekine putovanje. Ni u kojem slučaju nisam htio da negdje stane zauvijek.

U Coimbri, na tvrdoj klupi u predavaonici, postao sam svjestan: ne moguizaći. Ne mogu promijeniti ni tračnice ni smjer. Ja ne određujem brzinu. Nevidim lokomotivu i ne znam tko je vozi i je li vlakovođa pouzdan. Ne znamtumači li signale pravilno i primjećuje li kad je neka skretnica pogrešno

ostavljena. Ne mogu promijeniti kupe. Na hodniku vidim ljude kakorolaze i mislim: Možda njihovi kupei izgledaju sasvim drukčije od mog. Ali

ne mogu otići tamo i pogledati, kondukter, kojeg nikad nisam vidio i nika ga neću vidjeti, zatvorio je i zapečatio vrata kupea. Otvaram prozor,

izvirujem van i vidim da ostali rade isto. Vlak nježno zavija. Posljednjivagoni još su u tunelu, a prednji ponovno ulaze u njega. Možda se vlak vrtiukrug, neprestance a da to ne primjećuje nitko, čak ni vlakovođa? Nemam

ojma koliko je vlak dugačak. Vidim sve druge kako istežu vratove ne bi linešto vidjeli ili shvatili. Pozdravljam, ali riječi mi se raspršuju na vjetru.

Osvjetljenje u kupeu mijenja se, a ja ne odlučujem o tome. Sunce ioblaci, suton i ponovno suton, kiša, snijeg, oluja. Svjetlo na stropu je mutno,

ostaje svjetlije, blješti, titra, gasi se, vraća se, slaba je to svjetiljka, paodjednom luster, jarka neonska cijev, sve u jednome. Grijanje nije

ouzdano. Može se dogoditi da grije kad je toplo a da zakaže kad je hladno.ad pritisnem sklopku, čuje se zvuk, ali ništa se ne mijenja. Neobično je da

me ni kaput ne grije uvijek isto. Vani stvari kao da idu svojim uobičajenim,razumnim tijekom. Možda i u kupeima drugih? U mom se stvari u svakom



slučaju odvijaju drukčije nego što bih očekivao, sasvim drukčije. Je likonstruktor bio pijan? Luđak? Dijabolični šarlatan?

U kupeima se nalaze redovi vožnje. Hoću pogledati gdje ćemo stati.

Stranice su prazne. Na kolodvorima na kojima se zaustavljam nedostajuloče s imenima mjesta. Ljudi izvana znatiželjno promatraju vlak. Stakla su

mutna od čestih padavna. Mislim: Iskrivljuju sliku unutrašnjosti. Iznenadame obuzima potreba da ispravim stvari. Prostor se ne može otvoriti. Vičem iostajem promukao. Ostali uzrujano lupaju o zidove. Nakon stanice dolazitunel. Oduzima mi dah. Dok ga napuštamo, pitam se jesmo li zaista zastali.

Što se može raditi za vrijeme vožnje? Pospremiti kupe. Učvrstiti stvari

da ne stvaraju buku. Ali onda sanjam da vjetar postaje sve jači, da razbija staklo. Sve što sam s mukom spremio, razlijeće se. Općenito, mnogo sanjamna tom beskrajnom putovanju, snovi su to o propuštenim vlakovima i

ogrešnim podacima u voznom redu, o stanicama koje se raspršuju uništavilu dok vlak ulazi u njih, o prometnicima i šefovima stanica, koji sa svojim crvenim kapama odjednom stoje u praznini. Katkada mi sve tododija pa jednostavno zaspim. Zapadanje u san opasno je, rijetko se budim svjež i radostan zbog promjene. U pravilu sam smeten zbog onog što

atječem kad se budim, kako vani, tako i unutra. Katkada se uplašim i mislim: Vlak može u svakom trenutku sletjeti s

tračnica. Da, obično me plaši ta misao. Ali nekad, za rijetkih, užarenihtrenutaka, prolazi kroz mene poput munje blaženstva.

Budim se, a krajolik drugih prolazi pokraj nas. Katkada juri tako daedva pratim njihove ćudi i prskave besmislice, onda opet mučno sporo, ka

neprestance govore i rade jedno te isto. Sretan sam zbog stakla koje nas

dijeli. Tako prepoznajem njihove želje i planove a da ne mogu neometanoraspaliti po meni. Sretan sam kad vlak juri punom brzinom i oni nestanu. Zelje drugih: Što ćemo s njima kad nas pogode?

Prislanjam čelo na prozor kupea i koncentriram se svom snagom.edanput, jedan jedini put htio bih da mogu shvatiti što se to odvija vani.

Da to zaista mogu shvatiti. Da mi odmah ne izmakne. Ne uspijevam. Sve se



odvija prebrzo, ma stajao vlak i nasred polja. Sljedeći dojam brišerethodni. Pamćenje mi vrije, bez daha sam, zabavljen sastavljanjem

letimičnih slika događaja u iluziju nečeg razumljivog. Uvijek stižem

rekasno, ma koliko brzo svjetlo pozornosti jurilo za stvarima. Uvijek je sveveć prošlo. Uvijek ostajem posljednji. Nikad ne sudjelujem. Ni onda kad senoću u prozorskom staklu zrcali unutrašnjost kupea.

Volim tunele. Oni su simbol nade: u nekom trenutku razdanit će se. Akobaš ne bude noć.

Katkada imam posjet u kupeu. Ne znam kako je to moguće uz zatvorena iapečaćena vrata, ali događa se. Obično posjet dolazi u najnezgodnije

doba. Ljudi su to iz sadašnjosti, često i iz prošlosti. Dolaze i odlaze kako imodgovara, bezobzirni su i smetaju mi. Prisiljen sam razgovarati s njima.Sve je privremeno, neobvezno, predodređeno za zaborav; jednostavnorazgovori u vlaku. Neki posjetitelji nestaju bez traga. Drugi ostavljajuljepljive i smrdljive tragove, prozračivanje ne pomaže. Onda bih radoistrgao sav namještaj u kupeu i zamijenio ga novim.

Putovanje je dugo. Postoje dani za kojih želim da bude beskonačno.ijetki su to, vrijedni dani. Postoje i takvi kad sam sretan da znam da će

doći posljednji tunel, u kojem će se vlak zaustaviti zauvijek.

Kad je Gregorius izašao iz vlaka, bilo je kasno popodne. Uzeo je sobu uhotelu s druge strane Mondega, odakle se prostirao pogled na stari dio gradana brežuljku Alcáçova. Posljednje zrake sunca uronile su u zgrade sveučilištakoje su se uzdizale nad svime, u toplo, zlatno svjetlo. Ondje gore, u jednojstrmoj, tijesnoj uličici, Prado i O’Kelly živjeli su u jednoj od república,

studentskih domova koji su potjecali još iz srednjeg vijeka.- Nije htio stanovati drukčije od ostalih - bila je rekla Maria João - iako

su ga zvukovi iz susjednih soba katkada tjerali u očaj jer se na njih nije bionavikao. Ali bogatstvo obitelji, koje je potjecalo od veleposjeda prijašnjihgeneracija, katkada bi mu bilo teško breme. Postojale su dvije riječi koje biga razljutile kao nijedne druge: colónia i latifundário. Onda bi izgledao kao



netko tko je spreman pucati.

Kad sam ga posjetila, bio je naglašeno ležerno odjeven. Pitala sam gazašto ne nosi žutu vrpcu fakulteta kao ostali studenti.

„Pa znaš da ne volim nikakvu uniformu, već mi je i kapa u liceju bila previše”, odgovorio je.

Kad sam morala natrag, pa smo stajali na kolodvoru, na peronu se pojaviostudent koji je nosio tamnoplavu vrpcu studija književnosti.

Pogledala sam Amadeua. „Nije posrijedi vrpca”, rekla sam, „posrijedi jeuta vrpca. Ti bi rado nosio plavu.”

„Znaš da ne volim kad me sc prozre”, rekao je. „Brzo se vrati, molim te.”Imao je način da kaže por favor - otišla bih nakraj svijeta samo da čujem

te riječi.

Ulicu u kojoj je Prado stanovao bilo je Iako naći. Gregorius baci pogled uhodnik doma i uspne se nekoliko stuba. „U Coimbri, kad se činilo da nam pripada cijeli svijet.” Tako je Jorge opisao to vrijeme. U toj kući on i Pradozapisali su dakle što bi sve moglo biti ono što stvara lealdade, lojalnostmeđu ljudima. Popis na kojem je nedostajala ljubav. Žudnja, uživanje,aštićenost. Sve osjećaji koji se prije ili poslije raspadnu. Lojalnost je jedina

bila trajna. Volja, odluka, duševno zauzimanje stava. Nešto što slučaj susretai slučajnost osjećaja pretvara u nužnost. „Dašak vječnosti, samo dašak, aliipak”, rekao je Prado. Gregorius ugleda pred sobom O’Kellyjevo lice.„Prevario se. Obojica smo se prevarili”, rekao je tada sporo poput pijanca.

Na sveučilištu Gregorius bi najradije smjesta bio otišao u Bibliotecuoaninu i Salu Grande dos Actos, prostorije zbog kojih je Prado neprestance

dolazio ovamo. Ali to je bilo moguće samo u određene sate, a ti su za taj dan bili prošli.

Otvorena je bila Capela de São Miguel. Gregorius je bio sam i promatrao barokne orgulje zapanjujuće ljepote. „Hoću čuti brujanje orgulja, tu poplavunadzemaljskih tonova. Treba mi protiv reske komičnosti marševa”, rekao je



Prado u svom govoru. Gregorius u sjećanje prizove prigode za kojih je bio ucrkvi. Nastava za pričest, pokop roditelja. Oče naš... Kako li je to samozvučalo muklo, neveselo i obično! I sve to, pomisli sad, nije imalo nikakve

veze s poezijom grčkog i hebrejskog teksta. Nikakve, ama baš nikakve!Gregorius se sledi. Udario je, a da nije htio, šakom po klupi i sad je

postiđeno gledao oko sebe, ali i dalje je bio sam. Spustio se na koljena iučinio što je Prado činio s očevim pogrbljenim leđima: Pokušao je zamislitikako je njegovo držanje izgledalo iznutra.

„Trebalo bi ih istrgnuti”, rekao je Prado kad je s ocem Bartolomeuom prolazio pokraj ispovjedaonica. „Takvo poniženje!”

Kad se Gregorius uspravio, kapela se okretala munjevitom brzinom.Grčevito se uhvatio za klupu i čekao da prođe. Onda je, dok su užurbanistudenti jurcali pokraj njega, krenuo niz hodnik i ušao u jednu predavaonicu.Sjedeći u posljednjem redu isprva pomisli na predavanje o Euripidu, nakojem je nekoć propustio docentu glasno reći što misli. Onda mu misliskliznuše natrag na predavanja koja je posjećivao kao student. Naposljetkuzamisli studenta Prada kako ustaje u predavaonici i postavlja provokativna pitanja. „Iskusni profesori s odlikovanjima i nagradama, korifeji svoje struke,

osjećali su se pred njim kao na kušnji”, rekao je pater Bartolomeu. Ali Pradoovdje nije sjedio kao arogantan student, koji bi sve znao bolje. Živio je učistilištu sumnji, gdje ga je tištao strah da bi se mogao propustiti. U Coimbri,na tvrdoj klupi u predavaonici, postao sam svjestan: Ne mogu izaći.

Bilo je to predavanje iz pravnih znanosti. Gregorius nije razumio ni riječi pa je otišao. Dugo u noć ostao je na prostoru sveučilišta, pokušavajući sisvaki put iznova razjasniti zbrkane osjećaje koji su ga pratili. Zašto je ovdje,

na najpoznatijem portugalskom sveučilištu, odjednom mislio da bi moždaipak rado stajao u predavaonici i svoje golemo filološko znanje dijelio sastudentima? Je li možda ipak propustio mogući život, koji je uza svojesposobnosti i znanje, mogao živjeti bez muke? Nikada prije, ni na trenutak,on ne bi smatrao pogreškom što je kao student nakon samo nekolikosemestara počeo izbivati s predavanja i sve svoje vrijeme posvećivao



neumornom čitanju tekstova. Zašto sad odjednom ta čudna sjeta? I je li touopće bila sjeta?

Kad je stiglo jelo koje je naručio u maloj krčmi, smuči mu se: poželi izaći

van, na svježi noćni zrak. Zračni jastuk tanak poput daška, koji ga je tog jutraobavio, ponovno je bio tu, malo deblji i malo mu se jače opirao. Kao i na peronu u Lisabonu, naglašeno snažno zakorači i to mu ponovno pomogne.

JOÃO DE LOUSADA DE LEDESMA, O MAR TENEBROSO.Stravično, mračno more. Velik svezak zapne mu za oko dok je u jednomantikvarijatu obilazio police s knjigama. Knjiga na Pradovu pisaćem stolu.Gregorius je skine s police. Velika kaligrafska pismena, bakrorezi obala,

tuševi pomoraca. „Cabo Finisterre”, čuo je Adrianu kako govori, „gore uGaliciji, bila mu je to fiksna ideja. Kad bi govorio o tome, doimao seizmučenim, grozničavim.”

Gregorius sjedne u kut i stade listati dok nije naišao na riječimuslimanskog geografa El Edrisija iz 12. stoljeća, iz Santiaga odvezli smo seu Finisterre, kako seljaci to zovu, riječ koja označava kraj svijeta. Ne vidi se dalje nego do neba i vode i oni kažu da je more tako olujno da nitko nemože ploviti njime: zato se i ne zna što je s druge strane. Rekli su nam da

su neki, željni da to istraže, nestali sa svojim brodovima i da se nitko onjih nikad nije vratio.

Potrajalo je dok ta misao u Gregoriusu nije dobila oblik. „Mnogo posliječuo sam da se zaposlila u Salamanci, kao docentica za povijest”, rekao jeJoão Eça o Estefâniji Espinhosi. Dok je radila za Otpor, bila je na pošti. Nakon bijega s Pradom ostala je u Španjolskoj. I studirala povijest. Adriananije vidjela nikakve veze između Pradova odlaska u Španjolsku i iznenadnog,

fanatičnog zanimanja za Finisterre. Što ako je postojala veza? Ako su on iEstefânia Espinhosa zajedno otišli u Finisterre jer se ona oduvijek zanimalaza srednjovjekovni strah od beskrajnog, olujnog mora pa ju je to zanimanje nakraju odvelo i na studij? Što ako se na tom putovanju nakraj svijeta dogodilonešto što je Prada toliko smelo i nagnalo na povratak?

Ali ne, bilo bi to previše neobično, previše pustolovno. I bilo bi



ednostavno suludo pretpostaviti da je baš ta žena napisala knjigu ostravičnom, mračnom moru. Time antikvaru zaista nije mogao krasti vrijeme.

- Da vidimo - reče antikvar. - Isti naslov, to je gotovo isključeno. Protivilo

bi se dobrim akademskim običajima. Probajmo s imenom.Estefânia Espinhosa, reklo je računalo, napisala je dvije knjige, obje su

imale veze s počecima renesanse.

- Nije ni tako daleko, zar ne? - reče antikvar. - Ali dobit ćemo još točnijuinformaciju, pazite.

Tad pozove Fakultet za povijest Sveučilišta u Salamanci, EstefâniaEspinhosa imala je vlastitu stranicu i odmah na početku popisa objavljenih

radova stajali su oni: dva rada o Finisterreu, jedan na portugalskom, drugi našpanjolskom. Antikvar se naceri.

- Ne volim tu spravu, ali katkad...

Nazvao je jednu specijaliziranu knjižaru: ondje su imali jednu od tih dvijuknjiga.

Uskoro će biti kraj radnog vremena. Gregorius uze veliku knjigu omračnom moru pod mišku i potrči. Je li na koricama bila slika te žene?Prodavačici je gotovo istrgnuo knjigu iz ruke i okrenuo je.

Estefânia Espinhosa, rodena 1948. u Lisabonu, danas profesoricašpanjolske i talijanske povijesti ranog novog vijeka na Sveučilištu uSalamanci. I portret koji je objašnjavao sve.

Gregorius kupi knjigu. Na putu do hotela zastao bi svakih nekoliko metarada pogleda sliku. „Ona nije bila samo lopta, crvena irska lopta na koledžu”,čuo je Mariju João kako govori. „Bila je mnogo više od svih crvenih irskih

lopta zajedno: Zasigurno je osjetio da je ona za njega prilika da postanesasvim drukčiji. Kao muškarac, mislim.” A ni riječi Joãa Eçe nisu mogle biti preciznije: „Estefânia je, mislim, bila njegova prilika da napokon izađe izsudnice na slobodno, vrelo poprište života i da taj jedan jedini put živisasvim prema svojim željama, svojim strastima, da sve ostalo pošalje k



vragu.”

Imala je dakle dvadeset četiri godine, kad je pred plavom kućom sjela zaupravljač i odvezla se s Pradom, dvadeset osam godina starijim muškarcem,

preko granice, što dalje od O’Keliyja, što dalje od opasnosti, ravno u noviživot.

Na povratku prema hotelu Gregorius je prošao pokraj psihijatrijskeklinike. Pomislio je na Pradov živčani slom nakon krade. Maria Joãoispričala je da se na odjelu prije svega zanimao za one pacijente koji suslijepo zapleteni sami u sebe hodali gore-dolje i govorili. I poslije je imaooko za takve ljude i čudio se koliko ih je bilo koji su na cesti, u autobusu, na

Teju, svoj bijes iskaljivali na imaginarnim protivnicima.- Ne bi on bio Amadeu da ih nije oslovio i saslušao njihovu priču. To imse nikad prije nije događalo, a kad bi pogriješio pa im dao adresu, već bisljedeći dan navalili k njemu pa bi ih Adriana morala izbacivati.

U hotelu Gregorius pročita jednu od malobrojnih Pradovih bilješki kojeoš nije poznavao.

O VENENO ARDENTE DO DESGOSTO. UŽAREN OTROVLJUTNJE. Ako nas drugi dovedu do toga da se ljutimo na njih - na njihovudrskost, nepravednost, bezobzirnost - oni nad nama imaju vlast, bujaju iuvlače se u našu dušu, jer ljutnja je kao užaren otrov, koji rastače sve blage,

lemenite i odmjerene osjećaje i otima nam san. Besani palimo svjetlo iljutimo se zbog ljutnje koja se ugnijezdila poput štetočine i parazita što nasispija i lišava snage. Mi nismo ljuti samo zbog štete, nego i zbog toga što serazvija samo u nama, jer dok s bolovima u sljepoočnicama sjedimo na rubu

kreveta, daleki uzročnik ostaje netaknut razornom snagom ljutnje, čija smortva. Na praznoj unutarnjoj pozornici, uronjeni u jarko svjetlo nijemog

gnjeva, izvodimo sami za sebe dramu sa sjenovitim likovima i sjenovitimriječima, kojima gađamo sjenovite neprijatelje u bespomoćnoj srdžbi kojuosjećamo u crijevima kao ledenu vatru. I Što smo očajniji zbog toga što je

osrijedi samo igra sjena, a ne i stvaran sukob u kojem bi postojala



mogućnost da naštetimo drugom ili uspostavimo ravnotežu patnje, toneobuzdanije plešu otrovne sjene i prate nas u mračne katakombe naših snova. („Okrenut ćemo mi to”, mislimo srditi i noćima kujemo riječi koje će

u drugome razviti učinak plamene bombe, tako da će on biti taj u kojembjesne plamenovi ogorčenja dok mi, umireni zluradošću, u radosnom miruijemo kavu.)

Što bi moglo značiti da se pravilno odnosimo prema svojoj srdžbi? Ta mine bismo htjeli hiti bezdušna bića koja hi ostala sasvim netaknuta onime štoim se događa, bića čija se vrednovanja iscrpljuju u hladnim, beskrvnim sudovima a da ih ništa ne uspije raspaliti, jer ih ništa zaista ne brine. I zatone možemo zaozbiljno željeti da ne upoznamo iskustvo ljutnje, već da

umjesto toga ustrajemo u ravnodušnosti koja se ne bi dala razlikovati otupe bezosjećajnosti. Pa i ljutnja nas uči nešto o tome tko smo. Stoga bihelio znati što bi moglo značiti da nas se u ljutnji tako odgoji i oblikuje da

njezinu spoznaju okrenemo u svoju korist i pritom ne postanemo žrtvenjezinih otrova?

Možemo biti sigurni da ćemo na samrtnoj postelji kao dio posljednjebilance zabilježiti - a taj dio bit će gorak kao cijanid - da smo previše snage

i vremena potrošili na to da se ljutimo i za ljutnju se osvećujemo drugima ubespomoćnom kazalištu sjena, o kojem znamo samo mi, koji smo ganemoćno otrpjeli. Što možemo učiniti da poboljšamo tu bilancu? Zašto namroditelji, učitelji i drugi odgojitelji nikad nisu govorili o tome? Zašto namnisu spomenuli koliko je to važno? I zašto nam nisu dali kompas koji hi nammogao pomoći da izbjegnemo trošenje svojih duša u nepotrebnoj, samouništavalačkoj ljutnji?

Gregorius je dugo ležao budan. Povremeno bi ustao i otišao do prozora.

Gornji grad sa sveučilištem i zvonikom izgledao je sad, nakon ponoći, pusto,sakralno, gotovo prijeteći. Mogao je zamisliti geometra koji uzaludno čeka da bude pripušten u tu tajnovitu četvrt.

Glave naslonjene na hrpu jastuka, Gregorius je još jedanput čitao rečeniceu kojima se Prado otvorio i o sebi samom otkrio više nego bilo gdje drugdje:



atkada se uplašim i mislim: Vlak može u svakom trenutku sletjeti stračnica. Da, obično me plaši ta misao. Ali nekad, za rijetkih, užarenihtrenutaka, prolazi kroz mene poput munje blaženstva.

Nije znao odakle dolazi slika, ali odjednom Gregorius vidje tog portugalskog liječnika, koji je sanjao o poetskom mišljenju kao o raju, kakosjedi među stupovima arkada, usred samostana, tihog azila za one koji susletjeli s tračnica. Njegovo slijetanje sastojalo se u tome da je užarena lavanjegove izmučene duše omamljujućom silinom spalila i odnijela svesluganstvo i opterećenje koji bijahu preostali u njemu. Razočarao je svaočekivanja i prekršio sve tabue i u tome se sastojalo njegovo blaženstvo. Napokon su ga ostavili na miru, otac, pogrbljeni sudac, ambiciozna majka i

njezina nježna diktatura, sestra i njezina doživotna zahvalnost koja ga jegušila.

A naposljetku je pronašao mir i od sebe samog. Čežnja za domom prestalae i nisu mu više trebali Lisabon i plava boja zaštićenosti. Sad kad se u

cijelosti prepustio unutarnjim brzacima i postao jedno s njima, nije više biloničeg protiv čega bi morao graditi zaštitni bedem. Neometan sobom mogao je putovati na drugi kraj svijeta. Napokon se kroz snijegom zatrpane sibirske

stepe mogao odvesti do Vladivostoka a da pri svakom udarcu kotača ne pomisli da se udaljava od svog plavog Lisabona.

Sad sunčana svjetlost pade u samostanski vrt, stupovi postadoše svjetliji isvjetliji, dok na kraju sasvim ne izblijedješe pa ostade još samo svjetlećadubina u kojoj je Gregorius izgubio uporište.

Uplašio se, doteturao do kupaonice i umio se. Onda nazove Doxiadesa.Grk ga zamoli da mu opiše svoju vrtoglavicu u svim pojedinostima. Onda

zašuti na nekoliko trenutaka, a Gregorius osjeti kako po njemu gmiže strah.- Može to biti sve i svašta - reče napokon Grk mirnim liječničkim glasom.

- Većina toga je bezopasna, ništa što se ne bi moglo brzo vratiti podkontrolu. Ali treba napraviti pretrage. To Portugalci mogu jednako dobro kaoi Švicarci. Ali osjećaj mi kaže: trebate se vratiti kući. S liječnicima valja



razgovarati na materinskom jeziku. Strah i strani jezik, to ne ide dobro jednos drugim.

Kad je Gregorius napokon zaspao, iza sveučilišta pojavi se prvi tračak

zore.



43.

- Ovdje ima tristo tisuća svezaka - reče voditeljica turistima i potpetice jojzaklepetaše mramornim podom knjižnice Joanine. Gregorius je zastao iogledavao se. Takvo što još nije bio vidio. Prostorije urešene zlatom itropskim drvom, povezane lukovima koji su podsjećali na slavoluke, a iznadnjih grb kralja Joãa V., koji je početkom 18. stoljeća osnovao knjižnicu.Barokni regali s katovima na dražesnim stupovima. Kraljev portret. Crvenisag, koji je pojačavao dojam raskoši. Bilo je kao u bajci.

Homer, Ilijada i Odiseja, više izdanja u prekrasnom uvezu, koji ih je činiosvetim tekstovima. Gregorius otklizi pogledom.

Nakon nekog vremena osjeti da su mu misli ostale ondje, kod Homera.Zasigurno su to bile misli od kojih mu je zaigralo srce, ali se nikako nijemogao dosjetiti koje. Otišao je u kut, skinuo naočale i zatvorio oči. Usljedećoj prostoriji čuo se zvonak glas voditeljice. Pritisnuo je dlanove na ušii usredotočio se na muklu tišinu. Sekunde su protjecale, a on osjeti kako muvrije krv.

Da. Ono što je tražio a da toga nije bio ni svjestan, bila je riječ koja sekod Homera javila samo jedanput. Bilo je kao da je nešto iza njegovih leda,skriveno u kulisama pamćenja, htjelo provjeriti je li mu sjećanje još takodobro kao nekoć. Dah mu se ubrzao. Riječ nije dolazila. Nije dolazila.

Voditeljica s grupom turista prođe kroz prostoriju. Ljudi su graktali.Gregorius se progura pokraj njih u stražnji dio. Čuo je kako se zatvarajuulazna vrata knjižnice i kako se u bravi okreće ključ.

Srce mu je lupalo kao ludo kad je potrčao do regala i izvukao Odiseju.Stara, skrućena koža zareže mu se oštrim rubovima u dlanove. Užurbano jelistao i otpuhivao prašinu. Riječ nije bila ondje gdje je mislio. Nije bilaondje.

Pokušao je disati mirno. Kao da kroz njega prolazi niz maglovitih oblaka,



on osjeti vrtoglavicu koja dođe i ode. Metodički u mislima prođe cijeli ep. Nijedno drugo mjesto nije dolazilo u obzir. Ali vježba je za posljedicu imalada se tobožnja sigurnost s kojom je počeo potragu rasplinula poput mjehura

od sapunice. Tlo se stade ljuljati, a taj put to nije bilo od vrtoglavice. Da senije najgrublje prevario, pa je riječ ipak o Ilijadi? Uze je s police i stade jesmušeno listati. Kretnje ruke koja je listala postadoše prazne i mehaničke,cilj je padao u zaborav, iz trenutka u trenutak sve više, Gregorius osjeti kakoga okružuje zračni jastuk pa pokuša snažno nagaziti, zamahnuti rukama, aliknjiga mu ispadne, koljena popuste i on nježnom kretnjom bez snage spuznena tlo.

Kad se probudio, s mukom je tražio naočale, koje su mu bile gotovo

nadohvat ruke. Pogledao je na sat. Nije moglo proći više od četvrt sata. Sjeoe i naslonio se na zid. Prolazile su minute u kojima je samo disao, sretan što

se nije ozlijedio i što su naočale ostale čitave.

A onda, sasvim iznenada, u njemu se rasplamsa panika. Je li taj zaborav bio početak nečeg? Prvi, sićušni otok zaborava? Hoće li rasti i hoće li mu se pridružiti drugi? Mi smo šljunčare zaborava, napisao je negdje Prado. A dase sad na njega obruši lavina šljunka i sve te riječi neprocjenjive vrijednosti

ednostavno odnese sa sobom? Uhvatio se svojim velikim rukama za glavu i pritisnuo, kao da će na taj način spriječiti nestanak daljnjih riječi. Pretražio jevidno polje, predmet po predmet, i izrekao svakoj stvari ime, prvo nanarječju, onda na visokonjemačkom, pa na francuskom, na engleskom inapokon na portugalskom. Nijedno nije nedostajalo i on se polako umiri.

Kad se vrata otključaše za sljedeću skupinu, čekao je u kutu, pomiješaose na trenutak s ljudima i nestao kroz vrata. Duboko nebesko plavetnilonadvilo se nad Coimbrom. Ispred jedne kavane popio je malim, sporim

gutljajima čaj od kamilice. Želudac mu se opustio i napokon je mogao jesti.Studenti su ležali na toplom ožujskom suncu. Muškarac i žena, zagrljeni,

iznenada prasnuše u glasan smijeh pa baciše cigarete, ustadoše i počešegipkim pokretima plesati, tako lako i opušteno, kao da ne postoji sila teža.Gregorius osjeti kako ga doziva sjećanje i prepusti mu se. I odjednom mu se



ukaže scena na koju godinama nije bio pomislio.

„Bez pogreške, ali malo nezgrapno”, rekao je profesor iz latinskog kad jeGregorius u predavaonici prevodio Ovidijeve Metamorfoze. Prosinačko

popodne, pahulje snijega, električno svjetlo. Nacerene djevojke. „Treba maloviše rasplesanosti”, dodao je muškarac s leptir-kravatom i crvenim rupcem preko sportskog sakoa. Gregorius je osjetio svu težinu svog tijela na klupi.Klupa je škripala kad se pomaknuo. Preostalo vrijeme, dok su odgovaralidrugi, prosjedio je u mukloj omamljenosti. Omamljenost je trajala i dok jehodao lukovima s božićnim ukrasima.

Nakon blagdana prestao je pohađati to predavanje. Čovjeka s crvenim

rupcem je izbjegao, a ostalih se profesora klonio. Od tog trenutka studirao jesamo još kod kuće.

Platio je i preko Mondega, koji su nazivali O rio dos poetas, otišao natragu hotel.

„Smatraš li da sam dosadan?” „Kako? Munduse, ta ne smiješ me pitatitakvo što!” Zašto su sve te stvari tako boljele, čak i sad? Zašto mu udvadeset, trideset godina nije pošlo za rukom otresti ih se?

Kad se Gregorius dva sata poslije probudio u hotelu, sunce je upravozalazilo. U snu, Natalie Rubin hodala je klepetavih potpetica mramoromhodnika Sveučilišta u Bernu. Naprijed, u praznoj predavaonici, održao joj je,stojeći, predavanje o riječima koje se u grčkoj književnosti javljaju samoedan jedini put. Htio ih je napisati na ploču, ali ploča je bila tako

nasapunana da bi mu kreda svaki put skliznula, a kad ih je htio izgovoriti,ustanovio je da ih je zaboravio. I Estefânia Espinhosa prošla je poput sablastikroz njegov nemiran san, lik svjetlećih očiju i tena boje masline, isprva bez

zvuka, onda kao docentica koja je ispod velike, zlatom urešene kupole držala pre davanja o temama koje uopće ne postoje. Doxiades ju je prekinuo.„Dođite kući”, rekao je, „pregledat ćemo vas na Bubenbergovu trgu.”

Gregorius je sjedio na rubu kreveta, homerovska riječ ni sad nije dolazila.A nesigurnost zbog mjesta na kojem bi se mogla pronaći ponovno ga stade



mučiti. Nije imalo smisla posegnuti za Ilijadom. Bila je u Odiseji. Bila jeondje. On je to znao. Ali gdje?

Sljedeći vlak za Lisabon, ustanovili su na recepciji, polazio je tek sljedeći

dan ujutro. Posegnuo je za velikom knjigom o mračnom moru i nastavio čitatišto je napisao muslimanski geograf El Edrisi: Nitko - kažu nam - ne zna čegaima u tom moru, a ne može se ni istražiti jer postoji previše zapreka koje stoje na putu pomorstvu: duboka tama, visoki valovi, česte oluje, bezbrojnenemani koje ga nastanjuju i česti vjetrovi. Rado bi dao da mu se napravefotokopije dvaju tekstova što ih je Estefânia Espinhosa napisala o Finisterreu,ali je kod osobija knjižnice doživio neuspjeh jer su mu nedostajale riječi.

Ostao je sjediti još neko vrijeme. „Treba napraviti pretrage”, rekao jeDoxiades. A čuo je i glas Marije João: „Ne bi trebalo olako s tim.”

Istuširao se, spakirao i zamolio zbunjenu ženu na recepciji da mu pozovetaksi. Na kolodvoru su se mogli iznajmiti automobili.

- Ali morat će vam obračunati i današnji dan - reče službenik. Gregoriuskimne, potpiše za dva dana i ode do parkirališta.

Kao student naučio je voziti, plativši autoškolu novcem koji je zarađivao

poučavanjem. Bilo je to prije trideset četiri godine. Otad više nije vozio, a požutjela isprava s mladenačkom fotografijom i masno otisnutom napomenomda mora nositi naočale i da noću ne smije voziti ležala je nekorištena u mapis njegovim putnim ispravama. Službenik se mrštio, gledao čas fotografiju, časnjegovo lice, ali ništa nije rekao.

Za upravljačem velikog automobila Gregorius pričeka da mu se smiri dah.Polako isproba sve gumbe i prekidače. Hladnih ruku upali automobil,mjenjač povuče unatrag, otpusti kvačilo, a motor se ugasi. Uplašen zbog

snažna trzaja zatvori oči i ponovno pričeka da mu se smiri dah. Pri drugom pokušaju auto poskoči, ali nastavi raditi i Gregorius se natraške izvuče s parkirališta. Do izlaza vozio je brzinom koraka. Kod semafora na izlazu izgrada motor se još jedanput ugasi. Nakon toga bilo je sve bolje.

Autocestu do Viane do Castela prevalio je za dva sata. Mirno je sjedio za



upravljačem i držao se desnog traka. Počeo je uživati u vožnji. Uspjelo mu jehomerovsku riječ potisnuti toliko da se to gotovo moglo nazvati zaboravom.Obijestan, nagazi na gas i ispruženih ruku uhvati upravljač.

Automobil s upaljenim svjetlima izađe mu ususret na drugom traku. Stvarioko njega počeše se okretati, Gregorius otpusti papučicu za gas, skliznedesno u zaustavni trak, zaore po travi i zaustavi se nekoliko centimetara odograde. Jureći snopovi svjetla prelazili su iznad njegove glave. Poslije, nasljedećem parkiralištu, izašao je iz vozila i polako udahnuo prohladan noćnizrak. „Trebali biste doći kući. S liječnicima valja razgovarati na materinskomeziku.”

Sat vremena poslije, iza Valençe do Minha, stigao je na granicu. Dvojicamuškaraca Guardie Civil s automatskim puškama dadoše mu znak da prođe.Od Tuija krenuo je autocestom preko Viga, Pontevedre i dalje na sjever usmjeru Santiaga. Prije ponoći se zaustavi i uz jelo prouči kartu. Nije bilodrugog rješenja: Ako nije htio obilaznim putem preko poluotoka SantaEugenia, morao je od Padróna planinskom cestom do Noie, ostatak je bioasan, uvijek uz obalu do Finisterrea. Nikad prije nije vozio planinskom

cestom i u njemu se stadoše javljati slike švicarskih prijevoja gdje je vozač

poštanskog automobila neprestance dokraja okretao upravljač, da bi gaodmah potom okrenuo u suprotnom smjeru.

Ljudi oko njega govorili su na galješkom. Nije razumio ni riječi. Bio jeumoran. Zaboravio je riječ. On, Mundus, zaboravio je jednu Homerovu riječ.Ispod stola upro se nogama o tlo kako bi rastjerao zračni jastuk. Bojao se.„Strah i strani jezik, to ne ide zajedno.”

Bilo je lakše nego što je mislio. Oštre, nepregledne zavoje svladavao je

brzinom koraka, ali noću se zbog svjetala automobila koji su mu dolaziliususret ionako bolje snalazio. Automobila je bilo sve manje, odavno je prošla ponoć. Kad bi pomislio na to da na uskoj cesti neće moći samo takozastati kad ga uhvati vrtoglavica, spopala bi ga panika. Ali onda, kad je putokaz signalizirao blizinu Noie, on postade obijestan i stade rezati zavoje.„Malčice tromo. Ali, Munduse, ta ne smiješ me pitati takvo što!” Zašto



Florence nije jednostavno lagala? „Ti dosadan? Ma nipošto!”

Je li to uopće postojalo: da se stvari koje nanose bol jednostavno možemootresti? Protežemo se daleko u prošlost, zabilježio je Prado. Ona dopire do

nas kroz naše osjećaje, poimence one duboke, dakle one koji određuju tko smo i kako je to biti mi. Jer ti osjećaji ne poznaju vrijeme, ne poznaju ga ine priznaju ga.

Od Noie do Finisterrea bilo je stotinu pedeset kilometara dobre ceste.More se nije vidjelo, ali se moglo naslutiti. Uskoro će četiri ujutro. Gregorius bi povremeno zastao.

Nije to bila vrtoglavica, svaki put bi si rekao, to mozak od silna umora

kao da pluta u lubanji. Nakon mnoštva zamračenih benzinskih crpki pronašaoe napokon jednu koja je radila.

- Kako izgleda Finisterre? - upita dremljivog radnika.

- Pues, es fin del mundo! - nasmije se ovaj.

Dok je Gregorius ulazio u Finisterre, kroz nebo zastrto oblacima počelo serazdanjivati. Kao prvi gost popio je kavu u jednom baru. Sasvim budan ičvrst stajao je na kamenom podu. Riječ će se vratiti kad je bude najmanje

očekivao, takvo je pamćenje, pa to se bar zna. Uživao je u činjenici da seupustio u tu sumanutu vožnju i da je sad tu. Uzeo je cigaretu koju mu je ponudio vlasnik bara. Nakon drugog uvlačenja obuze ga lagana vrtoglavica.

- Vértigo - reče vlasniku - ja sam stručnjak za vrtoglavicu, postoje mnogevrste, poznajem ih sve.

Vlasnik bara nije ga razumio, samo je nastavio energično čistiti šank.

Nekoliko preostalih kilometara do rta Gregorius je vozio otvorena

prozora. Slani morski zrak bio je prekrasan pa je vozio sasvim polako, kaonetko tko uživa u radosnom iščekivanju. Cesta je završavala u luci sribarskim brodicama. Ribari, koji su se upravo bili vratili, stajali su zajedno i pušili. Poslije više nije znao kako je došlo do toga, ali odjednom je stajao snjima i pušio njihove cigarete, bilo je to kao neki krčmarski stol pod vedrim



nebom.

Pitao ih je jesu li zadovoljni svojim životom. Mundus, bernski klasičnifilolog, koji na kraju svijeta galicijske ribare ispituje o njihovu stavu prema

životu. Gregorius je uživao, uživao je preko svako mjere, radost zbogapsurdnosti miješala se s umorom, euforijom i nepoznatim osjećajemoslobađajućeg probijanja granica.

Ribari nisu razumjeli pitanje i Gregorius ga je na svom lošem španjolskommorao ponoviti dvaput.

- ¿Contento? - viknu napokon jedan od njih. - Ne znamo mi ništa drugo!

Nastavili su se smijati dok se smijeh nije pretvorio u urlanje kojem se

Gregorius priključio toliko silovito da su mu na oči navrle suze.Jednom od njih stavio je ruku na rame i okrenuo se prema moru.

- ¡Siempre derecho, más y más - nada! - viknuo je prema vjetru.

- ¡América! - viknu ribar. - ¡América!

Iz unutrašnjeg džepa svoje jakne izvuče fotografiju djevojke utrapericama, čizmama i kaubojskom šeširu.

- ¡Mi hija! Moja kći! - gestikulirao je u smjeru mora. Ostali mu istrgošesliku iz ruke.

- ¡Qué guapa es! Kako je lijepa! - vikali su.

Gregorius se smijao, gestikulirao i smijao se, ostali ga lupaše poramenima, s lijeva i zdesna, pa opet s lijeva, bili su to grubi udarci, Gregoriuse teturao, ribari su se okretali, more se okretalo, šum vjetra pretvori se u

šum u ušima, nadimao se i nadimao, a onda iznenada nestao u tišini koja je

progutala sve.Kad se probudio, ležao je na klupi u jednoj brodici, gledajući nad sobom

uplašena lica. Uspravi se. Glava ga je boljela. Bocu s rakijom odbio je.

- Bit ću dobro - rekao je i dodao - ¡El fin del mundo! Oni se nasmijaše solakšanjem. Stiskao je žuljevite, ispucane ruke, polako izašao iz brodice i



sjeo za upravljač. Bio je sretan što se motor smjesta upalio. Ruku zavučenihduboko u džepove, ribari su gledali za njim.

U mjestu uze sobu u jednom pansionu i odspava do popodneva. U

međuvremenu se nebo razbistrilo i postalo je toplije. Svejedno mu je bilohladno dok se u suton vozio prema rtu. Sjeo je na stijenu i gledao kakosvjetlo na zapadu postaje sve slabije, da bi naposljetku sasvim iščeznulo. Omar tenebroso. Crni valovi glasno se lomljahu, svijetla pjena mela je uz prijeteći šum preko plaže. Riječ nije dolazila. Nije dolazila.

Je li uopće bilo te riječi? Zar je moguće da mu na kraju nije zakazalo pamćenje nego razum? Kako se moglo dogoditi da čovjek gotovo side s uma

er je zaboravio jednu riječ, jednu jedinu riječ, koja se javljala samo jedanedini put? Mučilo bi ga to da sjedi u predavaonici, da mu slijedi provjeraznanja, ispit. Ali ispred šuma mora? Ne bi li crne vode, koje su ondjenaprijed gotovo nevidljivo prelazile u noćno nebo, morale jednostavnoobrisati takve brige kao nešto beznačajno, smiješno, što je moglo zabrinjavatisamo nekog tko je izgubio svaki smisao za proporcije?

Čeznuo je za domom. Zatvorio je oči. U četvrt do osam dolazio je odSavezne ceste i krenuo preko Kirhenfeldskog mosta. Pod krošnjama Bolničke

ulice, Tržničke ulice i Trgovačke ulice spuštao se do Medvjeđeg jarka. Ukatedrali je čuo božićni oratorij. U Bernu je sišao s vlaka i promatrao svojstan. Ploču s tečajem portugalskog uzeo je s gramofona i odnio u ostavu.Legao je na krevet i bio sretan da zna: sve je opet bilo kao i prije.

Bilo je sasvim nevjerojatno da bi se Prado i Estefânia Espinhosa dovezliovamo. Više nego nevjerojatno. Ništa nije govorilo tome u prilog. Baš ništa.

Promrzao, u vlažnoj jakni, Gregorius ode do automobila. Kola su se u

mraku činila golemima. Kao čudovište koje nitko neće moći čitavo vratiti uCoimbru, ponajmanje on.

Preko puta pansiona poslije je pokušao nešto pojesti, ali nije išlo. Narecepciji je zamolio za nekoliko listova papira. Onda je sjeo u sobu, zasićušan stol, pa ono što je napisao muslimanski geograf preveo najprije na



latinski, zatim na grčki, pa na hebrejski. Nadao se da će mu pisanje grčkihslova vratiti izgubljenu riječ. Ali ništa se nije dogodilo, prostor sjećanja ostaoe nijem i prazan.

Ne, nije bilo tako da bi prostranstvo mora oduzelo važnost pamćenju izaboravu. Pa ni pamćenju i zaboravu riječi. Nije bilo tako, uopće nije bilotako. Jedna jedina riječ među riječima, jedna jedina riječ među riječima: Bilesu nedodirljive, sasvim nedodirljive za mase slijepe, nijeme vode, a to biostalo tako i kad bi cijeli svemir preko noći postao svijetom nebrojenih potopa, u kojem bi s nebesa neprestance curila voda. Kad bi u svemiru postojala samo jedna riječ, jedna jedina riječ, onda to ne bi bila riječ, ali kad bi bila riječ, bila bi moćnija i svjetlija od svih plima iza svih obzorja.

Gregorius se polako umirio. Prije nego što je otišao spavati pogledao jekroz prozor na parkirane automobile. Sutra, kad bude dan, sve će biti lakše.

Bilo je. Iscrpljen i bojažljiv nakon nemirna sna, prevaljivao je put ukratkim etapama. Za vrijeme stanki redovito bi ga sustizale slike iz sna protekle noći. Bio je u Isfahanu, a taj se nalazio na moru. Grad s minaretima ikupolama, sjajnim ultramarinom i blještavim zlatom, isticao se ispred svijetlaobzorja i zato se Gregorius uplašio kad je pogledao more i vidio da crno i

bučno divlja pred pustinjskim gradom. Vreo, suh vjetar natjera mu u licetežak, vlažan zrak. Prvi put sanjao je Pradu. Zlatar riječi nije radio ništa, bioe samo prisutan u prostranoj areni sna, bez riječi i otmjen, a Gregorius je

pritiskao uho na Adrianin veliki magnetofon i tražio zvuk njegova glasa.

Kod Viane do Castelo, malo prije autoceste za Porto i Coimbru, Gregoriusosjeti da mu je izgubljena riječ iz Odiseje na vrhu jezika. Za upravljačemnehotice sklopi oči i pokuša iz sve snage spriječiti da ponovno utone u

zaborav. Prepao se divljačkog trubljenja. U posljednjem trenutku uspio jevratiti automobil iz krivog traka i izbjeći frontalni sudar. Na sljedećemugibalištu zastao je i pričekao da se smiri bolno udaranje krvi u mozgu.Potom se iza jednog sporog kamiona odvezao do Porta. Žena u tvrtci zaiznajmljivanje automobila nije bila sretna što je automobil htio ostaviti kodnje, a ne u Coimbri. Ali nakon dugog pogleda u njegovo lice, pristala je.



Kad je vlak krenuo u smjeru Coimbre i Lisabona, Gregorius iscrpljennasloni glavu na naslon. Pomislio je na rastanke koji su ga čekali u Lisabonu.er to je smisao rastanka u punom, najvažnijem smislu riječi: da se dvoje

ljudi, prije nego što se raziđu, sporazume o tome kako su vidjeli idoživljavali jedno drugo, napisao je Prado u pismu majci. Oprostiti se, to jenešto što se radi i sa sobom samim: stajati uz sebe samog pod pogledomdrugog. Vlak je vozio punom brzinom. Sok zbog nezgode, koju zamalo danije prouzrokovao, uzmicao je. Do Lisabona nije više htio misliti ni na što.

Upravo u trenutku u kojem mu je, uz potporu monotonog lupanja kotača,uspjelo da se odvoji od svih stvari, izgubljena riječ odjednom je bila tu:λίστςον, željezna grebalica za čišćenje poda dvorane. A sad je znao i gdje je

stajala: u Odiseji, pred kraj 22. pjevanja.Vrata se otvoriše i u kupe uđe mlad čovjek. Rastvorio je novine s velikim

naslovima. Gregorius ustade, uze svoju prtljagu i ode do kraja vlaka, gdje je pronašao prazan kupe. Λίστςον, reče za sebe, λίστςον.

Kad se vlak zaustavio na kolodvoru u Coimbri, pomislio je na brežuljak sveučilišta i geometra, koji je u njegovoj predodžbi sa starinskim liječničkimkovčežićem išao preko mosta, mršav, pognut muškarac u sivom radnom

mantilu, koji je razmišljao o tome kako da potakne ljude na dvorskom brijeguda ga puste da ude.

Kad se Silveira te večeri vratio s posla kući, Gregorius mu u predvorjukrene ususret. Silveira se začudi i stisne oči.

- Odlaziš? Gregorius kimne.

- Pričaj.



44.

- Da ste mi dali vremena, od vas bih napravila Portugalca - reče Cecília. -Mislite na to kad opet budete u svojoj gruboj, grlenoj zemlji: doce, suave i preskačemo vokale.

Navukla je preko usana zelenu maramicu, koja se nadimala dok jegovorila. Nasmijala se kad je vidjela njegov pogled.

- To s maramicom, to volite, zar ne? - Puhnula je veoma snažno. Pružilamu je ruku. - Vaše nevjerojatno pamćenje. Već stoga vas neću zaboraviti.

Gregorius je držao njezinu ruku dokle god je mogao. Oklijevao je. Nakraju ipak riskira.

- Postoji li razlog zašto...

- Mislite, zašto uvijek nosim zeleno? Da, postoji. Čut ćete ga kad sevratite.

Quando voltares. Kad se vratite. Rekla je quando, ne se. Na putu premaVítoru Coutinhu zamišljao je kako bi bilo da se u ponedjeljak ujutro pojavi uškoli stranih jezika. Kako bi izgledalo njezino lice. Kako bi joj se pomicaleusne dok bi mu govorila o razlogu svog vječitog zelenila.

- Que quer ? - viknu Coutinho reskim glasom sat vremena poslije.

Mehanizam za otvaranje vrata zazuji, starac se spusti niza stube s lulommeđu zubima. Jedan trenutak morao je pretraživati pamćenje.

- Ah, c’est vous - reče potom.

I taj dan mirisao je na ustajalo jelo, prašinu i duhan za lulu. I taj dan nosioe ispranu košulju neodredive boje.

Prado. O consultório azul. Je !i ga Gregorius pronašao?

„Nemam pojma zašto ti to dajem, ali sad je tako”, rekao mu je starac kadmu je darovao Novi zavjet. Gregorius ga je imao kod sebe. Ostao je u džepu.



Nije ga ni spomenuo, a prave riječi nikako da dodu. Intimnost, ona jeletimična i varljiva poput fatamorgane, napisao je Prado.

Gregorius reče da mu se žuri i pruži starcu ruku.

- Još nešto - viknu starac preko dvorišta za njim - hoćete li, kad opet budete ondje, nazvati onaj broj? Broj na čelu?

Gregorius slegne ramenima i mahne.

Odvezao se u Baixu, u donji grad, i prošao šahovskom pločom ulica. Ukavani preko puta O’Kellyjeve ljekarne pojeo je nešto, iščekujući svevrijeme da se lik ljekarnika koji puši pojavi iza stakla ulaznih vrata. Je li htiooš jedanput razgovarati s njim? Je li htio?

Cijelo jutro osjećao je da u smislu rastanaka nešto ne radi kako valja. Danešto nedostaje. Sad mu je sinulo. Otišao je do trgovine fotografskomopremom i kupio kameru s teleobjektivom. Ponovno u kavani, približio jeisječak vrata u kojem se pojavio O’Kelly i ispucao cijeli film, jer bi najčešćeokinuo prekasno.

Poslije se još jedanput odvezao do Coutinhove kuće kraj Cemitérije dosPrazeres i slikao ruševnu zgradu, obraslu u bršljan. Približio je prozore, ali

starac se nije pojavio. Naposljetku odustane i ode do groblja gdje je slikaogrobnicu obitelji Prado. U blizini groblja kupio je nove filmove, a onda sestarim tramvajem odvezao kroz cijeli grad do Mariane Eçe.

Crveno-zlatni asam i kandis-šećer. Crvenkasta kosa.

- Da - reče ona - bolje je ako s liječnicima govorite na materinskomeziku. Gregorius ne reče ništa o nesvjestici u knjižnici u Coimbri.

Razgovarali su o Joãu Eçi.

- Pa, malo je tijesno u njegovoj sobi - reče Gregorius. Na trenutak preko njezina lica preleti srdžba, ali onda se opet svlada.

- Nudila sam mu druge domove, komfornije. Ali on je htio ovako. „Neka bude škrto”, rekao je. „Nakon svega što je bilo, mora biti škrto.”



Gregorius je otišao prije nego što se čajnik ispraznio. Volio bi da nijerekao ništa o Eçinoj sobi. Bilo je besmisleno praviti se kao da mu je nakončetiri popodneva bliži nego ona, koja ga je poznavala još kao djevojčica. Kao

da ga on razumije bolje. Bilo je besmisleno. Čak i ako je bilo točno.Kad se popodne odmarao u Silveirinoj kući, stavio je stare, teške naočale.

Oči se pobuniše.

Kad je stigao do kuće u kojoj je stanovala Mélodie, bilo je previšemračno da bi se fotografiralo. Uz pomoć bljeskalice ipak je napravionekoliko snimaka. Taj dan nije se vidjela iza osvijetljenih prozora. Djevojkakoja kao da ne dodiruje tlo. Sudac je izašao iz auta, štapom zaustavio

automobile, prokrčio si put kroz auditorij, i ne pogledavši kćer s balon-kapom, i ubacio šaku kovanica u otvorenu violinsku kutiju, Gregorius pogleda uvis, prema cedrovima koji se Adriani učiniše crvenima, nedugo prije nego što će joj brat zabiti nož u vrat.

Tada Gregorius iza prozora ugleda nekog muškarca. Odluči ne pozvoniti.U baru, u kojem je jedanput već bio, popio je kavu i popušio cigaretu. Ondae otišao do tvrđave i odande snimao kadrove noćnog Lisabona.

O’Kelly je zaključavao ljekarnu. Kad je nekoliko minuta poslije izašao naulicu, Gregorius ga je pratio na tolikoj udaljenosti da ga ovaj nije mogaozapaziti. Skrenuo je u ulicu u kojoj se nalazio šahovski klub. Gregorius sevrati načiniti fotografije osvijetljene ljekarne.



45.

U subotu ujutro Filipe je s Gregoriusom otišao u licej. Spremili su stvariza kampiranje i Gregorius je sa zidova skinuo slike Isfahana. Onda je rekaovozaču da ode.

Bio je sunčan, topao dan, sljedeći tjedan počinjao je travanj. Gregoriussjedne na mahovinom obrasle stube pred ulazom. Sjedio sam na toplojmahovini ulaznih stuba i mislio na zapovjedničku želju mog oca da

ostanem liječnik - dakle, netko tko je u stanju da ljude poput njega

oslobodi holova. Volio sam ga zbog njegova povjerenja i proklinjao zbog nesnosna tereta koji mi je natovario svojom željom.

Iznenada Gregorius zaplače. Skinuo je naočale, skrio glavu među koljena i pustio suze da kaplju na mahovinu. „Em vão, uzalud”, bila je jedna odPradovih omiljenih riječi, rekla mu je Maria João. Gregorius izgovori riječ, pa je ponovi, isprva polako, onda sve brže, dok se riječi ne stopiše sasuzama.

Poslije je otišao gore, u Pradovu učionicu i fotografirao pogled nadjevojačku školu. Iz djevojačke škole zadržao je pogled u obrnutom smjeru: prozor na kojem je Maria João vidjela svjetleće točke sunca koje se lomilo uPradovu opernom dalekozoru.

Ispričao je Mariji João za fotografije, kad je u podne sjedio u njezinojkuhinji. A onda je odjednom sve izbilo iz njega, govorio je o nesvjestici uCoimbri, o zaboravljenoj Homerovoj riječi i o paničnom strahu odneurološkog pregleda.

Poslije su zajedno sjedili za kuhinjskim stolom i čitali što je u leksikonuMarije João pisalo o nesvjestici. Mogla je imati sasvim bezazlene uzroke,Maria João pokazala mu je te rečenice, prešla kažiprstom preko njih, prevelaih i ponovila najvažnije riječi.

Tumor. Gregorius nijemo pokaže tu riječ.



- Da, sigurno - reče Maria João - ali pročitajte što se još kaže o tome, prije svega da u tom slučaju vrtoglavica ne nastupa bez drugih teškihsimptoma, kakvih kod vas još nema.

- Sretna sam - rekla mu je na rastanku - što ste me nedavno poveli na putovanje u prošlost. Na taj način mogla sam osjetiti čudesnu mješavinu blizine i udaljenosti, koja se javlja kad je riječ o Amadeuu. Onda je otišla doormara i izvadila veliku kutiju s intarzijama. Pružila mu je zapečaćenuomotnicu s Pradovim bilješkama o Fátimi.

- Ja ih, kao što sam rekla, nikad neću čitati - reče. - I mislim da im jemjesto kod vas. Možda ste na kraju vi onaj koji ga poznaje najbolje od svih

nas. Zahvalna sam vam na načinu na koji govorite o njemu.Kad je Gregorius poslije sjedio na trajektu preko Teja, vidio je predsobom Mariju João, kako na rastanku trepće, dok nije nestao iz njezinavidnog polja. Ona je bila ta koju je upoznao posljednju, i ona koja će munajviše nedostajati. Pitala ga je hoće li joj pisati kako su završile pretrage.



46.

Kad se Gregorius pojavio na njegovim vratima, João Eça stisne oči i crtemu otvrdnuše kao u nekog tko se sprema suočiti s velikim bolom.

- Subota je - reče.

Sjeli su na uobičajena mjesta. Šahovske ploče nije bilo i stol se činio gol.Gregorius mu ispriča o nesvjestici, o strahu, o ribarima na kraju svijeta.

- Znači, nećete više dolaziti - reče Eça.

Umjesto o njemu i njegovim brigama, govorio je o sebi, i kod svakogdrugog, Gregoriusu bi to zasmetalo. Ali ne kod tog izmučenog, zatvorenog,usamljenog čovjeka. Njegove riječi bile su među najvrednijima koje je ikadčuo.

- Ako bi se vrtoglavica ispostavila kao bezopasna, a liječnicima uspjeloda je izliječe, vratit ću se - reče on. - Naučiti pravilno portugalski i napisati povijest portugalskog Otpora. Rekao je to čvrsta glasa, ali pouzdanost, koju

e silom uložio u njega, zvučala je nekako šuplje i znao je da Eça njegove

riječi nije doživio drukčije.Drhtavih ruku Eça uze šahovsku ploču s police i postavi figure. Neko

vrijeme sjedio je zatvorenih očiju. Onda ustane i uzme zbirku šahovskih partija.

- Evo. Aljehin protiv Capablance. Htio bih da je zajedno ponovimo.

- Umjetnost protiv znanosti - reče Gregorius.

Eça se nasmiješi. Gregorius poželi da taj smiješak može prenijeti na film.- Katkada pokušavam zamisliti kako izgledaju posljednje minute nakon

što čovjek popije smrtonosne tablete - reče Eça usred partije. - Isprva moždaolakšanje, jer će sad napokon svemu doći kraj, jer si pobjegao pred krajem bez dostojanstva. Dašak ponosa na vlastitu hrabrost. Žaljenje što čovjek niječešće bio tako hrabar. Posljednji rezime, posljednje uvjeravanje da je sve u



redu te da bi bilo pogrešno nazvati hitnu pomoć. Nada u opuštenost dosamog kraja. Čekanje na pomućenje i gluhoću u vršcima prstiju i usnama.

- A onda iznenada ipak divljačka panika, uspravljanje, sumanuta želja da

ipak nije kraj. Unutarnja poplava, vrela, snažna struja volje za životom, kojasve baca u stranu, a svako mišljenje i odlučivanje čini umjetnim, papirnatim,smiješnim. A onda? Što onda?

Gregorius reče da ne zna pa izvadi Pradovu knjigu i pročita:

Nije li bilo očito, jednostavno i jasno u čemu bi se sastojao njihov očajkad bi u tom trenutku doznali za vlastitu blisku smrt? Okrenuo sam

neispavano lice prema jutarnjem suncu i pomislio: Oni jednostavno žele jošviše tvari svoga života, ma koliko taj život bio lak ili težak, oskudan iliobilan. Ne žele da je kraj, iako im život nakon kraja neće nedostajati - i togasu svjesni.

Eça uze knjigu i pročita sam, najprije to mjesto, onda cijeli razgovor sJorgeom o smrti.

- O’Kelly - reče napokon. - Ubit će se pušenjem. „Pa što?” govorio bi kad bi mu netko to spomenuo. Vidim pred sobom njegovo lice: „Ma, nabijem te.”A onda ga je ipak uhvatio strah. Merda.

Počelo se mračiti kad je partija bila gotova, a Aljehin pobijedio.Gregorius uze Eçinu šalicu i popije posljednji gutljaj čaja. Na vratima sustajali jedan nasuprot drugome. Gregorius osjeti kako se iznutra trese. Eçineruke uhvatiše ga za ramena i tad osjeti njegovu glavu na obrazu. Eça glasno

proguta, Gregorius osjeti kretnju njegove Adamove jabučice. Snažnimtrzajem, od kojeg Gregorius zatetura, Eça se otrgne od njega i spuštena pogleda otvori vrata. Prije nego što je Gregorius na hodniku skrenuo iza ugla,okrenuo se. Eça je stajao nasred hodnika i gledao za njim. To još nikad nije bio učinio.

Na cesti Gregorius stane iza žbunja i pričeka. Eça izađe na balkon i zapali



cigaretu, Gregorius ispuca film.

Nije vidio Tejo. Vidio je i osjećao Joãa Eçu. S Praçe do Comércio otišaoe polako u smjeru Bairra Alta i sjeo u kavanu nedaleko od plave kuće.



47.

Puštao je vrijeme da prolazi, četvrt sata po četvrt sata. Adriana. To će bitinajteži rastanak.

Ona otvori i smjesta pravilno protumači njegov izraz lica.

- Nešto se dogodilo - reče.

- Rutinske medicinske pretrage kod moga liječnika u Bernu - rečeGregorius. - Da, lako bi se moglo dogoditi da se vratim. Bio je začuđen kakoe mirno ona to prihvatila, gotovo da ga je time malčice i povrijedila.

Nije disala jače nego prije, ali joj je dah bio glasniji. Onda se pribere,ustade i donese notes.

- Htjela bih vaš telefonski broj u Bernu - reče.

Gregorius začuđeno podigne obrve. Ona pokaže prema stoliću u kutu, nakojem je stajao telefon.

- Od jučer - reče. Još mu je nešto htjela pokazati. Krenuli su na tavan.

Hrpe knjiga na golim podnim daskama Amadeuove sobe nestale su. Sadsu stajale na polici u kutu. Pogledala ga je pogledom punim očekivanja. Onkimne, stade kraj nje i dodirne joj ruku.

Tada ona izvuče ladicu Amadeuova pisaćeg stola, odveže vrpcu koja jedržala kartonske korice i izvadi tri lista.

- Napisao je to poslije, nakon djevojke - reče. Njezina mršava prsa dizalasu se i spuštala, -Slova su odjednom tako sitna. Kad sam to vidjela, pomislila

sam da ih želi skriti pred samim sobom.Prešla je pogledom preko teksta. - Uništava sve. Sve. Stavila je listove u

omotnicu i pružila je Gregoriusu.

- Ovo više nije bio on. Htjela bih... Molim vas, uzmite to i odnesite dalekood mene. Daleko od mene.



Gregorius se poslije proklinjao. Poželio je još jedanput vidjeti prostoriju ukojoj je Prado Mendesu spasio život, gdje je visjela karta mozga i gdje jezakopao Jorgeov šah.

- On tako rado radi ovdje dolje - rekla je Adriana kad su stajali uordinaciji. - Sa mnom. Zajedno sa mnom. - Prešla je rukom preko stola za preglede. - Svi ga vole. Vole ga i dive mu se.

Nasmiješila se. Smiješak joj je bio dalek, sablastan.

- Neki dolaze premda im nije ništa. Izmisle nešto. Samo da ga vide.

Gregoriusove misli podivljaše. Otišao je do stola sa zastarjelim špricama iuzeo jednu u ruku.

- Da, tako su šprice tada izgledale - rekao je. - Kako su danas drukčije!

Riječi nisu doprle do Adriane, čupkala je papirnati pokrivač ordinacijskogstola. Ostatak maloprijašnjega smijeha još joj se vidio na licu.

- Što je bilo s kartom mozga? - upita on. - Danas je zacijelo veomavrijedna.

„Zašto uopće trebaš kartu”, pitala sam ga katkada, „pa tijela su za tebe

kao od stakla.”„Ipak, to je karta”, odgovorio mi je on. Voli karte. Zemljopisne karte,

željezničke karte. U Coimbri, za vrijeme studija, jednom je kritizirao jedananatomski atlas koji su svi držali svetinjom. Profesori ga nisu voljeli. Nijeimao poštovanja. Jednostavno nadmoćan.

Gregorius je znao samo još jedno rješenje. Pogledao je na sat.

- Kasnim - reče. - Mogu li se poslužiti vašim telefonom? Otvorio je vrata i

izašao na hodnik.Dok je zaključavala, lice joj je bilo smeteno. Uspravna linija dijelila joj je

čelo i davala izgled nekog u kome vladaju tama i zbunjenost. Gregorius krene prema stubama.

- Adeus - reče Adriana i otključa ulazna vrata.



Bio je to njezin opor, odbojan glas, koji je poznavao još od prvog posjeta.Stajala je uspravno poput svijeće, spremna suočiti se s cijelim svijetom.

Gregorius joj se polako približi i zastane pred njom. Pogledao joj je u oči.

Njezin pogled bio je zapečaćen i odbojan. On ne pruži ruku. Ona je ionako ne bi prihvatila.

- Adieu - reče. - Svako dobro. Tad izađe.



48.

Gregorius dade Silveiri fotokopiju Pradove knjige. Više od sat vremenalutao je gradom dok nije pronašao robnu kuću koja je još bila otvorena i ukojoj se moglo fotokopirati.

- To je... - reče Silveira promuklo - ja... Onda su razgovarali o vrtoglavici.

- Moja sestra, koja je bolesna na oči - reče Silveira - pati već desetljećimaod vrtoglavice. Uzrok se nije mogao pronaći i ona se jednostavno naviknulana to.

- Bio sam jedanput s njom kod neurologa. Ordinaciju sam napustio sosjećajem: kameno doba. Naše znanje o mozgu još je kao u kameno doba. Nekoliko areala, nekoliko uzoraka aktiviteta, nekoliko tvari. Više se ne zna.Imao sam dojam: Oni ne znaju ni što trebaju tražiti.

Razgovarali su o strahu koji nastaje zbog neizvjesnosti. IznenadaGregorius osjeti da ga nešto uznemirava. Potrajalo je dok nije shvatio: prekjučer, kad se vraćao, razgovor sa Silveirom o putovanju, danas razgovor

s Joãom Eçom, sad opet Silveira. Jesu li se dvije intimnosti moglemeđusobno blokirati, priječiti, zatrovati jedna drugu? Bio je sretan što Eçinije ispričao ništa o nesvjestici u knjižnici u Coimbri, jer je tako imao neštošto je dijelio samo sa Silveirom.

Tad ga Silveira upita koja je to zapravo bila Homerova riječ što ju jezaboravio.

- Aíarqov - reče Gregorius - c dvorane.

Silveira se nasmije, Gregorius se pridruži, smijali su se i smijali, urlali odsmijeha, dvojica muškaraca koji su umjeli na trenutak uzdignuti se iznad svegstraha, sve žalosti, sveg razočaranja i sveg njihova umora od života. Koji su usmijehu bili povezani na vrijedan način, iako su strah, žalost i razočaranje pripadali svakom od njih ponaosob i stvarali mu vlastitu usamljenost.



Kad mu se smijeh smirio, a on ponovno osjetio teret svijeta, Gregorius pomisli kako se s Joãom Ecom smijao raskuhanom ručku u staračkom domu.

Silveira ode u svoju radnu sobu i vrati se s ubrusom na koji mu je

Gregorius u vagon-restoranu noćnog vlaka hebrejskim riječima bio napisao: Bog reče: Neka bude svjetlo! I bi svjetlo.

- Pročitajte mi, još jedanput, molim vas - reče Silveira. Onda ga zamoli damu zapiše nešto iz Biblije na grčkom.

Gregorius nije mogao odoljeti pa napiše: U početku bijaše Riječ, i Rijebijaše u Boga, i Bog bijaše Riječ. Ova bijaše u početku u Boga. Sve je ponjoj postalo, i bez nje ništa nije postalo, što je postalo. U njoj bijaše život, i

ivot bijaše Svjetlost ljudima.Silveira uze svoju Bibliju i pročita početne rečenice Evanđelja po Ivanu.

- Riječ je dakle svjetlo čovjekovo - reče on. - A stvari uistinu postoje tek kad se pretoče u riječi.

- I riječi moraju imati ritam - reče Gregorius - ritam kakav, primjerice,imaju riječi kod Ivana. Tek tada, tek kad postanu poezija, one zaista bacajusvjetlo na stvari. U promjenjivom svjetlu riječi iste stvari mogu se činiti

posve različitima.Silveira ga pogleda.

- I zato se nekome mora zavrtjeti u glavi, ako mu ispred tristo tisućaknjiga nedostaje jedna riječ.

Smijali su se i smijali, sve više i više, pogledavali se i znali jedan odrugome da se smiju i prijašnjem smijehu, i tome da se najbolje smijatinajvažnijem što postoji.

- Bi li mi htio darovati fotografije Isfahana? - upita poslije Silveira.Objesili su ih u njegovoj radnoj sobi. Silveira sjedne za pisaći stol, zapalicigaretu i stane promatrati fotografije.

- Volio bih da to vide moja bivša žena i moja djeca - reče. Prije nego štosu otišli na počinak, stajali su neko vrijeme šutke u predvorju.



- Tko bi rekao da je i to prošlo - reče Silveira. - Tvoj boravak ovdje,mislim. Ovdje u mojoj kući.

Gregorius nije mogao zaspati. Zamišljajući kako će njegov vlak sljedeće

utro krenuti, osjeti prvi nježan trzaj. Proklinjao je vrtoglavicu i činjenicu dae Doxiades imao pravo.

Upalio je svjetlo i pročitao što je Prado zapisao o intimnosti.

INTIMIDADE IMPERIOSA. ZAPOVJEDNIČKA INTIMNOST.intimnosti ukršteni smo jedno s drugim, a nevidljive veze oslobađajući sulanci. Ta ukrštenost zapovjednička je: ona zahtijeva isključivost. Dijeljenje

e izdaja. Ali mi ne volimo, ljubimo i dodirujemo samo jednog jedinog čovjeka. Što činiti? Režirati različite intimnosti? Voditi pedantnoknjigovodstvo o temama, riječima, gestama? O zajedničkom znanju itajnama? Bio bi to otrov koji bešumno kaplje.

Već se počelo daniti liad je skliznuo u nemiran san i sanjao o kraju svijeta.Bio je to melodiozan san, bez instrumenata i tonova, san od sunca, vjetra iriječi. Ribari sa svojim grubim rukama dovikivali su jedan drugome grube

stvari, riječi su se gubile na slankastom vjetru, pa i riječ koju je biozaboravio sad je bila u vodi i zaronila strmo prema dnu, on je svom snagomronio sve dublje i osjećao užitak i toplinu u mišićima kad se opiru hladnoći,morao je napustiti parobrod s bananama, žurio je, uvjeravao ribe da s njimanema nikakve veze, ali one su se branile i gledale ga kao stranca dok je smornarskom vrećom na ramenu izlazio na kopno, praćen suncem, vjetrom iriječima.



Treći

dio

POVRATAK



49.

Silveira je odavno nestao iz njegova vidnog polja, a Gregorius mu je jošmahao.

- Postoji li u Bernu neka tvrtka koja bi proizvodila porculan? - pitao je na peronu. Gregorius je s prozora kupea napravio snimku: Silveira, koji štiticigaretu od vjetra, kako bi je mogao pripaliti.

Posljednje kuće Lisabona. Dan prije otišao je još jedanput u Bairro Alto,u crkvenu knjižaru gdje je naslonio čelo na prozorsko staklo vlažno od magle

prije nego što je prvi put pozvonio na vrata plave kuće. Tada se morao boritis iskušenjem da se odveze na aerodrom i sljedećim se letom vrati u Zürich.Sad se morao boriti s iskušenjem da side na sljedećoj stanici.

Kad bi se sa svakim metrom koji vlak prevali izbrisalo po jedno sjećanje ikad bi se osim toga i svijet dio po dio vratio na staro, tako da bi, kad stignena kolodvor u Bernu, sve bilo kao prije: bi li onda bilo uništeno i vrijemenjegova boravka?

Gregorius izvadi omotnicu koju mu je dala Adriana. Uništava sve. Sve.Ono što će sad pročitati Prado je napisao nakon putovanja u Španjolsku.akon djevojke. Pomislio je na ono što je rekla o njegovu povratku iz

Španjolske: „Neobrijan i ispijen izašao je iz taksija, proždrljivo progutao sve,uzeo prašak za spavanje i spavao cijeli dan i noc.

Dok je vlak stizao u Vilar Formoso, gdje će prijeći granicu, Gregorius je prevodio tekst koji je Prado napisao sićušnim slovima.

CINZAS DA FUTILIDADE. PEPEO UZALUDNOSTI. Cijela vječnost rošla je otkako me Jorge nazirao usred noći, jer ga je snovao strah o

smrti. Ne, nikakva vječnost. Bilo je to u drugom vremenu, u potpuno drugomvremenu. A prošle su tek tri godine, tri sasvim obične, dosadne kalendarske godine. Estefânia. Govorio je tada o Estefâniji. Goldberg - varijacije. Ona



ih je svirala za njega, a on bi ih na svom Steinwayu rado bio odsvirao sam.Estefânia Espinhosa. Kakva li dražesna, omamljujuća imena! - pomislio samte noći. Nisam htio vidjeti tu ženu, nijedna žena nije mogla biti dorasla tom

imenu, morala je biti razočaranje. Kako sam mogao znati da je biloobrnuto: ime nije bilo doraslo njoj.

Strah od toga da će život ostati necjelovit, torzo; svijest o tome danećemo moći postati onaj kojeg smo si zacrtali. Tako smo naposljetku

rotumačili strah od smrti. Ali kako se čovjek, pitam se ja, može bojatinedostatka cjelovitosti i sklada života kad ih uopće više ne doživljavamo,nakon što su jednom postale neopozivom činjenicom? Činilo mi se da Jorgeto razumije. Što je rekao?

Zašto ne listam, zašto ne pogledam? Zašto ne želim znati što sam tadamislio i pisao? Odakle ta ravnodušnost? Je li to ravnodušnost? Ili je gubitak veći, dublji?

Zelja da se zna kako se nekoć mislilo i kako je od toga nastalo ono što semisli sada: i to bi bilo dijelom cjelovitosti života, kad bi ona postojala.tako sam dakle izgubio ono što smrt čini strašnom? Vjeru u sklad života, zakoji bi se isplatilo boriti i koji nastojimo preoteti smrti?

„Lojalnost”, kažem Jorgeu, „lojalnost.” U tome osjećamo vlastiti sklad. Estefânia. Zašto je plima slučajnosti nije mogla odnijeti na neko drugomjesto? Zašto baš k nama? Zašto nas je morala staviti na kušnju, kojojnismo bili dorasli? Koju obojica nismo prošli, svatko na svoj način?

„Previše si me gladan. Prekrasno je s tobom. Ali previše si me gladan.a ne mogu htjeti to putovanje. Vidiš, bilo bi to tvoje putovanje, samo tvoje.e bi moglo biti naše.”

I imala je pravo: Druge ne smijemo činiti sastavnicama vlastita života,vodonošama na utrci za vlastito blaženstvo.

Finis terrae. Nikad nisam bio tako budan kao ondje. I tako trezven. Otanam: moja utrka je gotova. Utrka za koju nisam znao da sam sudjelovao u

njoj, oduvijek. Utrka bez suparnika, bez cilja, bez nagrade. Cjelovitost?



Espejismo, kažu Španjolci, pročitao sam tu riječ tih dana u novinama, jedinae koju još znam. Zrcaljenje u zraku. Fatamorgana.

Naš život, to su letimične formacije od živog pijeska koje je jedan zapuh

vjetra stvorio, a sljedeći uništio. Tvorevine od uzaludnosti, koje nestaju navjetru još prije nego što su se zaista stvorile.

„On više nije bio on”, rekla je Adriana. A sa stranim, s otuđenim bratomnije više htjela imati nikakve veze. „Daleko od mene. Daleko od mene.”

Kad bi netko bio taj koji jest? Ako bi bio takav kakav je uvijek? Kakvimese vidi sam? Ili takav kakav je bio kad bi užarena lava misli i osjećaja

pokopala pod sobom sve laži, maske i samoobmane? Cesto su drugi bili onikoji su se žalili da netko više nije kakav je bio. Možda bi to onda zapravoznačilo: nije više onakav kakvog bismo ga mi željeli? Zar sve to naposljetkunije bilo više od neke vrste borbene parole protiv prijetećeg potresauobičajenog, kamuflirane kao jad i zabrinutost za navodnu dobrobit drugog?

Dok je vlak nastavljao prema Salamanci, Gregorius je zaspao. A onda sedogodilo nešto što još nije poznavao. Probudio se ravno u vrtoglavicu. Plima

zalutalih živčanih podražaja prošla je kroz njega. Prijetio mu je pad u dubinu pa se grčevito držao za rukohvate sjedala. Od sklapanja očiju bilo bi mu jošgore. Prekrio je lice rukama. Prošlo je.

Λίσςον. Sve je u redu.

Zašto nije išao avionom? Sutra ujutro, za osamnaest sati, bit će u Ženevi,tri sata poslije kod kuće. U podne kod Doxiadesa, koji će urediti sve ostalo.

Vlak uspori. SALAMANCA. I još jedna ploča: SALAMANCA. Estefânia

Espinhosa.Gregorius ustade, zgrabi kovčeg s mjesta za prtljagu i pridrži se dok

vrtoglavica nije prošla. Na peronu čvrsto zagazi nogom, da rastjera zračniastuk koji se hvatao za njega.



50.

Kad se poslije prisjećao svoje prve večeri u Salamanci, činilo mu se da jesatima, boreći se protiv vrtoglavice, posrtao kroz katedrale, kapele i arkade,slijep za njihovu ljepotu, ali svladan njihovom mračnom silinom. Gledao jeoltare, kupole i korske klupe, koji su se u njegovu sjećanju odmah počeli preklapati, dospio dvaput na misu i naposljetku ostao na orguljaškomkoncertu. Ne bih želio živjeti u svijetu bez katedrala. Trebaju mi protivobičnosti svijeta. Hoću da gledam uvis prema plamtećim crkvenim

rozorima i budem zaslijepljen nadzemaljskim bojama. Treba mi njihov sjaj.

Treba mi protiv prljave jedinstvene boje uniformiranih. Želim biti obavijentrpkom hladnoćom crkvi. Treba mi njihova zapovjednička šutnja. Treba mi

rotiv bezdušne rike dvorišta vojarne i produhovljenog naklapanja onih kojitrče za stadom. Hoću čuti brujanje orgulja, tu poplavu nadzemaljskihtonova. Treba mi protiv reske smiješnosti marševa.

Napisao je to sedamnaestogodišnji Prado. Dječak koji se žario. Dječak koji je nedugo zatim s O’Kellyjem otišao u Coimbru, gdje im se činilo da im

pripada cijeli svijet, a on je u predavaonici opominjao profesore. Dječak kojioš nije znao ništa o plimi slučajnosti, živom pijesku i raznesenom pepeluuzaludnosti.

Godinama poslije napisao je pateru Bartolomeuu ove retke: Postoje stvarikoje su prevelike za nas ljude: bol, usamljenost i smrti, ali i ljepota,uzvišenost i sreća. Zato smo stvorili religiju. Što se događa kad jeizgubimo? Te stvari tada su i dalje prevelike za nas. Ono što ostaje poezijae pojedinačnog života: je li dovoljno snažna da nas nosi?

S prozora svoje hotelske sobe Gregorius je mogao vidjeti staru i novukatedralu. Kad bi zvono oglasilo puni sat, stao bi na prozor i zagledao se uosvijetljena pročelja. San Juan de la Cruz živio je ovdje. Florence je, dok je pisala o njemu, više puta putovala ovamo. Išla je s drugim studentima, njemunije bilo do toga. Nije volio kako su se oduševljavali za legendarne pjesme



velikog pjesnika, ni ona ni drugi.

Za poeziju se čovjek ne oduševljava, nego je čita. Cita je jezikom. Zivi snjom. Osjeća kako ga pokreće, mijenja. Kako pridonosi tome da vlastiti život

dobije oblik, boju, melodiju. Ne govori se o njoj, a još manje se od nje pravitopovsko meso za akademske karijere.

U Coimbri se pitao nije li možda ipak propustio život na sveučilištu.Odgovor je glasio: ne. Još jedanput osjeti kako je u Parizu sjedio uCOUPOLE-u i njezine brbljave kolege gazio svojim bernskim jezikom i bernskim znanjem.

Poslije je sanjao da ga Aurora po Silveirinoj kuhinji vrti uz glazbu orgulja,

kuhinja se proširila, on je zaronio strmo prema dnu i dospio u vir, sve dok nije izgubio svijest i probudio se.

Na doručku je bio prvi. Nakon toga otišao je na sveučilište i raspitao segdje je Fakultet za povijest. Predavanje Estefânije Espinhose počinjalo je zasat vremena: Isabel la Católica.

U atriju sveučilišta pod arkadama gužvali su se studenti. Gregorius nijerazumio ni riječi njihova brzog španjolskog pa je na vrijeme otišao u

predavaonicu, popločanu prostoriju škrte samostanske otmjenosti. Naprijede stajala povišena katedra. Prostorija se punila. Bila je velika, ali već nakonnekog vremena u njoj više nije bilo mjesta. Sa strane studenti su sjedili na podu. „Mrzila sam tu osobu, njezinu dugu, crnu kosu, lelujav hod, kratkusuknju.” Adriana ju je vidjela kao djevojku u srednjim dvadesetima. Ženakoja je sad ulazila bila je u kasnim pedesetima. „Vidio je pred sobom njezinežarke oči, neobičan, gotovo azijatski ten, zarazan smijeh i lelujav hod, iednostavno nije htio da se sve to ugasi, on to nije mogao htjeti”, rekao je

João Eça o Pradi. Nitko to nije mogao htjeti, pomisli Gregorius. Ni danas. Posebice ne ako

e čuje kako govori. Glas joj je bio taman, zadimljen alt, a tvrde španjolskeriječi izgovarala je s ostatkom portugalske nježnosti. Odmah na početkuisključila je mikrofon. Bio je to glas koji bi napunio katedralu. I pogled zbog



kojeg bi se čovjek ponadao da predavanje nikad neće završiti.

Od onoga što je govorila Gregorius jedva da je nešto razumio. Slušao jue kao glazbeni instrument, katkada zatvorenih očiju, katkada pogleda

usredotočena na njezine geste: na ruku koja je s čela micala prosijedu kosu,na drugu ruku, koja je držala srebrnu olovku i kod važnih stvari crtala pozraku linije naglašavanja, na lakat, kojim se naslonila na katedru, naispružene ruke, kojima bi obuhvatila katedru kad bi počela govoriti o nečemnovom. Djevojka koja je isprva radila na pošti, djevojka s fenomenalnim pamćenjem, u kojem su bile pohranjene sve tajne Otpora, žena kojoj se nijesviđalo kad bi je O’Kelly na ulici uhvatio oko struka, žena koja je ispred plave kuće sjela za upravljač i vozila nakraj svijeta da spasi život, žena koja

nije dopustila da je Prado povede na svoje putovanje, razočaranje izapostavljanje, koje je u njemu izazvalo najveću i najbolniju budnost njegovaživota, svijest da je zauvijek izgubio utrku za vlastito blaženstvo, osjećaj dase njegov nekoć usijani život gasi i raspada u prah.

Udarci studenata koji su ustajali preplaše Gregoriusa. Estefânia Espinhosaspremila je materijale u mapu i spustila se stubama s katedre. Studenti joj počeše prilaziti. Gregorius iziđe i pričeka.

Stao je tako da je izdaleka vidi kako dolazi. Kako bi onda odlučio hoće lie osloviti. Stigla je u pratnji žene kojoj se obraćala kao asistentici. Dok je

prolazila pokraj njega, Gregoriusu srce divljački zakuca od uzbuđenja.Krenuo je za njima uza stube i kroz dugi hodnik. Asistentica se oprosti, aEstefânia Espinhosa nestane za jednim vratima. Gregorius prođe pokraj vratai ugleda ime. „ Ime nije bilo doraslo njoj.”

Polako se vratio i uhvatio za rukohvat stuba. Pri dnu stuba zastade na

trenutak. Onda ponovno potrči uza stube. Pričekao je da mu se umiri dah,onda pokuca.

Ona je obukla kaput i baš se spremala za odlazak. Uputila mu je upitan pogled.

- Ja... Mogu li s vama govoriti francuski? - upita Gregorius. Ona kimne.



Sav zadihan on se predstavi i iz džepa izvuče, kao toliko puta tih dana,Pradovu knjigu.

Njezine svijetlosmeđe oči suziše se i ona se zabulji u knjigu a da ne

posegne za njom. Sekunde su prolazile...- Ja... Zašto... Dajte, uđite.

Otišla je do telefona i na portugalskom rekla nekome da sad ne možedoći. Onda svuče kaput. Zamolila je Gregoriusa da sjedne i zapalila cigaretu.

- Piše li ovdje nešto o meni? - upita i otpuhne dim. Gregorius odmahneglavom.

- Odakle onda znate za mene?Gregorius stade govoriti. O Adriani i Joãu Eçi. O knjizi o mračnom moru,

koju je Prado čitao do posljednjeg dana života. O antikvarovimistraživanjima. O tekstu na koricama njezinih knjiga. O’Kellyja nijespomenuo. Nije rekao ništa ni o rukopisnim bilješkama sa sitnim slovima.

Tad poželi vidjeti knjigu. Čitala je. Pripalila novu cigaretu. Onda sezagleda u portret.

- Tako je dakle izgledao prije. Nikad nisam vidjela nijednu fotografiju iztog doba.

- Nije mi bila namjera ovdje sići s vlaka - reče Gregorius. - Ali onda ipak nisam mogao odoljeti. Slika o Pradu tako je... tako necjelovita bez vas. Aliisto tako jasno mi je da je bezobraština tako se iznebuha pojaviti kod vas.

Stala je na prozor. Telefon je zazvonio. Pustila ga je da zvoni.

- Ne znam hoću li to - reče ona. - Mislim, govoriti o tom vremenu. Ni u

kojem slučaju ovdje. Mogu li ponijeti knjigu sa sobom? Rado bih je čitala.Razmišljala. Vi ćete navečer doći k meni. Onda ću vam reći kako stojim stim.

Dala mu je posjetnicu.

Gregorius je kupio vodič i razgledavao samostane, jedan za drugim. Nije



on bio čovjek koji bi trčao za znamenitostima. Kad bi se ljudi gužvali prednečim, on bi prkosno ostao vani; to je odgovaralo i njegovoj navici da bestselere čita tek godinama poslije. Tako ga ni sad nije tjerala turistička

požuda. Trebalo mu je do kasnog poslijepodneva da počne razumijevati:Bavljenje Pradom promijenilo je njegove osjećaje spram crkve i samostana.„Može li postojati ozbiljnost koja je ozbiljnija od ozbiljnosti poezije?” bio seusprotivio Ruth Gautschi i Davidu Lehmannu. To ga je povezivalo s Pradom.Možda je to bila čak i najjača poveznica. Ali čovjek koji se od sretnaministranta pretvorio u bezbožnog učitelja očito je otišao korak dalje, korak koji je Gregorius pokušavao razumjeti dok je hodao samostanskimhodnicima. Je li mu uspjelo ozbiljnost poezije preko biblijskih riječi proširiti

van na zgrade, što su ih te riječi stvorile? Je li posrijedi bilo to? Nekoliko dana prije smrti Mélodie ga je vidjela kako dolazi iz crkve.

„Hoću čitati moćne riječi Biblije. Treba mi nestvarna snaga njihove poezije.Volim ljude koji se mole. Treba mi da ih vidim. Treba mi protiv podmuklaotrova površnih i nemarnih.” To su bili osjećaji njegove mladosti. S kakvime osjećajima u crkvu stupio čovjek koji je čekao da eksplodira tempirana

bomba u njegovu mozgu? Čovjek kojem se nakon putovanja nakraj svijetasve raspalo u prah?

Taksi, koji je Gregoriusa vozio na adresu Estefânije Espinhose, zaustaviose na semaforu. U izlogu jedne turističke agencije vidio je plakat s kupolamai minaretima. Kako bi bilo da je na plavom istoku s njegovim zlatnimkupolama svako jutro slušao mujezina? Da je perzijska poezija sudjelovala uodređivanju melodije njegova života?

Estefânia Espinhosa nosila je traperice i tamnoplavi mornarski pulover.Unatoč sijedim uvojcima izgledala je kao da je tek prešla četrdesetu.

Napravila je sendviče i nalila Gregoriusu čaj. Trebalo joj je vremena.Kad je vidjela kako Gregoriusov pogled klizi preko polica s knjigama,

rekla mu je neka se slobodno približi. On poče razgledati debela povijesnadjela.

- Kako samo malo toga znam o Iberskom poluotoku i njegovoj povijesti -



reče. Onda joj ispriča o knjigama o lisabonskom potresu i crnoj kugi.

Pustila ga je da priča o klasičnoj filologiji i nastavila ga ispitivati. Htjelae znati, pomisli on, kakav je to čovjek kojem će micati o putovanju s

Pradom. Ili joj je samo trebalo još vremena?- Latinski - reče napokon - latinski je na određen način bio početak.

Postojao je taj mladić, student, koji je bio ispomoć na pošti. Stidljiv dečko,koji je bio zaljubljen u mene i mislio da ja to ne primjećujem. Studirao jelatinski. „Finis terrae”, rekao je jedan dan, držeći u ruci pismo za Finisterre.A onda je recitirao dugu latinsku pjesmu, u kojoj je također bilo riječi o krajusvijeta. Svidjelo mi se kako recitira latinsku poeziju a da pritom nije prestao

razvrstavati pisma. Osjetio je da mi se sviđa i nastavio recitirati cijelo prijepodne.

Potajice sam počela učiti latinski. On nije smio doznati za to jer bi sve pogrešno protumačio. Bilo je tako nevjerojatno da netko poput mene,djevojke sa sela s mizernom naobrazbom, uči latinski. Tako nevjerojatno! Neznam što me više dražilo: jezik ili ta nevjerojatnost.

Išlo je brzo, imam dobro pamćenje. Počela sam se zanimati za rimsku povijest. Čitala sam sve što bi mi došlo pod ruku, poslije i knjige o portugalskoj, španjolskoj i talijanskoj povijesti. Majka mi je umrla kad sam bila dijete, živjela sam s ocem, željezničarom. On nikad nije čitao knjige, prvo mu je smetalo što ja to činim, ali poslije se ponosio, upravo dirljivo ponosio. Bile su mi dvadeset tri godine kad ga je odveo P. I. D. E-a. i zbogsabotaže zatvorio u Tarrafal. Ali o tome ne mogu govoriti, čak ni danas.

Jorgea O’Kellyja upoznala sam nekoliko mjeseci poslije na jednomsastanku Otpora. U poslovnici pošte pročulo se o očevu uhićenju i, na moje

čuđenje, ispostavilo se da cijeli niz mojih kolega pripada Pokretu otpora. Štose tiče političkih stvari, ja sam se zbog očeva uhićenja naglo probudila. Jorgee bio važan čovjek u skupini. On i João Eça. Smjesta se zaljubio u mene.

Meni je to laskalo. Pokušao je od mene napraviti zvijezdu. Meni je sinula taideja sa školom za nepismene, gdje su se svi mogli sastajati a da ne budesumnjivo.



I onda se dogodilo. Jedne večeri Amadeu je ušao u prostoriju. Nakon togasve je bilo drukčije. Stvari su zasjale u novom svjetlu. Ni njemu nije bilodrukčije, osjetila sam to prvu večer.

Ja sam to htjela. Nisam više spavala. Odlazila sam u ordinaciju svakomalo, unatoč pogledima njegove sestre koji su bili puni mržnje. I on je menehtio zagrliti, u njegovoj nutrini bila je lavina koja se svaki tren mogla pokrenuti. Ali nije. „Jorge”, rekao je, „Jorge.” Počela sam mrziti Jorgea.

Jednom sam u ponoć zvonila kod Amadeua. Otišli smo nekoliko ulicadalje, onda me je povukao u jednu vežu. Lavina se pokrenula. „Ovo se višene smije dogoditi”, rekao je poslije i zabranio mi da dolazim.

Zima je bila duga i mučna. Amadeu više nije dolazio na sastanke. Jorge je bio bolestan od ljubomore.

Bilo bi pretjerano da kažem: „Znala sam da će tako ispasti.” Da, to bi bilo pretjerano. Ali kopkalo me što su se toliko uzdali u moje pamćenje. „Što akomi se nešto dogodi?” rekla sam.

Estefânia izađe. Kad se vratila, izgledala je promijenjeno. Kao prijenatjecanja, pomisli Gregorius. Činilo mu se da je umila lice, a kosa joj je sad

bila povezana u rep. Stala je kraj prozora i brzo popušila cijelu cigaretu, prijenego što je nastavila govoriti.

- Katastrofa je nastupila krajem veljače. Vrata su se otvorila previše polako. Bez šuma. On je nosio čizme. Nikakvu uniformu, ali čizme. Njegovečizme bile su prvo što sam ugledala u procjepu vrata. Onda inteligentno,vrebajuće lice, poznavali smo ga, bio je to Badajoz, jedan od Mendesovihljudi. Učinila sam što smo se češće dogovarali i počela govoriti o slovu ç,objašnjavati ga nepismenima. Nakon toga dugo vremena nisam mogla vidjeti

ç a da ne pomislim na Badajoza. Klupa je zaškripala kad je sjeo. João Eçaokrzne me pogledom upozorenja. Pogled kao da je govorio: „Sad sve ovisi otebi.”

Nosila sam, kao uvijek, svoju prozirnu bluzu, bila je to takoreći mojaradna odjeća. Jorge ju je mrzio. Tad sam svukla jaknu. Trebali su nas spasiti



Badajozovi pogledi na moje tijelo. Badajoz je prekrižio noge, bilo jeodvratno. Prekinula sam školski sat.

Kad je Badajoz prišao Adriãu, mom učitelju klavira, znala sam da je

gotovo. Nisam čula što govore, ali Adrião je problijedio, a Badajoz se podmuklo cerio.

Adrião se više nije vratio sa saslušanja. Ne znam što su napravili s njim,nikad ga više nisam vidjela.

João je inzistirao da od tog trenutka stanujem kod njegove tete.„Sigurnost”, rekao je, „važno je da budeš na sigurnom.” Već prve noći postalo mi je jasno: sigurnost, ali ne samo za mene, nego prije svega za moje

pamćenje. Za ono što bi ono moglo odati kad bi me uhitili. Tih dana srelasam se jedan jedini put s Jorgeom. Nismo se dodirnuli, čak ni rukom. Bilo jesablasno, ja to nisam razumjela. Shvatila sam tek kad mi je Amadeu ispričaozašto moram iz zemlje.

Estefânia se vrati s prozora i sjedne. Pogledala je Gregoriusa.

- Ono što je Amadeu rekao o Jorgeu bilo je tako monstruozno, takonezamislivo okrutno da sam se najprije samo nasmijala. Amadeu mi je u

svojoj ordinaciji pripremio krevet, prije nego što smo se sutradan odvezli izzemlje.

„Ja to jednostavno ne vjerujem”, rekla sam, „mene ubiti!” Pogledala samga.

„Govorimo o Jorgeu, tvom prijatelju”, rekla sam.

„Upravo tako”, reče on beživotnim glasom.

Htjela sam znati što je točno rekao, ali on nije bio spreman ponoviti

njegove riječi.Kad sam poslije sama ležala u ordinaciji, prošla sam u mislima još

edanput sve što sam doživjela s Jorgeom. Je li bio sposoban i pomisliti natakvo što? Da istinski pomisli takvo što? Bila sam umorna i nesigurna.Mislila sam na njegovu ljubomoru. Mislila sam na trenutke u kojima mi se



činio bezobziran i nasilan, iako ne prema meni. Ništa više nisam znala. Nisamviše znala.

Na Amadeovu pokopu stajali smo jedno kraj drugog nad grobom, on i ja.

Ostali su već bili otišli.„Nisi valjda zaista povjerovala u to?” pitao me nakon nekog vremena.

„Pogrešno me razumio. Bio je to nesporazum, običan nesporazum.”

„Sad više nije važno”, rekla sam.

Razišli smo se bez dodira. Ništa više o njemu nisam čula. Je li živ?

Nakon Gregoriusova odgovora neko vrijeme vladala je tišina. Onda je

ustao i s police skinuo njezin primjerak knjige O MAR TENEBROSO,velikog sveska koji je kod Prada stajao na pisaćem stolu.

- I on je to čitao do kraja? - upita ona. Sjela je i zadržala knjigu u krilu.

- Bilo je jednostavno previše, previše za dvadesetpetogodišnju djevojkukakva sam bila. Badajoz, noćno preseljenje Joãovoj teti, noć u Amadeuovojordinaciji, strašna pomisao na Jorgea, vožnja kraj čovjeka koji mi je otimaosan. Bila sam posve zbunjena.

Prvih sat vremena vozili smo se a da nismo razmijenili ni riječi. Bila samsretna da mogu voziti automobil. João je rekao da granicu trebamo prijeći nasjeveru, kod Galicije.

„A onda idemo u Finisterre”, rekla sam ja i ispričala mu o studentulatinskog.

Zamolio me da stanem i zagrlio me. Potom me to molio sve češće. Lavinase pokrenula. Tražio me. Ali upravo je to bilo posrijedi: on nije tražio mene,

tražio je život. Htio ga je sve više, sve brže i sve požudnije. Daleko od togada je bio grub ili nasilan. Naprotiv, prije njega nisam ni znala da postoji tolikanježnost. Ali on me u njoj gutao, uvlačio u sebe, morila ga je tolika glad zaživotom, za njegovom vrelinom, žudnjom. A za mojim duhom nije bio manjegladan nego za mojim tijelom. Za tih nekoliko sati htio je upoznati sav mojživot, moja sjećanja, misli, fantazije, snove, sve. A shvaćao me s točnošću,



koja me je nakon prvotnog radosnog čuđenja stala ispunjavati strahom, jer njegovo je munjevito razumijevanje rušilo sve zidove.

Poslije, kad god bi me netko počeo razumijevati, dala bih se u bijeg. To se

smirilo. Ali jedno je ostalo: Neću da me itko razumije u cijelosti. Hoću krozživot ići neprepoznata. Sljepilo drugih moja je sigurnost i sloboda.

Iako sad zvuči da se Amadeu ipak za mene zanimao sa strašću, tome nije bilo tako. Jer to nije bio susret. Svime što bi doznao on je ponajprijeusisavao životnu tvar, koje se nije mogao zasititi. Drugim riječima, za njegauopće nisam bila netko, nego samo poprište života za kojim je posezao kaoda su mu ga dotad uskraćivali na prevaru. Kao da je još jedanput htio

proživjeti cijeli život, prije nego što ga sustigne smrt.Gregorius joj ispriča o aneurizmi i o karti mozga.

- Bože moj - reče ona tiho.

U Finisterreu su sjedili na obali. Vani je prošao brod.

- Hajde da se ukrcamo - rekao je - na neki za Brazil. Belém, Manaús.Amazona. Gdje je vruće i vlažno. Rado bih pisao o tome, o bojama, mirisima,ljepljivim biljkama, tropskoj prašumi, životinjama.

„Čovjek kojem nikad nije bilo dovoljno stvarnosti”, rekla je Adriana onjemu.

- Nije to bila pubertetska romantika, ni kič ostarjela muškarca. Bilo jeistinsko, bilo je stvarno. Ali nije imalo nikakve veze sa mnom. Htio me povesti na putovanje koje bi bilo isključivo njegovo putovanje, njegovounutarnje putovanje u zapostavljene zone njegove duše.

„Ti si me previše gladan”, rekla sam, „ja to ne mogu; ne mogu.”

Kad me prvi put uvukao u vežu, bila sam spremna poći s njim nakrajsvijeta. Ali tada još nisam znala ništa o njegovoj užasnoj gladi. Jer, da,nekako je bila strašna ta glad za životom. Gutala je razornom silinom. Bila jestravična. Strašna.

Moje riječi zasigurno su ga strahovito povrijedile. Strahovito! Nije više



htio da uzmemo dvokrevetnu sobu, platio je za dvije jednokrevetne. Kad smose poslije sreli, bio se preodjenuo. Gledao je prisebno i stajao veoma kruto,veoma korektno. Tad sam shvatila: zbog mojih riječi pomislio je da je izgubio

dostojanstvo, a krutost i korektnost bili su bespomoćan pokušaj da mi pokažeda ga je povratio. Pritom ja to uopće nisam vidjela na taj način, nije unjegovoj strasti bilo ničeg nedostojanstvenog, pa ni u žudnji, jer se žudnjasama po sebi ne odlikuje nedostatkom dostojanstva.

Bila sam potpuno iscrpljena, ali nisam ni oka sklopila.

„Ostat ću ovdje nekoliko dana”, kratko je rekao sljedećeg jutra i ništanjegov uzmak ne bi moglo izraziti bolje od te kratkoće.

Na rastanku smo pružili jedno drugome ruku. Njegov posljednji pogled bio je zapečaćen, okrenut prema nutrini. Ne okrećući se više, vratio se uhotel, a dok sam kretala, uzalud sam čekala na neki znak na prozoru.

Nakon neizdrživih pola sata vratila sam se. Pokucala sam. On je mimostajao na vratima, bez netrpeljivosti, gotovo bez osjećaja; isključio me izsvoje duše zauvijek. Nemam pojma kad se vratio u Lisabon.

- Nakon tjedan dana - reče Gregorius. Estefânia mu dade knjigu.

- Čitala sam je cijelo popodne. Isprva sam bila užasnuta. Ne njime.Sobom. Da nisam imala pojma tko je bio. Kako je prema samome sebi bio budan. I kako iskren. Bespoštedno iskren. I ta njegova rječitost. Stidjela samse da sam takvom čovjeku jednostavno rekla: „Ti si me previše gladan.” Alionda mi je polako postalo jasno: bilo je dobro da sam to rekla. Bilo bi dobroi da sam poznavala njegove rečenice.

Bližila se ponoć. Gregorius je htio poći. Bern, željeznica, vrtoglavica - sve

e bilo daleko. Pitao je kako je od poštarice koja uči latinski postala profesorica. Njezini odgovori bili su kratki, gotovo odbojni. I to se događalo:da se netko sasvim otvori što se tiče daleke prošlosti, ali ostane zatvoren kade riječ o bližoj prošlosti i sadašnjosti. Intimnost ima svoje vrijeme.

Stajali su na vratima. Tad on donese odluku. Izvukao je omotnicu sPradovom posljednjom bilješkom.



- Mislim da ove rečenice ponajprije pripadaju vama - reče.



51.

Gregorius je stajao pred izlogom agencije za nekretnine. Za tri sata polazioe njegov vlak za Irún i Pariz. Njegova prtljaga nalazila se na kolodvoru,

zaključana u pretincu. Čvrsto je stajao na pločniku. Čitao je cijene i misliona svoju ušteđevinu. Naučiti španjolski, jezik koji je dosad prepuštaoFlorence. Živjeti u gradu njezina svetog junaka. Slušati predavanja EstefânijeEspinhose. Studirati povijest mnogobrojnih samostana. Prevesti Pradovezabilješke. Prodiskutirati rečenice s Estefânijom, svaku pojedinačno.

U agenciji su mu aranžirali tri termina za razgledavanje unutar sljedećadva sata. Gregorius je stajao u praznim stanovima, koji su odjekivali.Provjeravao je pogled, buku prometa, zamišljao svakodnevno prolaženjestubištem. Za dva stana dao je usmeni pristanak. Onda se provezao taksijemuzduž i poprijeko po gradu.

- ¡Continue! - rekao je vozaču. - ¡Siempre derecho, más y más!

Kad se vratio na kolodvor pobrkao je pretince i naposljetku morao potrčati da uhvati vlak. U kupeu je zadrijemao i probudio se tek kad se vlak zaustavio u Valladolidu. Ušla je mlada žena. Gregorius joj pomogne daodloži kovčeg.

- Muito obrigada - reče ona, sjedne kraj vrata i zadubi se u nekufrancusku knjigu. Kad bi prekrižila noge, čuo bi se zvuk svijetlog, svilenogtrenja.

Gregorius je promatrao zapečaćenu omotnicu koju Maria João nije htjelaotvoriti. „To smiješ čitati tek nakon moje smrti”, rekao je Prado. „I ne bih

želio da to dospije do Adriane.” Gregorius razlomi pečat, izvadi papire istane čitati:

PORQUÊ TU, ENTRE TODAS? ZAŠTO OD SVIH ŽENA BAŠ TI? Pitanje koje se jedanput stvori u svakome. Zašto se čini opasnim dopustiti



ga, ma dogodilo se to i u tišini? Što toliko plaši u ideji slučajnosti, koja seizgovara u njemu i koja nije ista ideja kao ona proizvoljnosti iamjenjivosti? Zašto tu slučajnost ne možemo priznati i zbijati Šale na

njezin račun? Zašto mislimo da bi umanjila, štoviše ukinula naklonost kabismo je prihvatili kao nešto samo po sebi razumljivo?

Vidio sam te na drugoj strani salona, gledajući kraj glava i čaša za jenušac. - „Ovo je Fátima, moja kći”, rekao je tvoj otac. „Mogao bihamisliti da prolazite kroz moje prostore”, rekao sam ti u vrtu. „Možeš li i

dalje zamisliti da prolazim kroz tvoje prostore?” pitala si me u Engleskoj. Ana brodu: „Misliš li i ti da smo predodređeni jedno za drugo?”

Nitko nije predodređen ni za koga. Ne samo zato što ne postojirovidnost, pa tako i nitko tko bi to mogao aranžirati. Ne: jer među ljudimaednostavno nema nužnosti koja bi nadilazila slučajne potrebe i silnu moć

navike. Imao sam iza sebe pet godina klinike, pet godina u kojima nitko nijerolazio kroz moje prostore. Sasvim slučajno stajao sam ovdje, ti si sasvim

slučajno stajala ondje, između nas bile su čaše za pjenušac. Tako je bilo. Nedrukčije.

Dobro je da ovo nećeš čitati. Zašto si mislila da se moraš udružiti s

mamom protiv moje bezbožnosti? Ta zagovaratelj slučajnosti ne gaji manjeljubavi. A nije ni manje lojalan. Prije bih rekao, više.

Žena s knjigom skinula je naočale kako bi ih obrisala. U njezinu licu nije bilo mnogo sličnosti s licem bezimene Portugalke s Kirhenfeldskog mosta.Ali jedno im je bilo zajedničko: nejednak razmak između obrva i korijenanosa, jedna obrva bila je kraća od druge.

Gregorius reče da bi je rado nešto upitao. Može li portugalska riječ glóriaosim slave označavati i blaženstvo u religioznom smislu?

Ona razmisli pa kimne glavom.

- I može li se nevjernik njome koristiti ako želi govoriti o onome što preostaje kad se od religioznog blaženstva oduzme religiozno blaženstvo?



Ona se nasmije.

- Que c’est drôle! Mais... Oui. Oui.

Vlak napusti Burgos. Gregorius nastavi čitati.

UM MOZART DO FUTURO ABERTO. MOZART OTVORENEBUDUGNOSTI. Silazila si niza stube. Kao i tisuće puta promatrao samkako sve više tebe postaje vidljivo, dok je glava dokraja ostala skrivena iza suprotnih stuba. Ono što je još bilo skriveno, neprestance samnadopunjavao u mislima. I uvijek isto. Bilo je izvjesno tko se to spušta.

Tog jutra najednom je bilo drukčije. Zaigrana djeca bacila su dan prijeloptu u šareni prozor i razbila staklo. Svjetlo na stubama bilo je drukčijenego inače - umjesto zlatnog, zastrtog svjetla, koje je podsjećalo na rasvjetuu crkvi, ulazilo je čisto svjetlo dana. Činilo mi se kao da to novo svjetlo

robija moja uobičajena očekivanja, kao da puca nešto što od meneahtijeva nove misli. Iznenada sam bio znatiželjan kako će izgledati tvoje

lice. Iznenadna znatiželja učini me sretnim, a ipak se i prepadoh. Prošle su godine otkako je završilo vrijeme snubljenja i znatiželje, a vrata se

atvoriše iza našeg zajedničkog života. Zašto se, Fátimo, morao razbitirozor, da ti opet mogu pristupiti otvorena pogleda?

Pokušao sam onda i s tobom, Adriana. Ali naša je prisnost postalaolovna.

Zašto je otvoren pogled tako težak? Mi smo troma bića, potrebitarisnosti. Znatiželja je rijedak luksuz na tlu navike. Imati sigurnost i moći

se igrati s otvorenošću, u svakom trenutku, bilo bi to pravo umijeće. Čovjek bi morao biti Mozart. Mozart budućnosti.

San Sebastián. Gregorius pogleda red vožnje. Uskoro će u Irúnu morati presjesti na vlak za Pariz. Žena prekriži noge i nastavi čitati. On uze posljednju bilješku iz zapečaćene omotnice.



MINHA QUERIDA ARTISTA NA AUTOILUSÃO. MOJA VOLJENAUMJETNICA SAMOOBMANE. Mnoge naše želje i misli ostale bi u mrakua nas same, a drugi bi katkada znali bolje što je posrijedi nego mi. Tko je

ikad vjerovao u išta drugo? Nitko. Nitko tko živi i diše s nekim drugim. Poznajemo se do u najmanje

trzaje tijela i riječi. Mi znamo i često nećemo znati ono što znamo. Posebiceonda kad razdor između onog što vidimo i onog što vjeruje drugi postaneneizdrživo velik. Trebalo bi božanske hrabrosti i božanske snage da sami sa sobom živimo u potpunoj iskrenosti. Toliko znamo, čak i o sebi samima.

ema razloga da budemo samodopadni.

A ako je ona istinski virtuoz samoobmane, uvijek jednu varku ispremene? Jesam li morao stati pred tebe i reći. „Ne, varaš se, nisi takva.” To sam ti ostao dužan. Ako sam ti ikad išta dugovao.

Kako da itko zna što drugome duguje u tom smislu?

Irún. Jsto ainda não é Irún”, nije to još Irún. Bile su to prve portugalskeriječi koje je nekome rekao. Prije pet tjedana, također u vlaku. Gregoriusskine s police ženin kovčeg.

Nakon što se smjestio u vlak za Pariz, žena prođe pokraj njegova kupea.Gotovo da je već bila nestala kadli zastane, okrene se, pogleda ga te nakonmalo oklijevanja i ude. On smjesti i njezin kovčeg.

- Odabrala sam taj spori vlak - reče na njegovo pitanje - kako bih pročitala ovu knjigu. LE SILENCE DU MONDE AVANT LES MOTS. Tišina svijeta prije riječi. Nigdje ne čitam tako dobro kao u vlaku. Nigdje nisamtako otvorena za nove stvari. Tako sam postala stručnjakinja za sporevlakove.

I ona putuje u Švicarsku, u Lausanne. Da, točno. Dolazak sutra ujutro uŽenevu. Očito su oboje odabrali isti vlak.

Gregorius navuče kaput na lice. Razlog zbog kojeg se odlučio za sporivlak bio je druge prirode. Nije htio stići u Bern. Nije htio da Doxiades uzmeslušalicu i rezervira mjesto u klinici. Do Zeneve je imao dvadeset četiri sata,



dvadeset četiri mogućnosti da side s vlaka.

Ronio je, uvijek strmo prema dnu. Ribari su se smijali dok je sEstefânijom Espinhosom plesao u Silveirinoj kuhinji. Svi ti samostani iz kojih

se ulazilo u te prazne stanove pune jeke. Odjek njihove praznine izbrisao jehomerovsku riječ.

Prestrašio se, Λίστςον. Otišao je do toaleta i umio se.

Dok je spavao, žena je ugasila stropno svjetlo i uključila malo svjetlo začitanje. Čitala je i čitala. Kad se Gregorius vratio iz toaleta, nakratko je podignula pogled i odsutno se nasmiješila.

Gregorius navuče kaput na lice i zamisli ženu kako čita. Sasvim slučajno

stajao sam ovdje, ti si sasvim slučajno stajala ondje, između nas bile sučaše za pjenušac. Tako je bilo. Ne drukčije.

- Mogli bismo zajedno uzeti taksi do Gare de Lyona - reče žena kad sukratko nakon ponoći stigli u Pariz. LA COUPOLE. Gregorius udahne parfemžene kraj sebe. Nije htio u bolnicu. Nije htio disati bolnički zrak. Zrak krozkoji se gurao kad je posjećivao roditelje na samrti u zagušljivim, pregrijanimtrokrevetnim sobama, gdje je i nakon zračenja mirisalo na mokraću.

Kad se oko četiri sata ujutro probudio ispod svog kaputa, žena bijašezaspala s otvorenom knjigom u krilu. Ugasio je malu svjetiljku iznad njezineglave. Ona se okrene u stranu i navuče kaput na lice.

Razdanilo se. Gregorius nije htio da se razdani.

Konobar iz vagon-restorana prođe s kolicima s pićima. Žena se probudi.Gregorius joj dade šalicu kave. Šutke su promatrali kako iza finog vela odoblaka izlazi sunce.

- Neobično je - reče iznenada žena - da glória stoji za dvije tako različitestvari: izvanjsku, bučnu slavu i unutarnju, tiho blaženstvo. A nakon stanke: -Blaženstvo - o čemu zapravo govorimo?

Gregorius odnese njezin crni kovčeg preko ženevskog kolodvora.

Ljudi u velikom vagonu Švicarskih željeznica govorili su glasno i smijali



se. Žena vidje da ga to ljuti, pokaže na naslov knjige i nasmije se. Tad senasmije i on. Usred njegova smijeha glas iz zvučnika najavi Lausanne. Ženaustane, on joj skine kovčeg. Pogledala ga je. - C’etait bien, ça - reče. Potom

izađe.Fribourg. Gregoriusa je gušilo. Uspeo se na tvrđavu i pogledao dolje, na

noćni Lisabon. Bio je na trajektu preko Teja. Sjedio je u kuhinji kod MarijeJoão. Hodao je kroz samostane u Salamanci i otišao na predavanje EstefânijeEspinhose.

Bern. Gregorius izađe. Spusti kovčeg i pričeka. Kad ga je ponovno podignuo i nastavio hodati, činilo mu se da hoda kroz olovo.



52.

U hladnom stanu odložio je kovčeg i otišao do fotografske radionice. Sade sjedio u dnevnoj sobi. Za dva sata mogao je otići po razvijene fotografije.

A što da radi dotad?

Telefonska slušalica i dalje je ležala naopako na stalku i podsjećala ga nanoćni razgovor s Doxiadesom. Pet tjedana prošlo je otad. Tada je sniježilo,sad su ljudi hodali bez kaputa. Ali svjetlo je još bilo blijedo, neusporedivo sasvjetlom na Teju.

Ploča tečaja portugalskog i dalje je ležala na gramofonu, Gregorius gauključi. Usporedio je glasove s glasovima u starom tramvaju u Lisabonu.Vozio se iz Beléma u četvrt Alfama, a odatle podzemnom željeznicom doliceja.

Zazvonilo je na vratima. Otirač. Gospoda Loosli. Ona uvijek po otiračuzna je li netko tu. Dala mu je dopis tajništva škole, koji je stigao dan prije.Ostalu poštu poslala je na Silveirinu adresu. Rekla mu je da izgleda blijed i pitala je li sve u redu.

Gregorius uze čitati brojke iz tajništva, zaboravljajući ih još dok je čitao.U fotografskoj je radionici bio prije zakazanog vremena pa je morao pričekati. Kući je gotovo trčao.

Cijeli film samo za osvijetljena vrata O’Kellyjeve ljekarne. Gotovo svaki put okinuo je prekasno. Triput mu je uspjelo i na tim se fotografijama vidioljekarnik kako puši. Njegova raskuštrana kosa. Velik, mesnat nos. Kravatakoja je stalno klizila. Počela sam mrziti Jorgea. Otkako je znao za priču s

Estefânijom Espinhosom, O’Kellyjev pogled činio mu se podmuklim.Pokvarenim. Kao tada, kad ga je za susjednim stolom u šahovskom klubugledao kako se muči s odvratnim zvukom Pedrova neprestanog šmrkanja.

Gregorius primakne oči fotografijama. Gdje je nestao umoran, dobrostiv pogled koji je prije vidio na tom seljačkom licu? Pogled žalosti zbog



izgubljena prijatelja? Bili smo braća, više nego braća. Zaista sam mislio danikad nećemo izgubiti jedan drugoga. Gregorius više nije pronalazio prijašnje poglede. Jednostavno nije moguća ta bezgranična otvorenost. Ona

nadilazi naše snage. Usamljenost kroz prisilu prešućivanja, i to postoji.Drukčiji pogledi sad su se vratili.

Je li duša mjesto činjenica? Ili su činjenice koje pretpostavljamo samovarljive sjene naših priča? pitao se Prado. To je, pomisli Gregorius, vrijediloi za poglede. Pogledi nisu bilí tu i čitali su se. Pogledi su uvijek bili učitani pogledi. I samo kao učitani, oni su postojali.

João Eça u sumrak na balkonu doma. „Ja neću tražiti crijeva i pumpe

samo da bi potrajalo nekoliko tjedana dulje.” Gregorius osjeti vreo, užarenčaj koji je pio iz Eçine šalice.

Kuća u kojoj je stanovala Mélodie nije se vidjela u mraku.

Silveira, koji na peronu štiti cigaretu od vjetra kako bi je pripalio. Danasujutro otišao je ponovno u Biarritz i ondje će se, kao i toliko puta prije, pitatizašto nastavlja s poslom.

Gregorius još jedanput prođe sve fotografije. Pa još jedanput. Prošlost se

počela lediti pod njegovim pogledom. Sjećanje će birati, aranžirati, retuširati,lagati. Podmuklo je bilo to što se ispuštanja, iskrivljenja i laži više nisu mogli prepoznati. Nije bilo stajališta izvan sjećanja.

Iznenada je znao što želi učiniti. Htio je fotografirati Bern. Zadržati sve sčime je živio godinama. Zgrade, ulice, trgove, koji su bili mnogo više od puke kulise njegova života.

U trgovini s fotografskim materijalom kupio je filmove, a vrijeme do

sumraka proveo je šećući ulicama četvrti Länggasse, u kojoj je proveodjetinjstvo. Sad kad ih je promatrao iz različitih kutova i s pozornošćufotografa, te ulice činile su se sasvim drukčije. Fotografirao je dok ga ne bisavladao san. Katkada bi se probudio i ne bi znao gdje je. Kad bi sjeo na rubkreveta, nije više bio siguran je li distanciran, proračunat pogled fotografaonaj pravi da se njime prisvoji svijet jednog života.



U četvrtak je nastavio. U stari dio grada spustio se dizalom iz Sveučilišneulice i nastavio preko kolodvora. Tako je uspio izbjeći Bubenbergov trg.Punio je film za filmom. Katedralu je vidio kao što je nije vidio nikad prije.

Unutra je vježbao orguljaš. Prvi put otkako je došao osjetio je vrtoglavicu pase u crkvi morao uhvatiti za klupu.

Odnio je filmove na razvijanje. Kad se potom zaputio premaBubenbergovu trgu, činilo mu se kao da se priprema za nešto veliko, teško.Zastao je kod spomenika. Sunca je nestalo, nad gradom se nadviloravnomjerno sivo nebo. Očekivao je da će osjetiti može li ponovno dodirnutitrg. Nije osjetio ništa. Nije bilo kao prije, a nije bilo ni kao za kratka posjeta prije tri tjedna. Kako je bilo? Bio je umoran i zaputio se kući.

- Kako vam se svidjela zlatareva knjiga?

Bio je to prodavač iz španjolske knjižare. Pružio je ruku Gregoriusu.

- Je li ispunila što je obećavala?

- Da - reče Gregorius - i te kako.

Rekao je to kruto. Knjižar je primijetio da mu nije do razgovora i brzo seoprostio.

U kinu Bubenberg promijenio se program, Simenonova ekranizacija saJeanne Moreau nije se više prikazivala.

Gregorius je nestrpljivo čekao filmove. Kägi, ravnatelj gimnazije, skrene uulicu. Gregorius stane u ulaz jedne trgovine. Postoje trenuci kad moja ženaizgleda kao da će se raspasti, napisao je. Sad je bila u klinici za živčane bolesti. Kägi se doimao umorno, kao da uopće ne opaža što se događa okonjega. Na trenutak Gregorius osjeti potrebu da razgovara s njim. Onda taj

osjećaj prođe.Filmovi su stigli. Sjeo je u restoran hotela Bellevue i otvorio omotnice.

Bile su to tuđe slike, koje nisu imale nikakve veze s njim. Vratio ih je uomotnice, a za vrijeme jela uzaludno je pokušavao otkriti čemu se to bio ponadao.



Na stubama pred njegovim stanom uhvati ga snažna vrtoglavica i morao seobjema rukama uhvatiti za rukohvat. Potom je cijelu večer sjedio krajtelefona i zamišljao što će se dogoditi ako nazove Doxiadesa.

Prije nego što bi zapao u san, svaki put bi se uplašio da će utonuti uvrtoglavicu i nesvijest i probuditi se bez sjećanja. Dok se nad gradom polakodanilo, skupio je svu hrabrost. Kad se pojavila Doxiadesova medicinskasestra, on je već stajao pred ordinacijom.

Grk je stigao nekoliko minuta poslije. Gregorius je očekivao da će seljutito začuditi novim naočalama. Ali Grk samo na trenutak stisne oči, povede ga u ordinaciju i sasluša sve o novim naočalama i vrtoglavici.

- Prvo, ne vidim razloga za paniku - reče napokon. - Ali treba napraviti niz pretraga, a stvar će se u klinici morati neko vrijeme i promatrati. Posegnuo jeza slušalicom, položio ruku na nju i pogledao Gregoriusa.

Gregorius nekoliko puta udahne i izdahne, pa kimne.

- Primit će vas u nedjelju navečer - reče Grk nakon što je spustioslušalicu.

- Nadaleko nema nikog tko bi bio bolji od tog liječnika - reče.

Gregorius je polako šetao gradom, prolazeći pokraj mnoštva zgrada itrgova, koji su mu bili važni. Tako je bilo u redu. Jeo je gdje bi najčešće znaoesti, a rano popodne otišao je u kino u kojem je kao učenik gledao svoj prvi

film. Film mu je bio dosadan, ali miris je još bio isti kao nekoć pa je ostao.

Na putu kući sreo je Natalie Rubin.

- Nove naočale! - reče ona u znak pozdrava.

Nijedno nije imalo pojma što da si kažu. Od telefonskih razgovora prošloe mnogo vremena i bili su prisutni još samo kao odjeci sna.

- Da - reče - moglo bi se dogoditi da se vratim u Lisabon. Pregled? Ne, ne,samo neka bezazlena stvar s očima. Natalie reče da je zastala s perzijskim.On kimne. Na kraju je upita jesu li se naviknuli na novog profesora.



Ona se nasmije.

- Dosadnjaković po Božjoj milosti!

Nakon nekoliko koraka oboje se okrenu i mahnu jedno drugome.

U subotu Gregorius je proveo mnogo vremena listajući svoje latinske,grčke i hebrejske knjige. Promatrao je mnoštvo marginalnih bilješki i promjene koje su se tijekom desetljeća dogodile na njegovu rukopisu. Nakraju je na stolu ležala mala hrpa knjiga, koje je spremio u kovčeg koji će ponijeti sa sobom u kliniku. Onda je nazvao Florence i pitao smije li doći u posjet.

Ona je rodila mrtvo dijete, a prije nekoliko godina operirali su je zbog

raka. Bolest se nije vratila. Radila je kao prevoditeljica. Nije bila ni izdalekatako umorna i ugasla kao što je pomislio nedavno, kad ju je gledao kako sevraća kući.

Pričao joj je o samostanima u Salamanci.

- Tada nisi htio ići - reče ona.

On kimne. Oboje se nasmijaše. O klinici nije rekao ništa. Kad se poslije približavao Kirhenfeldskom mostu, bilo mu je žao zbog toga.

Jedanput je obišao mračnu gimnaziju. Pritom mu na pamet pade hebrejskaBiblija, koja je umotana u njegov pulover ležala u ladici pisaćeg stola senhora Cortêsa.

U nedjelju prije podne nazvao je Joãa Eçu. Eça ga zamoli neka mu objasništo da sad radi cijelo popodne.

- Navečer ću u kliniku - reče Gregorius.

Documents

Nocni vlak za Lisabon - Pascal Mercier.pdf