Michel Meyer

Manuel Maria Carrilho

Benoit Timmermans

POVIJ E ST

R ETOR IK E

OD GR K A

D O N A IH D A N A

Uredio Michel Meyer

S francuskoga prevela Vanda Miki

Zagreb, 2008.

Naslov izvornika:

Histoire de la rhetorique des Grecs a nos jours Sous la direction de Michel Meyer

Le Livre de Poche, 2003 Librairie Generale Franfaise 1999

The translation was kindly supported by the Allianz Cultural Foundation, Munich and the Fund for Crni ml & East European Book Projects, Amsterdam.

Knjiga jc objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske

I Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

UVOD

emu obrazlobena povijest retorike?

Michel Meyer

Retorika danas doivljava novi procvat. Valja rei da ivimo u komunika- cijskome drutvu u kojemu se pojedinci izraavaju, raspravljaju, nastoje se svidjeti, zavesti i uvjeriti. Doba ideologija koje su propisivale jezinu djelatnost i miljenja nestalo je s nestankom Berlinskoga zida, pa su otada malo-pomalo ieznuli i glavni ideolozi. Bilo da je rije o pravu ili politici, o filozofiji ili knjievnoj analizi, nita ne umie retorici, ija je primjena razno-vrsna i kree se od reklame do zavoenja svake vrste, iako se najvei filozofi meu nama ponekad na to samo osmjehnu.

Ipak, zanimljivo je da na francuskome jeziku ne postoji opa povijest retorike, iako postoje brojne povijesti filozofije, knjievnosti, umjetnosti ili znanosti. ovjek bi rekao da retorika nema vlastiti ivot i da se ne moe sama razvijati, jer ovisi as o jednoj, as o drugoj disciplini.

Stoga je bilo potrebno napisati ovo djelo. K tome, trebalo je naglasiti sve ono to govori o njezinoj evoluciji i razvitku, ne dajui pritom prednost nekomu

posebnom gleditu, primjerice povijesti knjievnosti. Naime, knjievna je retorika samo jedan od aspekata ope retorike, koji je u posljednja tri stoljea zacijelo najistaknutiji. No da smo je sveli na to, ne bismo mogli upuivati na argumentaciju, kao ni na odnose s politikom, religijom, filozofijom ili moralom to ih retorika njeguje otkako postoji, to znai ve vie od dvije tisue godina.

Na koji smo onda nain trebali pristupiti retorici? Krenuli smo od osnovne injenice na kojoj je Aristotel uporno ustrajavao: retoriki odnos povezuje govornika i

sluateljstvo putem jezika, to im omoguuje komuniciranje. Govorniku dimenziju Aristotel naziva etosom, jer nita nije uvjerljivije i zavodljivije od moralne snage, karaktera i autoriteta to ih na neki nain mora pokazati onaj koji nastoji uvjeriti ili svidjeti se. Slu- ateljsku dimenziju Aristotel odreuje pojmom patos, jer onoga koji govor-nika pasivno slua obuzimaju osjeaji1

Retorika se, dakle, prouava prema podjeli etos-patos-logos, na kojoj i poiva njezina specifinost. Ako se u kasnijim, ponekad ak i oprenim, definicijama retorike taj odnos i gubio iz vida, to je stoga to su veliki retoria- ri uvijek davali prednost jednoj od tih sastavnica, svodei na nju i preostale dvije. Prvi je meu njima Platon, koji retoriku ponajprije vidi kao propagandu i manipulaciju. Njegovo je gledite zapravo gledite patosa, sluateljstva. Platon odbacuje svu racionalnost svojstvenu govornikovu logosu, kao i svaku vrijednost njegova etosa, jer mu je vano jedino ono to - esto i ne znajui - trpi sluateljstvo. Kada je pak rije o Ciceronu, velikom pravniku i "repu-blikancu", neemo se iznenaditi primijetimo li da je njemu najvaniji etos, to jest govornikova snaga koja se ogleda u sposobnosti da o ispravnim stvarima lijepo govori. Retoriku stoga vie obiljeava elokvencija negoli argumenti

to ih pokree upravo njegov govor (otuda i pojam emocije"). Kada je pak rije o jezinoj dimenziji, Aristotel je naziva logosom, a istodobno je odreuju stil i razum, figure i argumenti, ili kako bismo danas rekli, figurativnost i doslovnost.

1 Vano je napomenuti da izraz "pathos" na grkom izvorno znai "patnja, osjeaj", te s njim povezati pojam pasivnosti (trpno stanje) i izraz "passion" koji dolazi iz lat. "passio", a oznaava s jedne strane "patnju", a s druge svjedoi o zanimljivu etimolokom razvoju. Naime, u antici je taj izraz oznaavao svako afektivno stanje, odnosno osjeaj. To znaenje postoji jo za Descartesa (Traite despassions de l'ame, 1649), ali se danas izgubilo. Tijekom 17. stoljea rije se rabi (osobito u mnoini) i za oznaavanje silovitih afektivnih stanja. Sukladno tome u tekstu smo izraz "passion" prevodili kao "osjeaj" ili kao "strast", ovisno o (povijesnome) kontekstu (op. prev.). " Autor se nadovezu je na i zraz "mettre en mouvement", tj. "pokrenuti", aludirajui na etimo loku povezanost pojmova "emotion" i "mouvoir" (op. prev ).

ranost, koja e u prvi plan izbiti u 20. stoljeu s Habermasom, a nadasve s Perelmanom. Otuda proizlaze pitanja to ih svaka povijest retorike mora postaviti: zbog ega se retorika koleba, isprva

naginjui patosu, a zatim etosu? Zato ponekad u istome razdoblju dolazi do napetosti izmeu, primjerice, etosa i logosa ili patosal Ukratko, skriva li povijest te discipline stanovitu racionalnost ili je tek kaos, puko nizanje doktrina i fluktuiranje tendencija, batinjenih as iz knjievnosti, as iz religije ili pak stanja u politici?

Takav izazov tjera povjesniara da prijee na objanjavanje i razumijevanje umjesto da se dri deskriptivnoga kataloga. To ne znai da se nuno treba usmjeriti k filozofskoj povijesti retorike. O racionalnosti imamo pravo govoriti im uznastojimo dokuiti spone koje objedinjuju razliite trenutke retorike i omoguuju njezin napredak. Vano je pritom ne izgubiti iz vida opreku koja je jo od Platona postojala izmeu filozofije i retorike, ali ak ako ona i jest dovoljan razlog da se ova potonja ne svede na filozofiju, to ipak ne znai da evolucija retorike umie razumu. Stoga moramo ustvrditi daje upravo odnos etos-patos-logos kljuno mjesto te povijesne racionalnosti, iako je, kao to emo vidjeti, podijeljenost retorike istodobna s njezinim roenjem, to u cijeloj njezinoj pustolovini i nije najmanji paradoks. Naime, od samoga poetka Aristotel nam nudi podijeljenu retoriku, razapetu izmeu argumentacije i stilistike, s logosom koji je istodobno pogodan za logiko zakljuivanje2

2 Francuska imenica "raisonnement" (koja dolazi od glagola "raisonner") moe se prevesti kao miljenje, zakljuivanje, rezoniranje. Rije je , naime, o misaonom procesu kojemu je cilj izvlaenje zakljuaka. Radi dosljednosti u cijelom smo se tekstu sluili izrazom "zakljuivanje" (op. prev.).

i za pobuivanje osjeaja, iako ba nije jasno kako je takva amplituda uope mogua. Dakako, posljednje poglavlje ovoga djela pokazuje na emu poiva taj spektar tako raznovrsnih problematika. Poiva na propitivanju, jer argumentacijska dijalektika na vidjelo iznosi pitanja o kojima se raspravlja, a pitanje izraava alternativu, koju ovdje utjelovljuju opreni elementi. Kada je pak rije o retorici, ona postupa upravo obrnuto i problemima se bavi polazei od odgovora, ime se njihova problematinost dokida. No za postizanje stilskog uinka potreban je upravo stil, a ne zakljuivanje, te poigravanje figurama i osjeajima ne bi li se sluateljstvo jo bolje hipnotiziralo, iako ga je ponekad mogue osvojiti i zakljuivanjima koja po

tiskuju problematino, ostavljajui po strani premise koje bi, da su izreene, mogle potaknuti pitanje. Aristotel, meutim, nije mogao promiljati propitivanje, zbog ega je njegova Retorika podijeljena na tri naizgled nepovezane knjige: prvom dominira zakljuivanje, druga se bavi osjeajima, a trea stilom. To nas vodi i malo dalje: zato Aristotel ne moe promiljati propitivanje? Dakako, on ga pretpostavlja kada tvrdi da se retorika bavi onime to bi moglo biti drugo, to jest alternativama koje se izraavaju pitanjima ije rjeenje nije nuno, nego samo mogue. Time se nastavlja stanovita problematinost odgovora, koja moe dovesti do osporavanja. Jer iako ne dovode do prijepora, razlozi "za" i "protiv" opstaju dokle god se i formalno ne ukloni alternativa. Cijelo retorovo umijee, uostalom, i poiva na otklanjanju toga uvijek mogueg prijepora argumentima ili lijepim govorima. Ako ita spre-ava Aristotela da predmet retorike poima kao skup pitanja koja razdvajaju pojedince, onda je to svakako njegov propozicionalizam. Suprotstavljamo se tezama, propozicijama koje su tu, pred oima. Uvijek je u pitanju propozicija. Koje je njezino najuoljivije obiljeje? Upravo to da je sva problematinost ieznula. Kako je retorika onda uope mogua? Neka je propozicija istinita ili lana, a upravo tu nunost koja je i sama nuna formalno zagovara naelo neproturjeja to ga Aristotel u Metafizici postavlja kao vrhovno naelo logosa. No u retorici nemamo A ili ne-A, nego A i ne-A, iako se pritom ne naputa podruje logosa. Nije potrebno da jedna propozicija bude lana da bi druga nuno postala istinita. Nunost je strana retorici, ali logos je, prema Aristotelu, utemeljen na nunosti nunosti, jer slui odgovaranju. Odgovarati, meutim, znai otklanjati pitanja, a posljedica je toga iskljuivanje alternativa iz logosa. Sve u svemu, in roenja: ne moe se odgovoriti i A i ne-A, jer to nije odgovaranje, nego propitivanje. Ipak, retorika je logos u kojemu se izraavaju alternative. Logos u kojemu bi supostojali A i ne-A bio bi sofi- stiki logos, jer bi omoguavao sve teze, sve odgovore, koji bi zapravo bili tek prerueni problemi. Odgovarati nije isto to i propitivati, pa je tako logos, koji slui odgovaranju, stran pitanjima. Za Aristotela je retorika izazov koji poiva na ukljuivanju problematinog u logos, pri emu ga ne mora pro-mil ja ti kao takvog. To podrazumijeva propozicionalizaciju problematinog kao krajnji cilj onoga to retorika za Aristotela i njegove batinike jest. Ona poiva na paradoksu odgovaranja zasnovanog na iskljuivanju alternative (to je A Hi ne-A, ali nuno jedno od to dvoje) o kojoj usprkos svemu ipak mora svjedoiti. A je ne-A i to nije proturjeno, jer A moe biti B, C ili D, koji su bliski, fluktuirajui atributi u kojima se odraava subjektivnost razliitih gledita u intelektualnome svijetu koji jo ne poznaje subjektivnost, nego jedino ljudskost. Retorika je ovjek u logosu\ logos se kroza nj projicira i izraava, a budui da je ovjek sloen, viestrukost glasova oituje se u bogatstvu izraza koji zbilji slue kao atributi.

Posljedica te retorike bez propitivanja koje bi je objedinilo - iako se ono u njoj podrazumijeva - jest da Aristotel odvojeno promatra ono to je postavio kao nuno objedinjeno: logos, etos i patos osamostalit e se u razliitim vrstama. Etos e iznjedriti sudsku vrstu, jer e govornik biti vjerodostojan jedino dokae li ispravnost svoje argumentacije, odnosno dokae li da je ovlaten iznositi argumente, kao to je to, primjerice, sudac. to on kae, mora biti neupitno, ba kao i injenice. injeninost i prosudba meusobno su povezane i tako se od ispravnosti dolazi do pravednosti (pravosua). Logos e pak biti vezan za epideiktiku vrstu, koja se ponajvie odnosi na ugodno, lijepo i dolino, na ono to se iz estetskih razloga prihvaa ili ne, sve u svemu, na ono to omoguuje lijepo sroen, tovie, dobro argumentiran govor. Knjievna retorika sa svojim stilom i figurama izravno proizlazi iz

stanovita osamostaljenja logosa. Kada je pak rije o patosu, on ulazi u igru receptivnosti i senzibilnosti koje e biti osobito vane u vrijeme romantizma, kada e i odrediti subjektivnost. No za Aristotela je patos ponajprije obiljeje politike rasprave, jer je jedini kriterij donoenja odluke upravo igra osjeaja. Rije je o politikoj (javnoj) vrsti u kojoj svatko reagira sukladno vlastitu raspoloenju i emocijama.

No kada se te tri sastavnice retorikoga odnosa na taj nain rastave na tri zasebne retorike, etos, patos i logos nuno se osamostaljuju i postaju kriteriji koji se brzo pretvaraju u definicije retorike nautrb dviju preostalih sastavnica koje istodobno postaju nebitne retorike dimenzije, tek jedan od triju povlatenih elemenata. Takav je slijed stvari bio neizbjean, jer se na logos gledalo kao na propozicionalnost, a ne upitnost. Retorika se tako pokazuje kao siroti roak razuma, a norma joj je znanost, jer silogizmi postavljaju ogranienja. U tim se uvjetima retorika povlai u status zamjene za logos, iekujui da se mnotvo predikata vezanih za problematinost evakuira u jednoznaan jezik koji iskljuuje svako dovoenje u pitanje. Nije li to cilj logike? Ne treba zaboraviti da mnotvo predikata omoguuje viestruke odgovore, dakle nijedan odgovor posebno, to je vrelo rasprava i to potie retora da se ponaa kao da je od samoga poetka ve sve rijeeno, a uinak postignut zahvaljujui stilskim vjetinama.

Pogledamo li malo bolje, ono to razlikuje retoriku etosa od retorike usreditene u patosu i one ukorijenjene u logosu jest mjesto to ga zauzima problematinost. Postoje pitanja koja kao da se i ne postavljaju, a kontekst omoguuje samorazumljivost moguih odgovora. Primjer su za to posmrtni govor ili svakodnevni razgovor s frazeologijom na kakvu nailazimo u epide- iktikoj vrsti. Valja rei ovo, a ne ono; tu nema rasprave, govor je unaprijed odreen i jedini je problem valjano ga izrei. Elokventnost je jedini kriterij. Osim 1) pitanja koja kao da se i ne postavljaju i koja su, ako hoemo, najreto- rikija jer su "najestetinija", postoje i 2) pitanja koja se postavljaju i za koja postoji kriterij razrjeavanja, te 3) pitanja za koja ne posjedujemo kriterij razrjeavanja, a osobni se osjeaji nameu kao krajnje sredstvo, konani sudac. Pritom drugi tip pitanja iznjedruje sudsku vrstu, jer sudac i zakon omoguuju odluku, a trei politiku vrstu - u kojoj je sukob osjeaja najei. Logos, etos i patos: tri retorike vrste u kojima sa svakom etapom raste i problematinost. No korisno je ponoviti: iako tu problematinost nije mogao promiljati, Aristotel ju je izrazio samostalnim retorikim vrstama koje su onemoguile promiljanje retorike kao cjeline. Ipak, Aristotel je najvaniju ulogu dodijelio logosu. ak se i osjeaji rabe kao argumenti ili retorika mjesta, odnosno premise, bilo u svrhu svianja bilo radi uvjeravanja. Stvari e se izmijeniti u rimskome svijetu. Republikanske vrline i obrazovanje koje ih nastoji raspro- straniti i ukorijeniti u prvi plan dovode etos, osobito u Cicerona. Za Rimskoga Carstva retorika se posve prirodno okree u drugome smjeru, svodei se na stiliziran jezik, esto konvencionalan i ornamentalan, tovie, uzvien (Lon- gin), a cilj mu je svidjeti se.

S renesansnim se humanizmom etos ipak vraa u prvi plan. Cicerona iznova veliaju i jedni i drugi, esto ga i izvrui. Patos pak zadrava status receptivnosti i slui odreivanju ovjekova poloaja i njegova odnosa s Bogom. Od retorike, koja preko Crkve dolazi do katolika, a preko Svetoga pisma i do protestanata, oekuje se da odraava boanski jezik, onaj koji iziskuje tumaenje. Kako bi se razlikovao od barokne propovijedi kojoj je cilj ponovno osvajanje dua izgubljenih u protestantizmu, taj e jezik svoj odnos prema biblijskoj poruci postupno prestati nazivati retorikim i radije ga smatrati hermeneutikim. Malo zatim nova e znanost, koja izvire iz radova Gali

leja i matematiara Vietea, uvelike utjeui na Descartesa, prisvojiti moderni logos. Etape na kojima je poivao postupak govornika ili autora izgubit e smisao karakteriziranja logosa kakav je razraivala retorika. etiri retorika trenutka - invencija, dispozicija, elokucija i memorizacija - preobrazit e se i iznjedriti glasovita kartezijanska pravila metode, kojih je takoer etiri.

Tako e se invencija (iznalaenje), koja je ograniavala problematiku svodei je na vlastitu retoriku vrstu, podudarati s prvim pravilom iz Rasprave o metodi, koje se bavi utvrivanjem problema, ak i ako on poslije bude odbaen, jer Descartes izjednauje problematino i sumnjivo. Prvo je pravilo, pie on, "da nikada nita ne prihvaam kao istinito, a da jasno ne spoznam, da je takvo [...], i da u svojim sudovima obuhvaam jedino ono, to je za moj duh tako jasno i razgovijetno, da nemam nikakva povoda o tome sumnjati"3

Drugi trenutak retorikoga postupka jest dispozicija (rasporeivanje). Unutar nje osmiljava se to moe biti naglaeno kao kljuno, a time i odvojeno od problematinog. To podrazumijeva razradu tekoe radi njezina ukla-njanja. Dispozicija uobliuje govor, kao i argumente ako ih ima, ralanjuje problem u potpitanja ne bi li uoila to ga moe rijeiti. U Descartesa imamo ekvivalent: (drugo je pravilo) "da svaku od tekoa, koju bih prouavao, po-dijelim na onoliko dijelova, na koliko je to mogue i koliko je potrebno radi njihova najboljeg rjeenja"

.

4Trei je retoriki trenutak elokucija ili uoblienje samoga rjeenja. Lijep stil ili valjani argumenti pripadaju

ovoj etapi. Kartezijanska metoda posjeduje pravilo koje cilja na slian uinak: (tree je pravilo) "da svoje misli upravljam izvjesnim redom polazei od najjednostavnijih i najrazumljivijih predmeta, da bih se postepeno uzdizao do spoznaje najsloenijih"

.

5Posljednji je pak trenutak retorikoga izraza povezan s pamenjem (ponekad se pridodaje i peti trenutak, koji odgovara djelovanju, to jest gestualnoj i verbalnoj proizvodnji govora, emu bi se moglo pridodati i pisanje), odno-sno sa sintezom svih govornih elemenata, argumenata i odluka. Descartes ga naziva pravilom pobrojavanja: "I posljednje, da posvuda sve tako potpuno pobrojim i nainim ope preglede, da mogu biti siguran, da nisam nita

.

3 Prijevod citata preuzet iz Descartes, Rene: Rasprava o metodi, prev. Niko Berus, Matica hrvatska, Zagreb, 1951, str. 21-22 (op. prev.). 4 Isto, str. 22 (op. prev.). *" Isto (op. prev).

izostavio"*. Krug je tako zatvoren: retoriku i njezina etiri konstitutivna trenutka progutala je nova metoda, a openitije logos preusmjeren ka znanosti i matematikoj analizi. Patos e preuzeti monopol nad svime to u tome logosu ostaje retoriko, to znai nad epideiktikim logosom koji je proet figurama. Raa se jezik dvora, u kojemu Bog i kralj ostvaruju uspjean suivot, dok se individualna odgovornost svakoga pojedinca, retoriki etos, postupno seli u podruje etike. Upravo e zbog toga u Francuskoj retoriku povezivati s konzervativizmom i katolicizmom aristokracije Staroga reima, pa je razumljivo to je Revolucija retoriku, koja se toliko vezivala za uglaeni jezik plemstva, htjela izbaciti iz kolskih programa. Upravo suprotno dogaalo se u anglo- saksonskome svijetu, osobito amerikom, gdje su useljenici morali svladavati zajedniki jezik i novu kulturu. Ondje je retorika demokratska tehnika koja svakomu omoguuje asimilaciju.

Nakon to je vie od dva stoljea bila svedena na lijep stil, retorika se podigla iz pepela, kao to uvijek ini kada se neki stari model miljenja gasi, a novi jo ne stie. To je sluaj sa sofistikom, izmeu mitologije i Platonova racionalizma, ili pak s humanizmom, izmeu nestanka srednjovjekovne skolastike i kartezijanske revolucije. I 20. se stoljee moe usporediti s tim povijesnim prekretnicama: filozofija koja tapka u mjestu sa svojim modelom racionalnosti iji se sadraj nakon Marxa, Nietzschea i Freuda ispraznio, dok znanost s Einsteinom i kvantnom mehanikom proivljava nekoliko revolucija. Retorika 20. stoljea bila je, kao to emo u ovoj knjizi vidjeti, jedna od najbogatijih u cijeloj povijesti.

Da zakljuimo: retorika je u povijesti bila razdirana izmeu etosa, patosa i logosa, iako se ta tri elementa moraju dovesti u ravnopravan poloaj ne bi li dala smisao cjelovitoj retorici. To je, uostalom, smjer kojim ona danas ide, potpuno svjesna zbog ega je do juer bila podijeljena. Unutarnja racionalnost povijesti retorike sudjeluje u toj igri prevage koju je odnosio as etos, as logos, a as patos. Klju povijesti retorike ne lei ni u njezinu ograniavanju na stilske figure i knjievni jezik ni u njezinoj argumentacijskoj racionalnosti, jer ona je istodobno sve to i nita ne iskljuuje. Zaboravimo, dakle, da su retoriku poistovjeivali s uglaenim jezikom monika, koji su nastojali afirmirati svoj drutveni odmak od naroda. Zaboravimo tla se propitivanje, koje oduvijek proima retoriku, sve do danas potiskivalo. Sagledajmo retoriku kao snagu duha da raskrinka prevarantske dis- kurze koji ga gotovo svakodnevno ibaju ne bi li bolje umrtvili i razvodnili kritiku i drskost, a prije svega lucidnost to je obje podrazumijevaju. Sagle-dajmo je takoer kao sposobnost ljudi da reagiraju na ono to ih dijeli, kao i na ono to im povremeno odgovara. Sagledajmo je, naposljetku, kao gramatiku stila, jo jedan odgovor na ovjekovo ponajljepe pitanje.

KORIJENI RETORIKE: GRKA I RIMSKA ANTIKA

Manuel Maria Carrilho

1.

5. STOLJEE PRIJE KRISTA

OD RJEAVANJA SUKOBA DO DRAI UVJERAVANJA

KORAKS (O. 467)

TIZIJA (o.

Korijeni retorike tako su duboko vezani za antiku Grku 460-O. 400) PROTAGORA (O. 480-410) GORGIJA (O. 485-0. 380)

6 da je Nietzsche u toj vezi, kao i u udesnome razvitku do kojega je ta veza dovela, vidio jednu od temeljnih razlika izmeu starih i novih umova7

6 G. A. Kennedy. The Art of Persuasion in Greece, Princeton, 1963, str. 6-7.

. U antici su se jedino

s lsto, str. 7. ' To ine W. Nestle , M. Pohlenz i Rastagni. Vidi, o toj temi, Rastagni: "Un nuovo capitolo nella storia della retorica e della sofistica", Studi italiani difilologia classicii, br. 2, 102.' ' Takav argument ak i nazivamo koraksom, a njime se tvrdi da je neto nevjerojatno samim

Grci kontinuirano bavili analizom ljudske komunikacije, njezinih glavnib obiljeja i najvanijih uinaka. Uz njih je postupno sazrijevala svijest o retorici, ije tragove pronalazimo ve u Ilijadi - primjerice, u opisu rasprava, re-feriranju na Nestorove govornike sposobnosti ili aluziji na ideal retorikoga obrazovanja8

tim to je previe vjerojatno (usp. D. A. G. Hinks: "Tisias and C'orax and the Invention of Rhe

- a koja e sve vie jaati u Pindara, Eshila ili Aristofana.

torics", Classical Quarterly, 34 (1949), str. 59-60). I' U. F Pariz , 1992. ' Usp. R. L. Enos: Greek Rhetoric before Aristotle, Illinois, 1993, 1. poglavlje .

Promotrimo li retoriku izbliza, ona se pokazuje ne samo kao stanje duha nego i kao disciplina. Moda ju je

utemeljio Empedoklo poetkom 5. stoljea, ako je vjerovati Diogenu Laeraninu i Aristotelu; sigurno je da se ona zatim nametnula kao instrument par excellence rjeavanja sukoba koji izbijaju na Siciliji. Nakon pada tiranije 467. godine narod nastoji ponititi razvlatenja to ih je ona provodila, pa radi toga pribjegava presudi narodnih vijea. Ne treba zaboraviti da usmenost ima sredinju ulogu u kulturnom, drutvenom i politikom ivotu Grke. Ona pokriva veliko podruje koje ukljuuje i propovijed, politiki pamflet, posmrtni govor, prijedloge vezane za obrazovanje, kao i sudske te politike (javne) govore4. Govorniko umijee tako dobiva znaenje "koje je vano s gledita sadraja koliko i s formalnoga gledita, jer kad god se nastoji uvjeriti, prisutna je retorika"5

1. Koraks i Tizija (5. st. pr. Kr.)

.

Retorika e se nametnuti u javnosti i institucionalno, tim vie to je snaga elokvencije presudna za konanu odluku vijea. Od prvih desetljea 20. stoljea naglaava se velika povezanost retorike s tadanjom kulturom, osobito s idejama pitagorovaca6, kao u sluaju Koraksa, Empedoklova uenika, i Ti- zije. Ciceron u Brutu (XII, 46) jasno upozorava na povijesnu ulogu to su je njih dvojica imala u raanju retorike; njima dugujemo, kae on, odreivanje metode i pravila - artem et praecepta - odvijanja javnih rasprava. U skladu s Platonovim Fedrom (267 a-b) znamo da se istinito podreuje vjerojatnom i nainu na koji se ono prikazuje, a koji sudjeluje u vrednovanju dokaza. Kada prosuuje neku tezu, Koraks ne vrednuje injeninost, nego njezinu vjerojatnost. to je teza vjerojatnija, to je i prihvatljivija. Tako je, primjerice, s argumentom koji brani nevinost slaboga ovjeka, optuenoga za napud na snanoga7. Koraksu dugujemo prvu definiciju retorike kao umijea uvjeravanja, a Tiziji prvu razradu "govornikog umijea" (techne rhetorike) koju se moe rabiti u raspravama i sporovima, to znai da su "Koraks i Tizija najprije uoili predmet svojstven retorici, uvjeravanje, a zatim na vidjelo iznijeli i njezin nuni instrument, vjerojatnost. U tome je svakako najvea originalnost njihova djela"9

2. Gorgija (o. 485-0. 380) i Protagora (o. 480-410)

.

Usporedo se razvija jo jedna os, koja se otvorenije nadahnjuje pitagorovci- ma, vie naglaavajui zavodljivost rijei negoli relevantnost dokaza - otuda i pojam psihagogije, koji dugujemo Gorgiji. Zagovarajui uporabu antiteze, on naglasak ponajprije stavlja na prilagodbu govora sluateljstvu: ravnamo se prema onima kojima se obraamo. Antisten to naziva politropijom10

9 O. Navarre: Essai sar la rhetorique grecque avant Aristote, Pariz , 1900, str. 16-17.

. Upravo u tome okviru - u kojemu se nalazi i parmenidovsko razlikovanje putova istine i putova mnijenja, to jest strogoga zakljuivanja i varave rijei - moramo, uz raanje sofistike, razumijevati i odluujuu ulogu retorike u djelatnostima koje igraju as na aroliju, poput glazbe, as na argumentacijske aspekte, poput kazuistike vezane uz lijeniku dijagnozu.

10Usp. A. Rastagni, nav. dj., str. 40 i 55, gdje se naglaava da se taj postupak nadahnjuje pita- gorovskom doktrinom o suprotnostima.

Teko je sa sigurnou navesti glavna djela sofista. Razlog, na koji je upozorio W. Jaeger u Paidei - jest taj to sofistiku literaturu karakterizira saetost koju djelomino objanjava zanimanje za praktinu dimenziju. Tomu se pridodaje injenica da su retorike doktrine sofista esto uklopljene u anonimna djela i da su "filozofski sustavi koji su se pojavili odmah nakon so- fistikoga razdoblja imali druge ciljeve, to je dovelo do dramatizacije antiteze koja je postupno prerasla u damnatio memoriae njihovih prethodnika"11. Usprkos tome, iako nije lako ponuditi opu definiciju sofistike, moemo razluiti dva velika smjera". Ponajprije onaj teoretiniji, Protagorin i Gorgijin, ali i onaj koji se od Solona, u 6. st. prije Krista, bavio razradom zakona, a koji se s Periklom usredotoava na praktina pitanja12

11 M. Untersteiner: Les Sophistes, 2 sveska, Pariz , 1993, 1. sv., str. 29.

.

12 Usp. G. B. Kerferd: "The First Greek Sophists", Classical Review, 64, 1950, str. 8-10.

S Protagorom se retorika, dakle, premjeta prema kontinentu. Platon se u Hipiji Manjem, ba kao i Aristotel u

Retorici, referira na Protagorin boravak na Siciliji i njegove kontakte s Koraksom i Tizijom. U retorici tada dolazi do vanih promjena koje izmeu ostalog zadiru u dinamiku jezika i prilagodbu rijei eljenim ciljevima. Odatle vjerojatno potjee i Aristotelova formulacija (Retorika, II, 1402 a) prema kojoj retorika nastoji "slabiji dokaz uiniti jaim"13. Ta britka formulacija oslanja se na doktrinu dvojnih govora (dissoi logoi) prema kojoj je na bilo koju temu uvijek mogue razraditi dva oprena govora. Rije je o tehnici antilogija, u kojoj se opreni argumenti suprotstavljaju, a da se pritom pitanje o kojemu se raspravlja ne rjeava pozivanjem na kriterij istine. Upravo zato govorniko umijee za Protagoru nije cilj po sebi; ono je uvijek "sredstvo koje moe voditi do pobjede u sudskoj i politikoj raspravi koliko i do prevage sophie i arete"n

Gorgija razvija drukiju retoriku dimenziju: on za model uzima epizodu s Helenom, uzrokom Trojanskoga rata, zbog koje su se Grci borili ne bi li je preoteli njezinu muu Menelaju. Helenu Paris zavodi rijeima. Tako snaga govora svojim uincima na duh priziva uinke nekih droga na ljudsko tijelo. Bilo daje Helena odvedena nasilu ili su je uvjetovali bogovi ili usud, bilo da je na nju utjecala njezina elja ili govor, Gorgija smatra da ona nije bila slo-bodna jer ju je determinirala neka via sila. Gorgija ovdje naglaava upravo ulogu govora, logosa

.

14. Branei Helenu, on zapravo iznosi pohvalu retorici: logos je, kae, "veliki tiranin koji dovrava Boja djela u mikroskopskim, ali vidljivim materijalnim elementima. On ima snagu da okona strah, ublai bol, unese veselje ili potakne na saaljenje"15

13 Usp. Aristotel: Retorika, prev. Marko Vii, Naprijed, Zagreb, 1989, str. 157 (op. prev.)

, a sve nas to tjera da vodimo rauna o njegovoj moi uvjeravanja prilikom svakoga traganja za odgovornou. Na temu Helene dodaje: "onaj govor, naime, koji je uvjerio i nagovorio njezinu duu nudom ju je prisilio da vjeruje izreenim rijeima i pristane na gotova

13 Untersteiner, nav. dj., 1. sv., str. 106. 14 U pogledu toga pojma valja imati na umu zapaanje Kennedya, prema kojem "grka rije za ezik jest logos, taj dvosmisleni, a ponekad i mistini pojam koji se moe referirati na jednu ili /ie rijei, pa ak i na cijeli govor, a moe se rabiti i apstraktno, za upuivanje na znaenje koje ;e skriva iza neke rijei ili izraza, ili pak na mo miljenja i organiziranja, kao i na racionalno laelo svemira ili pak Boju volju". 5 Citirano iz J. P. Dumont: Les Sophistes, P. U. F., Pariz, 1969, str. 86.

djela. Nepravda se stoga moe pripisati samo onomu koji je duu nagovorio, zato to je na nju izvrio nuan pritisak, dok je nagovorena dua otrpjela nuan utjecaj govora, pa je uzalud i s krivom optuujemo"14. Uz Protagoru, i Gorgija smatra da mnijenje, a ne spoznaja, usmjerava ljudsko djelovanje. Gorgija se ipak od njega razlikuje po asimetrinom poimanju uvjeravanja, prema kojemu govornikova aktivnost odgovara pasivnosti sluateljstva. Pro- tagora je odnos izmeu govornika i sluateljstva drao simetrinim, te se njihova gledita razlikuju "koliko se gledite biheviorista, koji uvjeravanje vidi kao obian podraaj na koji slijedi odgovor - svojevrsna sublimirana prinuda, razlikuje od gledita pragmatiara, za kojega su kontroverza i rasprava jedine alternative sili i prijevari"15

Ostavljajui po strani naglaenu tendenciju estetske tematizacije govora na koju nailazimo u Gorgije (koji se ponajprije zanima za obiljeja pjesnike iluzije - apate), vano je ustvrditi da je temeljni element njegova poimanja retorike upravo uvjeravanje (peitho): ono se uvijek drutveno promilja polazei od razliitih jezinih mogunosti prikazivanja zbilje i pridobivanja sluateljstva. Retorika je za Gorgiju oito solidarna s gnoseologijom, osobito s poimanjem koje u propozicionalnoj kopuli ("Sokrat je ovjek") ne vidi samo implikacijski odnos, nego i egzistencijalnu afirmaciju. To znai sljedee, kao to je pokazao Rey: "Ako se njezin predikat razlikuje od subjekta, a ona sama od prazne tautologije, propozicija, ini se, uvijek 'kae', dajui pritom kopuli punu ontoloku vrijednost, daje predmet misli drukiji negoli u samome trenutku zahvaanja. Otuda proizlazi nitavnost svake spoznaje vezane uz bitak, kao i svakoga izjednaavanja te spoznaje i zbilje, a time i svake istine"

.

16

Godine 431. Gorgija u Ateni otvara kolu retorike u kojoj e se, na to je ve upuivala Pohvala Heleni, ponajprije uiti dvije vrste govora: sudski i filozofski. Iako Gorgija razmatra razliite retorike figure

.

17

14 Isto, str. 87.

, ipak dri daje antiteza posebno pogodna za retoriku primjenu. Upravo ta figura najbolje afirmira retoriku kao govorniko umijee, a to se umijee oituje kao spo-

15 Conley, nav. dj., str. 7. 16 Citirano u: Untersteiner, nav. dj., I. sv., str. 281. 17 To je sluaj s izokolonom, koji se odnosi na reenicu sastavljenu od ravnopravnih lanova, s parizozom koja upuuje na korespondiranje slinih zvukova ili dijelova reenice, kao i homeo- teleutonom, koji upuuje na slinost dvaju ili vie uzastopnih dijelova reenice.

sobnost uvjeravanja na bilo koju temu, bila ona vezana uz lijepo ili runo, pravedno ili nepravedno, dobro ili zlo (usp. Gorgija, 453 a-455 a). Vaan element te tehnike jest kairos. Taj pojam pitagorovskoga podrijetla u poetku je oznaavao brojani sklad. Ovdje se on iri na podruje pedagogije i morala, a osobito sudske primjene. Gorgija smatra da se kairos odnosi na vitalnu toku, toku koja je sprega govornikovih ciljeva s vremenom, prostorom i okolnostima sluateljstva kojemu se obraa, u procesu kojemu je cilj stvaranje prikladnoga govora iprepo), to jest onoga koji skladno kombinira izraz i temu, formu i sadraj.

Retorika je, dakle, doista izum sofista: njima duguje "prve nacrte gramatike, kao i raspored govora, ali i ideal ukraene i uene proze. Njima duguje misao daje istina uvijek tek dogovor izmeu sugovornika, konani dogovor, koji proizlazi iz rasprave, ali i poetni dogovor, bez kojega rasprava ne bi ni bila mogua. Njima duguje i ustrajanje na kairosu, povoljnome trenutku, prilici koju valja zgrabiti dok stvari neprekidno izmiu, ustrajanje na onome to nazivamo dosjetljivim duhom i smislom za duhovito, a to je dua svake ive retorike"20

'" (). Rcboul: Introduction a la rhetorique, Pariz , 1991, str. 21.

.

2. PLATON (427-347)

4. STOLJEE PRIJE KRISTA

ILI "DIJABOLIZACIJA" GOVORA

PLATON: Protagora, Gorgija (pr. 388) i Fedar (o. 360) IZOKRAT: Protiv sofista (o.Aristotel: TOPIKA

360)

(PR. 347), POETIKA I RETORIKA (IZMEU 360. I

Platon e optuiti sofiste da su pridonijeli propasti Atene. On problemu pristupa filozofski, nudei dvojno rjeenje koje jasno razlikuje stvari i biti, osjetilno i razumom dokuivo, miljenje i spoznaju. Upravo se tu poinje oblikovati novo poimanje retorike. Ta e retorika imati osobit ivotni put im se prestane promiljati prema svojim teorijskim obiljejima, tehnikim postupcima ili praktinim ciljevima, ne bi li se promiljala iskljuivo prema opreci koja se ocrtava izmeu nje i filozofije

325)

21

Platonovo je poimanje ipak nijansirano i razvija se u raznim smjerovima.

22: ono se u prvo vrijeme svodi na teze koje su uglavnom iznesene u Gorgiji i Eutidemu. Zatim se uslonjava u Fedru, Filebu i Teetetu. Ipak, prvi je trenutak taj koji donekle odreuje nastavak. S jedne strane, retorika se definira kao praktino znanje, empeiria, kojaje, kao to je reeno u Eutidemu (289 e-290 a), stvar magine oaranosti (po tome je Platon na Pitagorinoj liniji); s druge se strane govornik i sofist poinju poistovjeivati, to e u kasnijim tekstovima biti ublaeno (ali nikad naputeno) kolebanjem izmeu figure filozofa i politiara (isto, 305 e) koje je uvijek djelomino neodreeno.

1. Protagora Protagora je u tome pogledu osobito pouan, jer upravo u njemu Platon nastoji definirati sofista. Cijela rasprava izmeu Protagore i Sokrata vrti se oko pokuaja toga odreenja. Sokrat ga smatra nemoguim, jer u sofistikoj praksi ne uoava nikakvu spregu sa znanjem. Protagora, naprotiv, smatra, kao to je uoio Dupreel, da se nadmo njegova znanja mjeri s uincima toga znanja18, pa posao sofista promatra s obzirom na nastavniko, obrazovno obiljeje njegove djelatnosti. Isticanje obrazovanja objanjava se vanou to je sofisti pridaju konvenciji u ovjekovu drutvenom ureenju. Konvencije se usvajaju i ue, jer nisu prirodne. Sofisti snagu retorike smjetaju upravo u spregu te raznoline konvencionalnosti s govorom. Tu snagu valja prispodobiti drugim djelatnostima tehnikoga tipa, jer sofisti u tehnikim instrumentima vide "sredstva dominacije nad stvarima, analogna dominaciji to je retor ima nad skupom zahvaljujui injenici da vlada jezikom"19

Iz toga razabiremo da za sofiste vrlina ne pripada nekomu zasebnom podruju, da nije neko posebno znanje, osim - moda paradoksalno - openito znanje, jer vrlina (arete) poiva na sprezi prikladnog, ugodnog i mogueg u kulturi

.

20. Rasprava o mogunosti poduavanja u tome je smislu veoma pouna, osobito kada Sokrat tvrdi da se poduavati moe jedino o onome to pripada znanju. Time Sokrat sofistu osporava sposobnost poduke, sugerirajui istodobno jasnu razliku izmeu uvjeravanja i poduavanja, razliku koju e izrei tvrdnjom da je sofistiko uvjeravanje tek postupak "pogodan za uvjeravanje neznalica da ono to ne znamo znamo bolje od znalca" (459 d)\ S jedne strane, sofistika naglaava openitost arete i njezinih pedagokih i drutvenih implikacija u ivotu zajednice, implikacija koje je Hegel znao valorizirati26. S druge strane, filozofija svoje uenje smjeta u odnosu na znanje koje trans- cendira zajednicu, kao u Obrani Sokratovoj, gdje Sokrat odbija obratiti se povjerenstvu koje ga sasluava, dajui prednost individualnoj komunikaciji s njegovim lanovima.

2.

Sve ove crte potanko su iznesene i u Gorgiji, pri emu retorika gubi ne samo status znanosti (episteme) nego i umijea (techne); ona je prije svega definirana kao praktina vjetina (465 a) koju potpuno odreuje i usmjerava iskustvo.

Gorgija

Ipak, na vidjelo izlaze i razliite nijanse izmeu retorike i sofistike, uz pojavu onoga to se naziva dijalektikom. Ona je isprva umijee raspravljanja u kojemu forma sudjeluje koliko i sadraj, to je razlikuje od retorike koja je isto formalna jer joj je, neovisno o sadraju, jedini cilj uspjeno uvjeravanje. I dok se u Eutidemu retorika i sofistika jedva razlikuju, stanje je sada posve drukije: pod utjecajem dijalektike predmet govora postaje vaniji. Retorika i sofistika sada se ue povezuju s nekim drugim umijeima. Tonije, retorika se nadovezuje na upravljanje sudstva i vlade. Od sofistike je razlikuje sadraj kojim se bavi, a ne vrsta znanja kojim se slui i koje u opim crtama ostaje isto. Pritom se i dalje oslanja na laskanje, odnosno kolakeju: retorika je umijee zasnovano na neznanju

18 Usp. E. Dupreel: Les Sophistes, Neuchatel, 1948, str. 22. 19 J.-P. Vernant: Mythe etpensee chez les Grecs, 2 sveska, Pariz , 1971 (2. izdanje), 2. sv., str. 55. 20 Usp. T. Poulankos (ur.): Rethinking the History of Rhetoric, Balder, 1993.

sluateljstva ili na laskanju, a cilj joj nije openito izvoenje vjerojatnih zakljuaka, nego korisnost ili uitak. Stoga, usporeujui medicinska i gimnastika umijea s lanim kuhinjskim i kozmetikim umijeima, kao i zakonodavna te politika umijea s lanim umijeima sofistike i retorike, Platon se pita o specifinosti retorikoga uvjeravanja.

Bavljenje tim pitanjem vraa raspravu na temeljnu temu, pri emu Gorgi- ja nastoji opravdati retoriku, smatrajui je djelatnou koja ne vrednuje samo uinke, nego i sadraje govora, a Platon se trudi omalovaiti je, smatrajui je isto formalnim znanjem koje ne omoguuje spoznaju, nego samo potvruje mo neznanja. Ona primjenjuje, kae Platon, umijee laskanja koje oponaa i izopauje politiko umijee, "nimalo ne marei za dobro, neprekidno mamei ljudsku glupost uitkom i hvatajui nas tako vjeto u svoje zamke da na kraju prolazi kao najvrednije umijee" (464 e)\ Raspravljajui o vanosti retorike, Sokrat osobito naglaava injenicu da ona na podruju pravde ili vrline nema moi na koje se Gorgija poziva. On tada razvija vjetu strategiju koju je dobro ralanio Goldschmidt, komentirajui zaobilazni put k osudi retorike: "Kada je rije o dui, postoje stvarno zdravlje i prividno zdravlje, postoje tehnika obrazovanja i praksa kvarenja. Kada je rije o pravdi, postoje prikladno dje-lovanje i patvorenje. Za definiranje politiara trebalo bi se zaobilaznim putem uzdii do pravde. Za definiranje retora dovoljno je zaustaviti se na granici koja dijeli pravdu od nepravde27. Na taj nain Sokrat lako, i ne razjanjavajui problem pravde, "namee ishod kakav prieljkuje: retorika je laskanje"28

3. Fedar

.

Takvo poimanje otvara vrata unoenju nove nijanse. Ona se pojavljuje u Fe- dru, a poiva na podjeli retorike na pravu i lanu, tonije, na dijalektiku i sofistiku29

Rasprava izmeu Platona i sofista o retorici moda proizlazi iz temeljnoga razilaenja dvaju nepomirljivih naina promiljanja svijeta ije ih znaenje nadilazi. Prema Kennedyu, rije je o dvjema vrstama mislilaca, "onima koji, osobito meu filozofima i vjerskim misliocima, naglasak stavljaju na svrhu i apsolutne modele, pridajui veliku

. Retorika i sofistika ponovo se asimiliraju zahvaljujui poistovjeivanju koje jasno potvruje pobjedu dijalektike. Dijalektika pokazuje biti, ideje onkraj osjetilnih privida, osjeaja i rasprava to ih izazivaju retori i sofisti. U tome je smislu dijalektika put istine i omoguuje pristup istinskome znanju. Sokrat je sada sklon toj tezi, povezujui nemogunost definiranja retorike s nepoznavanjem dijalektike (269 b-c), jer se u potonjoj moe pronai nadahnue, ali i sredstva za sagledavanje retorike kao umijea. Strategija je jasna: opreka izmeu umijea i iskustva ovdje se produbljuje nizom drugih opreka izmeu biti i privida, bitka i pojavnosti. Lana je ona retorika koja pokazuje znanje koje ne posjeduje, a prava je ona retorika koja de facto poznaje ono to pokazuje (259 e-260 c). Primjenom toga jedinstvenog kriterija autentinosti retorika gubi svaku mogunost samostalnosti i razvodnjena se kree izmeu dvaju divergentnih i neusporedivih poredaka: sofistikoga poretka uinaka i dijalektikoga poretka utemeljenosti, koji dvostrukim postupkom indukcije i diobe, analize i sinteze, moe retoriku uputiti na valjanu metodu (276-277 a), tovie, svidjeti se i samim bogovima (273 e). Naposljetku, u Teetetu i Filebu Platon posljednji put tematizira retoriku. Fileb se jo bavi razlikom izmeu retorike i dijalektike, ali preko opreke izmeu Jednoga i Mnotva. U Teetetu je problem drukiji. Rije je o odnosu znanja i pravoga shvaanja (ortho doxie), a Platonov je cilj pokazati da retorika, usprkos svojemu neprijepornom utjecaju na pravo shvaanje, ipak nema nikakva utjecaja na znanje.

vanost istini, i onima koji te pojmove smatraju nejasnima ili izmiljenima, tvrdei da se jedina zbilja nalazi u imanentnosti svojstvenoj ivotu i u sadanjemu trenutku. Openito uzevi, gotovo svi retori i govornici zastupaju ovo posljednje stajalite, koje je logian, iako nesvjestan temelj njihova zajednikog sagledavanja umjetnosti21 kao odgovora na retoriki izazov koji nije ogranien vanjskim naelima. Ne postoji razlika samo izmeu Platona i Gorgije, nego i izmeu Demostena i Izokrata, Vergilija i Ovidija, Dantea i Petrarce, a moda i izmeu Miltona i Shakespearea"30. Od te matrice koja moe ocrtati pozadinu velikoga kulturalnog sukoba ovom je prigodom jo vanije pojasniti i naglasiti u to se ona uobliuje. Naspram platonovske intenzifikacije sukoba, na umu valja imati i usmjerenje najpoznatijega meu retorima iz Platonova doba, Izokrata. On je nastojao izbrisati platonovski dualizam, poistovjeujui retoriku, koju shvaa kao sintezu uvjeravanja i ivljenja u zajednici, s filozofijom. Toj je asimilaciji cilj dosezanje mudrosti {phronesis), koje se prije svega oslanja na "tankoutni duh", dok je Platon radije postupao u skladu s "geometrijskim duhom"22

4. Izokrat (436-338) naspram Platona

.

Iako Izokrata esto smatraju najveim grkim pedagogom 4. stoljea23, njegovim se razmiljanjima uglavnom pridaje malo pozornosti, zacijelo zbog utjecaja Platonovih ideja. Svi se radije zadravaju na injenici daje Izokrat bio sjajan uitelj elokvencije, daje osnovao jednu od najvanijih ko

Ipak, Izokrat se ne moe poistovjetiti sa sofistom. Naprotiv, on ispisuje tekst Protiv sofista, prigovarajui im da svode retoriku na formalnu vjebu

la u grkoj antici ili da se ponajprije bavio obrazovanjem graana i dravnika. Izokratova retorika kao da nema osobitih obiljeja, ne doima se kao skup pravila koja valja potovati radi postizanja odreenih uinaka, nego kao kreativni proces stvaranja napetosti i oekivanja samom gradnjom govora. U obrazovanju je takvo poimanje od vitalne vanosti. Jezik, koji je ovjekova posebnost u odnosu na ivotinju, rabi se ve prema okolnostima koje e upravljati prilago- avanjem temi, to ovisi o govornikovoj originalnosti, a otuda proizlazi uloga elokvencije kao obrazovnoga modela.

24te, jo vie, da podcjenjuju politike posljedice svojega uenja. Izokrat smatra da se retorika ne moe odvajati od prudencijalne etike25

21 Vilharov prijevod poneto se razlikuje od francuskog: "Pri tom za pravo dohro uopte ne mari, nego neprestano postavlja zamke i vara ljudsku glupost varljivim primamljivanjem i na taj nain stie priznanje." (Platon: Protagora. Gorgija, nav. dj., str. 100) (op. prev.).

. Brojni su razlozi zbog kojih se on opire ideji iste retorike

27 V. Goldschmidt: Les dialogues de Platon, Pariz , 1971 (3. izdanje), str. 314. 28 Isto, str. 315. 29 Jo nijansiranije itanje tih tema u Fedru ponudio je R. M. Weawer u lanku "The Phaedrus and the Nature of Rhetoric", u: Natanson M. i Johnson H. W. (ur.): Philosophy, Rhetoric and Argumentation, Pensilvanija, 1965, a u novije vrijeme i S. Bernardete u: The Rhetoric of Mo-rality and Philosophy: Plato's Gorgias and Phaedrus, Chicago, 1991. 22 Usp. H. I. Marrou: Histoire de l'education dans I'Antiquite, Pariz, 1950. 23 Usp. D. L. Clark: Rhetoric in Greco-Roman Education, New York, 1957, str. 51-58. 24 U tom se smislu moe razumjeti da retorika za Izokrata nije umijee (usp. M. Calin: "Reading Rhetoric Rhetorically: Isocrate and The Marketing of Insight", Rhetorica, 7. sv., 1989), no to je gledite kontroverzno iz vie razloga (usp. Ford: "The Price of Art in Isocrates", u: Parlan- kos, T. (ur.), 1993, koji naglaava vanost Izokratova formalizma i njegovu moguu spregu s poimanjem retorike kao umijea). 25 Usp. W. Jaeger: Paideia: The Ideals of Greek Culture, New York, 1970. 25 M. Dixsaut: "Isocrate contre des sophistes sans sophistique", u: B. Cassin (ur.): Leplaisirde parler, Pariz, 1966, str. 66.

tehnike, ali svi oni proizlaze iz shvaanja prema kojemu retorika uinkovitost podreuje kreativnosti. Zastupajui uinkovitost prilagoavanja rijei temi i okolnostima, Izokrat nema u vidu ponavljanje ili usavravanje nauene tehnike, nego osmiljavanje uvjerljiva govora. Rei "ono to prilii ne znai izricati uvijek iste rijei na iste teme, nego podrazumijeva sposobnost obnavljanja teme drukijim rijeima. Pomirljivost tih dvaju zahtjeva, zahtjeva za novinom i zahtjeva za prikladno- u, pretpostavlja da stvari nisu ravnodune prema promjenjivim okolnostima, kao ni prema logosu koji ih - dostojno ili nedostojno - izraava. Naprotiv, jedinstvenost neke stvari, posebnost dogaaja, mogu biti izreeni jedino govorom koji umije iskoristiti svu svoju mo obnavljanja"35

0 sprezi kojom on jasno definira to oekuje od filozofije. On ne smatra da uinkovitost govora proizlazi iz ispravne primjene neke tehnike, nego da je ona uinak kreativnosti logosa. Ta se kreativnost oituje u uvjeravanju, ali to vie ne znai, kao kod Protagore i Gorgije, da se retorikom sluimo radi "nametanja ili mijenjanja nekoga miljenja, nego radi stvaranja civilizacijskih, kulturnih i ljudskih obrazaca u procesu proizvodnje govornikih obrazaca"

. Smjetajui jezik u sam temelj ljudskih djelatnosti, Izokrat se izdvaja od filozofa koliko i od sofista: od prvih jer ne prihvaa poistovjeivanje logosa s razumom, a od drugih jer ne eli svesti logos na jezinu djelatnost. Za Izokrata logos je sposobnost koja se uvijek oituje u djelatnosti razuma i jezinoj praksi; rije je

26

Vano je znati da se cijela grka rasprava o statusu retorike odvija u vrijeme velikih promjena, koje zadiru koliko u poimanje ovjeka i svijeta toliko

.

1 u poimanje samoga drutva27: doba "uspostavljanja retorike kao discipline poklapa se s razdobljem obiljeenim strukturalnom promjenom gradova nakon pada nasljedne aristokracije. Ta korjenita preobrazba dovodi do novoga poimanja svijeta, ovjeka i obrazovanja"28. Taj proces, koji naglaava ovjekov odnos prema jeziku, utire put sve jaoj afirmaciji retorike: "Ako jezik oznaava razliku izmeu ovjeka i ivotinje, po emu se onda razlikuje Grk od barbara, ili slobodni graanin, koji uiva sva politika prava, od graanina koji nema sva prava ili pak od roba? [...] Retorika ne jami samo slobodu, pobjedu nad sebi slinima u sueljavanju interesa ili blagostanje; ona osigurava i drutvenu nadmo u svjetovnome smislu, nudei onome koji je prakticira mogunost zadovoljenja udnje za slavom"29

Politike, drutvene i etike promjene sofisti tada doivljavaju kao neto pozitivno i oslobaajue, zato to one umnaaju mogunosti na podruju djelovanja, ba kao i alternative na podruju misli. Platon, naprotiv, smatra da one svim vrstama politikih pustolovina prijete rasputanjem, dvosmisle- nou, a dugorono i oportunizmom. On na to nastoji odgovoriti osmiljavanjem strategije koja naglaava te negativne posljedice. Sve se odigrava na razini para nunost-kontingentnost. Ipak, Sokrat je isprva cijenio kontingent- nost i po tome je, kao i po mnogoemu drugom, blizak sofistima: ustrajao je na sposobnosti problematiziranja govora, na onome slavnom sokratovskom ispitivanju koje uvijek poinje i zavrava viestrukim odgovorima, odnosno onom vrstom odgovora koja je nuno

.

26 Dixsaut, isto, str. 84. 27 Izvrsna opa karakterizacija te situacije nalazi se u dodatku knjizi M. Untersteinera, nav. dj., 2. sv str. 219-265. 28 Florescu, nav. dj., str. 18. 29 Isto, str. 21.

privremena, jer se nalazi u neprekidnu ciklusu pitanja i odgovora. Dakako, za razliku od Izokrata, sofist smatra da moe i zna odgovoriti. Otuda i njegova, dodue kasna, uloga glasnogovornika Platonovih ideja. No to je ispitivanje, usprkos svemu, uznemiravalo Platona i cijela je njegova teorija ideja imala za cilj njime ovladati: ideje zapravo nastoje uvjetovati svako ispitivanje obrascem unaprijed odreenoga odgovora koji odnos prema stvarima premjeta k idejama o stvarima i pritom naglaava daje istina osjetilnoga razumom dokuiva, potvrujui time dualizam, koji je pak irom otvorio vrata carstvu nunosti u filozofiji. Ova se tada prometnula u "znanost o bitku" (bitak je nuno ono to jest i ne moe to ne biti, to znai da je sama nunost). Roena je ontologija, koja je retorici oduzela svaku pozitivnost 30

30 Usp. M. Meyer: De laproblematologie, Le Livre de Poche, Pariz , 1994 (2. izd.), 2. poglav-

.

Ije-

3.

Tezu da se o retorici moe govoriti tek od Platona i Aristotela nedavno je branio Cole. On, naime, za razliku od drevne tradicije, smatra da retorika nije proizvod skupine profesora govornikoga umijea, kao ni plod razmiljanja o govornikim praksama. Ta se teza potkrepljuje iznoenjem dvaju vanih imbenika koji, po Coleovu miljenju, jedini mogu objasniti konsolidaciju retorike u 4. stoljeu. Prije svega, i govornici i sluateljstvo usvojili su naviku izvlaenja biti iz konteksta poruke; k tome, pojavila se i ukorijenila pismena elokvencija: "Tijekom niza presudnih desetljea u 5. kao i poetkom 4. stoljea svi sofisti, znanstvenici, fiziari, polimati, logografi, govornici, dravnici, dramatiari i egzegeti natjecali su se za mjesto intelektualnoga i moralnog voe Grke koje je ispranjeno nakon propasti neospornih pretenzija pjesnitva. Pobjeda se naposljetku osmjehnula skupini boraca koji su bili najbolje pripremljeni, isprva za razvijanje zadovoljavajue alternative (koja e postati filozofska) pjesnikoj viziji svijeta, a zatim i novog oblika govornitva (umjetnikog, odnosno retorikog) koje se s pjesnikim ostvarenjima moglo natjecati u sposobnosti da zadovolji znatielju, stekne naklonost i potakne matu sluateljstva, bilo izgovorenom bilo napisanom rijeju. Pobjedu je izvojevala, kao to smo ve vidjeli, skupina koja je zagovarala strogo poetno razdvajanje zadaa, kao i jasnu podreenost druge zadae prvoj"

ARISTOTEL (384-322) ILI PLURALNOST BITKA KAO TEMELJ RETORIKE

31

Upravo je u tome uspio Platon, marginalizirajui retoriku i priznajui joj status koji je ujedno i jedini koji joj se mogao priznati: status podreenosti filozofiji. Taj je stav izazvao dvije osnovne reakcije: reakciju Izokrata, o ko-jemu smo ve govorili, te Aristotela, koji e nas sada zaokupiti. Aristotel, dakako, isprva preuzima Platonovo stajalite, ponajprije u tekstu Gryllos koji je danas izgubljen. Meutim, od toga se stajalita brzo udaljava, pridajui retorici osobitu i sve veu pozornost koja e ga ak navesti da, prema Ciceronovim rijeima, napie povijest retorike

.

31 Th. Cole: The Origins of Rhetoric in Ancient Greece, Baltimore, 1991, str. 28-29.

koja je, naalost, nestala32. No to je zanimanje za retoriku prije svega rezultiralo velikim tekstom koji ju je utemeljio kao disciplinu: Retorika se sastoji od tri knjige - vjerojatno napisane u razliitim trenucima33

1. Mnotvenost bitka kao naelni klju retorike

- koje se, u glavnim crtama, bave retorikim silogizmom, osjeajima i stilom, to je jo i danas iznenaujua struktura jer se osjeaji, primjerice, rijetko analiziraju u retorikim raspravama.

Naputanje Platonove teorije ideja bilo je presudno. Ono je proizalo iz priznavanja injenice da je "bitak mnogostruk", a bit tek jedna od deset kategorija pomou kojih ovjek promilja sebe i svijet. S tom se mnogoom ponovo aktualiziraju pluralnost u percepciji smisla i kontingentnost dogaaja, to otvara vrata retorici. Kao to je primijetio Pierre Aubenque, povijesne linosti kojima se Aristotel najvie divio bili su sofisti i retori, ti mudraci koji su prakticirali umijee bez specifina predmeta, umijee koje djeluje poput svojevrsna "univerzalnog posrednika"34 i koje apstraktnu znanju pretpostavlja iskustvo meuljudskih odnosa. Otuda proizlazi injenica da Aristotel nije, poput Platona u Fedru i suprotno tvrdnjama nekih tradicionalnih itanja, zagovarao filozofsku retoriku. On je svoje poimanje retorike izgradio na sofistikoj batini, prema kojoj "sama empirinost meuljudskih odnosa i samo ona ini retoriko posrednitvo nunim ondje gdje transparentnost nekoga znanja nije dana ili jednostavno prepoznata"35

Ipak, taj proces nije proces povratka, nego snane i tankoutne inovacije koja sve pokorava formi propozicije i njezinoj sposobnosti da artikulira jednost subjekta i mnotvenost predikata. Jednost i mnotvenost postale su tako dva gledita izmeu kojih nema proturjeja. Odsad, "budui da subjekt osigurava jednost bitka, supstancija djeluje kao reduktor mnotvenosti i kon- tingentnosti. Apodiktinost je spaena zahvaljujui tomu redukcionistikom zahvatu unutar aristotelovske ontologije: Sokrat je elav ili kosmat, Grk ili ne-Grk i sve je to kontingentno, ali budui daje (nuno) to to jest, nuno je elav ili kosmat, mlad ili star. Pitanje bitka pitanje je nunosti bitka, a ta se nunost utjelovljuje u supstanciji [usp. Metafiziku, 1018 2 30], Tako, primjerice, biti Sokrat znai iskljuiti predikate koji nisu njegovi, iako je posjedovanje ovoga ili onoga svojstva kontingentno"

.

36

32 Evo to pie Ciceron u djelu O govorniku (II, 38): "Sve stare retore, jo od Tizije, najveeg od svih i utemeljitelja toga umijea, objedinio je Aristotel koji je najpomnije prikupio sva njihova imena, kao i njihova pravila, iznio ih jasno i tono, ali i dodatno pribliio sjajnim obja-njenjima. On svoje prve uitelje toliko nadilazi stilskom otmjenou i preciznou da njihovu poduku vie nitko i ne trai u njihovim vlastitim knjigama, nego svi oni koji ele neSto o tome saznati itaju Aristotela, kao nekoga umnogome pristupanijega tumaa."

. Za razliku od Platona koji je logos sveo na puki zahtjev apodiktinosti, Aristotel ne samo da uz ovu potonju otvara i prostor za retoriku nego i njezino utemeljenje postavlja kao imperativ za razumijevanje svega to u meuljudskim odnosima umie nunosti, bilo da je rije o svijetu o kojemu ljudi govore ili naprosto, kao u politici ili etici, o njima samima. Retorika se moe definirati negativno, jer se bavi svime to je argumentacijske prirode, a ipak ne pripada ni mitu ni

33 Vidi to o tome aspektu kae G. A. Kennedy u 2. dodatku izdanja On Rhetoric, Oxford, 1991. 34 P. Aubenque: Leprobleme de l'etre chez Aristote, Pariz , 1972 (3. izdanje), Str. 261. 35 Isto, str. 263. Taj "kontinuitet" ipak proimaju razne napetosti, koje je dobro uoio J. Suttun u "The Marginalization of Sophistical Rhetoric and the Loss of History", u: Poulankos (ur.), nav. dj. 36 Meyer: "Uvod" u Rhetorique, Le Livre de Poche, 1991, str. 16.

znanosti37. No moe se definirati i pozitivno, zato to omoguuje odmjeren i razuman sud38o onome to se odnosi na djelovanje ljudi i njihove neizbjene prepirke: "budui daje podruje djelovanja podruje kontingentnoga kojim ne upravljajuznanstvene istine, uloga dijalektikih zakljuivanja i retorikih govora nuna je za uvoenje racionalnosti u provoenje volje, kako individualne tako i kolektivne"39

.

2. Retorika i dijalektika

Prouavajui ljudsku komunikaciju, Aristotel je razmotrio razliite vrste ar- gumentaije: znanstvenu argumentaciju, u kojoj je silogizam demonstrativan jer polazi od premisa koje su postavljene kao istinite i apsolutno prvotne; dijalektiku argumentaciju, u kojoj je silogizam - koji se ovdje naziva i epi- hiremom - dijalektian jer zakljuuje iz moguih premisa; eritiku (ili so- fistiku) argumentaciju, koja ili moguima prikazuje premise koje to nisu ili simulira zakljuke koji, strogo gledano, iz njih ne proizlaze; retoriku argumentaciju, koja poiva na dvama specifinim postupcima, entimemu i primjeru. Polazite aristotelovskoga razmiljanja o retorici pokuaj je pojanjenja odnosa izmeu retorike i dijalektike, tj. govornikoga ogledanja. Obje se, kae on u prvim recima Retorike, "tiu onoga ija je spoznaja donekle zajednika svim ljudima, a to ne pripada odreenoj znanosti" (1,1354 a 2-5)*. Ako to s jedne strane i vodi do stvaranja glavnih dodirnih toaka, a to su njihova dostupnost i odsutnost znanstvene specijalnosti, s druge strane namee razlike koje se prije svega nalaze u razliitosti postupaka. Sluei se zajednikim fondom toposa (tj. "opih mjesta" koja funkcioniraju kao veoma openiti ar- gumentacijski okviri koje mogu pokrenuti sve vrste govora), retorika i dija lektika unose ih u razliita razmiljanja, pa, kao to smo ve naveli, u sluaju dijalektike govorimo o epihiremu i indukciji, a u sluaju retorike o entimemu i primjeru. Tako uvodno spomenuta zajednika obiljeja brzo ustupaju mjesto prouavanju onoga to retoriku razlikuje od dijalektike. U oba se sluaja polazi od premisa za koje je dovoljno da su vjerojatne, za razliku od onoga to se dogaa u znanstvenoj demonstraciji, gdje premise moraju biti istinite. No ono to slijedi posve je drukije zato to se retorika djelatnost razvija oko specifinog elementa - uvjeravanja - koji odreuje iznoenje dokaza koliko i postizanje ciljeva. Retorika je vjetina koja ljudima prua mogunost obrane pravde ili istine openito, jer se zanima za naine uvjeravanja u svakoj situaciji; ona je, po Aristotelu (I, 1355 b 25-33), "sposobnost teorijskog iznalaenja uvjerljivog u svakome danom sluaju. To nije zadatak ma koje druge vjetine, jer nas svaka druga moe poduiti i uvjeriti u onome to pripada njezinoj oblasti, kao, na primjer, medicina u pogledu onoga to pridonosi zdravlju ili bolesti, geometrija u pogledu akcidentalnih svojstava veliina, a aritmetika u pogledu brojeva, to je sluaj i sa svim

37 Usp. R. Bodetis: "Des raisons d'etre d'une argumentation rhetorique selon Aristote", Argumentation, 6. svezak, br. 3,1992. 38 Usp. W. Grimaldi: Studies in the Philosophy of Aristotle s Rhetoric, Wiesbaden, 1972, str. 350. 39 Usp. Perelman: L'empire rhetorique, Pariz , 1977, str. 171. Suptilnu obranu aktualne rele- vantnosti Aristotelove Retorike, koja osobito valorizira njezino razumijevanje kontingentnosti, ponudio je Farrell: Norms of Rhetorical Culture, New Haven, 1993, pogotovo na str. 61 i 83. * Prijevod citata preuzet iz: Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 1 (op. prev.).

ostalim vjetinama i znanostima. Moglo bi se, meutim, rei da je retorika u stanju da teorijski iznae uvjerljivo u svakome danom sluaju"40

Aristotel e izdvojiti tri vrste retorikih pitanja i tako razlikovati tri naina na koja se uzglobljuju uvjeravanje i izlaganje (to e ga, uostalom, navesti da u svojoj raspravi vie govori o politici nego o dijalektici): retorika se bavi onime to jest, ali moe i ne biti, ili pak biti drukije, bilo da je na drugi nain ili da je neto drugo. Ona se razlikuje i od poetike, koja se bavi onime to nije, ali to bi, u granicama vjerojatnog, moglo biti. Takoer se razlikuje od dijalektike, jer ona, poput retorike polazei od vjerojatnih premisa, poiva na argumentacijskom umijeu koje tei univerzalnom, na to jasno upuuje njezina uloga u utvrivanju filozofskih naela.

.

Nuno je, meutim, uvidjeti svu sloenost i kontroverznost50 odnosa izmeu ovih dviju posljednjih disciplina, i to zbog razliitih vrsta uzglobljenja - istodobno analogija, dio cjeline, ili pak obina slinost - to ih Aristotel meu njima uspostavlja. Ipak, stanovita se usklaenost moe postii ako se, sukladno Reboulovoj sugestiji, napuste uobiajeni pokuaji hijerarhizacije te ako se retorika i dijalektika uzmognu analizirati na istoj razini, ustrajui po-najprije na obiljejima koja su im zajednika. Obje imaju univerzalnu primjenu, jednako uspjeno mogu zastupati neku tezu i njezinu suprotnost, ne pretvarajui ih u ekvivalente (to ini eristika), slue se slinim tehnikama, uspijevaju uspostaviti razlike izmeu onoga to je istinito i onoga to je prividno, a razvijaju i sline argumentacijske postupke51. Polazei odatle, moe se bolje uoiti to ih to zbliava. O dijalektici, tako karakteristinoj za grko doba, Reboul kae: "U govornitvu se tada ogledalo kao to se mi danas ogledamo u tenisu ili ahu. Uz dva postulata, prije svega onaj koji je zajedniki svim igrama, tj. da postoji pobjednik i gubitnik, ali i onaj, svojstven dijalektici, da pobijediti znai uvjeriti; propozicija s kojom se sloi protivnik prihvaa se kao dokazana i na nju se vie ne vraa"41. Dijalektika se, dakle, predstavlja kao igra kojoj je cilj dokazati ili osporiti neku tezu, pokoravajui se stanovitim pravilima. Ona se tako pojavljuje kao specifino argumentacijski dio retorike i upravo joj to obiljeje omoguuje da se razlikuje ne samo od sofistike nego i od filozofije. Naime, "sofist se ne igra; on se pravi da se igra, ali njegovo preziranje pravila unitava igru. Budui da samo naizgled razmilja, doputa sebi sva lukavstva ne bi li pobijedio, a samim time doputa ih i svojemu suparniku. Ni filozof se ne igra; on potuje pravila, ali za izvanjsku svrhu, a to je traganje za istinom"42

Temeljna vanost ovoga itanja lei u injenici da ono iznosi opreke, ali i povlai paralele izmeu karakteristinih obiljeja retorike i dijalektike. Smatrajui daje presudno voditi rauna o sluateljstvu kojemu se obraa, retorika s dijalektikom dijeli tenju za pobjedom. Ipak, ona se pritom ne oslanja na neka odreena pravila,

.

40 Prijevod citata preuzet iz: Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 6 (op.prev.). 50 Usp. Couloubaritsis: "Dialectique, rhetorique et critique chez Aristote", u: Meyer (ur.): De la metaphysique a la rhetorique, Bruxelles, 1986, i Aubenque, nav. dj. 51 O. Reboul: "Rhetorique et dialectique chez Aristote , Argumentation, 4. svezak, br. 1, 1990. 41 Isto, str. 38. 42 Isto, str. 43. 42 Ti postupci nositelji su tehnikih ili unutarnjih dokaza, dok su netehniki ili vanjski dokazi oni koji ne ovise o govorniku, poput, primjerice, svjedoanstava, ugovora, zakona, muenja ili zakletvi.

jer ih nema. Upravo stoga je, prema Aristotelovim rijeima, podruje entimema i primjera obiljeeno etosom i patosom, to jest referiranjem na govornika te raspoloenjima sluatelja. Zato retoriku i dijalektiku valja promiljati kao "dvije discipline koje se preklapaju poput dviju krunica to se sijeku. Dijalektika je intelektualna igra ije mogue primjene sadre, izmeu ostalog, i retoriku. Retorika je pak tehnika uvjerljivoga govornitva koja, uz ostala sredstva uvjeravanja, sadri i dijalektiku kao intelektualni instrument u pravome smislu"54

Upravo se stoga retorika u aristotelovskome poimanju ne pojavljuje kao tehnika logike argumentacije i apodiktikoga razmatranja, nego kao tehnika vjerojatne argumentacije koja se uobliuje silogizmima to ih je Aristotel nazvao retorikima, to jest entimemima. Kao to je uoio Ricceur, "vrsta dokaza koji odgovara govornitvu nije ono to je nuno ve vjerojatno jer ljudske stvari o kojima raspravljaju i odluuju sudita nisu neto to bi spadalo U nunost, u intelektualnu prisilu koje iziskuju geometrija i prvotna filozofija. Radije, dakle, nego da postavi daje doxa - miljenje - inferiorno prema tpisteme, tj. znanosti, filozofija moe sebi postaviti za cilj izradu teorije vjerojatnoga koja bi opskrbila retoriku orujem protiv njezinih vlastitih zloupotreba, odvajajui je od sofistike i eristike"

.

55. Opreka izmeu Aristotelovih i Platonovih ideja ovime postaje jasnija. Umjesto kulinarskoj analogiji Aristotel radije pribjegava usporedbi s dijalektikom, a na optubu da ona nema ni znanstveni ni umjetniki status, on odgovara daje rije o vjetini koja umije argumentirati ne samo u smislu korisnog nego i valjanog te pravednog. Aristotel se znanou bavio u Analitikama, dijalektikom u Topici, dok Retoriku posveuje govornikome umijeu. Retorika se bavi prouavanjem argumenata koji se u meuljudskoj komunikaciji suprotstavljaju ve prema situacijama i ciljevima. Ona se istodobno, usprkos etikom primatu koji se ne dovodi u pitanje, moe initi neutralnim instrumentom, jednako udaljenim od negativnih implikacija koje joj je imputirao Platon kao i od pozitivnih uinaka to su joj ih pripisivali sofisti. Velikom Aristotelovom zaslugom u toj bi se optici mogla smatrati injenica "da je on razradio tu vezu izmeu retorikog pojma uvjeravanja i logikog pojma vjerojatnosti i da je na tom odnosu sagradio itavo zdanje jedne filozofske retorike"56

.

3. Trodioba na etos, patos i

Najvea novost Aristotelove7?e7on'fe lei u sustavnosti kojom ukljuuje sva tri temeljna govornika elementa: Tko govori? Koji se argument iznosi? Kome se obraa? Drugim rijeima, etos, logos i patos. Ta sustavnost vodi k di-ferencijaciji triju govornikih vrsta: politike, sudske i epideiktike. Prva savjetuje ili odvraa onoga koji odluuje djelovati u ovome ili onome smjeru, u manje-vie bliskoj budunosti (sukladno kategorijama korisnosti ili opasnosti); druga cilja na suca i odnosi se na prole dogaaje (sukladno kategorijama pravde i nepravde); trea se pak odnosi na sud (u smislu ljepote ili runoe) to ga promatra donosi vezano za pohvalu ili cenzuru u odreenome trenutku. Svaka od tih triju govornikih vrsta pribjegava drukijemu argumenta-

logos

" P. Ricceur: La Metaphore vive, Pariz , 1975, str. 17 (prijevod citata preuzet iz: Ricoeur, Paul: iva metafora, prevela Nada Vajs, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1981, str. 14, up. prev.). 56

cijskom postupku: epideiktiki govor tako pribjegava amplifikaciji, politiki primjeru, a sudski entimemu. Ova posljednja dva postupka predmet su velike pozornosti u Retorici, koja sjedne strane pronalazi analogiju izmeu entime- ma i silogizma, a s druge izmeu primjera i logike indukcije

Isto (str. 14, op. prev.).

57

Podsjetimo da znanstveni silogizam sadri dvije premise i apodiktiki zakljuak, tj. onaj koji se nuno namee: "svi su ljudi smrtni, Ciceron je ovjek, dakle, Ciceron je smrtan". Entimem - koji moe pripadati i nekoj odreenoj znanosti, kao i podruju toposa - ne polazi od sigurnih, nego samo od vjerojatnih premisa, zbog ega se razvija na drugi nain: primijetim li da je Ciceronu zaepljen nos i zakljuim li iz toga da ima gripu, onda tu, strogo gledajui, nije rije o nunom zakljuku (nos mu moe biti zaepljen iz zbog niza drugih razloga). U ovome je silogizmu na djelu samo jedna premisa. "Ciceronu je zaepljen nos, dakle ima gripu" podrazumijeva neizreenu premisu koja opravdava tvrdnju "ima gripu", a koja bi glasila: "ljudi koji imaju zaepljen nos imaju gripu". Iako je entimem po prirodi samo vjerojatan, on kao da opovrgava komentatore poput Hamblina, koji podcjenjuju retoriku, uporno zagovarajui povezanost persuazivne snage i logike valjanosti

.

43

43 Usp. C. L. Hamblin: Fallacies, London, 1970.

. ini se, naprotiv, da retorika jasno razluuje uinkovitost od valjanosti, pri emu entimem postaje jedinstven po svojoj sposobnosti - koja nije tek formalna - da

uvjeri sluateljstvo44

Kao to smo ve rekli, Retorika se sastoji od triju knjiga. Druga se uglavnom bavi ulogom osjeaja. Tako se "demonstrativna" retorika entimema proiruje "emotivnom" sastavnicom, to objanjava persuazivnu uinkovitost naelno neosobnih dokaza. S jedne strane imamo govornikove argumente, iji se izbor temelji na njegovu karakteru, njegovu etosu. S druge strane valja voditi rauna o patosu, dakle, o sluateljstvu. Ako etos i jest temelj retorike, to je stoga to se "uvjerljivost postie vrstim karakterom tada kada je govor takav da govornika ini dostojnim povjerenja, jer mi uope najradije i naj- ipremnije poklanjamo povjerenje estitim ljudima, naroito onda kad je rije o stvarima koje nisu jasne i u koje se moe sumnjati" (I, 1356 a 5-9)

. Drugi postupak to ga Aristotel vrednuje u Retorici jest primjer, odnosno retorika indukcija, koja se, izmeu ostalog, razlikuje po polazitu. U entimemu se polazi od openite, ali implicitne premise, dok se u primjeru - koji moe biti povijesni ili izmiljeni - kree od pojedinane injenice koja se zatim nastoji poopiti: "Vlada je donijela odluku o ogranienjima slobode tiska. Namjerava li nametnuti diktaturu, kao to je to uinio Stilazar?" Entimemu i primjeru pridruuje se i amplifikacija, koja neko obiljeje nastoji proiriti na ukupnost izreenoga.

45

Kada je pak rije o osjeajima, on kae: "Osjeanja su uzbuenja due pod ijim utjecajem ljudi mijenjaju miljenje u pogledu odluke, a popraena su uvstvom nezadovoljstva i zadovoljstva, kao to su srdba, saaljenje, strah i njima slina, kao i suprotna uvstva"

. Etos se pojavljuje kao imbenik koji uvruje valjanost iznesenih argumenata, to se ipak, kao to naglaava Aristotel, ne duguje toliko moralnim crtama govornika koliko samomu govoru. Presudno je, kae on, da povjerenje bude uinkom govora. Iako Aristotel retoriku rasporeuje prema trojnoj osi etosa, patosa i logosa, ipak je ona prije svega usmjerena na logos.

46 (II, 1378 a 19-22). Osjeaje pobuuje logos, ali i oni utjeu na njega. Upravo je nain na koji se obrauju osjeaji jedna od najoriginalnijih znaajki Aristotelove Retorike. U djelu ih je nabrojeno etrnaest: ljutnja, blagost, ljubav, mrnja, strah, stid, bestidnost, dobroinstvo, saaljenje, pravedna ljutnja, zavist i plemenito nadmetanje47

44 E. E. Ryan: Aristotle's Theory of Rhetorical Argumentation, Montreal, 1984. Polazei od te ideje, Ryan na zanimljiv nain osporava i poimanja onih koji Retoriku smatraju nevanom s filozofskoga stajalita (kao npr. Cole , nav. dj.) i poimanja onih koji u Retorici vide djelo koje je u filozofskome smislu ravno drugim Aristotelovim djelima (takvo je miljenje zastupljeno kod Grimaldia, nav. dj., a u novije vrijeme i kod Garvera, nav. dj., iako im se optike razlikuju). Sredinja Ryanova teza jest da jezgru Retorike ini teorija argumentacije , zamiljena ponajprije kao metoda uvjeravanja iji se ciljevi vezuju za razvoj novatorskoga djelovanja u zajednici.

. Svi su oni sastavni dijelovi argumentacijskih premisa i moraju se sagledavati u svjetlu glagola pasko, odnosno injenice da se neka radnja trpi s gledita koje ne vrednuje otkrivanje subjektivnosti, nego intersubjektivnu dinamiku. Tu je injenicu istaknuo Meyer, koji je polazei od poimanja

45 Prijevod citata preuzet iz: Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 7 (op. prev). " Isto, str. 82 (op. prev.). "* Isto, str. 83-117 (op. prev.). 47 Prijevod citata preuzet iz: Ciceron, Marko Tulije: Ogovorniku, prevela Gorana Stepani, Matica hrvatska, Zagreb, 2002, str. 46 (op. prev.). 76 A. Michel: "Rhetorique et philosophie dans le monde romain: les problemes de l'argu- mentation", u: A. Lempereur (ur.): L'Argumentation, Liege, 1991, str. 44. 77 To e uenje preuzeti i konsakrirati Kvintilijan u djelu Obrazovanje govornika (usp. III, 6, 7-9 i 80-82). U suvremenoj retorici valja uoiti vrednovanje teorije stasisa koje je poduzeo R. Mckeon u: Bitzer, L.- F. i Black, E. (ur.): The Prospect of Rhetoric, New York, 1971, str. 44-63.

retorike kao pregovora o razmaku izmeu subjekata (o emu se govori u zakljunome poglavlju ove knjige), pokazao kako Aristotelova logika osjeaja djeluje na dvjema razinama - razini naela i razini posljedica - koje se nalaze u samome temelju uspostave intersubjektivnosti48

Sustavno razumijevanje retorikoga umijea navodi Aristotela na razradu jedne od njegovih najpoznatijih teorija: doktrine mjesta, odnosno toposa. Njezina vanost proizlazi iz injenice da upravo mjesta obiljeavaju specifinost neznanstvenih silogizama, kao to se moe proitati u pounom odlomku Retorike, gdje se retorikim i dijalektikim silogizmima nazivaju oni "koji se odnose na ono to nazivamo mjestima. Opim mjestima nazivam ona koja se odnose na pravo, fiziku, politiku i mnoge druge znanosti koje se razlikuju po vrsti, kao to je, na primjer, mjesto veeg i manjeg, jer se iz njega moe izvesti silogizam ili entimem koji se [podjednako] odnosi na pravo, fiziku ili neku drugu znanost, unato tome to se one meusobno razlikuju po vrsti. Posebnim mjestima nazivam ona iz kojih se izvode propozicije osobene za svaku vrstu i rod predmeta. Takve su, na primjer, propozicije iz fizike iz kojih se o etici ne moe izvesti ni entimem ni silogizam, dok u oblasti etike ima premisa iz kojih se o fizici ne moe izvesti ni entimem ni silogizam" (I, 1358 a 10-21)*. Dok su opa mjesta uestalija u dijalektici, posebna ili specifina mjesta ee se pojavljuju u retorici.

.

Naposljetku, valja naglasiti temeljnu ulogu koju u cjelini ima sprega triju elemenata to ih je Aristotel izdvojio kao sredinju os retorike: logosa, patosa i etosa. Uspjeh svake argumentacije uvijek ovisi o nainu na koji neki govor (logos) vodi rauna o raspoloenju i obiljejima sluateljstva (patos) i uspijeva se s njima isprepletati, imajui u vidu i nain na koji govornik otkriva ili istie relevantne crte svojega karaktera (etos). Nije rije o tome da se prednost dade etosu (koji su sofisti, kao to smo vidjeli, osobito cijenili), patosu (na koji je Platon nastojao svesti retoriku) ili logosu, nego da se uvidi njihova komplementarnost, ak i ako poiva na sloenom uzglobljenju. Upravo je to naglasio Meyer rekavi: "S govornikova gledita odluujua je njegova volja da se svidi, da uvjeri, da zavede, da nagovori, i posve je nevano postie li on to lijepim govorima ili racionalnim argumentima. S gledita sluateljstva pak najvanije je gonetanje namjera, dakle, i govornikov karakter, odnosno ono to o tome karakteru moemo zakljuiti na temelju doslovna izriaja. Postoji i tree gledite, a to je gledite samoga medija, jezika ili slike, jednom rijeju, poruke. Tu su vane oznake onoga to se implicitno sugerira, jezini smisao i pragmatini uvjeti njegova izriaja, uporabljene govornike vrste, iznoenje, pria ili argumentarij"49.

4.

Trei dio Retorike ponajvie se bavi stilom, osobitom lexisom (koji je retorika tradicija utvrdila kao "elokuciju"), ali i obiljejima hypocrisisa, odnosno "govorne izvedbe". Ona se usredotouje i na zahtjeve taxisa, to jest "raspore-

Invencija, dispozicija, elokucija i akcija

48 Vidi Meyerov predgovor djelu Rhetorique (Le Livre de Poche, 1991). Za bolji uvid u Meye- rovo tumaenje, konzultiraj Le philosophe et les passions (Le Livre de Poche, 1991). * Prijevod citata preuzet iz: Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 13 (op. prev.). 49 Meyer: Questions de rhetorique, Le Livre de Poche, Pariz , 1993, str. 21. * Prijevod citata preuzet iz: Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 219 (op. prev.).

ivanja" argumenata koji iznutra ureuju govor. U Retorici ta tri dijela slijede nakon heuresisa, "invencije", s kojom tvore opu strukturu aristotelovskoga poimanja retorike.

Invencija (iznalaenje teme) mora voditi rauna o ve spomenutim govornikim vrstama - politikoj, sudskoj i epideiktikoj. Odabir jedne od tih triju vrsta prvi je korak svakoga govornika s obzirom na temu kojom se na-mjerava baviti, sluateljstvo kojemu e se obratiti i cilj koji eli postii. Zatim se ukljuuju etos ipatos, koji odreuju nain na koji e se uporabiti entimem, primjer ili amplifikacija, a to utjee i na odabir toposa koji su najprikladniji za pojedini sluaj, trenutak ili situaciju. Nakon invencije dolaze dispozicija i elokucija. Dispozicija (rasporeivanje) nain je na koji se trebaju razmjestiti razliiti dijelovi govora. Aristotel podsjea da sudski govor mora poeti uvodom, koji je retoriki ekvivalent glazbenome preludiju, zatim valja prijei na izno-enje, koje govor mora uiniti uvjerljivim i jasnim, naposljetku na predoavanje dokaza i argumenata. Ovisno o sluaju sudski govor moe ukljuiti i fazu ispitivanja, prije negoli se zavri zakljukom, kojemu Aristotel pripisuje etiri jasna cilja: "prvo, govornik se mora pobrinuti da sluaoci prema njemu budu dobro, a prema protivniku loe raspoloeni; drugo, da preuveliava ili umanjuje vanost djela; tree, da pobudi osjeanja slualaca, i, etvrto, da re-kapitulira [sadraj govora]" (III, 1419 b 11-14)*. Ti ciljevi dobro izraavaju dinamian i funkcionalan karakter argumenata u aristotelovskome poimanju retorike koje jasno zabranjuje svaku krutu normu. Kao to je Perelman s pravom ustvrdio, nikada ne treba s uma smetnuti injenicu da se "sluateljstvo mijenja usporedo s odvijanjem govora, ako je on uinkovit. Teina argumenata, kao i njihovo tumaenje, ovisit e o tome je li sluateljstvo upoznato s pojedinim injenicama ili nije. Budui da je cilj govora uvjeriti sluateljstvo, redoslijed argumenata prilagodit e se tomu cilju: svaki argument mora doi u trenutku kada postie najvei uinak. No ono to moe uvjeriti jedno sluateljstvo ne mora nuno uvjeriti i drugo, pa taj postupak prilagodbe valja uvijek zapoinjati iznova"50

Dobra je elokucija (oblikovanje, sastavljanje) takoer neophodna, jer "nije dovoljno samo raspolagati argumentima koje treba izloiti, ve je potrebno i da ih iskaemo kako valja" (III, 1403 b 15-18)*. Ta knjievna dimenzija govora i sama zadobiva razliite oblike, ve prema specifinosti svake teme, odnosu sa sluateljstvom i govornikovoj snazi. Tu se sada nameu i stilske figure, osobito metafora, koju Aristotel poima kao poveznicu izmeu retorike i pjesnitva. Metafora je, naime, figura koja uspostavlja odnose slinosti i time najvie pridonosi ne samo jasnoi govora nego i razumijevanju onoga to je zagonetno (usp. III, 1405 a-b

.

51

50 Perelman, nav. dj., str. 163-164.

). Napokon, tijekom govora i neki drugi imbenici imaju vanu ulogu, primjerice govornikov glas, njegova jaina, ton ili ritam.

* Prijevod citata preuzet iz: Aristotel: Retorika, nav. dj., str. 165 (op. prev.). 51 U ivoj metafori Ricceur ustraje na inauguracijskoj ulozi aristotelovskoga poimanja metafore te ocrtava povijest u kojoj se ona sukcesivno promiljala kao rije, reenica, diskurz ili - prema izrazu samoga Ricceura - kao kopula glagola biti . Na toj liniji , koja proizlazi iz kontroverznog artikuliranja Aristotelovih stavova o metafori izloenih u Retorici i Poetici, cilj je pretvoriti metaforu u "retoriki proces kojim diskurs oslobaa mo nekih fikcija da ponovno opiu stvarnost" (prijevod citata preuzet iz: Ricceur, Paul: iva metafora, nav. dj., str. 8, op. prev).

4.

OD 3. STOLJEA PRIJE KRISTA DO 1. STOLJEA POSLIJE KRISTA HELENSKA I RIMSKA RETORIKA

HERMAGORA (2. st. pr.

NEPOZNATI AUTOR: Rethorica ad Herennium (Retorika za Herenija,

KR.)

o.

CICERON: De inventione (Opronalaenju teme, 84)

o. 85), De oratore (O govorniku, 55), Brutus (Brut, 46), Orator (Govornik, 45), Topica (Topika,KVINTILIJAN: Institutiones oratoriae (Obrazovanje govornika,

44)

o. 95. pos. Kr.)

A

Iako to miljenje nije netono, tijekom spomenutoga razdoblja ipak se promiljaju pojedine teme koje zasluuju pozornost. Ovdje se ponajprije misli na stoiku kolu. Njezin utemeljitelj Zenon definira retoriku na nain koji je i danas poznat, u opreci s dijalektikom: simbolino govorei, dijalektika se poistovjeuje s kretnjom stiskanja, a retorika s kretnjom otvaranja ruke. Zenon tako irinu retorike suprotstavlja ogranienosti dijalektike. U odnosu na aristotelovsku matricu, u toj se karakterizaciji moe uoiti obiljeje koje s jedne strane naglaava miljenje da je razlika izmeu dijalektike i retorike tek stvar stupnja koji ne pripada nikakvoj znanstvenoj hijerarhizaciji, a s druge strane brie razlike izmeu persuazivne i pedagoke ili pokazne dimenzije retorike, utirui tako put onomu to e kasnije postati ne samo umjetniki nego i epistemiki pristup

ntika se retorika esto dijeli na dva razdoblja, grko i rimsko, pri emu se smatra da se izmeu 4. i 1. stoljea prije Krista, izmeu Aristotela i Cicerona, nije dogodilo mnogo toga, odnosno nita to bi zasluivalo veu pozornost. Bila bi prije svega rije o razdoblju tijekom kojega se nije stvaralo, nego su se govorniki postupci nastojali kodificirati.

52

52 Usp. Plebe, nav. dj., 4. poglavlje .

.1 Diogen Laeranin referira se na to poimanje, naglaavajui uestalo stoiko dijeljenje logike "na dvije znanosti: retoriku i dijalektiku [...]. Retorika je za njih umijee lijepe rijei u obliku dobro izloenih govora, a dijalektika umijee ispravne rijei u obliku dijaloga. [...] Oni retoriku dijele na tri dijela: elokvenciju u skuptini, pravnu elokvenciju i elokvenciju hvalospjeva. Retorika se jo dijeli na

iznalaenje teme, oblikovanje govora, razmjetanja grae i izricanje. Govor pak sadri uvod, izlaganje, do-kazivanje, pobijanje i zakljuak"53

1. Hermagora iz Temna (2. st. pr. Kr.)

.

Mimo tih elemenata raspolaemo s malo podataka o stoikim stavovima vezanim za retoriku. Laeranin jo kae da je Kleant retoriku smatrao jednim - tonije, drugim - od est dijelova filozofije, dok je Hrizip usvojio aristote- lovsku trodiobu retorike. Valja jo spomenuti i vrednovanje uloge retorike u formiranju graanstva i njezin epistemiki status. Te ideje, pripisane Dioge- nu Babilonskom, potjeu iz tekstova koji su danas izgubljeni. Na toj se liniji smjeta i rad autora koji je uvelike utjecao na svoje doba. Naime, Hermagora iz Temna je sredinom 2. stoljea prije Krista u podruje retorike uveo razdiobu - koja e se odrati stoljeima - na hipoteze, to jest sporove meu odreenim osobama koje imaju oprene stavove, i teze, to jest openite izriaje koji ni na koji nain ne povezuju konkretne osobe54

Doktrina stasisa - koji odgovara rimskom statusu causae - takoer je veoma vana. Hermagora stasis definira kao ono to je u nekoj debati predmet rasprave razliitih strana, a dijeli se na vie razina i trenutaka. U namjeri da pojasni taj pojam Dieter podsjea na njegovo znaenje u fizici toga doba, gdje je stasis bio ono to "dijeli gibanje na dva dijela, odvaja jedan dio od drugoga; to je istodobno kraj i poetak gibanja, zaustavljanje kao i kretanje, zaokret ili prijelazni poloaj u trenutku promjene gibanja, bivajui jedno po broju, a dvojno po funkciji i definiciji"

. Ta se razdioba i ne udaljava previe od onoga to je Aristotel u Retorici nazvao opim i posebnim toposima.

67. Tim se primjerom naglaava situacija u kojoj se, tijekom komunikacije, profiliraju opreni stavovi; on pokazuje kako definiranje stasisa pojanjava postupno razrjeenje spora, stavljajui naglasak na ono to se u svakome narednom trenutku rasprave ini kljunim. Tema se izlae tako da se utvrdi glavno pitanje koje je u svakom trenutku pravi predmet debate. Zatim se strane postupno poinju slagati u pogledu onoga to se dogodilo, naina na koji se taj dogaaj moe odrediti, njegove kvalifikacije i naravi. Stoga se retorika vie ne dijeli na tri govornike vrste to ih je definirao Aristotel, nego se utemeljuje u razdiobi na racionalnu vrstu, koja ovisi o opem razumu, te legalnu vrstu, koja proizlazi iz odgovarajuega zakonodavstva. Obje se vrste referiraju na modalitete predmeta o kojima se raspravlja i sadre razliite podvrste (konjekturalnu, definicijsku, kvalifikacijsku i translacijsku u sluaju racionalnoga govora, te podvrstu slova, duha, proturjeja u zakonima, dvosmislenosti i silogizma u sluaju zakonskoga govora68

Zacijelo moemo ustvrditi da je doktrina stasisa zapravo preformulirano razmiljanje Aristotela koji u Retorici razmatra sredinje aspekte svakoga ipora (III, XVII). Ipak, nakon Hermagore doktrina stasisa postala

). Na taj se nain osnauje praktini domet retorike, osobito na razini pravosua.

53 Prijevod citata usporeen s: Laertije , Diogen: ivoti i miljenja istaknutih filozofa, preveo Albert Vilhar, BIGZ, Beograd, 1973, str. 216. Hrvatsko izdanje ivoti i misli istaknutih filozofa, preveo Zvonimir Milanovi, Nova Akropola, Zagreb, 2008, izbor je iz djela koji ne sadri ovaj citat (op. prev.). 54 Usp. Kennedy, nav. dj., str. 303-321.

je jednim od sredinjih aspekata tradicionalne retorike, ponajprije zahvaljujui recepciji kod latinskih autora poput Cicerona ili Kvintilijana. "Svako pitanje ima svoj trenutani predmet rasprave (status causae) jer se neizbjeno sastoji od napada i obrane. Postoje pitanja koja su svojstvena predmetu o kojemu se valja izjasniti, no ima i onih koja su posuena, ali u neemu pridonose pred-

0. A. L. Dieter: "Stasis", Speech Monographs, 17, 1950, str. 350-351. Te se podvrste karakteriziraju na sljedei nain: konjekturalni, kada elimo otkriti poinitelja neke radnje; definicijski, kada elimo definirati samu radnju; kvalifikacijski, kada je u pitanju namjera radnje, te translacijski, kada se odbacuje instancija suca; podvrsta slova i podvrsta duha, kada izmeu teksta i namjere postoje problemi suvislo- sti; podvrsta proturjeja u zakonima, kada su zakoni proturjeni; podvrsta dvosmislenosti, kada postoji vie moguih tumaenja, te podvrsta silogizma, kada u zakljuivanju postoji formalna pogreka.

metu u cjelini; to su svojevrsni pomoni elementi. Zbog toga se kae da u jednome jedinom sporu ima nekoliko pitanja [...]. Kod jednostavna predmeta, ak i kada se on brani razliitim sredstvima, moe se odluivati samo o jednome i upravo odatle proizlazi njegov status causae. Govornik uvia da se upravo na tome valja zadrati, a sudac to mora najpomnije sasluati; upravo na tome e se, naime, graditi predmet" (Kvintilijan, Obrazovanje govornika, III, 6, 7-9).

2. Rethorica ad Herennium

Upravo radom latinskih autora poinje uistinu novo razdoblje antike retorike. Slavna Rethorica ad Herennium iz vie je razloga simbol preuzimanja elemenata iz grke retorike. To se djelo anonimnog autora - kojega su dugo poistovjeivali s Ciceronom - iz 1. stoljea prije Krista ne bavi samo govorni- kovim "profilom", nego i samim predmetom retorike, osobito iznalaenjem i oblikovanjem. Ono usvaja Aristotelovu podjelu govornikih vrsta i znatno dorauje pojedine aspekte govornike tehnike to ih je grka tradicija prethodno definirala. Retorika se tu dijeli na pet dijelova: iznalaenje, rasporeivanje, oblikovanje, izricanje i pamenje. Gledano u cjelini, rije je o preglednome djelu iji je eklekticizam oit, ali ono ipak nastoji uskladiti aristotelovsku i sokratovsku tradiciju, jer upravo su one nakon Cicerona (De inventione, II, 8) izvori retorike. No Rethorica ad Herennium pridodaje i nekoliko elemenata koje je moda posudila od Hermagore. Vanost toga djela lei prije svega u okupljanju "raznorodnih starih i novih utjecaja. Razraujui inventio, ono zacijelo dosta posuuje od aristotelovaca, dok elocutio preuzima od izokratova- ca, no mnogo duguje i tzv. Rodoskoj koli, jer je na njega moda vie utjecao Atenej ili Apolonij nego Hermagora [...]. Neprijeporna je zanimljivost djela Rethorica ad Herennium u ponuenoj sintezi brojnih utjecaja to su ih poetkom 1. stoljea pretrpjeli Rimljani na podruju elokvencije"

(o. 84. pr. Kr.)

55

3.

.

S Ciceronom retorika vraa sav svoj polet i nadahnue koje je doista originalno koliko i pregledno. Valja imati na umu da je retorika u to doba bila sastavnim dijelom kolskoga programa koji poinje osnovnim usmenim i pismenim vjebama pod nazivom progymnasta, a nastavlja se uenjem sustavnoga "korpusa" retorikih pravila, kao i zahtjevnijim deklamatorskim vjebama suasoriae i controversiae, ovisno o tome je li tema sudska ili politika

Ciceron (106-43 pr. Kr.)

56

55 "Uvod" G. Acharda u izdanju Rhetorique a Herrenius, Pariz , 1989, str. XLIII i XLIX.

. U taj su program uvrteni i neki Ciceronovi radovi koji se ograniavaju na preskriptivne i taksonomske aspekte retorike, kao to je sluaj s djelom De inventione ili kasnijim De partitione oratoria (Razgovor o sastavljanju govora), Ciceron u njima ponavlja ciljeve govornikoga umijea

56 Te je postupke opirnije izloio D. L. Clark: Rhetoric in Greco-Roman Education, New York, 1957, str. 218-250.

- delectare (zabaviti), movere (ganuti) i docere (pouiti) - te pojanjava njegove dijelove (iznalaenje, rasporeivanje, oblikovanje, pamenje govora i izvedba), kao i dijelove govora (uvod, izlaganje, dokazivanje, zakljuak).

Ciceron svoje ideje iznosi i u tri