ORFEJ I EURIDIKACristoph Willibald Gluck

Subota, 29. ožujka 2014., u 19 i 30 satiPonedjeljak, 31. ožujka 2014., u 19 i 30 sati

CHRISTOPH WILLIBALD GLUCK ORFEJ I EURIDIKAscenska izvedba opere

Simfonijski orkestar i Zbor Muzičke akademije, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Dirigenti: Mladen Tarbuk i Filip Aver JelavićRedateljica: Marina Pejnović

2

Produkcija: Muzička akademija, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Dekani: Dalibor Cikojević, red. prof. art. (MA)Borna Baletić, red. prof. art. (ADU)Peruško Bogdanić, red. prof. art. (ALU)prof. dr. sc. Sandra Bischof (TTF)

Ravnatelj: Dražen Siriščević, prof. (KDVL)

Simfonijski orkestar i Zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu

Dirigent: Mladen Tarbuk, red. prof. art. (MA)

Asistent dirigenta (dirigent scenskog orkestra): Filip Aver Jelavić, 4. godina integriranog studija dirigiranja, mentor: Mladen Tarbuk, red. prof. art. (MA)

Redateljica: Marina Pejnović, prvostupnica kazališne režije i radiofonije, mentori: mr. sc. Ozren Prohić, red. prof. art. i Dora Ruždjak Podolski, doc. art. (MA)

Voditeljica zbora: Jasenka Ostojić, izv. prof. art. (MA)

Korepetitori: studenti integriranog studija dirigiranja: Filip Aver Jelavić, Veton Marevci i Filip Šljivac, 4. godina te Davor Kelić i Lovro Dobrijević, 3. godina, mentor: Mladen Tarbuk, red. prof. art. (MA)

Korepetitori zbora: Josip Hrastić i Alan Kljajić, studenti 2. godine integriranog studija dirigiranja te Marijan Đuzel, 1. godina diplomskog studija klavira, izvođački smjer, mentorica: Jasenka Ostojić, izv. prof. art. (MA)

3

CHRISTOPH WILLIBALD GLUCK

ORFEJ I EURIDIKAOpera u tri čina izvodi se bez stanke

Libreto: Ranieri de’ CalzabigiPraizvedba: Burgtheatar u Beču, 5. listopada 1762.

Uloge / solisti:

Orfej ............................................................. Leon Košavić, bariton Sonja Runje, mezzosopran Euridika .................................................... Hana Hanas, sopran Kristina Owais, sopran Amor ............................................................. Antonia Dunjko, sopran Patricija Hitrec, sopran

Mentori solista: Vlatka Oršanić, red. prof. art. (pročelnica Odsjeka pjevanja), Snježana Bujanović-Stanislav, izv. prof. art. (MA), Martina Gojčeta Silić, doc. art. (MA), Lidija Horvat Dunjko, red. prof. art. (MA), Giorgio Surian, doc. art. (MA)

Prijevod libreta i jezična savjetnica za talijanski jezik: Maura Filippi, prof. (MA)

KOREOGRAFIJA, SCENSKI POKRET (ADU)Koraljka Begović, Antonia Dorbić, Ema Kani, Marta Krešić, Sintija Kučić, Nikolina Medak, Lana Šprajcer, Natasja Štefanić, Eleonora-Magdalena Vrdoljak, Danijela Vukadinović, studentice 1. godine studija suvremenog plesa (izvedbeni smjer), mentorica i koreografkinja (suradnica za scenski pokret): Petra Hrašćanec, doc. art., Odsjek suvremenog plesa (ADU)

4

SIMFONIJSKI ORKESTAR MUZIČKE AKADEMIJE SVEUČILIŠTA U ZAGREBUKoncertna majstorica: Tetiana LutsykI. violine: Eva Mach, Val Bakrač, Helga Korbar, Kristina Mrčela, Monika Šolman, Lovro Matošević, Luka Softić, Mia Dugandžić Marić, Martina Filipan, Božena Barišić, Nikolina DorićII. violine: Katarina Kuntar, Martin Krpan, Alisa Šepić, Carolina Blašković, Sven Marković, Marino Tomasović, Krešimir Stojan, Jasmina Bojić, Marija Župančić, Dragan MarinkovićViole: Martina Pustički, Emil Gabrić, Sara Parađiković, Sonja Jugo, Bianca Kostić, Višeslav Salopek, Ruben Škreblin, Valentina Protolipacz Violončela: Vid Veljak, Sara Novoselić, Mislav Brajković, Romana Bačić, Matej Milošev, Adrian Pelc Kontrabasi: Nick Adams, Duje Serdarević, Toma Vlčev, Gustav BarišinČembalo: Dario Poljak Flaute: Sanda Vidaković, Donka SpasevskaOboe: Iva Ledenko, Dunja ČolićKlarinet: Marko ZavišićFagoti: Lana Juranić, Matija-Mathew TomasRogovi: Nikola Zver, Antonija VukelićTrube: Igor Mrnjavčić, Davor ZrinščakTromboni: Dino Jakšić, Ivan Mučić, Mario JankovićTimpani: David Topić

KOMORNI ANSAMBL MUZIČKE AKADEMIJE SVEUČILIŠTA U ZAGREBUI. violine: Marija Lalović, Edi Šiljak, Barbara Udovčić, Nada Miloš II. violine: Dora Maganić, Ariana Škrinjar, Martin PokosViole: Helena Pilipović, Danijel Rušec Violončela: Jakov Kunjko, Paola BralićKontrabas: Adam MillanHarfa: Veronika TadinaČembalo: Franjo Bilić

Voditelj orkestra: Georg Draušnik, red. prof. art. (MA)Nadzornik orkestra: Antonije PopovićPoslužitelj orkestra: Zoran Boch

5

ZBOR MUZIČKE AKADEMIJE SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Soprani: Barbara Babić, Anabela Barić, Vedrana Colić, Lorena Krstić, Gabrijela Kujundžić, Andrea Maretić, Maja Mužar, Ana Orić, Silvija Pleše, Ana Rebrina, Maja Šajatović, Buga Marija Šimić, Petra Škoda, Lucija Ticl, Linda Uran, Lucija Vočanec, Monika Zlatarek

Altovi: Jasmina Belošević, Barbara Bogojević, Tihana Dovhanj, Dora Dunatov, Josipa Dužić, Ema Gross, Ines Grubišić, Mihaela Hadrović, Iva Jarić, Matea Jelinić, Mirjana Kovaček, Barbara Lalić, Irena Lenuzzi, Valentina Mekovec, Ines Miletić, Mamiko Okada, Katarina Oršolić, Gabriela Paradžik, Asja Rizvić, Silvija Sarapa, Lucija Siruček, Andrea Šrut, Antonia Trošić, Sandra Vidovič, Andrea Višak

Tenori: Martin Gelić, Dino Jelusić, Franko Klisović, David Ropac, Kristijan Sinković, Ivan Starčević, Stefano Surian, Hrvoje Šenjug, Luka Šijan, Maro Taslaman, Danijel Vučić

Basovi: Benjamin Čaušević, Dominik Došen, Krešimir Dujmić, Petar Hendija, Ivan Kero, Filip Knežević, Fabijan Komljenović, Mihael Konfic, Ivan Krpan, Lovro Peretić, Kristian Prašnjak, David Šeb, Ivan Šimatović, Matej Vuković, Marko Juraj Žerovnik

6

SCENOGRAFIJA Idejno rješenje scenografije, izrada nacrta i maketa, izrada scenografskih elemenata, slikarski i patinerski radovi, izrada rekvizite te kreacija i izrada skulptura djelo su studenata kolegija Scenografija Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu i Kazališna scenografija Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Scenografija je izvedena u radionicama Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu uz pomoć i suradnju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

Autorski tim scenografije:Studentice 2. godine preddiplomskog studija kiparstva (ALU): Ana Grgos i Tai PušićStudenti 2. godine preddiplomskog studija arhitekture (AT): Domagoj Knežević, Ana Horvat i Robert BarbirStudent 3. godine preddiplomskog studija slikarstva (ALU): Pietro BobanStudent 4. godine preddiplomskog studija kiparstva, usmjerenje mala plastika (ALU): Nikola VudragStudentica 1. godine diplomskog studija arhitekture (AT): Ana Oršolić

U KREACIJI I REALIZACIJI SCENOGRAFIJE SUDJELOVALI:Odsjek slikarstva i odsjek kiparstva (ALU):Studenti 2. godine preddiplomskog studija slikarstva (ALU): Luka Kušević Rudaković, Svan Radulović Matica, John Miličić i Dorotea Kučenjak Studenti 3. godine preddiplomskog studija slikarstva (ALU): Bruno Nježić i Luka Čivljak

7

Odsjek animiranog filma i novih medija (ALU):Studentica 1. godine preddiplomskog studija animiranog filma (ALU): Lea AnićStudenti 2. godine preddiplomskog studija animiranog filma i novih medija, smjer: animirani film (ALU): Jana Fantov, Valentina Butumović i Damjan Roce

Studij arhitekture Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu:Studenti 1. godine preddiplomskog studija arhitekture (AT): Antea Divić i Josipa VujevićStudenti 2. godine preddiplomskog studija arhitekture (AT): Tea Truta, Mateja Rogulj i Lucija Kolarić Studenti 1. godine diplomskog studija arhitekture (AT): Dora Kodrić, Tea Ivana Medvidović, Josipa Petrović, Ivana Ivić i Tomi ŠoletićStudentica 2. godine diplomskog studija arhitekture (AT): Ana Bjelić

Mentori scenografije: Zlatko Kauzlarić-Atač, red. prof. art, Odsjek slikarstva (ALU) i Tanja Lacko, doc. art., Odsjek kazališne režije i radiofonije (ADU)

KOSTIMOGRAFIJA (TTF)Studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zavoda za dizajn tekstila i odjeće, stvorili su kostime od skice do krajnje realizacije. Njihov rad je obuhvatio: kreaciju i izradu skica, krojenje, šivanje, likovnu obradu-bojenje, tisak materijala, izradu maski, oglavlja, kreaciju i izradu spirala za skulpture, održavanje kostima, šminkanje i frizure za izvođače uz vođenje garderobe.

8

Autorski tim kostimografije:Apsolventi preddiplomskog studija Dizajn odjeće (TTF): Davor Ivanec, Nika Wenzinger i Mateja PresečkiStudenti 1. godine diplomskog studija Kostimografije (TTF): Diana Mihalić. Ana Bujak, Matea Matejaš, Irena Stolla, Julijana Mašina, Tonia Vukušić, Marina Horvat, Maja Augustinović, Iva Šuman, Toni Carić, Marina Novoselić, Tea Gregl, Anre-Michell Jovanović, Tiana Pivčević i Marina GaurinaStudenti 1. godine diplomskog studija Dizajn tekstila (TTF): Irena Kljajić i Slađana TomićStudenti 2. godine diplomskog studija Kostimografije (TTF): Anamarija Bevandić, Slađana Buljan, Rebeka Čupić, Ozana Gabriel, Josipa Georgina, Martina Ivanković, Aleksandra Koluder, Barbara Milovac, Lorena Podolski, Daniela Supić, Lora Vran i Anja Vrančić Apsolventi diplomskog studija Kostimografije (TTF): Barbara Bursać, Sanja Jakupec i Jelena MatasApsolventica diplomskog studija Dizajn tekstila (TTF): Matea VrbanDiplomirana studentica diplomskog studija Kostimografije (TTF): Mirna Marcelić

Mentori:Voditeljica odjela kostimografije: Nina Režek-Wilson, red. prof. art. (TTF) Mentorica kostimografa: Ivana Bakal, mag. ing. des. tex. (TTF)Asistenti: Đurđica Kocijančić, Sandra Škaro, Marin Sovar (TTF)

Zahvaljujemo HNK u Zagrebu, voditeljici kiparske radionice Leli Končar, ak. kip.

9

Usluga bodypaintinga i šminkanja Kryolan professional make-up tima pod vodstvom make-up artistice Mirel Gotal Mišak. Kryolan tim: Martina Vukasović, Tina Lordan, Vesna Pavlović.

OBLIKOVANJE SVJETLAOblikovanje svjetla: Petar Strmečki, 2. godina diplomskog studija snimanja, smjer oblikovanje svjetla (ADU)Asistent oblikovanja i operater svjetla: Elvis Butković, 1. godina diplomskog studija snimanja, smjer oblikovanje svjetla (ADU)Operateri pratećih reflektora: Sven Čustović, 3. godina preddiplomskog studija snimanja (ADU) i Frane Pamić, 2. godina preddiplomskog studija snimanja (ADU)Mentor oblikovanja svjetla: Deni Šesnić, doc. art., Odsjek snimanja (ADU) Previzualizacija svjetla: Petar Strmečki, 2. godina diplomskog studija snimanja, smjer oblikovanje svjetla (ADU) i Elvis Butković, 1. godina diplomskog studija snimanja, smjer oblikovanje svjetla (ADU)Mentor previzualizacije svjetla: Boris Popović, red. prof. art., Odsjek snimanja (ADU)

VIDEOStudentice 2. godine preddiplomskog studija animiranog filma i novih medija, smjer: animirani film (ALU): Jana Fantov i Valentina ButumovićStudenti 1. godine diplomskog studija animiranog filma i novih medija, smjer: novi mediji (ALU): Katerina Duda, Luana Lojić i Roko CrnićMentorica: Ana Hušman, doc. art., Odsjek za animirani film i nove medije (ALU)

DOKUMENTARNI FILMRedatelj: Igor Husak, 3. godina preddiplomskog studija filmske i TV režije, mentorica: Snježana Tribuson, red. prof. art. (ADU)Produkcija: Petra Jagušić, 3. godina preddiplomskog studija produkcije, mentor: Arsen Antun Ostojić, red. prof. art. (ADU)Snimanje: Toni Renaud, 3. godina preddiplomskog studija snimanja i Martin Šatović, 1. godina preddiplomskog studija snimanja, mentor: Silvestar Kolbas, red. prof. art. (ADU)Montaža: Denis Golenja, 2. godina diplomskog studija montaže i Luka Gamulin, 3. godina preddiplomskog studija montaže, mentorica: Sandra Botica-Brešan, red. prof. art. (ADU)

FOTOGRAFIJAFotografija: Stela Horvat, 2. godina preddiplomskog studija snimanja i Jurica Marković, 1. godina preddiplomskog studija snimanja, mentorica: Jelena Blagović, umj. asis., Odsjek snimanja (ADU)

10

OBLIKOVANJE PLAKATA I FOTOGRAFIJADizajn plakata: Igor Vujatović (plakat) i Tea Jurišić (fotografija za plakat), studenti 4. godine preddiplomskog studija grafike, usmjerenje primijenjena grafika, mentor: Svjetlan Junaković, izv. prof. art. (ALU)

PRODUKCIJAIzvršna produkcija: Jure Matulić, 1. godina diplomskog studija produkcije (ADU)Sponzorstva, pokroviteljstva i oglašavanje: Lorena Vlahovski, 3. godina preddiplomskog studija produkcije (ADU)Odnosi s javnošću: Matija Drniković, 2. godina preddiplomskog studija produkcije (ADU)Koordinacija produkcije: Studentica 2. godine preddiplomskog studija produkcije (ADU): Ana RajićStudenti 1. godine preddiplomskog studija kazališne režije i radiofonije (ADU): Arija Rizvić, Hana Zrnčić-Dim i Tamara DamjanovićMentori: dr. sc. Darko Lukić, red. prof. art. i Tatjana Aćimović, doc. art. (ADU)Koordinacija produkcije Muzičke akademije: Maja Veža, mag. art. i mag. tal.Voditelj produkcije Akademije likovnih umjetnosti: Robert Šimrak, izv. prof. art. Koordinacija produkcije Akademije likovnih umjetnosti: Maja Zebec, dipl. pov. umje. i arh. i Pietro Boban, 3. godina preddiplomskog studija slikarstva (ALU)

KRATICEADU – Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u ZagrebuAF – Arhitektonski fakultet Sveučilišta u ZagrebuALU – Akademija likovne umjetnosti Sveučilišta u ZagrebuKDVL – Koncertna dvorana Vatroslava LisinskogMA – Muzička akademija Sveučilišta u ZagrebuTTF – Tekstilno-tehnološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu

UVODNA RIJEČ DIRIGENTAMit o Orfeju pripada najdubljim zamislima starogrčke kulture; u njemu se na čudesan način zrcale snaga ljubavi, magijska moć glazbe i čovjekova transcendencija u ono Božansko. Doista, stari su Grci kudikamo više cijenili glazbu nego što je mi cijenimo danas. Ona nam je razbibriga, zabava, ambijent, a njima je značila odgoj duha, padanje u trans i spajanje s vlastitom božanskom prirodom. Iz tog je razloga taj mit mnogim naraštajima umjetnika stoljećima bio nepresušno vrelo nadahnuća. U tom nizu posebno mjesto zauzima Christoph Willibald Gluck, skladatelj koji je svojim viđenjem mita o Orfeju htio vratiti operu zdravom razumu i iskazivanju svima razumljivih osjećaja. Podsjetimo, tadašnja opera seria, čedo prve polovice 18. stoljeća, zapala je u akrobatsko natpjevavanje kastrata i primadona te je izgubila svaku suvislu vezu sa značenjem vlastitog teksta. Gluck je htio očistiti

11

pjevačke dionice od bujice nepotrebnih ukrasa i vratiti smisao jednostavnosti i razumljivosti melodije. U tom je naumu potpuno uspio, njegov je Orfej preživio na repertoaru svih uglednih opernih kuća do današnjih dana. Posebnost je naše izvedbe u tome što prvi put u Hrvatskoj izvodimo izvornik opere, koji je Gluck skladao za Beč 1761. Trinaest godina poslije, operu je znatno proširio raznim, poglavito plesnim umecima i glavnu ulogu preobrazio iz muškog alta u visokog tenora. U tom je obliku opera i bila poznata širokoj publici, dok glazbenici u drugoj polovici prošlog stoljeća nisu otkrili ljepotu izvornika, koji se danas i najčešće izvodi.

Mladen Tarbuk, red. prof. art. (MA)

UVODNA RIJEČ REDATELJICERadnja opere počinje usred Euridikina pogreba. Gluck ne prepričava radnju, već tematizira gubitak, i to tako da nam uskraćuje subjekt. Upravo izostankom Euridike, pojačava se njezina prisutnost. Ona se pojavljuje u obliku jeke te prekida Orfejev pokušaj samoubojstva u prvom činu. Putovanje za Euridikom na koje Orfej kreće u prvom činu, nikamo ne vodi do dolaska Amora. Orfej je zarobljen u svojoj boli te se ne usuđuje razrješavati Euridikin nestanak. Zato je prvi čin smješten na kolodvoru na kojem svi žurno dolaze i odlaze, a Orfej se, stojeći nepomičan na mjestu, gubi u masi. Zapravo su svi zarobljeni u besciljnosti vlastitog postojanja. Gubitak voljene Euridike Orfeja paralizira i zaustavlja u životu. Oko njega se kreću bezlične skupine ljudi koje prividno znaju kamo ih život vodi, ali njihova automatiziranost dokazuje nesvrhovitost njihova kretanja. Iako je Orfej u kontrapunktu s kretanjem zbora kafkijanskih birokrata, oni prikazuju njegov doživljaj besmisla svijeta. Orfejev simbol kojim se izražava je lira, ali s gubitkom Euridike on gubi i moć izražavanja. Upravo je zato u prvom činu ne svira. Ono što ga čini posebnim i izdvojenim, nestaje. Redatelj cijelog zbivanja je Amor. On pokreće masu iz vlastite dosade. Amor ima božansku moć kojom se poigrava jer je zarobljen u tijelu i umu djeteta. Amor je bjegunac s Elizejskih polja i uvijek izaziva situaciju iz koje ga ostali bogovi moraju izvlačiti. U svojoj naivnosti i pojednostavnjenom doživljaju ljubavi, on otima Euridiku i natjera Orfeja na potpisivanje ugovora. U zaigranosti, Amor Orfeju vezuje oči i Orfej potpisuje ugovor nesvjestan posljedica – ako pogleda Euridiku, ostat će bez lire. Orfej ulazi u Had gdje ga dočekuje ista masa kao na kolodvoru, ali s drugim naličjem. Preokretanjem pozicije moći, masa mu onemogućuje daljnji put. Napadaju ga furije, maskirana karnevalska gomila. One ne bi uspjele u svojem naumu da Orfej nije skrenuo s puta i zastao zbog harfe. Furije ga pokušavaju maskirati i time obezličiti uvlačenjem u masu. No zato što svira harfu, one ga propuštaju u Elizejska polja. Elizejska polja, prikazana dvoranom kipova, predstavljaju okamenjeni trenutak sreće. Prisutan je i slijepi koncertni zbor koji čita sudbinu. Jedan od kipova je i Euridika. Njezinim oslobađanjem iz kipa na trenutak se čini kao da putovanje završava, ali ona odbija poći s Orfejem zbog hladnoće njegova pristupa (zato

12

što je on ne želi pogledati). U harmoničnim Elizejskim poljima sve se pretvara u bračnu svađu u borbi ega, i stilova. Gluckova poetika je zasnovana na sukobu baroka i vlastite reforme opere. On taj sukob transponira u ljubavni odnos Orfeja i Euridike. Euridikina arija Che fiero momento je dionizijskog karaktera, dok je Orfejeva Che farò senza Euridice apolonijskog. Suprotstavljanje dvaju stilova odraz je bračnih odnosa; Orfej tuguje unutar barokne forme, za razliku od Euridike. Orfej na kraju poklekne i pogleda Euridiku. Bez obzira na to, Amor je uskrsne, ali ishitreno potpisan ugovor iz prvog čina dolazi na naplatu. Orfeju oduzimaju liru. Euridika je tako bila samo kušnja u odnosu na njegovu moć sviranja lire. Time što je izabrao ljubav, ostaje bez talenta. Euridika, oslobođena forme, korespondira s današnjom ženom pa se postavlja pitanje koja je pozicija muškarca nakon feminizma. Slijepo potpisivanje ugovora, osljepljivanje mase i nemogućnost pogleda u Euridikinu smjeru predstavljaju borbu materijalnog i duhovnog. Što bismo trebali vidjeti, što ne bismo trebali vidjeti – teme su koje se provlače cijelom operom. Unutarnje borbe prikazane su vanjskim košmarom bezličnih masa. Mit o Orfeju i Euridiki nije izdvojen slučaj, već neprestani proces u nama samima.

Marina Pejnović, prvostupnica kazališne režije i radiofonije (ADU)

Djelujući od osnutka Muzičke akademije 1921. godine, Simfonijski orkestar i Zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu okupljaju studente svih odsjeka i studijskih godina te su njezini reprezentativni ansambli. Okušavajući se u stilski raznolikom i složenom repertoaru, orkestar je surađivao s brojnim umjetnicima poput Nikše Bareze, Igora Kuljerića, Zorana Juranića, Vladimira Kranjčevića, Uroša Lajovica, Milana Horvata, Igora Gjardova, Pavla Dešpalja, Saše Britvića i drugih. Simfonijski orkestar i Zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu publici se redovito predstavljaju interpretativno zahtjevnim djelima poput Bachove Muke po Ivanu, Brahmsova Njemačkog rekvijema, Mendelssohnovih oratorija Ilija i Paulus, Mahlerove Druge simfonije, Beethovenove Devete simfonije, Mozartova Rekvijema, Orffovih Carmina Burana, Istarskih freski Borisa Papandopula, dramatskog oratorija Ivana Orleanska na lomači Arthura Honeggera, Mahlerove Osme simfonije, Brittenova Ratnog rekvijema, Čarobne frule Wolfganga Amadeusa Mozarta, Ivana Groznog Sergeja Prokofjeva, Carmen Georgesa Bizeta itd. Uz zbor i orkestar Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, solisti pjevačkog odjela u posljednja su dva desetljeća ostvarili velike operne projekte u suradnji s brojnim kazalištima, od kojih izdvajamo odličnu suradnju sa Zagrebačkim gradskim kazalištem Komedija. Potaknuta visokom razinom izvođenja Simfonijskog orkestra i mješovitog zbora, Muzička akademija u Zagrebu, u suradnji s Koncertom dvoranom Vatroslava Lisinskog, od 2001. godine organizira Akademski ciklus u kojemu nastupaju isključivo ansambli Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Važno mjesto pripada solističkim nastupima najboljih studenata.

13

Mladen Tarbuk (Sarajevo, 1962.), jedan od najsvestranijih umjetnika na hrvatskoj glazbenoj sceni, djeluje s jednakim uspjehom kao skladatelj, dirigent, pedagog i producent. Kruna njegove raznovrsne karijere bio je koncert s orkestrom Concert-Verein održan 2008. u bečkom Musikvereinu. Tom prigodom se na programu, uz Haydnova i Mozartova djela, našla i njegova skladba Sebastian u snu. Kao dirigent, postigao je međunarodni ugled djelujući pet godina (2004.-2009.) kao stalni gostujući

dirigent Njemačke opere na Rajni u Düsseldorfu te gostujući u raznim opernim kućama i koncertnim dvoranama, surađujući pritom s brojnim uglednim simfonijskim orkestrima i opernim kućama (Kanada, Meksiko, Austrija, Italija, Mađarska...). Glazbeni život Hrvatske obilježio je velikim opernim produkcijama Muzičke akademije u sklopu ciklusa Lisinski subotom, višegodišnjom suradnjom sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, s kojim je snimio tisuće minuta pretežito hrvatske glazbe, te osnivanjem Simfonijskog puhačkog orkestra Hrvatske vojske. Usprkos brojnim smetnjama, u kratkom je vremenu kao intendant zagrebačkog HNK-a uspio ponuditi hrvatskoj javnosti niz vrhunskih predstava (Glorija, Lady Macbeth Mcenskog okruga, Don Carlos, Tristan i Izolda, Bajadera, Romeo i Julija). Mladen Tarbuk se još zarana, kao student, pojavio na međunarodnoj sceni. Godine 1990. na međunarodnom festivalu Gaudeamus Amsterdam praizvela se njegova skladba Martyre d’un jongleur. Na prvom međunarodnom skladateljskom natječaju u Beču 1991., kojem je predsjedao Claudio Abbado, skladba Mladena Tarbuka Medida del tiempo dobila je preporuku za izvedbu. Skladbu je u Konzerthausu, u sklopu festivala Wien Modern praizveo dr. Friedrich Cerha sa svojim ansamblom die reihe. Potom je Tarbuk 1993. dobio dvije prve nagrade na međunarodnim natjecanjima Ernst Vogeli Tolosa, kao i brojne hrvatske nagrade (Stjepan Šulek, dva puta Josip Štolcer Slavenski, Boris Papandopulo, nagradu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog). Njegove su skladbe izvođene na uglednim festivalima suvremene glazbe (Europamusicale München, Musicorai Le Temps de Soufle Paris, Trieste Prima, Svjetski dani glazbe Manchester 1997., World Saxophone Congress Glasgow, Musikprotokoll, Hörrohr i Erasmus u Grazu, Muzički biennale Zagreb) i objavljene na brojnim nosačima zvuka (HoneyRock, Orfej, Cantus). Njegov balet Tramvaj zvan čežnja otvorio je Svjetske dane glazbe 2005. u Zagrebu. Posebnu mu je čast ukazao grad Wuppertal narudžbom skladbe u povodu smrti barda suvremene glazbe, violončelista Siegfrieda Palma. Tako je nastala skladba Über glitzernden Kies, koju je praizvela Gail Gilmore. U opusu Mladena Tarbuka je sedamdeset pet skladbi, od solističke i komorne glazbe do velikih simfonijskih i scenskih formi. Kao pedagog, djeluje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu; predaje kompoziciju, orkestar i glazbenu teoriju. Od 2013. godine ravnatelj je glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara.

14

Marina Pejnović (Zagreb, 1992.) prvostupnica je kazališne režije i radiofonije na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Prethodno je maturirala na Šesnaestoj gimnaziji u rodnome gradu. Od djetinjstva statira u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i pohađa Dramski studio Zagrebačkog kazališta mladih. Tijekom studija nastavlja suradnju s dramskim studijem Zagrebačkog kazališta mladih i s Grozdanom Lajić režira predstavu Leti, leti Ivora Martinića u sklopu

suradnje Zagrebačkog kazališta mladih i Državnog kazališta u Baraunschweigu na projektu Pozor: pioniri! Za ZiM (Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca i kazališna radionica Malik) režirala je predstavu Zeko i potočić koju je ostvarila s dramaturgom Ivanom Penovićem. Pod mentorstvom Ozrena Prohića i Tomislava Pavkovića režirala je predstavu Shelaghe Stephenson Sjećanje vode s kojom je gostovala na devetom Festivalu međunarodnog studentskog teatra u Beogradu. Asistirala je Dori Ruždjak Podolski (Otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara 2011., opera Slavuj Igora Stravinskog 2013. – projekt triju umjetničkih akademija i Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u koprodukciji s Muzičkim biennalom Zagreb 2012., Proslava svečanog ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju 2013.), Krešimiru Dolenčiću (opera Carmen Georgesa Bizeta 2011. – projekt triju umjetničkih akademija i Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predstava Maestrova smrt 2012.) i Oliveru Frljiću (predstava Dantonova smrt na Dubrovačkim ljetnim igrama 2012.). Za studentski rad na operama Carmen i Slavuj nagrađena je dvjema skupnim Rektorovim nagradama i skupnom nagradom Nikola Batušić.

Jasenka Ostojić studij dirigiranja i stručno usavršavanje završila je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Pavla Dešpalja. Bila je stipendistica Fonda Lovro i Lilly Matačić. Pročelnica je III. Odsjeka za dirigiranje, harfu i udaraljke u zvanju izvanrednog profesora na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu vodi od 2000. godine; s njim ostvaruje brojne izvedbe u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom, Hrvatskim komornim orkestrom, Simfonijskim

orkestrom Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu itd. Vrijedno je istaknuti nastupe Zbora Muzičke akademije pod ravnanjem Riccarda Mutija u izvedbi Rekvijema u c-molu Luigija Cherubinija u Ravenni i Trstu (Italija) te u Osmoj simfoniji Gustava Mahlera pod ravnanjem Valerija Gergijeva u Ljubljani (Slovenija)

15

i u zagrebačkoj Areni. Osvaja prve i posebne nagrade s različitim ansamblima na domaćim i međunarodnim natjecanjima. Godine 2006. osniva Hrvatsko društvo Collegium pro arte pri kojem djeluju Cappella Zinka i Cappella Odak, zborovi koji su 2012. godine osvojili tri prve nagrade na međunarodnim zborskim natjecanjima, nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora, Grand Prix Grada Zadra, a dobitnica je i Posebne nagrade za najbolju dirigenticu Festivala (Ohrid, Makedonija). S brojnim i raznovrsnim izvođačima nastupa na: Varaždinskim baroknim večerima, Muzičkom biennalu Zagreb, Međunarodnoj glazbenoj tribini u Puli, Pasionskoj baštini, Danima duhovne glazbe Cro Patria u Splitu, Susretu zborova Naš kanat je lip u Poreču, Samoborskoj glazbenoj jeseni itd., ostvaruje koncerte u Rovinju, Pazinu, Osijeku, Našicama, Požegi, Vinkovcima, Vukovaru, Novom Vinodolskom, Samoboru itd. te u inozemstvu (Slovenija, Austrija, Italija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Velika Britanija i SAD). Stalna je dirigentica Zagrebačkih dječaka od 1994. godine, koji između ostalih surađuju sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom i Zborom Hrvatske radiotelevizije i Muzičke akademije te s Hrvatskim narodnim kazalištima u Zagrebu, Rijeci i Šibeniku. Usavršavala se na području vokalne tehnike kod vokalnih pedagoga u Hrvatskoj te kod Bečkih dječaka. Voditeljica je Seminara vokalne tehnike i rada s ansamblima na više hrvatskih institucija te je gostujuća predavačica na sveučilištima u Poljskoj, Austriji i SAD-u. Umjetnička je ravnateljica manifestacije The World Choir Festival on Musical, Thessaloniki (Grčka).

Filip Aver Jelavić (Zagreb, 1985.) apsolvent je teorije glazbe i student četvrte godine integriranog studija dirigiranja u klasi Uroša Lajovica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. U rodnome je gradu stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, usporedno pohađajući i Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog (teorijski smjer). Godine 2004. upisao je Pravni fakultet. Od 2003. do 2005. godine vodio je Djevojački pjevački zbor Druge gimnazije u Zagrebu s kojim je nekoliko puta i nastupao.

Dirigirao je koncertima Simfonijskog orkestra Glazbene škole Vatroslava Lisinskog, od kojih je značajniji bio 2007. godine u Veroni. Kao član Mješovitog zbora Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu nastupio je u Donizettijevu Ljubavnom napitku 2008. i Mozartovoj Čarobnoj fruli 2009., za što je nagrađen posebnom Rektorovom nagradom. Tijekom 2009. i 2010. godine bio je suorganizator ciklusa Virtuoso u kojem nastupaju studenti Muzičke akademije. Od 2008. do 2011. godine bio je član Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu, Vijeća umjetničkog područja i drugih sveučilišnih tijela. Godine 2010. bio je jedan od osnivača Zagrebačkog orkestra mladih kojim je i ravnao na nekoliko koncerata u Hrvatskom glazbenom zavodu.

16

U 2011. i 2012. godini sudjelovao je u realizaciji projekta Mozart u vrtu u parku Akademije likovnih umjetnosti. Usavršavao se na seminarima uglednih dirigenata kao što su Alun Francis, Antonello Allemandi, Franz Jochum i drugi.

Leon Košavić (Karlovac, 1991.) student je četvrte godine integriranog studija pjevanja u klasi Giorgia Suriana na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Glazbeno obrazovanje počeo je u Glazbenoj školi Karlovac na kojoj je učio solo pjevanje u klasi Ante Tončija Petkovića. Sudjelovao je na Državnim natjecanjima učenika i studenata glazbe i plesa u Dubrovniku, gdje je 2007. osvojio treću nagradu u prvoj kategoriji, a 2011. godine prvu nagradu u četvrtoj kategoriji. Kao najmlađi

solist uspješno je nastupio u ulozi Moralesa u studentskoj produkciji opere Carmen 2011. Debitirao je kao Papageno u Mozartovoj Čarobnoj fruli u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 2012., a iste je godine nastupio na koncertu Od Ljubavi i zlobe do Maršala u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Na manifestaciji Pasionska baština u crkvi Sv. Katarine u Zagrebu nastupio je 2012. i 2013. izvodeći djela Georga Friedricha Händela. Kao dobitnik Nagrade publike na natjecanju Mladi pjevač godine 2013. u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb, nastupio je u ciklusu Virtuoso godinu dana kasnije. Na Muzičkom biennalu Zagreb 2013. tumačio je Cara u Stravinskijevoj operi Slavuj. Iste je godine nastupio u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu kao Mr McC u opernom kabaretu Upoznavanja i rastanci Lukasa Fossa i kao Masetto u Mozartovu Don Giovanniju. Uspješan je i njegov nastup na koncertu Opera gala uz Dubrovački simfonijski orkestar pod ravnanjem Noormana Widjaje. Za ulogu Nortona u Rossinijevoj operi Bračna mjenica u koprodukciji Istarskog narodnog kazališta, Gradskog kazališta Pula i Opere b. b. Zagreb, nominiran je za Nagradu hrvatskog glumišta 2013. za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do trideset godina. Pobjednik je drugog izdanja Hrvatskog natjecanja mladih glazbenih umjetnika Papandopulo, a prošle je godine nastupio uz Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića. Surađuje i s vokalnim ansamblom Antiphonus. Aktivno je sudjelovao na seminarima solo pjevanja Marvina Keenzea, Norme Enns, Helene Lazarske i Gerharda Zellera.

Sonja Runje (Split, 1988.) nakon završene Opće gimnazije u Supetru na otoku Braču 2006., upisala je solo pjevanje u klasi Sanje Erceg Vrekalo na Srednjoj glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu. Trenutačno je studentica prve godine diplomskog studija pjevanja u klasi Martine Gojčete Silić na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Više je puta nagrađivana na natjecanjima Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga, a na Međunarodnom pjevačkom natjecanju

17

Lav Mirski u Osijeku bila je pobjednica u svojoj kategoriji, ukupna pobjednica, laureatkinja natjecanja s maksimalnim brojem bodova te dobitnica posebne nagrade intendanta osječkog Hrvatskog narodnog kazališta. Od dosadašnjih koncerata kao najvažnije ističe Stabat Mater Giovannija Battiste Pergolesija (Split, Podgorica) i Antonija Vivaldija (Split), Beethovenovu Devetu simfoniju (Dubrovnik, Mostar), Mozartove Svečane večernje pjesme (Zagreb, Velika Gorica), koncerte s arijama iz opere Julije Cezar i oratorija Mesija

Georga Friedricha Händela (Split, Zagreb) te nastupe u sklopu ciklusa Virtuoso i Heferer. Od opernih interpretacija izdvaja uloge Olge u Čajkovskijevu Evgeniju Onjeginu, Mercédès u Bizetovoj Carmen (Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog), Druge sestre prosjakinje u Puccinijevoj jednočinki Sestra Angelica (HNK Split), Paža u Wagnerovu Lohengrinu (HNK Zagreb) te ulogu Mačka u dječjoj predstavi Mačak u čizmama, adaptiranoj prema operi Talijanka u Alžiru Gioachina Rossinija. Pohađala je seminare uglednih glazbenika kao što su Eva Blahova, Lidija Horvat Dunjko, Olivera Miljaković, Marvin Keenze, Boris Martinović, Judith Kopecky, Mario Penzar, Sanja Erceg Vrekalo i Martina Gojčeta Silić.

Hana Hanas (Split, 1993.) završila je u rodnom gradu Prvu jezičnu gimnaziju i solo pjevanje u klasi Sanje Erceg Vrekalo na Srednjoj glazbenoj školi Josipa Hatzea. Trenutačno je studentica prve godine integriranog studija pjevanja u klasi Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Kao dugogodišnja članica Dječjeg zbora Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu sudjelovala je u izvedbama opera Tosca i La Bohème Giacoma Puccinija, Werther Julesa Masseneta i Carmen Georgesa Bizeta. Dobitnica

je više državnih i međunarodnih nagrada i priznanja, poput prvih nagrada na Međunarodnim natjecanjima Bruna Špiler u Herceg Novom 2010. i Lazar Jovanović u Beogradu 2011. i 2012. Drugu nagradu osvojila je na Državnom natjecanju Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga u Dubrovniku 2011. Također, bila je finalistica XVII. Međunarodnog natjecanja Lions Grand Prix u Rijeci. Na Hrvatskoj televiziji nastupila je u emisiji Dobro jutro, Hrvatska kao sudionica rubrike Zdravko Šljivac predstavlja. Usavršavala se kod priznatih vokalnih pedagoga i dirigenata, poput Renate Pokupić, Eve Blahove, Vlatke Oršanić, Benjamina Bayla i Jonathana Cohena. Ostvarila je mnoge nastupe u projektima Glazbene škole Josipa Hatzea u Splitu. Debitirala je 2011. ulogom Didone u operi Didona i Eneja Henryja Purcella koja je izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu i na Zagrebačkim ljetnim večerima.

18

Kristina Owais (Osijek, 1990.) završila je preddiplomski studij na Ekonomskom fakultetu 2012. i trenutačno je studentica treće godine integriranog studija pjevanja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi Snježane Bujanović-Stanislav. U rodnom je gradu prethodno maturirala na Trećoj gimnaziji i Srednjoj glazbenoj školi Franje Kuhača gdje je solo pjevanje počela učiti s petnaest godina u klasi Vesne Coufal Jaić. Na Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa osvojila je tri

druge nagrade u Opatiji (2007., 2008., 2010.) i prvu nagradu u Dubrovniku 2011. godine. Dobitnica je i dviju prvih nagrada na Međunarodnom natjecanju Bruna Špiler 2011. u kategoriji trija i solističkog solo pjevanja. Godine 2011. primila je priznanje Oskar znanja Agencije za odgoj i obrazovanje za osvojeno prvo mjesto na državnom natjecanju solo pjevača te godine. U studenome 2012. nastupila je u projektu Od Ljubavi i zlobe do Maršala u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, predstavivši se interpretacijama triju opernih junaka/inja: Marte (Silvije Foretić: Maršal), Muhe (Boris Papandopulo: Rona) i Čobančeta (Jakov Gotovac: Morana). Usavršavala se na stručnim seminarima Marija Penzara (Aspekti izvodilačke prakse stare glazbe), Kristine Beck Kukavčić (Vokalna lirika Ivane Lang), Snježane Bujanović-Stanislav (Međunarodni pjevački seminari na Visu), Gerharda Zellera, Cornelisa Witthoefftea i Silvana Zabea. Bila je polufinalistica 19. Međunarodnog natjecanja Feruccio Tagliavini u austrijskom Deutschlandsbergu 2013. godine.

Antonia Dunjko (Varaždin, 1992.) studentica je druge godine integriranog studija pjevanja u klasi Lidije Horvat Dunjko na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Nakon osnovne glazbene škole, smjer flauta, počela je učiti solo pjevanje u Glazbenoj školi Pavla Markovca u klasi Nataše Šurine. Na državnim natjecanjima Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga osvojila je prve nagrade u Dubrovniku 2011. (druga kategorija) i 2012. (četvrta kategorija) te u Opatiji na natjecanju komorne glazbe 2008. i 2011.

Pobijedila je i na međunarodnim natjecanjima Lazar Jovanović u Beogradu 2011. i Bruna Špiler u Herceg Novom 2012., dok je na natjecanju Lions Grand prix u Rijeci 2009. bila finalistica, a 2010. dobitnica druge nagrade. Apsolutna je pobjednica Prvog međunarodnog natjecanja za glas i orgulje Heferer u Grožnjanu 2012. Osobito ističe ulogu Glasa duha u Menottijevoj operi Medij u produkciji Opere b. b. i brojne uloge u sklopu Međunarodne ljetne glazbene škole Mirula pod vodstvom Lidije Horvat Dunjko. Nastupila je sa Simfonijskim orkestrom Muzičke akademije pod ravnanjem Mladena Tarbuka u projektu Od Ljubavi i zlobe do Maršala, a 2013.

19

u naslovnoj ulozi u Slavuju Igora Stravinskog. U listopadu iste godine solistički je nastupila u Haydnovoj kantati Stabat Mater sa Samoborskim gudačima pod ravnanjem Jasenke Ostojić, čime je zatvorena 38. Samoborska glazbena jesen. U suradnji sa Zagrebačkim orkestrom mladih održava koncerte pod nazivom Mozart u vrtu, a sudjelovala je i u nizu koncerata Verdi gala u sklopu ciklusa Virtuoso. Nominirana je za natjecanje Mladi pjevač godine 2013. u ciklusu Molto cantabile, a za dosadašnja postignuća u akademskoj je godini 2012./2013. nagrađena Dekanovom nagradom. Sudjelovala je na brojnim seminarima kod Helene Lazarske, Annemarie i Gerharda Zellera, Lidije Horvat Dunjko, Scotta McCoya, Dunje Vejzović, Hervéa Niqueta i Mathiasa Behrendsa.

Patricija Hitrec (Zabok, 1993.) studentica je treće godine integriranog studija pjevanja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi Vlatke Oršanić. Glazbeno obrazovanje počela je učenjem gitare, potom klavira, a naposljetku upisuje pripremne razrede solo pjevanja na Glazbenoj školi u Varaždinu. Nakon završene osnovne glazbene škole, smjer klavir, srednjoškolsko glazbeno obrazovanje nastavlja u Varaždinu učeći solo pjevanje u klasi Doroteje Ilčić. Sudjelovala je na Međunarodnom natjecanju Iuventus canti u Slovačkoj te na Regionalnom natjecanju u

Samoboru na kojem je osvojila drugu nagradu. U prosincu 2013. osvojila je drugu nagradu na Međunarodnom natjecanju solo pjevača Lazar Jovanović u Beogradu. Pjevala je u operi Didona i Eneja Henryja Purcella u sklopu seminara Aestas musica pod vodstvom Laurencea Cummingsa u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Pohađala je pjevačke seminare uglednih pjevača i vokalnih pedagoga, poput Catherine Denley, Tijla Faveytsa i Tomislava Mužeka.

ORFEJ I EURIDIKAPratimo li povijesno razvoj operne umjetnosti, čini se gotovo nemogućim zaobići činjenicu da su se kao predlošci za libreta od početka 17. stoljeća birali upravo antički, starogrčki mitovi; kao da su se činili najprikladnijima za predstavljanje te nove glazbenoscenske vrste. Podrijetlo opere je kompleksno, ali u samim počecima predstavlja je pastoralna tematika u koju se dobro uklopio i mit o Orfeju. Priča o vječnoj ljubavi zbog koje je protagonist, božanski pjevač i svirač lire, spreman otići i u podzemni svijet kako bi vratio svoju ljubav iz mrtvih, a u tome mu pomaže i njegovo umijeće muziciranja, čini se kao stvorenom za uvođenje publike u novu kazališnu vrstu koja se od početka do kraja izvodi uz glazbu, bez govorenih dijaloga. Mit o Orfeju tako je bio i ostao – ne samo u glazbi – poprištem brojnih alegorijskih prikaza i interpretacija, pa su neki u njegovu protagonistu vidjeli čak i alegorijski prikaz Krista. Opera kao scenska umjetnost počela je tijekom svojeg razvoja dobivati formalne okvire i razvijati konvencije kojih se valjalo pridržavati.

20

Iz današnje perspektive, kad su u repertoarnom kanonu gotovo isključivo opere koje se tih konvencija doista i drže, premda ponekad i iskaču, teško je dokučiti što je koje od tih pravila propisivalo. Zato u obzir valja uzeti kontekst nastanka pojedinih djela. Početkom osamnaestoga stoljeća talijansku operu obilježilo je ono što se tek u devetnaestom počelo nazivati opera seria, dok je u prethodnom bilo uobičajenije takva djela nazivati jednostavno – dramma per musica. Za ta djela karakterističan je specifični tretman likova prema broju dodijeljenih arija (primo uomo i donna te secondo uomo i donna), vrsti arija (najčešće su bile arije da capo), specifičnim instrumentacijama (instrument koji je obbligato u pojedinim situacijama), podjeli na tri čina, a na kraju je bio obvezan završni tutti (coro). Uz to, nepisanim pravilom postale su brojne improvizacije koje su pjevači izvodili u odsjecima arija da capo, što je s vremenom dovelo do sve veće samovolje pjevača, osobito (ne i isključivo) kastrata, koji su izvedbe vrlo često pretvarali u kult sebe samih, pa su opere gubile na dramskom kontinuitetu.

Suočavajući se s tim problemima, u potragu za rješenjem krenuli su prije svih libretisti. Pjesnici poput Pietra Metastasija i Ranierija de’ Calzabigija pozivali su skladatelje i same izvođače da se suzdržavaju od prevelikih sloboda, jer su se arije, prema njihovu mišljenju, pretvorile u „simfonije za glas“, zbog kojih publika nije mogla uživati u poeziji. Metastasio i Calzabigi pri tome su citirali i Horacijeve tvrdnje da drama mora biti „jednostavna i jedinstvena“ u formi te da idealnu operu čini niz scenskih slika (tableaux) namijenjenih gledateljevoj kontemplaciji. Tome idealu u to je vrijeme najbliža bila francuska opera (tragédie lyrique), koju su utemeljili Jean-Baptiste Lully i njegov libretist Philippe Quinault. Operni skladatelj na habsburškom dvoru, Christoph Willibald Gluck (1714.-1787.), u drugoj je polovici stoljeća iza sebe imao već tridesetak djela toga tipa, pa su ideje o reformiranju talijanske opere u njega stoga naišle na plodno tlo. Kako se klasičnim uzorima za predloške libretâ vodio i Ranieri de’ Calzabigi, suradnja na operi Orfej i Euridika (Orfeo ed Euridice) pokazala je da su libretist i skladatelj uistinu pronašli ono što su smatrali idealom novog, reformiranog oblika tada najpopularnije glazbeno-scenske vrste. Još je za Gluckova života postalo uobičajeno njegovu glazbu uspoređivati s „plemenitom jednostavnošću“ što ju je Gluckov suvremenik, povjesničar umjetnosti Johann Joachim Winckelmann pronašao u antičkim grčkim skulpturama. Osim jednostavnosti, mirnoće i pitoresknosti prizora, u Gluckovu skladateljskom izrazu mjesto pronalaze i dramatski i glazbeni elementi koji pokreću radnju. Upravo ta dihotomija čini okosnicu njegova reformiranog opernog izraza. Prva od triju talijanskih opera u kojima je Gluck, u suradnji s libretistom Calzabigijem, proveo reformu jest Orfej i Euridika, praizvedena 1762. u Beču s velikim uspjehom, opera koja je u međuvremenu postala jednim od najpoznatijih i najizvođenijih Gluckovih djela.

Prvi čin otvara živahna uvertira nakon koje nimfe i pastiri s Orfejom na Euridikinu grobu oplakuju njezinu smrt. Nakon obreda, Orfej ostaje sam i nastavlja lamentacije u ariji Chiamo il mio ben così, u kojoj triput zaziva „Euridice!“ Svaka je od triju strofa drukčije orkestrirana, a Gluck koristi i drugi orkestar, što ga

21

čine šalmaj i gudači. Na kraju, Orfej je ljut na bogove i odlučuje izbaviti Euridiku iz mrtvih i vratiti je među žive. Scena se mijenja i pojavljuje se Amor, koji Orfeju najavljuje da se Jupiter smilovao nad njim i dopušta mu da se spusti u Had. Ako uspije proći pokraj furija svojim pjevanjem, Euridika će biti spašena. Iako je Orfej oduševljen, Kupid ga upozorava da se ne smije osvrnuti za Euridikom, niti joj to objasniti prije nego što izađu na zemlju, jer će je u protivnom zauvijek izgubiti. Iako je svjestan njezine moguće reakcije na takvo ponašanje, shvaća da se mora pokoriti volji bogova.

Drugi čin počinje demonskim plesom i zborom furija koji ocrtava atmosferu Hada, u koji je sišao Orfej. Furije zazivaju troglavog Kerbera da napadne onoga koji pokušava ući u Had (Gluck ga ocrtava ornamentima u dionicama gudača koji podražavaju pseći lavež). U svojoj ariji Deh placatevi con me Orfej moli furije da mu dopuste osloboditi Euridiku: „Neka vas dirnu moje suze“, na što mu one odgovaraju unisono: „Ne!“ Na kraju dijaloga, u kojem raspjevanog Orfeja prekidaju kratki upadi furija, mitski pjevač ipak se uspijeva približiti svojem cilju. Nastupa promjena scene iz mračnoga Hada u Elizejske poljane, gdje se blažene duše odmaraju. S promjenom scene mijenja se i glazba, pa se tako začuje Ples blaženih duša. Tada počinje pitoreskna arija Che puro ciel, specifične orkestracije u kojoj pjevača prate solistički instrumenti flauta, oboa, fagot, rog i violončelo, dok ih sve prati gudački orkestar uz basso continuo. U njoj Orfej moli blažene duše da mu vrate Euridiku, na što mu one odgovaraju Giunge Euridice (Dolazi Euridika).

Treći čin otvara se recitativom u kojem Orfej požuruje Euridiku, dok je ona sumnjičava zbog neobjašnjene nestrpljivosti. Njihov dijalog kulminira u duetu Vieni, appaga il tuo consorte, u kojem Euridika pokazuje osjećaje prema njemu. Nakon toga pada u nesvijest. Orfej se okrene za njom, a ona umire i drugi put. Sav očajan, Orfej počinje tužaljku Che farò senza Euridice? Odlučuje počiniti samoubojstvo, no ipak ga prekine Amor (svojevrstan deus ex machina), koji mu prenosi vijest da su se bogovi uvjerili u njegovu vjernost i da će mu vratiti Euridiku. Na kraju Orfej, Euridika, Amor, pastiri i pastirice slave u završnom zboru Trionfi Amore.

Gluckovo i Calzabigijevo čitanje, dakle, na samome završetku odstupa od mita, kao što je slučaj i u većini adaptacija do njihove, s obzirom na to da je jedna od konvencija opere serie upravo takozvani lieto fine (sretni završetak), koji se u mitu ne pojavljuje. Iz ozbiljne opere preostala je i glavna uloga što je pjeva altovski kastrat. Ta azione teatrale, kako su je nazvali njezini autori, uz navedene dvije iznimke, ipak mijenja dotadašnje konvencije opere serie. Nestale su virtuozne arije da capo, kao i recitativo secco, koji prati samo basso continuo. Za razliku od prethodnih opera, u kojima se zbor gotovo i ne pojavljuje, Gluck mu daje veću važnost, uzdižući ga gotovo na razinu samostalnog lika. Pojednostavnjenje glazbenog jezika bilo je poprilično radikalno u odnosu na opernu tradiciju koja je prethodila i bila još uvijek suvremena nastanku Orfeja i Euridike. Pojednostavnjen harmonijski jezik, nestanak koloratura i silabičko uglazbljenje stihova pokazali su namjeru reforme u glazbenom smislu. Osim glazbe, pojednostavnjen je i libreto, u

22

kojem je Calzabigi izbjegao metafore i višeznačne situacije te radnju ograničio na samo tri lika čije se kontemplacije, tužaljke ili dijalozi prelijevaju kroz recitative, zborove ili plesove. Dramska je akcija svedena na najnužnije, kako bi do izražaja došla i glazba. Skladatelj i libretist mnogo su vremena proveli u Francuskoj, a upravo su tamošnja operna tradicija i njezina pravila najviše utjecala na njihov reformatorski zahvat, što su i sami svjesno isticali.

Dvanaest godina nakon praizvedbe bečke verzije, 1774., opera je u izmijenjenoj formi praizvedena u Parizu. Azione teatrale postaje tragédie opéra, a prema Calzabigijevu je predlošku nov libreto na francuskom jeziku napisao Pierre-Louis Moline. Unatoč reformiranosti talijanske verzije, francusku je valjalo prilagoditi ukusu pariške publike, što je zahtijevalo i neke glazbene promjene, prije svega u orkestraciji. Tako su šalmaji i korneti iz izvorne verzije zamijenjeni oboama i klarinetima, koji su bili uobičajeniji u onodobnoj Francuskoj. Iako je pjevanje kastrata bilo uobičajeno od samih početaka talijanske opere, u Francuskoj to nije bio slučaj, pa je tako naslovna uloga umjesto kastratu ili pjevačici dodijeljena takozvanom haute-contre (visokom tenoru), kojem su se u francuskoj opernoj tradiciji povjeravale glavne muške uloge. Ubrzo nakon praizvedbi obiju verzija, opera Orfej i Euridika ušla je u izvedbeni kanon. Tu se pri kraju 18. stoljeća problematičnijom pokazala talijanska verzija, u kojoj je naslovnu ulogu pjevao kastrat, s obzirom na to da je „doba kastrata“ minulo pa im je i popularnost znatno opala. Ipak, pri izvedbi talijanske verzije nije se pribjegavalo transponiranju, nego su ulogu Orfeja preuzimale altistice. Jedan od najvećih Gluckovih zagovornika u 19. stoljeću bio je Hector Berlioz, koji je 1859. priredio kombinaciju obiju verzija s velikim preinakama, prilagodivši naslovnu ulogu mezzosopranu. Berliozova je verzija 1870-ih prevedena na talijanski, kako bi se u nju vratila glazba što ju je iz Gluckove francuske verzije Berlioz izbacio.

Iako se od kraja „doba kastrata“ uloga Orfeja u talijanskoj verziji pjevala en travestie, milanska izdavačka kuća Ricordi objavila je godine 1889. verziju u kojoj je naslovna uloga transponirana za baritona. Ta se verzija tijekom 20. stoljeća zadržala na pozornicama, uglavnom zbog predrasuda o navodnoj „neuvjerljivosti“ pjevačica u muškim ulogama. No druga polovica 20. stoljeća donijela je nov pogled na način izvođenja ranije glazbe, pa su se uskoro na pozornice u ulogu Orfeja vratile ne samo altistice i mezzosopranistice nego su priliku ponovno dobili i muškarci, ovaj put sve popularniji kontratenori. Opera Orfej i Euridika stilski je ujednačena i zaokružena cjelina, kakvu nakon Glucka nitko nije uspio postići na takav način. Moglo bi se stoga reći da reforma opere, unatoč velikim ambicijama i vizionarskom karakteru, nije potpuno zaživjela, osim upravo u Gluckovu opusu. Usprkos tome, Gluck je ostao jednim od najvažnijih opernih skladatelja 18. stoljeća, ostavljajući traga i u djelu kasnijih velikih skladatelja opere, napose u djelu Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Dario Poljak, 1. godina diplomskog studija muzikologije, mentor: dr. sc. Dalibor Davidović, izv. prof. art. (MA)

12. travnja 2014.DAnIEL ROTH orgulje

Program: C. M. Widor, F. Mendelssohn-Bartholdy

J. S. Bach, C. Franck C. Saint-Saëns, D. Roth

Nakladnik: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnika: Dražen Siriščević, ravnatelj

Producentica programa: Ana Boltužić

Urednica: Ana Boltužić

Autor teksta: Dario Poljak

Lektorica: Rosanda Tometić

Oblikovanje, grafička priprema i tisak: Intergrafika TTŽ d. o. o., Zagreb

Naklada: 800 primjeraka

Cijena: 20 kn

www.lisinski.hr

GRAD ZAGREB